Naša biblioteka

Што је овде замрло!
Ivo Andrić, “Razgovor s Gojom”
Jos jednom jer dovoljno je da se setim recenice iz razgovora “Umetnik, to je sumnjivo lice, maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem.” te da je ponovo uzmem u ruke.
Читао сам некада тај есејчић. Кад кажем некада, мислим на прошло време мерено деценијама. Још га и имам, у књизи Историја и легенда.

Ако је Бог створио и учврстио облике, уметник је онај који их ствара за свој рачун и утврђује поново; фалсификатор, али незаинтересован фалсификатор по инстикту, и зато опасан.
(Разговор са Гојом, Андрић)
:)
 
Ја прочитао један краћи роман савременог руског писца за кога је, верујем, ретко ко чуо, а тако је добар писатељ. То је пародија руског друштва, са много ведрог хумора. Али како сад да препоручим књигу када је од стране Запада строго забрањено да се читају и препоручују руски писци?!

Петар Салабонов оженио се Машом Кудерјановом.
При закључењу брака урадио је оно што ни у пијаном сну не би пало на памет ни једном полинском мушкарцу: узео је женино презиме.
[…] Али породично презиме је породично презиме. Одрећи га се – значи увредити сећање на претке, изгубити своју мушку част. Већ самим презименом наћи се под папучом.

Шта ви читате?
 
Mi nismo Zapad. Slobodno preporučuj.
Ja čitam Rod, Miljenka Jergovića. Pošto ima 1065 strana to traje malo duže, ali dobro mi ide.
Добро онда, цитат је био из романа Први други долазак Алексеја Слаповског, кога срдачно препоручујем. Још један цитат из исте:

Паметна глава запала будали! – чуо је ономад речи старица о пијаном Костоломову који је, заиста, у ретким тренуцима када је био трезан, био способан и вешт мајстор за струју, био је електричар.
Григорија су запањиле те речи. И он помисли о себи овако: са мном је обрнуто – блесава глава запала паметном.
Јер он је себе ипак сматрао паметним.
:hahaha:
 
Још један цитат:
Обично нам је криво када неко живи одвише лако и весело, али Петров осмех је свакога побеђивао, и њега су волели и у његовој улици, и у туђим улицама, волели су га и старице, и девојке и жене.
(Први други долазак, Слаповски)
Препоручујем ову књигу, читљив и ведар роман са пуно смешних ситуација, баш за ово суморно време.
 
Poreklo, Den Braun

Iako Braun nije neki sjajan pisac naprosto uspeva da mi privače pažnju interesantnom tematikom. U ovom slučaju imamo genija koji je otkrio tajnu postanja kojom planira da razbuca religije. Koja je tajna? Ne znam još ali me zanima zbog čega čitam 100 stranica dnevno.
 
Прочитао биографију Чајковски Нине Берберове. Иако нисам падао у несвест, има занимљивих места:

,,Али, Серјожа, ви сте професор!'', говорио му је Петар Иљич [Тањејеву]. Ипак, Серјожа се и према сопственој бради односио без поштовања; једном ју је преко лета обријао зато што му је ''дојадило да позира једној сликарки која га сликала с брадом''.
(Берберова: Чајковски)
:hahaha:
 
Како ти изгледа? Мени се та књига није свиђала богзна како.
Pekić uvek na početku svojih romana mrljavi i odugovlači, slučno Umbertu Eku.
Tako i ja čitam, pa ostavim, pa pređem na neku drugu literaturu, pa se vratim Pekiću.
Evo me na četvrtini romana.
Sumorna je to slika jednog od mogućih svetova.
Kad završim roman, obrazložiću ti svoj konačni utisak.
 
Rod, Miljenko Jergović, Booka, 1.065 strana

"Kada se čitaju veliki romani - što se dogodi dva-tri puta u životu, jer velikih romana nema mnogo, i ne pogodi se se često vrijeme kada ih treba čitati - .... ", kaže Jergović pred kraj ovog svog velikog romana,hronike, sage.
E baš tako, ne pogodi se vreme. Meni se ipak pogodilo vreme za čitanje ovog velikog romana.
Iako je namera bila da ovo bude hronika njegove porodice, ja bih rekla da je u istoj meri hronika Sarajeva (kao Orhana Pamuka Istanbula.)
Neki zli jezik ( a nije Quentin :cool: ) kaže da pokušava da bude Orhan Pamuk. Ako i pokušava dobro mu ide.
Morala sam da ubacim našu drugaricu, veliku obožavateljku Jergovića i da dodam da ja mnogo lakše čitam Jergovića i da mogu da ga "nagomilam" (čitam više dela zaredom, ali će mi posle Roda ipak biti potreban odmor). Dok mi je između dva Pamuka potrebna pauza od nekoliko godina. Tako da Istanbul, koji imam već dugo, nije još došao na red.

Iako sam većim delom u dobrom ritmu čitala Rod, pa sam ga savladala za tri meseca, što je za mene dobro vreme, kod poslednjeg poglavlja "Sarajevski psi" sam posustala. Nije mi dosadio, nego je teško, nabijeno, za male doze. I zbog opisa nemilih scena sa psima, ali i zbog toga što on noću ide kroz grad, ne može da spava u pretoplom hotelu, i čeka da dođe deset sati da poseti majku koja umire, i zna da će to biti poslednji put da je vidi živu. I ona to zna.

Većinu romana napisao je tako što je beležio kazivanja svoje smrtno bolesne majke. Da mu ne bi pričala o svojoj bolesti i krivila što nije više učinio, pitao ju je za rođake, pretke i ona je pričala i dok ne ispriča priču do kraja nije je bolelo.
"Dok tako priča, majka nije bolesna Onoliko dugo koliko priča traje, nju ništa ne boli".

"Tako da sam Stublere započeo kao roman koji se u svakome trenutku može završiti. Ono što se u jednom poglavlju najavljivalo , možda neće biti nikad ispričano. Ali i tako neispričano, imat će svoj smisao i svoj naglašeni kraj"

Pri ruci mu se našla "bilježnica" koju je kupio na izložbi Save Šumanovića, sa slikom Iločki put na naslovnoj strani. Onda nas podseća na sudbinu srpskog slikara i opis slike koja je postala "ilustracija njezinog umiranja".

Na taj način ima mnogo umetnutih epizoda, priča, ali i skoro čitavih romana, o ljudima, događajima, građevinama, pa onima koji su ih projektovali. Kao o Sarajevskoj operi i baletanu i arhitekti Ganimedu Trojanovskom, o popu Emanuelu Prpiću, koji je promenio više vera i imena da bi u jednom momentu skoro slučajno ispalio metak koji je promenio sudbinu porodice Rejc. Pa priča o žongleru Joški Herclu, koji piščevom ujaku Rudiji u vozu priča priču svog života: sin velikih zagrebačkih muzičara Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kaufmam Stinčić, apsolutno nemuzikalan, sa čim roditelji ne mogu da se pomire, i objavljuju da je umro, sahranjuju ga, a u stvari ga odvode u Beč kod rođake.
Iako su me ti ubačeni romani, biografije, sudbine, nekad nervirali, u većini slučajeva su bili lep intermeco, pauza od priče o porodici, predah od teških momenata kojih je bilo napretek.

Toliko je sve ubedljivo da sam ja tražila ta imena po internetu, ali pojavljuju se samo uz ime Miljenka Jergovića.

Ne umem da predstavim ovaj roman onako kako zaslužuje. Mnogo svega tu ima. Pisala sam beleške, ali su se neki papirići zagubili. A i šta bih s njima. Ionako mi je post predugačak.

Volela bih da imam vremena da se vratim Rodu u nekom trenutku. I ako odem u Sarajevo, da posetim Sepetarevac.
 
Poslednja izmena:
Da, valjda je tako. I ovde na puno mesta kaže "O tome sam pisao u...." pa navede u kom delu.
Dosta se i poklapa sa Selidbom jer dok pregleda stvari u stanu posle majčine smrti, ponovo se priseća mnogih članova porodice i događaja vezanih za njih.
Zato sam posle Selidbe i poželela da čitam Rod. I ne znam zašto je kod nas objavljen nekoliko godina posle Selidbe koja je napisana nekoliko godina ranije.

I strašno sam želela da pročitam više od njegovom ocu. Ali nema. On je ostao marginalni lik, kakav je, valjda, da bio i u njegovom životu. Možda ima više u romanu Otac.
Kad se malo odmorim od Jergovića, potražiću i to da pročitam.
 

Back
Top