Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu, Samizdat B92, 286 str. Odavno sam htela da pročitam ovu knjigu. Privlačio me je naslov, ali i životopis jednog od najvećih glumaca s ovih prostora i svakako glumca sa najuspešnijom karijerom u inostranstvu. E pa upravo to, taj glamurozni inostrani filmski život sam ja očekivala da nađem u ovoj knjizi. Ali ne, to je još uvek daleka budućnost, a u knjizi je opisano odrastanje dečaka u mnogoljudnoj albanskoj porodici u Prizrenu u toku Drugog svetskog rata i posle njega. Nisu bili tipična porodica, jer Bekimov otac Ibrahim je bio učitelj, ugledan i poštovan, ali baš zato i sumnjiv, hapšen i proganjan. Bekim sa mnogo ljubavi i poštovanja piše o njemu i majci Hadiji- Diji, kao i braći i sestrama. Knjiga počinje njegovim prvim sećanjima na selidbu iz Sarajeva u Prizren, a završava se upisom na Akademiju. Ne bih mogla da kažem da je ova autobiografija specifična jer je on bio Albanac. Ili ako i jeste, onda je u nekoj manjoj meri u nekoliko epizoda. Opisuje odrastanje, dečačke nestašluke, snalaženje da se zaradi koji dinar, probleme u školi, prijateljstva, sport, prva zaljubljivanja. I sve tu u svetlu istorijskih događaja u svetu. Svaku godinu započinje kratkim podsećanjem na ono što se te godine dogodilo značajno u svetu, sa posebnim akcentom na kulturu: ko je izdao roman, snimio film, umro, imao izložbu... Nešto kao u onoj divnoj seriji Grlom u jagode.
Na kraju knjige, njegov sin Uliks je dodao kratku porodičnu biografiju, od njegovih babe i dede, preko oca, stričeva i tetaka, koji su svi završili visoke škole, do njega i njegovog brata Hedona koji žive u Americi.
I sad ja, naravno, poredim glumca Bekima Fehmiua i glumca Uliksa Fehmiua, na veliku Uliksovu štetu.
Isti je slučaj sa skoro svim sinovima i kćerkama naših glumaca. Na srpskoj glumačkoj sceni je prava poplava novih imena uz poznata prezimena. Znam da sam došla u "one" godine kada tvrdimo da je sve bilo bolje "u naše vreme" (zato što smo bili mladi, nismo objektivni, znam) pa su mi svi stariji bili bolji i ubedljiviji, ili su zaista mladi slabiji. Da li se drugačije glumi, da li se uloge drugačije pišu, da li se brže snima pa nemaju vremena da uvežbaju, da ponavljaju scene (na filmu i TV-u) dok ne bude dobro (sigurno ima i toga), ali ipak ne mogu da se otmem utisku da su mnogi primljeni na akademiju zbog poznatog prezimena, a ne istinskog talenta.
I ne dopada mi se što svi pišu knjige. Bekimova ima dobre kritike, ali bolje da se držao glume, a prestao je da glumi iz protesta zbog širenja antialbanske propagande. A posle svega što se dogodilo, mogu mirne duše da kažem da je propaganda bila slaba.