mislim da se često previše toga pripisuje televiziji
tačno je da je uticaj raznoraznih programa veoma izražen na decu
ali
ne treba meni televizija (ma kako kvalitetna bila) da usadi mojoj deci neke vrednosti i norme ponašanja
od nas su u porodici naučili za hvala i molim, za dobar dan, za pesiranje, za korišnjeje escega (čak i sa četri godine nož nije bio tabu objekat za vreme ručka pod našim nadzorom), za javljane starijima od sebe, za ...ma za sve ono što smo mm i ja poneli iz naših porodica
mogu moja deca da do sutra gledaju zvezde granda, to neće uticati na to da u autobusu ne ustupe mesto, da se jave svakom iz ulice, da kad ih neko ponudi uzmu manje, da znaju i za neke obaveze u porodici
mogu da slušaju muziku kakvu hoće, da čitaju skandal, svet i sl jer ih ne želim da držim pod staklenim zvonom - kad god se stakleno zvono kad tad iz bilo kojih razloga razbije obiljke pod njim nenaviknute na oklinu uvek uvenu.
pružam im mogućnost da sve to vide, ali da pre svega vide način na koji mi (porodica) živimo, šta su nam prioriteti pa da u sebi takve vrednosti razvijaju
cilj mi je dete koje će u sebi imati kočnicu - osećaj šta jeste prihvatljivo u ponašanju a šta ne (u odnosu na ono štto iz kuće nosi) i onda kad je samo, kad je u situaciji da je bez neposredne kontrole.
ako porodica usadi u dete ono što će ga celi život obeležiti kao poštenu, kulturnu i vaspitanu ličnost milion grand emisija neće uništiti...