"Ne ostavljam nikom ništa za života"

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
385.450
Odluka roditelja da deci za života prepišu imovinu često može da bude kamen razdora u porodici. U to se uverila i gospođa Radmila, čije su prijateljice tako postupile i nedugo zatim ostale na ulici. To je bio razlog zbog kog je ona odlučila da svojom imovinom upravlja drugačije.

"Imam dve ćerke koje sam odgajala kao samohrana majka. Danas imam i petoro unučadi. Naporno sam radila ceo svoj život, podizala decu i unuke, davala sam sve što sam mogla... Dala sam im sve, samo stan nisam. Ali, kad sam konačno našla partnera da ne bih bila sama u starosti, moje ćerke su mi okrenule leđa", navela je Radmila.
To je ono što ovu majku i baku najviše boli.
"Umesto zahvalnosti, čujem da mislim samo na sebe, da nisam ništa dala i učinila za njih, da bi trebalo da brinem o njima dok sam živa... I ne pomišljaju da bi sada one mogle malo da misle na mene. Tužna istina je da sam zato odlučila da nikome ne dam svoj stan. Moj plan je jednostavan: ako jednog dana moram da odem u starački dom, iznajmiću ili prodati stan kako bih osigurala dostojanstvenu starost", (deo teksta preuzet sa žena blic)
 
Odluka roditelja da deci za života prepišu imovinu često može da bude kamen razdora u porodici. U to se uverila i gospođa Radmila, čije su prijateljice tako postupile i nedugo zatim ostale na ulici. To je bio razlog zbog kog je ona odlučila da svojom imovinom upravlja drugačije.

"Imam dve ćerke koje sam odgajala kao samohrana majka. Danas imam i petoro unučadi. Naporno sam radila ceo svoj život, podizala decu i unuke, davala sam sve što sam mogla... Dala sam im sve, samo stan nisam. Ali, kad sam konačno našla partnera da ne bih bila sama u starosti, moje ćerke su mi okrenule leđa", navela je Radmila.
To je ono što ovu majku i baku najviše boli.
"Umesto zahvalnosti, čujem da mislim samo na sebe, da nisam ništa dala i učinila za njih, da bi trebalo da brinem o njima dok sam živa... I ne pomišljaju da bi sada one mogle malo da misle na mene. Tužna istina je da sam zato odlučila da nikome ne dam svoj stan. Moj plan je jednostavan: ako jednog dana moram da odem u starački dom, iznajmiću ili prodati stan kako bih osigurala dostojanstvenu starost", (deo teksta preuzet sa žena blic)

Postoje države , recimo njemacka je takva jedna država gde je njega u starosti jako skupa naročito boravak u starački dom većina penzija to ne može placati ukoliko imaju gotovine to odlazi u plaćanje starackog i njege ukoliko se potroši ustedjevina dodje red na prodavanja imovine i nastavak plaćanja, stim mnogi već za života poklone to sto imaju svojoj djeci na taj način osiguraju imovinu, njemacka je to skužila i sad važi pravilo poklanjanje djeci mora biti mora biti starije od 7 godina inače je nevažeći (koliko se sjećam )

Sad zavisi gde živiš
 
Odluka roditelja da deci za života prepišu imovinu često može da bude kamen razdora u porodici. U to se uverila i gospođa Radmila, čije su prijateljice tako postupile i nedugo zatim ostale na ulici. To je bio razlog zbog kog je ona odlučila da svojom imovinom upravlja drugačije.

"Imam dve ćerke koje sam odgajala kao samohrana majka. Danas imam i petoro unučadi. Naporno sam radila ceo svoj život, podizala decu i unuke, davala sam sve što sam mogla... Dala sam im sve, samo stan nisam. Ali, kad sam konačno našla partnera da ne bih bila sama u starosti, moje ćerke su mi okrenule leđa", navela je Radmila.
To je ono što ovu majku i baku najviše boli.
"Umesto zahvalnosti, čujem da mislim samo na sebe, da nisam ništa dala i učinila za njih, da bi trebalo da brinem o njima dok sam živa... I ne pomišljaju da bi sada one mogle malo da misle na mene. Tužna istina je da sam zato odlučila da nikome ne dam svoj stan. Moj plan je jednostavan: ako jednog dana moram da odem u starački dom, iznajmiću ili prodati stan kako bih osigurala dostojanstvenu starost", (deo teksta preuzet sa žena blic)
pitam se kako je to kao samohrana majka odgajala i odgojila svoju decu, kad one imaju takvu reakciju
rekla bih da je u tim odnosima obostrano mnogo sebičluka, jer je to jedino čemu ih je naučila i šta im je pružila
ma koliko da ona sebe vidi kao požrtvovanu
deca ne traže da se rode
kad se rode, onda su oni naša obaveza i odgovornost
nema tu velike filozofije
da je u decu utkala ljubav i brigu, brigom i emocijom bi joj bilo vraćeno
za najvažniju životnu ulogu na svetu niko ne zahteva potvrdu o sposobnosti, pre nego što neko rodi decu
a veliki broj onih koji decu naprave, nemaju ni sposobnost ni znanje da od te dece naprave dobre i srećne ljude
 
pitam se kako je to kao samohrana majka odgajala i odgojila svoju decu, kad one imaju takvu reakciju
rekla bih da je u tim odnosima obostrano mnogo sebičluka, jer je to jedino čemu ih je naučila i šta im je pružila
ma koliko da ona sebe vidi kao požrtvovanu
deca ne traže da se rode
kad se rode, onda su oni naša obaveza i odgovornost
nema tu velike filozofije
da je u decu utkala ljubav i brigu, brigom i emocijom bi joj bilo vraćeno
za najvažniju životnu ulogu na svetu niko ne zahteva potvrdu o sposobnosti, pre nego što neko rodi decu
a veliki broj onih koji decu naprave, nemaju ni sposobnost ni znanje da od te dece naprave dobre i srećne ljude
Nekada previše ljubavi od dece pravi sebične osobe. Smatraju da se ceo svet njihovih roditelja zauvek treba vrteti oko njih. Kada im sve beskonačno pružiš, to doživljavaju kao nešto sasvim uobičajeno. I to jeste greška u vaspitavanju. Ta deca nekada nisu ni svesna čega su se sve roditelji odrekli da bi od njih napravili srećne i zadovoljne ljude. Ne kažem da deci treba nabijati na nos svakodnevno šta činimo za njih, ali bi to trebalo biti u nekoj ravnoteži, što se tiče vaspitavanja dece.
 
Nekada previše ljubavi od dece pravi sebične osobe. Smatraju da se ceo svet njihovih roditelja zauvek treba vrteti oko njih. Kada im sve beskonačno pružiš, to doživljavaju kao nešto sasvim uobičajeno. I to jeste greška u vaspitavanju. Ta deca nekada nisu ni svesna čega su se sve roditelji odrekli da bi od njih napravili srećne i zadovoljne ljude. Ne kažem da deci treba nabijati na nos svakodnevno šta činimo za njih, ali bi to trebalo biti u nekoj ravnoteži, što se tiče vaspitavanja dece.
Ali mi ne znamo drugu stranu priče, pitanje je o čemu polemišemo uopšte. Imamo par rečenica jedne majke za koje ni ne znamo da li su istina ili ne i šta stoji iza toga.
 
Ali mi ne znamo drugu stranu priče, pitanje je o čemu polemišemo uopšte. Imamo par rečenica jedne majke za koje ni ne znamo da li su istina ili ne i šta stoji iza toga.
Da, samo sam se nadovezala na post članice o vaspitavanju dece, nije se direktno odnosilo na uvodni post. Jako je teško diskutovati o ovakvim temama, kada ne znamo obe strane priče, znači, nagađamo...
 
Odluka roditelja da deci za života prepišu imovinu često može da bude kamen razdora u porodici. U to se uverila i gospođa Radmila, čije su prijateljice tako postupile i nedugo zatim ostale na ulici. To je bio razlog zbog kog je ona odlučila da svojom imovinom upravlja drugačije.

"Imam dve ćerke koje sam odgajala kao samohrana majka. Danas imam i petoro unučadi. Naporno sam radila ceo svoj život, podizala decu i unuke, davala sam sve što sam mogla... Dala sam im sve, samo stan nisam. Ali, kad sam konačno našla partnera da ne bih bila sama u starosti, moje ćerke su mi okrenule leđa", navela je Radmila.
To je ono što ovu majku i baku najviše boli.
"Umesto zahvalnosti, čujem da mislim samo na sebe, da nisam ništa dala i učinila za njih, da bi trebalo da brinem o njima dok sam živa... I ne pomišljaju da bi sada one mogle malo da misle na mene. Tužna istina je da sam zato odlučila da nikome ne dam svoj stan. Moj plan je jednostavan: ako jednog dana moram da odem u starački dom, iznajmiću ili prodati stan kako bih osigurala dostojanstvenu starost", (deo teksta preuzet sa žena blic)
Nezahvalna djeca. Vec kadfa to zna neka ih od... sve. Djeca se boje da ce partner mozda naslijediti. Svasta se desava jbg.
 
Budimo realni. Deca te vole,najviše, dok su mali. Kad odrastu, gledaju, prvenstveno, svoj interes. Postaješ, manje važan, manje prihvaćen, ili čak nebitan. Kome još treba, stara i istrošena osoba, koja treba da umre? Ovo je misao, mnoge dece, nažalost, čiji su roditelji uložili, ceo život, da bi izveli tu decu, na pravi put. Ne valja dati ni previše ljubavi. Obije se o glavu. Treba balansirati, i voditi se smernicama, koje su najbolje moguće, prema svom detetu, da bi sutra, znalo i ono, da razgraniči, na koji način, treba usmeravati, pozitivne stvari, i modele uspeha, na zdravim osnovama.
 
Budimo realni. Deca te vole,najviše, dok su mali. Kad odrastu, gledaju, prvenstveno, svoj interes.
Ne slazem se u potpunosti i sve ovisi kakvi su odnosi unutar familije bili.
Postaješ, manje važan, manje prihvaćen, ili čak nebitan. Kome još treba, stara i istrošena osoba, koja treba da umre?
Ako te neko vrijeda omalovazava, koci te i ostalo t mi je nekako i razumljivo. U suprotnom slucaju ako su te roditelji dobro odgojili, skoliovali treba to postivati pa se ove dvije situacije znacajno razlikuju
Ovo je misao, mnoge dece, nažalost, čiji su roditelji uložili, ceo život, da bi izveli tu decu, na pravi put. Ne valja dati ni previše ljubavi. Obije se o glavu. Treba balansirati, i voditi se smernicama, koje su najbolje moguće, prema svom detetu, da bi sutra, znalo i ono, da razgraniči, na koji način, treba usmeravati, pozitivne stvari, i modele uspeha, na zdravim osnovama.
:)
 
Ne znam da li ste roditelji, ali evo, ja jesam i nemam nikakvo ocekivanje od svog deteta prema meni.
I zašto bi? Zato što sam ja njemu pružio sve, pa da zato i on mora meni kad poraste, da mi vrati uslugu?

Ljubav roditelja prema detetu je bezuslovna. Ako nije takva - onda nije ljubav.

Sutra kada ostarim i onemoćam, ako hoće da pomogne hoće, ako neće, ja neću da se ljutim. Njegov život pripada njemu a ne meni.

Roditelji koji deci postavljaju kao obavezu da ih deca pomažu, su sebični roditelji.
Deca su na ovaj svet došla ne svojom, već našom voljom, i zato, kad smo ih već uvalili u ovaj sieban svet sa svim problemima koje život u njemu nosi, sebično i bezobrazno bi bilo da i mi postanemo dodatan problem svojoj deci.

Zato, gledam da obezbedim sve sto mogu već sada da dete ne mora prstom da mrdnu kad onemoćam, da ima ko da brine.
Neka živi svoj život kako on hoće, potpuno slobodan od svake obaveze prema meni.

A kada umrem, šta ostane - ostaće njemu, sa sobom da ponese nije uspeo niko, pa ni Pantelija :D
 

Back
Top