Naša biblioteka

Devojka koja je čitala u metrou, Kristin Fere Fleri, Laguna, 184.
Nešto između Alise u zemlji čuda, Kradljivice knjiga, Kluba ljubitelja knjiga i pite ljuskuše i drugih oda knjigama i čitaocima u pokušaju, po meni, prilično neuspelom. Sve je nešto zbrda-zdola, totalno nerealno i nedorečeno. Dobro, to je valjda trebalo da bude bajka, ali nešto mi nije baš ni bajkovito. Mnogo htela, mnogo započela, pa se malo pogubila.
 
Udri to srce, Ameli Notomb, Čarobna knjiga, 132 strane. Moj prvi susret s Ameli Notomb (a vrlo moguće i poslednji). Zanimljiva tema - majka ljubomorna na ćerku, različito ponašanje prema deci. Odličan intrigantan početak, a onda je ceo život smestila u tih 130 strana, samo je nabrajala događaje, bez zadržavanja na bilo čemu, sve je crno ili belo, nema nikakvih prelaza. Površno, plitko, kao da je skica romana koji tek treba da se razradi.
 
Udri to srce, Ameli Notomb, Čarobna knjiga, 132 strane. Moj prvi susret s Ameli Notomb (a vrlo moguće i poslednji). Zanimljiva tema - majka ljubomorna na ćerku, različito ponašanje prema deci. Odličan intrigantan početak, a onda je ceo život smestila u tih 130 strana, samo je nabrajala događaje, bez zadržavanja na bilo čemu, sve je crno ili belo, nema nikakvih prelaza. Površno, plitko, kao da je skica romana koji tek treba da se razradi.
Ja nju i ne poznajem, sad sam malo guglala i videla da svake godine
izdaje po jednu knjigu od 132 stranica i to onda za mene nije jel nista :D
Sacekaj da se Frenzenova knjiga prevede na srpski ( prva iz trilogije),
a sacekacu i ja jer mi je mnogo skupa, skoro pa 30 evra, a samo
560 strana. Sacekacu da je neko ponudi u procitanoj izvedbi.
Nekoliko sam stotina evra dala za Ferante i Knausgora, a knjige sigurno
necu jos jednom da citam.
Zadnjh nedelja citam knjige jednog svedskog autora ( trileri, al kao da
su pravi romani, ubistva su slucajna i prilicno i nevazna za pricu)
po imenu Hökan Nesser. Momentalno citam knjigu u kojoj doduse i ima ubistva, ali je cela atmosfera, likovi, vreme kao kod Knausgora, mada je
ovaj autor malo stariji od njega. Prica ( pise) o proslavi Bozica 1958 godina i kako su jedva cekali Badnje vece jer su se radovali nekoj corbi
u kojoj se kuvala shunka tu su corbu jeli a hlebom i posle toga glavna
radost bakalar. Setila sam se Knausgora i neke od knjiga gde opisuje
odlazak u selo kod babe i dede ( od majke), negde na Sever
i da su za Bozic jeli dimljena ovcja rebra, karfiol i kuvan krompir,
a to je kod Knausgora bilo barem 1975-1980. Norvezani su do devedesetih bili uzasno siromasni, a onda je pocela da curi nafta.
Svedjani su valjda oduvek bili nekako skromni jer se uvek raduju
nekoj hrani koju normalan covek ne bi bas jeo ako ne mora.
 
Devojka koja je čitala u metrou, Kristin Fere Fleri, Laguna, 184.
Nešto između Alise u zemlji čuda, Kradljivice knjiga, Kluba ljubitelja knjiga i pite ljuskuše i drugih oda knjigama i čitaocima u pokušaju, po meni, prilično neuspelom. Sve je nešto zbrda-zdola, totalno nerealno i nedorečeno. Dobro, to je valjda trebalo da bude bajka, ali nešto mi nije baš ni bajkovito. Mnogo htela, mnogo započela, pa se malo pogubila.
Ja volim knjige o knjigama, knjizarama, bibliotekama ali tu koju si citala Bi
izgleda da cu preskociti....
Mene zanima kakva li je ova
https://www.laguna.rs/n4140_knjiga_cekaj_me_na_poslednjoj_stranici_laguna.html
 
Ja volim knjige o knjigama, knjizarama, bibliotekama ali tu koju si citala Bi
izgleda da cu preskociti....
Mene zanima kakva li je ova
https://www.laguna.rs/n4140_knjiga_cekaj_me_na_poslednjoj_stranici_laguna.html
Ja mislim da je na istu foru kao ova "moja" Devojka koja je čitala u metrou. Čak ovu i reklamiraju da je u duhu ove. U duhu Čudesne sudbine Amelije Pulen i Čekaj me na poslednjoj stranici – moderna bajka o mladoj ženi čiji će se život preokrenuti kad se pridruži igri Knjige bez granica.

Ipak, ne želim da na svojim plećima nosim odgovornost za nečitanje neke knjige, možda bi se tebi svidela. Na kraju krajeva, tako je kratka, da nećeš izgubiti mnogo vremena. Mislim ova što je čitala u metrou, a ova što čeka na posednjoj stranici je nešto duža.
 
Žena u belom, Toni Morison, Laguna, 175 strana. E, ovo je ipak nešto mnogo drugačije, bolje i ozbiljnije od prethodne dve koje sam čitala. Pa nije džabe žena nobelovka. Ali ne znam zašto je dat takav naslov kad je u originalu God Help the Child. Jer ima veze sa odnosom roditelja, učitelja, usvojitelja prema deci, odnosima u porodici koji često ljudima odrede dalji život, kako se nose sa ljubavlju, poverenjem. Događaji i odnosi su prikazani iz ugla različitih likova i vidi se kako su ih različito shvatali.
Nije snažan kao Voljena, ali jeste za preporuku.
 
Ja mislim da je na istu foru kao ova "moja" Devojka koja je čitala u metrou. Čak ovu i reklamiraju da je u duhu ove. U duhu Čudesne sudbine Amelije Pulen i Čekaj me na poslednjoj stranici – moderna bajka o mladoj ženi čiji će se život preokrenuti kad se pridruži igri Knjige bez granica.

Ipak, ne želim da na svojim plećima nosim odgovornost za nečitanje neke knjige, možda bi se tebi svidela. Na kraju krajeva, tako je kratka, da nećeš izgubiti mnogo vremena. Mislim ova što je čitala u metrou, a ova što čeka na posednjoj stranici je nešto duža.

Mozda, sad su poceli i knjige o knjigama da pisu na slicnu foru..:roll:
Mislim da Mala pariska knjizara (koju imam ali je nisam citala) nije toliko na tu foru, ili se bar iskreno nadam..:aha:
Btw, ne volim previse fikcije u knjigama i nerealnosti, zapravo ne volim uopste, ali ponekad mogu da podnesem ako je u malim kolicinama :lol:
 
Ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost dodeljena je Abdulrazaku Gurnahu.

Otkad su ih iznapadali zbog Handkea, više ne smiju nagadu da daju nikome za koga je neko čuo. :D
A, ne, nije tako, Handke je tu bio neka, aj da kazem greska.
Vec dvadesetak godina nema nikoga cije knjige iole nornalan covek po svetu cita, a da
je taj dobio Nobela. Iduce ce godine biti najverovatneja zena ( tip Conchita Wurst),
ali tamnije boje koze i obavezno iz serije MeToo.

Ja sam se smejala citajuci kritike iz nemackih medija jer kritika nije bilo, ziv covek ne zna
ko je ovaj dobitnik, navodno su dve knjzice i prevodjene na nemacki, ali ih nema ngde
Radozanli traze Zanzibar po karti Sveta, ali sve je to sviranje uz bibanj jer je covek jos
kao jako mlad otisao u UK da od tamo drvi protiv kolonizacije.

 
Ne, nije neupucenost nego me njegov nacin pisanja stvarno ne zanima.
Trebalo bi da citas Portugalca ( Antonio Lobo Antunes) i onda da njih dvojicu
uporedjujes kao eventualne velikane evropske knjizevnosti danas.
Ja nazalost ove linkove necu da otvoram jer cim cujem Radio Teleeevizija padne mi mrak na oci.
 
Ne, nije neupucenost nego me njegov nacin pisanja stvarno ne zanima.
Trebalo bi da citas Portugalca ( Antonio Lobo Antunes) i onda da njih dvojicu
uporedjujes kao eventualne velikane evropske knjizevnosti danas.
Ja nazalost ove linkove necu da otvoram jer cim cujem Radio Teleeevizija padne mi mrak na oci.
У ствари, мислио сам на необавештеност, на непознавање токова у савременој светској књижевности. Ево, ова госпођа критичар се подсмева новинарима, а она је та која је требала да упозна нашу јавност о свим збивањима у књижевности и писцима у свету.

Џанум Рахела, ја сам ти открио још једног писца Турчина (Рахела воли Турке: Орхан Памук, Танпинар), додуше не савременог, већ класика у турском свету. Пејами Сафа: Фатих-Харбије, то је књига коју овом приликом срдачно препоручујем. Радња је смештена у време када је и писао, тридесетих година прошлог века, време када се у Турској спроводила модернизација и Турци поделили на оне који су то здушно прихватили и на оне који се чврсто држе традиције. Наслов је по трамвајској линији која повезује ове две махале (четврти), Фатиха, изразито традиционалног и Харбија одн. Бејолу (Бејоглу), модерне четврти. Нериман је девојка која је занесена том модернизацијом, па почиње да се удаљава од своје традиционалне породице и дугогодишњег момка, такорећи вереника. Једина мана је што је књига танка, за Рахелу, али сам сигуран да би се овдашњој публици, саговорницима који се окупљају на овој теми, баш допала. Симпатије писца су према традиционалној Турској, али тако је то.

Нериман се замисли и у једном трену схвати зашто источњаци толико воле мачке, а западњаци псе. Присуство паса у хришћанским и мачака у муслиманским кућама потиче из следечег: источњаци личе на мачке, а западњаци на псе! Мачка једе, пије, лежи, спава, рађа, живот јој протиче на миндеру и у сну. Некад, чак и кад су јој очи отворене, она изгледа као да сања; ово млитаво, лењо и сањарско створење уопште не воли да ради. Пас је жив, снажан и смион. Користан је, добар за многе послове. Чак и кад спава, он је будан. Чује и, на најмањи звук, скаче и галами.
Фатих –Харбије, Пејами Сафа

Још једном: срдачна препорука књиге.
 
A, ne, nije tako, Handke je tu bio neka, aj da kazem greska.
Vec dvadesetak godina nema nikoga cije knjige iole nornalan covek po svetu cita, a da
je taj dobio Nobela.

Ma, nije baš tako. Dosta poznatih i čitanih pisaca je dobilo nagradu u posljednjih dvadesetak godina. Od Pamuka, Doris Lesing, Herte Miler, Išigura, Kucija, da ne spominjem Boba Dilana, koji naravno i nije pisac.
Ove posljednje dvije godine je baš upadljivo da su birali krajnje low profile likove čiji izbor neće generisati nikakvu frku u javnosti, osim eventualno u akademskim književnim krugovima koji ionako ne mogu daleko da dobace.
 
Нериман се замисли и у једном трену схвати зашто источњаци толико воле мачке, а западњаци псе. Присуство паса у хришћанским и мачака у муслиманским кућама потиче из следечег: источњаци личе на мачке, а западњаци на псе! Мачка једе, пије, лежи, спава, рађа, живот јој протиче на миндеру и у сну. Некад, чак и кад су јој очи отворене, она изгледа као да сања; ово млитаво, лењо и сањарско створење уопште не воли да ради. Пас је жив, снажан и смион. Користан је, добар за многе послове. Чак и кад спава, он је будан. Чује и, на најмањи звук, скаче и галами.
Фатих –Харбије, Пејами Сафа

Још једном: срдачна препорука књиге.
Нериман se pravi blesav pricajuci da su macke za Istok, a psi za Zapad. Nema to veze,
ali Нериман to ne zeli da razume, a mozda i ne zna.
Kuran kaze da su psi prljave zivotinje, ako te pas samo dodirne sledi ti 5x ritualnog pranja
( moze i peskom). U Srbiji nema po ulicama th zamumuljenih i zakukuljenih, ali ih ovde ima
i cim me na ulici vide sa psom, odmah oni prelazi na drugu stranu ulice ( valjda znaju da meni
na pamet ne pada da ja prelazim). Svoju malu decu ( a moj je pas zaista i agtraktivan, dobrica,
svako dete ukljucujuci i bebe zele da ga pimuluju) odmah upozoravaju da ne smeju da se priblize
psu.

Nigde zapravo ne stoji nista o psima, ali ne stoji nigde konkretno ni o zabradjenim i zamumuljenim
zenama, muskarci su tako intrepretirali.

Ni Jevreji ne vole pse, ortodoksni Jevreji ama bas nikako.
 
Ma, nije baš tako. Dosta poznatih i čitanih pisaca je dobilo nagradu u posljednjih dvadesetak godina. Od Pamuka, Doris Lesing, Herte Miler, Išigura, Kucija, da ne spominjem Boba Dilana, koji naravno i nije pisac.
Ove posljednje dvije godine je baš upadljivo da su birali krajnje low profile likove čiji izbor neće generisati nikakvu frku u javnosti, osim eventualno u akademskim književnim krugovima koji ionako ne mogu daleko da dobace.
Od 2000te dobijaju i dva Britanca Nobela ( ovog sad ne racunam jer on kao nije Britanac),
a to su: V.S. Naipaul 2001 ( Indus) i Harold Pinter 2005.
Od prvog sam citala neki roman, svideo mi se, al vise ne znam ni kako se zove, a i tema
je , ako se ne varam, bila indijska , al u Londonu.
Za drugog me nije ni zanimalo sta je uopste i pisao.
Pre ( valjda) 7-8 godina dobija Nobela Francuz Patrik Modiano, relativno mladji covek,
citala sam neka dva njegova romana, ali on vise i ne pise, nigde ga nema za razliku
od genijalnog Uelbeka koji nikada nece dobiti nikakvu nagradu jer nije jel " politicki korektan".
Kandidat je bio i jedan Nigerijanac ( jednu sam knjizicu igrom slucaja od njega i procitala,
plemenska posla po Nigeriji, ali onako na "nivou"), ali i taj celog zivota zivi u UK, i on je isto
neki profesor knjizevnosti.

Ozbiljna je kandidatkninja bila i Ulickaja i njene Jakovljeve lestvice:heart:
 
Џанум Рахела, ја сам ти открио још једног писца Турчина (Рахела воли Турке: Орхан Памук, Танпинар), додуше не
Tanpinar sutra polaze prijemni ispit kod mog kardiologa Turcina ( imam termin kod njega) koji
mi je pricao da je gimnaziju zavrsio u Instanbulu i da ga mnogo voli ( grad), a kasnije je ovde studirao,
spceijilizario i radi. Bas cu da ga pitam da li i oni u gimaniziji uce Tarpinara kao mi ( nekada) recimo
Njegosa.
 
Tanpinar sutra polaze prijemni ispit kod mog kardiologa Turcina ( imam termin kod njega) koji
mi je pricao da je gimnaziju zavrsio u Instanbulu i da ga mnogo voli ( grad), a kasnije je ovde studirao,
spceijilizario i radi. Bas cu da ga pitam da li i oni u gimaniziji uce Tarpinara kao mi ( nekada) recimo
Njegosa.
Шта је било, шта ти је кардиолог казао, је ли га уче, обожавају?
 
Шта је било, шта ти је кардиолог казао, је ли га уче, обожавају?
Izgleda da je isto kao kad bih nekog nemackog kardiologa pitala za Tomasa Mana
ili srpskog za Kisha ( recimo);) Pojma oni nemaju, cuo je za njega;)

Nego, nisam ni isla kod njega zbog knjizevnosti, odlican je lekar, na moju zalost i suvise
detaljan pa nadje nesto sto i nije njegova struka:(
Cisto da me baci u desperaciju.
 

Back
Top