Naša biblioteka

Pročitao sam Horizont Patrika Modijana.
Slično kao i ostali romani ovog pisca, i ovaj počinje jednim nepouzdanim i nepotpunim sjećanjem junaka koji potom polazi u potragu za akterima i predjelima svoje davne prošlosti, svog prethodnog života, takoreći. Tu priču, gotovo fragmentarnu, punu nedorečenosti i bez mnogo odgovora Modijano pripovjeda dosta monotonim, iako ne i dosadnim stilom, više umornim nego suzdržanim jezikom čiju jednoličnost povremeno prekine dobra i sjetna metafora.
Na nekom sentimentalnom nivou pogađa me Modijano i volim povremeno da pročitam neki od njegovih kratkih romana. Dobro idu uz ove tmurne i hladne dane.
Podstakao si me da se javim posle višednevne pauze, i baš da prozborim o ovom autoru.
Istina je da mi prija, da me pomera na tom, kako si i sam rekao, sentimentalnom nivou, istina je da mahom imam utisak da sve knjige Patrika Modijana liče jedna na drugu. Imamo junaka koji se seća, potom ga to sećanje navede na potragu, na ponovono istraživanje onog minulog što je odživeo, ali ne i zaboravio.
I tu se osim promene aktera, u pogledu tona i jezika, i ne dešava ništa naročito.
Budući da piše knjige koje nisu velike obimom, nije strašno ponovo se upustiti u čitanje, ali kad sklopim stranice, iako mi jeste prijalo, shvatam da se ponovo nije ništa naročito dogodilo.

Sličan utisak imam i kada je reč o Draganu Velikiću. Istina je da mi njegov stil veoma prija, kao i njegov asocijativni niz, da ga smatram nadarenim autorom, ali svaka knjiga mi je manje/više kao neka prethodna - i stekla sam utisak da on više i nema šta mnogo da ispriča. Što nije retkost u pisanju, ali to možemo da uvidimo tek kada, uslovno rečeno, redovno čitamo nekog pisca.

Da se vratim na temu, nakon komentara: čitam Pobednike Fredrika Bakmana, nisam je završila jer sam bila na putu.
Svakako, iako nisam naročito odmakla, prija mi njegovo pisanje i u ovom romanu. :)
 
Pročitao sam Novele Štefana Cvajga (u nekom piratskom izdanju, očitoj krađi Radovog iz 1983. u prevodu Drinke Gojković).
Novele su dobre, vrlo jasno napisane, apotekarski preciznim jezikom, ali nedostaje im dubine. Praktično sve tematizuju nekakve zaluđenosti, opsjednutosti, zaljubljenosti i slične monomanije, a takva pomjerena stanja zahtjevaju malo složeniju motivaciju i karakterizaciju. Ovdje je sve previše jasno, odmjerno i bez iznenađenja.
 
Da li je to ona knjiga u kojoj je cini mi se bas poslednja novela o jednom neobicnom mladom coveku sa ovih prostora izuzetno nadarenim za šah.
Danasnjim ocima ga vidim kao neku vrstu autisticne osobe.
Ako je to ta zbirka (ta Radova je bila plavih koroca), onda je to ona koju sam citala u neko davno vreme i koja mi se izuzetno dopala.
 
Zamalek, Dejan Tiago Stanković, Laguna, 350 str.
Konačno jedna knjiga koja nije dozvoljavala da je ostavim. Stukla sam je za tri dana, noćas do pola 3, a posle još dugo nisam mogla da zaspim prebiruću po mislima šta se to sve izdogađalo.
Na početku se u kratkim poglavljima od strane-dve predstavlja Kairo, njegov deo Zamalek, gde žive bogati i diplomate, ljudi, običaji, reči i izrazi, pojmovi, vremenske prilike, istorija, kultura. Sažeto, jasno i iznad svega zanimljivo. A onda - šok, obrt, drama.
Sve je s pravom merom, svemu je posvetio pažnje i vremena taman onoliko koliko treba. Likovi su opisani onoliko koliko su značajni za roman. Ničeg previše, ničeg premalo. Bez nepotrebnih detalja, a ništa nije nejasno ni nedorečeno.
Mislim da će mi ovo biti knjiga godine.

I stalno mislim na Danu ( @danasc80 ) koja mi ju je svojevremeno preporučila. I imala je pravo što je mislila da će mi "sesti". Hvala Dano!:heart: Znam da čitaš ovaj forum iako se retko javljaš.
A ti Bi, čim prije navratiš do svoje biblioteke, uzmi meni za ljubav "Zamalek" Dejana Tiaga Stankovića (sećaš se da sam vam svima nekad davno preporučivala njegovu prvu knjigu, zbirku priča "Odakle sam bila, više nisam"?). Ova će ti "sesti" garantujem

Mnogo lepo i tačno je roman predstavio Goran Marković
Zamalek je roman koji vam se u prvom trenutku čini kao putopis pun opisa čudnih običaja, leksikon egzotičnih pojmova ili nekakav uvrnuti bedeker o Egiptu. A onda, malo-pomalo, iz novootkrivenih delova istorije te zemlje i sjajnog opisa mentaliteta njenih stanovnika počinje da izranja priča. Ona se, kao ponornica koja je u početku hučala negde u dubini, u svoj svojoj snazi najzad pojavljuje na svetlosti dana, sa svojim junacima, njihovim neobičnim pojavama i zanimljivim biografijama. Ta priča postaje zavodljiva, napeta i dirljiva, da bi se na kraju ulila u okean uspomena. Ako je o Aleksandriji najbolju belešku napravio Lorens Darel, onda je, na sličan način, kroz uzbudljive sudbine svojih junaka i neobične trenutke iz njihovih života u kvartu Zamalek, Dejan Tiago-Stanković ovekovečio Kairo.“

Svideo mi se tvoj opis, delovalo mi je interesantno i nešto što bi moglo da mi legne. I krenuo sam da čitam prošlog vikenda i za sada mi je dobra.

Sad otvorim fb i vidim da je autor preminuo. Mlad covek, nisam cuo nit video da je bio bolestan... tužna vest. Imao je ozbiljnu biografiju i dosta visok renome u knjizevnom miljeu.
 
Svideo mi se tvoj opis, delovalo mi je interesantno i nešto što bi moglo da mi legne. I krenuo sam da čitam prošlog vikenda i za sada mi je dobra.

Sad otvorim fb i vidim da je autor preminuo. Mlad covek, nisam cuo nit video da je bio bolestan... tužna vest. Imao je ozbiljnu biografiju i dosta visok renome u knjizevnom miljeu.
Ja sam baš teško tu vijest primila. Toliko su mi se dopale njegove knjige da mi je nekako kao da mi je neko blizak otišao. Veliki gubitak za nas koji volimo takav način pisanja.
 
Zna li neko šta je njemu u imenu značilo ovo Tiago?
Rekao je, tako zanimljiv i duhovit kakav je bio, da je to da ga ne bi mešali sa fudbalerom Dejanom Stankovićem. I da bi se prezivao kao njegovi sinovi jer tamo ljudi imaju dva prezimena, majke i oca.

Baš me je potresla njegova smrt. Taman sam s oduševljenjem pročitala Zamalek (iako me Odakle sam bila, više nisam, nije baš oduševilo) i baš prethodnog dana kolumnu o ordenu Svetog Save s brkovima.
A letos sam čitala njegova iskustva sa dolaskom na beogradski aerodrom koji je u haosu od renoviranja, već valjda godinu dana, i kako ga je otac dočekao, jer im je to ritual, naravno da je mogao sam da dođe sa aerodroma, kako su pešačili po vrućini nekoliko stotina metara, svratili na benzinsku pumpu da kupe vodu i tamo zaboravio ranac s dokumentima, koji su dobri ljudi sklonili i sačuvali za njega.
Sad stalno razmišljam o tom ocu od 80 i nešto godina, da li je još živ i da li će morati da sahrani sina. I beskrajno mi je žao roditelja u koji u tim poznim godinama dožive taj najveći mogući gubitak da ispraćaju decu.
 
Još jednog pisca Tiagove (i moje generacije) sam nedavno čitala, ali sa potpuno drugačijim utiskom. Radi se o Vladimiru Arsenijeviću i romanu Ka granici.
Dok me je njegov prvi roman U potpalublju za koji je dobio NIN-ovu nagradu za 1994. godinu, pomerio s mesta i ostavio bez daha, kad sam ga čitala sredinom devedestih, ovaj mi je bio totalno prevaziđen. Valjda sam u prvom slučaju živela tim životom u tom trenutku, u tom društvu o kome je pisao (osim droge) i bilo mi je potpuno blisko i poznato, kao da sam i ja mogla da ga napišem.
Ka granici se dešava 1992. oni su sa bebom u Grčkoj, ona se skida s heroina, u domovini se ratuje svom silom, ljudi odlaze, ko na front, ko u inostranstvo, vraćaju se, ona se ponovo navlači na drogu i dilovanje. Nema mi nikakav sadržaj, ni početak, ni kraj, ničim me nije zainteresovao. Tu tematiku rata i raspada zemlje sam prevazišla, ne volim da čitam o tome, mada vidim da se nekako u nekim oblicima provlači i kod mladih pisaca.
Ovo je treća knjiga zamišljene tetralogije započete sa U potpalublju. Četvrta je skoro izašla, ali je to jako slabo propraćeno. Kaže, da je i zamišljeno tako da poslednji deo izađe posle 30-ak godina. Pročitaću i njega kad mi dopadne ruku.
 
Jedne zimske noći, Sajmon Sebag Montefjore, audio knjiga. Navukla sam se na slaganje puzzle, a onda mi uz to savršeno ide slušanje audio knjiga.
Ovaj Sajmon je onaj Englez, opsednut Staljinom i njegovim vremenom. Već sam ranije slušala Sašenjku i svidelo mi se, pa je i ovo na isti kalup. Meni zanimljivo. Kraj II sv. rata, visoko sovjetsko društvo političari, glumci, njihova deca koja idu u prestižnu srednju školu. Baš na dan parade dvoje je ubijeno i sve odvode na saslušanje u ozloglašeni zatvor Lubjanka, čak i desetogodišnjeg dečaka i petogodišnju devojčicu! Režim nije imao skrupula. Svi su krivi. Volim kako Montefjore vodi priču, kako opisuje kako ljudi stradaju, ali uvek ostavlja neku nadu, iskupljenje i novi život, istina mnogo skromniji i teži od pređašnjeg.
 
Jedne zimske noći, Sajmon Sebag Montefjore, audio knjiga. Navukla sam se na slaganje puzzle, a onda mi uz to savršeno ide slušanje audio knjiga.
Ovaj Sajmon je onaj Englez, opsednut Staljinom i njegovim vremenom. Već sam ranije slušala Sašenjku i svidelo mi se, pa je i ovo na isti kalup. Meni zanimljivo. Kraj II sv. rata, visoko sovjetsko društvo političari, glumci, njihova deca koja idu u prestižnu srednju školu. Baš na dan parade dvoje je ubijeno i sve odvode na saslušanje u ozloglašeni zatvor Lubjanka, čak i desetogodišnjeg dečaka i petogodišnju devojčicu! Režim nije imao skrupula. Svi su krivi. Volim kako Montefjore vodi priču, kako opisuje kako ljudi stradaju, ali uvek ostavlja neku nadu, iskupljenje i novi život, istina mnogo skromniji i teži od pređašnjeg.
Ja imam ovu knjigu,jos je nisam procitala,mislila sam da je neka bas opustajuca.🙂
 
U šumi, Tana Frenč, audio knjiga, oko 500 strana. Psihološki triler, koji mi je na spisku od kad sam na Krsti. I dobar je, malo podugačak, moglo je i kraće. Ubijena je devojčica i sad policija istražuje, ispituje osumnjičene i svedoke. Odlično definisani likovi, odnosi u porodici, policiji, unutrašnja borba glavnog junaka sa svojom prošlošću i njenim skrivanjem, sa partnerkom, sa ostalim kolegama, sa osumnjičenima.
 
Goran Tribuson: Povijest pornografije
Pripovjedač prelistava rukopis Istorije pornografije koju je napisao njegov prijatelj, pornofil i seksolog diletant, i usput se prisjeća svog društva i njihovog života od pedesetih do osamdesetih godina u neimenovanom mjestu u hrvatskoj provinciji.
Malo Grlom u jagode, malo Bludni sin, a uglavnom nezanimljivi katalog banalnosti odrastanja i opštih mjesta života u Jugoslaviji, od Informbiroa i samoupravljanja do rokenrola sa Radio Luksemburga i farmerki iz Trsta. Neuspješne duhovitosti, klišeizirani likovi, usiljena uronjenost u popularnu kulturu i ofucane anegdote začinjene trivijalnim saznanjem o prolaznosti mladosti i opštoj besperspektivnosti života, a sve pisano nezanimljivim stilom primjerenim nekom romanu za mlađe tinejdžere.
Zanimljivo da je knjiga pisana krajem osamdesetih (objavljena 88.), što je za mnoge među nama pravo zlatno doba, a pripovjedač ta vremena opisuje kao "suha, opora, besmislena i pesimistična". Ne znam kako je kasnije pisao o devedestima. Možda su mu se dopale te godine.
 
Nije da sam čitala Tribusona pa se slažem s tobom, nego mi je zanimljivo kako si ga detaljno iskritikovao. Obično se trudiš da u svakom delu nađeš nešto pozitivno pa to istakneš. Ovde očigledno nije bilo ništa takvo.
 
Nije da sam čitala Tribusona pa se slažem s tobom, nego mi je zanimljivo kako si ga detaljno iskritikovao. Obično se trudiš da u svakom delu nađeš nešto pozitivno pa to istakneš. Ovde očigledno nije bilo ništa takvo.
Nije neka katastrofalno loša knjiga, ali nema ni neku vrijednost. Može uz nju da se ubije vrijeme, pošto se lako čita.
Na 450 strana smiješne su mi bile samo dvije fore.

U prvoj, otac pripovjedaču rođenom 48. želi da da ime Staljin, ali bukvalno dok je matičar upisivao ime sazna za rezoluciju IB i raskid sa SSSR. Pošto je ime već do pola bilo upisano, mali je ispao - Stanislav.
U drugoj, društvo gleda pornić u kome glumica obrađuje obdarenog crnca, a jedan od prijatelja kaže: "Negro, odžačar vašeg grla!".
 
Evo liste pročitanih knjiga ove godine:

1. Peter Esterhazi - Ribica, labud, slon, nosorog (književna zoopublicistika) (3+)
2. Žan Žene - Dnevnik lopova (4+)
3. Žarko Zolotić - Nostalgija za paklom (priče) (4)
4. Robert Zetaler - Čitav život (3)
5. Karl Uve Knausgor - U jesen (3+)
6. Mirča Kartaresku - Lepe strankinje (5-)
7. Nagib Mahfuz - Šapat zvezda (priče) (4)
8. Tomas Ligoti - Teatro grottesco (priče) (4)
9. Dejvid Foster Volas - Kratki razgovori sa ogavnim muškarcima (5)
10. Dejan Tiago Stanković - Zamalek (4)
11. Džon Kag - Planinarenje s Ničeom (4+)
12. Nikolo Amaniti - Zverinjak (5)
13. Bekim Sejranoviæ - Tvoj sin Huckleberry Finn (5)
14. Ježi Kosinski - Koraci (5)
15. Anri Šarjer - Papijon (5)
16. Dušan Veličković - Sva lica sveta (4)
17. Vladimir Pištalo - Milenijum u Beogradu (4+)
18. Mirča Kartaresku - Nostalgija (5)
19. Vernon Li - Fantomski ljubavnik (priče) (4+)
20. Tomas Bernhard - Korektura (5+)
21. Venko Andonovski - Vještica (5+)
22. Primo Levi - Zar je to čovjek (5)
23. Žan d'Ormeson - Priča Jevrejina lutalica (5+)
24. Enes Halilović - Ako dugo gledaš u ponor (4)
25. Ivana Dimić - Sve u svemu (priče) (4+)
26. Dejvid Van - Jarčeva planina (4)
27. Ðorđe Lebović - Anđeli neće sići sa nebesa (5)
28. Venko Andonovski - Pupak sveta (4)
29. Džordž Sonders - Deseti decembar (priče) (3+)
30. Bernhard Šlink - Olga (3)
31. Nikolo Amaniti - Ja i ti (4)
32. Delija Ovens - Djevojka iz močvare (5)
33. Alberto Moravija - Dosada (5)
 

Back
Top