Ma ima priča gomila. Ja ni svojih ne mogu sve da se setim, a kamoli tuđih. Mada, ne bi to bila loša tema da se otvori, al teško bi se izdržalo a da u jednom trenutku ne počne prepucavanje.
Evo, iz prve ruke, 2 komada, jedna što mi pričao jedan lik, a druga je moja.
Ovo od drugara. Bio taj lik u jesen 91. nahvatan kao rezervista. Skoro cela jedinica onih koji su tu, gledaju da što manje ulaze u bilo kakav sukob. I išli oni tako, kroz nekakvu (hrastvu) šumu kakvih već, po Slavoniji ima i, između drveća spaze suparničku vojsku. I sad, svi stoje, niko ne diše, čeka se ko će da potegne prvi, a nikome se, očigledno, to ne radi. I tek, s hrvatske strane se čuje "Vaši su u suprotnom smjeru". Srpska strana odgovara "Hvala". I svi se fino raziđu. Suština ratovanja na delu.
Moj doživljaj nije tako dramatičan. Negde sredinom leta 91., kad se situacija malo relaksirala od onoga s početka maja u Borovom selu i kad je bilo tu ii tamo puškaranja (najviše kod nas, na relaciji Vinkovci - Mirkovci, tu se već i ginulo na obe strane), ali, generalno, još uvek se na regularnu vojsku JNA u Hrvatskoj gledalo kao na nužno zlo i većina ljudi stvarno nije na nas gledala s nekom mržnjom, idemo mi, ne znam, negde od Vinkovaca ka Đakovu. Bio sam u oklopnom vozilu kao pratnja jednog kamiona, ono, neki redovni transport (ma, rakete za bacače, standardno... zezam se, ma neka hrana, konzerve, neke gluposti), a ispred i iza nas po jedan auto hrvatske policije. To je bio uobičajen postupak kretanja JNA u to vreme. I sad, diođemo ti mi do barikade u nekom selu. Stoje tu "Zenge". Kažu oni, "Ne garantiramo da možete sada proći bezbjedno, sačekajte sat - dva, pa ćemo vidjeti". Dobro, iziđemo mi svi napolje, šta ćeš u onoj limenki da sediš, da se kuvaš na suncu. Vidimo tu seoska prodavnica, pa pitamo kapetana dal možemo d' odemo i neki sok i neke grickalice da kupimo. A on, lečeni alkos (a pio je krišom u svom kabinetu), kaže, može, al nemoj slučajno neko pivo da je kupio. Slučajno? Šta slučajno, namerno ćemo da kupimo. Na moju nesreću bilo samo ono bljutavo Osiječko pivo, ali šta je tu je (ja sam cepao isključivo Karlovačko, Žuja kod mene nije prolazio iz principa, to je bilo za martovsku klasu). Kupimo mi i za policiju i za "zengiste" i za kapetana lečenog alkosa, ma niko ne odbija, svima treba osveženje. Nama, vojsci je najnormalnije bilo da skinemo okvir s municijom s puške i da zupcem na njemu, otvorimo pivsku flašu. Kad zengisti to videli, ono, opšte oduševljenje. Kao, daj pokaži mi to, kako se to radi. Hoću brate, al nemam više neotvorenih flaša. Trče Zenge u prodavnicu, donose gomilu flaša i kažu, daj pokaži, otvaramo mi, provale i oni foru i to je to. Razmena iskustva. Ej, provedosmo kvalitetno vreme, mislim da smo ostali i duže nego što smo morali na barikadi, zapismo se, malo je falilo i da zapevamo. Ne znam dal bi se baš oko repertoara složili, no, ne mari, bitno da je veselo (kako nas je najveći sin Kumrovca i svih naših naroda, učio).