Namerno sam izabrala ovu reč. Upravo se desilo nešto, što nije retka pojava, a vrlo je potresna. Sedela sam za računarom i čula strašno cviljenje psa u mojoj zgradi. Spremila sam se i izašla da vidim o čemu se radi. Pomislila sam da se neki psi nisu podžapali ili da neko ne maltretira neko kuče. Ne. U ulazu je bilo malo, preslatko štene, sasvim jasno ostavljeno. Mekan, čist koliko je moguće. Hoću da kažem da je vidljivo da nije rođen na ulici. Pas je verovatno ostavljen kod ulaza, ušao je u zgradu, vrata se zatvorila i on je neutešno cvileo i skakao po vratima. Nisam imala drugog izbora nego da ga malo mazim kako bi se smirio i izvedem napolje. Ne mogu da ga nosim kući sa sobom. Ostavljen je sebi.
E sada mene zanima. Kako je moguće da neko bude toliki gmaz i da jedno kuče, koje je očigledno čuvao neko vreme, ostavi na ulici? Zar nije mogao da ga da nekome ko bi se starao o njemu, a ne da ga samo baci? Sad će neko kazati da to rade i sa bebama, decom, ljudima. I to je istina. Kako ljudi mogu sebi da oproste takve stvari. Srećom, toplo je napolju.
Tema i nije neka za diskusiju. Ali nisam mogla da ne napišem ovo. Nije prvi put da nailazim na napuštene pse po zgradi. Ne razumem.
E sada mene zanima. Kako je moguće da neko bude toliki gmaz i da jedno kuče, koje je očigledno čuvao neko vreme, ostavi na ulici? Zar nije mogao da ga da nekome ko bi se starao o njemu, a ne da ga samo baci? Sad će neko kazati da to rade i sa bebama, decom, ljudima. I to je istina. Kako ljudi mogu sebi da oproste takve stvari. Srećom, toplo je napolju.
Tema i nije neka za diskusiju. Ali nisam mogla da ne napišem ovo. Nije prvi put da nailazim na napuštene pse po zgradi. Ne razumem.