Naša biblioteka

Izgleda da je isto kao kad bih nekog nemackog kardiologa pitala za Tomasa Mana
ili srpskog za Kisha ( recimo);) Pojma oni nemaju, cuo je za njega;)

Nego, nisam ni isla kod njega zbog knjizevnosti, odlican je lekar, na moju zalost i suvise
detaljan pa nadje nesto sto i nije njegova struka:(
Cisto da me baci u desperaciju.
Можда греши, поготово што није његова струка, како кажеш.
Зато ја не волим да идем лекару, увек нешто ново нађу. Тако ја отишао да снимим плућа, кад, он ми нашао да имам криву кичму.
Кад смо код тих лекара, нема га више онај што је овде навраћао а налог му је на име бактерије, вируса, шта ли. Он као да слутио, бога ти!
 
Можда греши, поготово што није његова струка, како кажеш.
Зато ја не волим да идем лекару, увек нешто ново нађу. Тако ја отишао да снимим плућа, кад, он ми нашао да имам криву кичму.
Кад смо код тих лекара, нема га више онај што је овде навраћао а налог му је на име бактерије, вируса, шта ли. Он као да слутио, бога ти!
Ma fala Bogu da je video nesto sto nije uopste njegova struka. Nije to nista "strasno", neki
poveci cvor na stitnoj zlezdi, a to objasnjava i neke druge stvari zbog kojih zapravo i idem kod njega.
Nema sikiracije, necu umrem:D
Ti si svojevremeno pricao da si citao od Tanpinara i Institut za merenje vremena ( valjda je tako
naslov) i kupim ja tu knjigu, ali pre toga pogledam ( to tako uvek radim) kako su knjigu ocenili
citaoci ( uglavnom Amazon) i vidim da su svi odusevljeni i da glavnog junaka porede sa Oblomovim,
Coveka bez osobina i sa nekim ( za koga cula nisam) likom iz romana Zeno Cosini ( autor Italo Svavo).
Autor mi nije bas nepoznat, ali sam samo negde, nekada, ime cula, procitala i pocnem da "ronjam"
po netu u potrazi za detaljima. Taj covek ima sto imena, ali je u istoriju knjizevnosti usao kao
Italijan, Svaba = Italo Svavo) i smatra se prvim romanopiscem u Italiji. Rodjen je u K+K monarhiji
sredinom devetnaestog veka kada je K+K bila kolonizator Severa Italije, roditelji Jevreji sa nemackim
imenima, salju ga u internat u Nemacku da i nemacki nauci ( valjda otuda i nadimak), kasnije se zeni
bogatom Venecijankom i posto su mnogo bogati odlazi prvo u Firencu da uci pristoja knjizevan
italijanski, a onda u Milano da uci engleski kod nastavnika Dzems Dzojsa:D
Sam je njegov zivot veliki roman. Njegove knjige ziv covek nije citao, Dzojs ga je prepirucivao,
1 nemacki Nobelovac bio je takodje odusevljen njime, ali je tek nekako preko rnacuskih izdavaca
prvi put i prevodjen pa je tako preko francuskog postao i u Italiji, a i shire popularan.

Kupila sma i tu knjigu, nju cu vec kolko sutra da pocnem da i da citam,.
 
Ma fala Bogu da je video nesto sto nije uopste njegova struka. Nije to nista "strasno", neki
poveci cvor na stitnoj zlezdi, a to objasnjava i neke druge stvari zbog kojih zapravo i idem kod njega.
Nema sikiracije, necu umrem:D
Ti si svojevremeno pricao da si citao od Tanpinara i Institut za merenje vremena ( valjda je tako
naslov) i kupim ja tu knjigu, ali pre toga pogledam ( to tako uvek radim) kako su knjigu ocenili
citaoci ( uglavnom Amazon) i vidim da su svi odusevljeni i da glavnog junaka porede sa Oblomovim,
Coveka bez osobina i sa nekim ( za koga cula nisam) likom iz romana Zeno Cosini ( autor Italo Svavo).
Autor mi nije bas nepoznat, ali sam samo negde, nekada, ime cula, procitala i pocnem da "ronjam"
po netu u potrazi za detaljima. Taj covek ima sto imena, ali je u istoriju knjizevnosti usao kao
Italijan, Svaba = Italo Svavo) i smatra se prvim romanopiscem u Italiji. Rodjen je u K+K monarhiji
sredinom devetnaestog veka kada je K+K bila kolonizator Severa Italije, roditelji Jevreji sa nemackim
imenima, salju ga u internat u Nemacku da i nemacki nauci ( valjda otuda i nadimak), kasnije se zeni
bogatom Venecijankom i posto su mnogo bogati odlazi prvo u Firencu da uci pristoja knjizevan
italijanski, a onda u Milano da uci engleski kod nastavnika Dzems Dzojsa:D
Sam je njegov zivot veliki roman. Njegove knjige ziv covek nije citao, Dzojs ga je prepirucivao,
1 nemacki Nobelovac bio je takodje odusevljen njime, ali je tek nekako preko rnacuskih izdavaca
prvi put i prevodjen pa je tako preko francuskog postao i u Italiji, a i shire popularan.

Kupila sma i tu knjigu, nju cu vec kolko sutra da pocnem da i da citam,.
Obično kad napišeš da nekog pisca niko živi nije čitao, podsjetiš me da sam ga ja čitao.

Italo Zvevo: Zenova svijest
Za mogućeg čitaoca ove knjige možda jeste, a možda i nije važan podatak da je Džejms Džojs bio jedan od njenih ranih poštovalaca i da se sa Zvevom družio dok je podučavao engleski jezik na austrijskom Jadranu. Štaviše, neki kažu da je lik Leopolda Bluma Džojs utemeljio na tršćanskom trgovcu jevrejskog porijekla Aronu Etoreu Šmicu, koji je u slobodno vrijeme pisao, a knjige potpisivao sa Italo Zvevo.

Ali, vratimo se na početak. Roman Zenova svijest objavljen 1923. godine je rani primjer umjetničke refleksije popularnosti koju je psihoanaliza počela da uživa u srednjoj Evropi. Po nagovoru svog ljekara, Zeno Kosini piše autobiografiju – iznosi svoje viđenje najvažnijih događaja u svom životu i odnosa sa ljudima koji su na njega presudno uticali. U osnovi, Zeno je zaista prethodnik valjda beskrajne kolone psihotičnih likova iz književnosti dvadesetog vijeka: hipohondar, kompulsivni pušač, nepopravljivi preljubnik, čovjek nesposoban za bilo kakvu praktičnu vještinu kome stalno razmišljanje o vlastitim manama ni malo ne pomaže da razum, emocije i libido dovede u bilo kakav sklad. Povremeno, on podsjeća na nekog od likova iz filmova Vudija Alena (dakle, na samog Vudija Alena), samo što format romana ne dopušta da priča ostane na nivou filmskog gega, a junak simpatični smetenjak. Naprotiv, Zeno je ego-manijak koji svaku situaciju, pa i rat ili smrt bližnjih, cijeni po mjeri u kojoj narušava njegovu ličnu udobnost. Sve vrijeme pokušavajući da nađe lijek za svoju misterioznu bolest, na kraju se okreće psihoanalizi koja mu, čini se, zaista pomaže da shvati da je ono od čega boluje zapravo ljudsko stanje i da nadu u „izlječenje“ donosi samo izvjesnost skorog kraja životnog puta.

Ovaj fini modernistički roman u vrijeme kada je napisan bio je nezapažen i neprepoznat do te mjere da je Zvevo sam morao finansirati štampanje i objavljivanje. Tek nakon što je pomenuti Džojs preporučio da se knjiga prevede na francuski, i nakon što su je pariški kritičari prihvatili sa oduševljenjem, Zenova svijest postavljena je na zasluženo mjesto jednog od najboljih italijanskih romana dvadesetog vijeka.
https://forum.krstarica.com/threads/sta-trenutno-citate-utisci-i-preporuke.687784/post-30435535
 
Како су добри руски писци! Узео ја да читам једну старију књижицу, заборављеног руског писца, мени потпуно непознатог, Корољенка (Владимир Галактионович Короленко ) Слепи музичар и одушевио се. Ради се о одрастању детета које се, нажалост, родило слепо, кратак роман који јако подстиче на размишљање али и потресе читаоца.

Те неочекиване појаве нису измицале ни материној пажњи. Једног јутра Петар дотрчи к њој необично узбуђен.
- Мама, мама – викао је он – видео сам сан!
- Шта си видео, мали мој? – упита она с тужном сумњом у гласу.
- Видео сам у сну, како... како гледам тебе и Максима и још... како све видим... Тако је то лепо, тако је лепо, мамице!
- Шта си још видео, дете моје?
- Не сећам се.
- А сећаш ли се мене?
- Не – рече дечак замишљено. – Све сам заборавио... А ипак сам видео, заиста сам видео – додаде он после кратког ћутања, а лице му се наједном смрачи. У слепим очима синуше сузе.
То се понављало још неколико пута и сваки пут је дечак бивао све тужнији и узбуђенији.
(Слепи музичар, Корољенко)

images
 
Poslednja izmena:
- Ко је овде? – запита звонар.
- Ја...
- Ти си такође слеп?
- Слеп. А ти, јеси ли одавно ослепео? – упита Петар.
- Тако сам се родио – одговори звонар. – Код нас постоји још један, Роман...он је ослепео у седмој години. А ти, можеш ли да разликујеш ноћ од дана?
- Могу.
- И ја могу. Осећам кад свиће. Роман не може, алињему је ипак лакше.
- Зашто лакше? – живо упита Петар.
- Зашто? Не знаш зашто? Он је видео светлост, памти своју мајку. Разумеш ли: заспи ноћу, а она му дође у сну... Само, она је сад стара, а он је све сања младу. А ти, сањаш ли?
- Не – потмуло одговори Петар.
- Тако је. То може да буде кад неко ослепи, али ако се тако роди...
Петар је био мрачан и блед, као да му се над лице наднео облак. Обрве звонара такође се наједном подигоше високо над очима у којима се огледао Евелини (присутна девојка) тако познат израз патње слепога...
- И тако се много пута и огрешиш... Господе створитељу, мати божја пречиста!... дајте ми да бар једном у сну сагледам светлост... радост...
(Слепи музичар, Корољенко)
 
@Наутилус
a jel se tebi dopao taj glavni junak iz Tanpinarovog romana ( Institut za merenje casovnika, vremena,
mozda i podesavanje, svi su prevodi razliciti)?
Рахела, џанум, ту књигу сам читао (Институт за подешавање времена) још 2013, дакле пре осам година, али мени и није толико важно да ли је лик савршених особина или не, важније ми је да ли је добар општи утисак који се стиче након прочитане књиге. Мислим да ми се више свиђао лик под надимком Непогрешиви, колико се сећам. Још волим ако у роману има мудрих мисли или необичних, нарочито необичних, исказаних посебним језиком, као на пример, код Новалиса. Дакле пре свега начин писања тј. стил, општи утисак књиге, мудре и необичне мисли, па тек онда карактеристике ликова. Много се замерало Гончарову на лик Обломова, а неко је приметио (не сећам се ко беше) да је приказан лик не какав би требало да буде, већ супротно, какав не би требало да је.

Целог живота сам се уверавао да човеку дође главе оно чега се највише плаши. [!]
(Танпинар: Институт за подешавање времена)
 
Рахела, џанум, ту књигу сам читао (Институт за подешавање времена) још 2013, дакле пре осам година, али мени и није толико важно да ли је лик савршених особина или не, важније ми је да ли је добар општи утисак који се стиче након прочитане књиге. Мислим да ми се више свиђао лик под надимком Непогрешиви, колико се сећам. Још волим ако у роману има мудрих мисли или необичних, нарочито необичних, исказаних посебним језиком, као на пример, код Новалиса. Дакле пре свега начин писања тј. стил, општи утисак књиге, мудре и необичне мисли, па тек онда карактеристике ликова. Много се замерало Гончарову на лик Обломова, а неко је приметио (не сећам се ко беше) да је приказан лик не какав би требало да буде, већ супротно, какав не би требало да је.

Целог живота сам се уверавао да човеку дође главе оно чега се највише плаши. [!]
(Танпинар: Институт за подешавање времена)
Ti si citao Novalisa?:) Ja nisam, a kao trebalo je jer je on neka obavezna "lektira" na faksu.
I ja uzivam da citam zbog posebnog stila pisanja , a narocito jezika. Zato mi je od nemackih
autora ( ako batalim Man-a) Theodor Fontane najmiliji i najdrazi.
Koga zanimaju zenski likovi tipa Karenjena i Bovari neka uzme i njegovu Efi Brist,
ja ne bih znala ko je od nemackih knjizevnika ikada umeo tako da opise atmosferu, nacin
zivota, porodicne odnose u tadasnjoj Pruskoj ( 19 vek).
U knjizi ( Efi Brist) fascinirali su me pruski cinovnici i njihov odnos prema drzavi
i sluzbi. Bila im je cast da uopste budu cinovnici, uzasno male plate, a drva za grejanje
morali su da donose od kuce:D
 
Читао сам Ефи Брист. Неко је рекао (можда проф. Стојановић – Агапе) да је то први значајнији роман у немачкој књижевности, можда први модерни реалистички роман. Ја га ипак не бих изједначио са делима Томаса Мана, а лирика романа више одговара женском срцу, као и тема: љубавни троугао – супруга врло млада, стари муж на положају (некада се удварао њеној мами) и љубавник заводник. Дакле, роман баш као за овде.

''Ја сам се више изметнуо на Гизхиблерове, који су безначајног екстеријера.''

''И то ми је рекао Нимајер, у оно лепо време, док сам још увек била дете: све се своди на то, на искрен осећај. Ако га има човек, не може му се десити оно најгоре; ако ли га нема, онда је у сталној опасности, и онда сигурно влада њиме оно што се зове ђаво.''

(Ефи Брист, Теодор Фонтане)

:)
 
Pola života, V.S.Najpol. Meni se ovo svidelo, naročito treći deo koji se događa u Africi. I shvatila sam da volim romane o Africi.
Prvi deo priča otac glavnog junaka Vilija. Kako je odrastao u Indiji, malo o precima, kako se čudno oženio i nikad nije poštovao ženu, a trebalo je da se oženi ćerkom školskog direktora i ostao je da životari kao slabo plaćeni pisar ili tako nešto. Drugi deo priča pripovedač o Vilijevom životu u Londonu gde je studirao i upoznavao život, pokušavao da stekne prijatelje i devojku. U trećem delu on sam priča kako sa ženom iz Afrike Anom, odlazi na njeno imanje u neodređenu afričku zemlju, kojom su vladali Portugalci. Pa piše o odnosu njih i Afrikanaca, Portugalaca drugog reda (što znači da su imali nekog pretka Afrikanca), o tamošnjem životu, druženjima po imanjima, a onda i promenama nastalim kad su Afrikanci preuzeli vlast. Interesantno je da o tome Vili priča svojoj sestri u Nemačkoj, kada je napustio Anu i Afriku posle 18 godina, sa svojom 41 godinom.
I taman je mogao da napiše i drugu polovinu života. Uvek me zanima šta je bilo posle.
 
Zdravo, dragi ljudići sa omiljene mi teme. Nadam se da ste mi dobro, da se držite kao što opstaje i duh ove teme. :*
Uvek se javim uz izvinjenje zbog duže pauze, pa hajde da ovaj put preskočim uz tihu mentalnu zabelešku (sebi samoj) da budem redovnija. :)

Vidim da je bilo nekakvog seljakanja teme, pa pošto ispratih šta beše u pitanju, mogu samo da kažem da i ja volim što smo opet "međ ženama", u ćaskalištu, gnezdu lepih priča, ne nužno niti isključivo knjigoljubivih.:)

Nadam se da ćemo i ove godine deliti spiskove pročitanih naslova, utiske, ocene.
Radujem se tome, za mene je to neka vrsta svečanosti, makar i onda kada samo zavirim da vidim šta su draga bića čitala.

Trenutno čitam Ljubavnice Elfride Jelinek.
U pitanju je njen prvi veliki roman u kojem pratimu sudbinu dveju devojaka: Paule i Brigite koje donekle dele istu sudbinu: naučene da postoje i opstaju jedino kroz sliku muškarca koji će se naći kraj njih, one nisu imale drugu mogućnost do da poveruju u to.
Zato ih pratimo u romanu tako usredsređene da dobiju potvrdu vlastite vrednosti kroz muškarce koje su odabrale za svoj životni put i uspeh.
Kroz praćenje priče o Pauli i Brigiti i njihovim borbama upoznajemo i sliku žene, ambiciju žene, rešenost žene da postoji na jedini način na koji je utvrđeno do žane može da postoji i uspe, ali pratimo i upravo ta dva muškarca i njihove sisteme vrednosti, usmerenja, i postavljene ciljeve, ali, nažalost, i njihova sagledavanja žena.

Surovi, bespoštedni opisi, borbe koje se čine osuđenim na propast i pripovedanje koje teče naizgledno lako, naoko rasterećeno, dok su stranice prepune teskobe, muke, sirovosti života i očaja.

Knjiga koja me je duboko ganula, pogodila, stilom i jezikom oduševila te se uvrstila među meni vrlo drage jesu Ljudi bez grobova Enesa Halilovića. Da li je čita još neko? Kakvi su utisci vaši?

Pominjali ste, Handkea, ne znam jesam li pisala da sam čitala Golmanov strah od penala, koji baš i nije legao mom senzibilitetu. Sam moj stil pisanja pokazuje da ipak volim drugačiju vrstu knjiga.

Međutim, Nesreća bez želja, knjiga u kojoj govori o svojoj majci, slomila mi je srce.
Perfektno ispričana priča, stil koji je lišen patetike, iako u centru zbivanja jeste lična, duboko intimna, bolna priča, zaista je vinuo Handkea u mojim očima. Iako me neke teme i sinopsisi drugih knjiga baš i navode da uzmem da ih čitam, vidim da je u pripremi knjiga koja je najavljena za decembar (ako se ne varam) i koja mi deluje potencijalno dopadljivo, možda čak i voljivo. Ipak, više utisaka kada je susretnem. :)

Takođe, posle dugo vremena ulovila sam Barnsa u biblioteci. I to Ovo liči na kraj. Bliska prijateljica pisala mi je o ovoj knjizi, ali nikako nisam uspevala da naletim na nju. Jedva čekam da počnem da čitam.

Uzela sam i Samoubistvo nevinosti Džefrija Judžinidisa. Ne sećam se da li ste pisali već o ovoj knjizi, sećam se samo da je nekoliko marljivijih pročitalo i hvalilo Midlseks, koji takođe nisam pročitala.

Uh, bogme se raspisah, ne zamerite mi. :)
 
Uzela sam iz biblioteke Muzila, Čovek bez osobina. Ja sam pratila da ste ga pominjali i da je delo obimnije. Ali nisam znala da ima 1260 strana. Kad ga je bibliotekarka iznela, malo je reći da sam se iznenadila. Ponela sam ja ceger, ali da sam znala ponela bih kolica za pijacu. Još me ćerka dovezla i poveli psa da se vratimo peške, taman da ga prošetam. A pas je uporno pokušavao da se vrati tamo gde je izašao iz kola. Mnogo voli da se vozi. Pa sam teglila onu knjižurinu, vukla psa, baš mi se namestilo.
I sad mi nešto teško da se nakanim da čitam, ali ima da je pročitam kad sam se toliko namučila da je donesem kući, ima skoro dve kile.
A onda sam, kao obično, pretražila šta se pisalo na temi o Muzilu, pa nađem stare postove kad je Biblioteka bila mnogo posećenija, kad je bilo interesantnije, raznovrsnije.
I kad je i Moonlight češće dolazila. :heart:
 
Moonlight uvek je lepo kad navratiš i napišeš o knjigama i drugim stvarima svojim divnim bogatim pesničkim jezikom.
Ove Ljubavnice deluju baš interesantno.
Ja sam nedavno čitala Ljude bez grobova i super mi je Halilović. Još mi je bolji njegov prethodni roman Ako dugo gledaš u ponor. Teška, preteška tema, ali majstorski napisano. Ne može da se ostavi.
Čitala sam i Barnsa, Ovo liči na kraj, i moji utisci su mlaki, kao o svim njegovim knjigama, osim Šuma vremena koji mi se svideo. Morala sam sad da pretražujem šta sam pisala o tom romanu.
Ja mislim da se čitala Samoubistvo nevinosti ovde. To o onim sestrama koje izvršavaju samoubistvo. Imam je u elektronskom izdanju, ali mi se nešto ne da da je čitam. Počela sam od njega Bračni zaplet, pa nisam nastavila.

Ovo što si ti napisala o Nesreći bez želja je mislim jedini skroz pozitivni prikaz neke Handkeove knjige na ovoj temi. Možda grešim, ali nisam primetila da ga je neko preterano hvalio. Doduše od nas 5-6 koji dolazimo na temu...
 
Ključno pitanje: koje izdanje Muzila si dobila? Ako je ono crvenkasto nekog xy izdavača, nemoj ni da pokušavaš da ga čitaš. To je knjiga sa najviše grešaka koju sam u životu čitao.
Dobila sam ono koje si ti preporučio: izdanje CID Podgorica i Nevski Beograd, 2006. godine. Pošto sam pretražila temu, našla sam i tu tvoju kritiku.
A mogli su lepo da odštampaju u 4 normalna toma od po 300 strana.

I još sam komentarisala s bibliotekarkom kako su nepraktične tako debele knjige. Pa kaže kako je nekog Ostera, isto tako gabaritnog ponela na more, ali ga nije ni čitala jer nije nikako mogla da ga drži nego ga je vratila pa čitala za stolom u biblioteci.
 
Taj Oster je mogao biti samo 4321, sve ostale knjige su mu tanjušne.

Za Muzila znam da se kasnije pojavilo i Lagunino izdanje, a postoji i hrvatsko novo. Razgledao sam ga, djeluje kvalitetno, čak luksuzno, ali cijena je neka bolesna.
 
Lagunino je isti prevod Branimira Živojinovića kao ovo CIDovo. Ali je u dva toma, što je malo praktičnije ali ne mnogo jer jedan tom ima 874, a drugi 714 strana, što je opet previše za držanje u rukama.
 

Back
Top