Najlepse ljubavne price i pisma poznatih

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Abelar - Eloizi

11. vek

Vjerenici Kristovoj,

sluga istog Isusa Krista

Izlaganje onoga što mi uzbuđeno predbacuješ u posljednjem pismu može se sažeti u četiri tačke. U prvom redu tužiš se da sam postupio protiv običaja i obrnuo prirodni red postavljajući u pozdravu tvoje ime prije svojega. Drugo, da sam razjario jade koje sam morao ublažiti i da sam izazvao obilate suze umjesto da sam ih obrisao kad sam dodao: »Ako me Gospodin preda u ruke progonitelja mojih i ako padnem pod žestinom njihovih udaraca« ... dolaze zatim tvoja stara i stalna mrmljanja protiv Providnosti o razlogu našeg obraćenja i o okrutnoj izdaji kojoj sam pao žrtvom. Na kraju, optužuješ samu sebe, suprotstavljajući se mojim hvalama i usrdno me moliš da ti više hvale ne upućujem.

Odgovorit ću na svaku od tvojih zamjeraka ponaosob i to ne da sebe opravdam već da ti pružim pomoć svojeg nauka i da te u njemu učvrstim. Moja traženja bit će ti prihvatljivlja kad budeš uvjerena da počivaju na razboritosti. Bit ćeš voljnija saslušati me o onome što se odnosi na tebe kad vidiš koliko malo zaslužujem prigovora. Imat ćeš prema mojim riječima više poštovanja i povjerenja kad spoznaš da mi se ne može pokude upraviti.

Najprije o onom pozdravu koji vrijeđa tvoje uši. Ako bolje pripaziš, vidjet ćeš da sam učinio ono što ti želiš. Zar nije tačno i zar to sama nisi rekla da se u poslanicama upućenim odličnijima od sebe, njihovo ime mora napisati prije našega? Shvati da si ti odličnija od mene i da si počela biti mojom gospođom onog časa kad si postala vjerenicom mog Gospodara.Š…ĆPreostaje mi još da ti govorim o staroj tvojoj tužbi na koju se stalno navraćaš, a koja se odnosi na okolnosti pod kojima smo se zaredili. Umjesto da zbog toga hvališ slavu božju, kako bi bio red, ti to Bogu neprestano predbacuješ. Mislio sam da je ta rana već odavna zacijelila, toliko su očite namjere božje Providnosti prema nama. Sto god ona više izjeda tvoje tijelo i tvoju dušu tim je ona pogibeljnija po tebe, a za mene je nepravedan izvor boli. Ako imaš, kako kažeš, jedinu jednu brigu i to da meni ugodiš, preklinjem te, ako hoćeš da mi prikratiš teške muke i da stekneš svu moju ljubav, preklinjem te, odbaci od svog srca tu žuč koja ga izjeda. Dok je god ona u tebi, nećeš mi ni ugoditi ni sa mnom zavrijediti carstvo nebesko. Zar bi mogla podnijeti da u vječno blaženstvo uđem bez tebe, ti, koja kažeš da bi me slijedila do usijanih ralja zemljinih. Pozovi vjeru u pomoć da ne budeš odvojena od mene kad se, kako ti reče, približavam Bogu. Zar se moramo toliko siliti da krenemo na put vječnog blaženstva? Zar te ne opaja misao da zajedno pođemo prema božanskoj sreći koja nam je obećana i da se više nikad ne rastanemo? Š...Ć

Pa ipak, hoću na još jedan način ublažiti tvoju jetkost prema Nebu i pokazati ti pravednost i korist svega što nas je snašlo. Pokazat ću ti da je kazna božja izvršena pravednije nakon naše ženidbe nego što bi to bilo, da nas je snašla dok smo živjeli u stanju bluda.

Nedugo nakon vjenčanja, sjećaš se, kad si se već bila povukla u samostan u Argenteuilu, došao sam te krišom pohoditi. Moja neobuzdana pohota našla je s tobom svoje zadovoljenje u jednom kutu blagovaonice, jer drugog mjesta za to nlje bilo. Vidiš, dakle, da našu bestidnost nije zadržalo ni poštovanje prema mjestu koje je posvećeno Bogorodici. Ta sve da smo prije toga bili bez grijeha, samo ovo oskvrnuće moralo je navući na nas još strašniju kaznu. Čemu da spominjem našu staru raskalašenost, našu besramnost, naš razbludni život prije vjenčanja? Ili nedostojnu prevaru kojom sam se ogriješio prema tvom ujaku, ja, njegov gost, koji je s njim za istim stolom sjedio i njegov kruh dijelio, a u isto vrijeme zaveo njegovu nećakinju?

Tko bi se usudio reći da sam ja nepravedno izdan i to od onoga koga sam ja prvi sramotno izdao? Zar misliš da je kratkotrajna tjelesna bol koja mi je za-dana mogla dostajati da se tolik zločin izbriše? Radije se pitam: zar su tolike opačine zaslužile ovakvu blagost? Koja bi rana mogla pred očima božanske pravde oprati svetogrdni napad nanesen veličanstvu mjesta posvećenog Njegovoj materi? Odista, ako se ne varam, ova je spasonosna rana manje udovoljila osveti Gospodinovoj nego neprekidnost zala koja trpim.

Sjećaš se isto tako kako sam te dok si bila bremenita poslao u Bretanju. Tada si se prerušila u opaticu i s tim si drzovitim pretvaranjem nanijela uvredu ustanovi kojoj danas pripadaš. Sudi, dakle, koliko je božanska pravda ili prije milost božja imala pravo da te usprkos tvojoj volji privuče u vjerski red koji se nisi plašila izvrći ruglu. Kao kaznu nametnula ti je isto ono ruho koje si obeščastila, kako bi istina bila lijek tvojoj laži i protivotrov njenim posljedicama.

Takvi su bili putevi pravde nebeske: ako gledaš samo na našu korist, morat ćeš priznati da nam je Bog više udijelio milost nego što je izvršio pravdu. Misli na to, predraga moja, iz kojih su nas dubina na ovom uzburkanom moru moćne mreže milosrđa Gospodinova privele spasenju. Od kakve proždiruće Haribde oslobodi Gospod svoju djecu od potapanja, stvorenja svoja koja su već bila zahvaćena vrtlogom, a opirala su se ruci spasiteljici! Zar tako očita zaštita nije morala iz naših grudi izmamiti povik ljubavi i divljenja:

»Gospod se moj brine za mene.« Razmišljaj o opasnostima koje su odasvud vrebale na nas i od kojih nas je Gospodin oslobodio. Ne prestaj govoriti o velikoj milosti koju je Gospodin udijelio našoj duši i ne prestaj slaviti hvalu njegovu. Tješi našim primjerom grešnike koji su izgubili nadu u Njegovu dobrotu. Pokaži što se sve može postići kajanjem i molitvom, pokaži to na primjeru nepokajanih i okorjelih. Misli na očinsku skrb koju je Gospodin nama ukazao i na pravednost ublaženu milosrđem! Kaznivši nas, on nas je preporodio; zle je učinio sudionicima našeg budućeg blaženstva i njegova prividna strogost nosi u sebi najdirljivije oproštenje, jer samo jedna rana postade spasenjem dviju duša. Usporedi opasnosti u kojima smo bili i naše čudesno oslobođenje. Usporedi bolest i ozdravljenje. Pitaj se sada koliku su kaznu zavrijedile naše opačine i divi se milosrđu božjem i božjoj ljubavi.

Dobro znaš u kakvo su tužno robovanje zahtjevi moje razuzdane strasti bacili tvoje i moje tijelo. Ni sram, ni poštovanje prema Bogu nisu me vadili, čak ni u dane svetačke ni na dan njegove smrti, iz kaljuge u kojoj sam se volio valjati. Koliko li sam se puta, usprkos tvojim odbijanjima i tvojoj bojažljivosti i prigovorima, koristeći se slabošću tvog spola, utekao prijetnjama i udarcima da iznudim tvoj pristanak. Sjeti se moje bezumne požude i mojih pomamnih ludovanja! Zaslijepljen bijesom pohote sve sam zaboravljao, i nebo i svoju dušu, gubeći se u tim jadnim strastima koje se danas ne usuđujem ni imenovati. Što je drugo preostalo božjem milosrđu ako je htjelo da sprječi moju propast nego da mi same te strasti zauvijek onemogući?

Strahovito izdajstvo što ga je počinio tvoj ujak bilo je učin pravde i dobrostivosti božje: Kad sam bio lišen tog dijela svog tijela koji je bio sijelo razbludnih želja i glavni uzrok moje raskalašenosti, mogao sam rasti na sasvim drugi način. Moje udo koje je griješilo bilo je kažnjeno: u boli je platilo svoje grešne slasti. Zar nije tako bilo pravo? Izvukavši me iz ogavnog kala u kojem sam bio ogrezao, Bog me je obrezao u tijelu i duhu. Tako sam postao tim podobniji za službu svetim žrtvenicima što me nikakva putena zaraza nije više mogla napasti ni okaljati. Vidiš koliko je dobrostivosti prema imeni pokazao kad je udario samo po jednom udu i oduzevši mi ga dao spas mojoj duši. Poštedio me od svakog drugog sakaćenja koje bi mi bilo izobličilo tijelo i učinilo me nesposobnim za obavljanje mojih dužnosti. Naprotiv, sve što je čestito bilo mi je olakšano jer sam bio oslobođen teškog jarma požude.

Milost božja me učinila čistim, odstranjujući s mog tijela jedno udo vrijedno prezira koje je baš zbog niskosti njegove službe prozvano ljudskim stidom i koje se nitko ne usuđuje nazvati pravim imenom. Na taj me je način milost božja oslobodila nečistoće zla i sačuvala mi nevinost duše.Š...Ć

Ti si veća od nebesa, ti se veća od zemlje, ti za koju je otkupnina bio sam Stvoritelj svijeta. Ali što je on vidio u tebi, pitam te, on kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog posljednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Što li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu? Eto, to je tvoj istinski ljubitelj, onaj koji hoće samo tebe, a ne ono što ti pripada. To je onaj koji je uzviknuo dok je umirao za tebe: »Nitko ne može više voljeti nego onaj koji daje život svoj za one koje voli.« On te je istinski volio, a ne ja. Moja ljubav, koja nas je oboje survala u grijeh, bila je samo pohota i zato ne zaslužuje da je zovemo imenom ljubavi. Ja sam u tebi vidio način kako da zadovoljim svoje bijedne strasti i to je sve što sam ja volio u tebi. Kažeš da sam za tebe trpio. Možda je tome doista tako. Ali bilo bi tačnije reći da sam trpio poradi tebe i čak protiv svoje volje. Ne iz ljubavi prema tebi već zbog sile koju su upotrijebili protiv mene. Ne za tvoj spas već zbog tvoje boli. Naprotiv, za tvoj spas je Krist svojevoljno pretrpio svoju muku i s njom je našu dušu nadahnuo novim životom i oslobodio je od svake boli. Zato upravi k njemu, a ne k meni, preklinjem te, svu svoju odanost, sve tvoje sažaljenje i svu svoju skrušenost. Plači nad nepravednim zločinom i nad strahovitom okrutnosti kojima je bio izložen nevini čovjek, a ne nad pravednom kaznom koja je mene stigla, jer je to za nas oboje bila milost za koju moramo Nebu zahvaliti.

Nepravedna si što ne voliš pravdu, a još nepravednija kad se hotimice suprotstavljaš volji božjoj i dobročinstvima Milosti. Plači svog Spasitelja, a ne svog zavodnika. Plači onog koji te je otkupio, a ne onog koji te je upropastio; svog mrtvog Gospodina, a ne živog slugu njegova koji je upravo oslobođen od smrti vječne.Š...Ć Ova dobrostivost Gospodinova prema tebi plod je samilosti njegove prema tvom spolu, ali u neku ruku i pravedno je tako. Iako slabija i nježnija pokazala si više suzdržljivosti i više kreposnosti, znači da je i tvoja krivica manja. Zahvaljujem Gospodinu koji te je lakše kaznio i pripremio ti vijenac. Sve bure nečistoće koje su harale po mojoj nekad nemirnoj duši sad su se stišale, a oluje požude ne potresaju moju ohlađenu grud: Gospod me pretvorio u mramor kako bi spriječio da se slomim. Naprotiv, ostavljajući u tebi greben mladosti, vrućih snova i neprestano uzburkanih valova, očito te je predodredio za vijenac mučenički. Iako si uvijek odbijala da čuješ ovu istinu i meni branila da je izgovorim, ipak je ta istina očigledna. Vijenac je nagrada onome koji se bori bez predaha i nitko ga neće zadobiti ako se ne bude »do kraja borio«.

Meni nije očekivati vijenac jer više za mene nema borbe. Koga u mesu njegovu ostan požude ne podbada, nikakvu napast ne mora savladavati. Pa ipak, iako vijenca neću zadobiti, znam da mi je velika povlastica dana time što nikakve kazne neću podnijeti i što sam s prolaznom boli izbjegao vječnim bolima. Ljudi koji se predaju strastima ovog jadnog života slični su životinjama, jer je napisano: »Stoka gnjije na balegi svojoj«.

Tješim se što vidim da se zasluge moje umanjuju dok tvoje rastu. Zakon ženidbe učinio je od nas jednu put i jedno biće u Kristu. Ništa što je tvoje meni nije tuđe. A Krist je tvoj jer si postala njegovom vjerenicom. A ja, evo, postadoh sluga tvoj, kao što ti rekoh, postadoh sluga a držala si me prije za gospodara. Na službu tebi obvezuje me duhovna ljubav, a ne potiče me na nju strah. Š...Ć

Budi pozdravljena u Kristu, zaručnice Kristova. U Kristu budi jaka i živi za Krista. Amen.
 
Džordž Buš Barbari Buš

Ovo bi trebalo da bude pismo koje je lako napisati - reči bi trebalo same da naviru i, ukratko, ne bi trebalo da mi predstavlja problem da ti kažem kako sam užasno bio srećan kad sam otvorio novine i video najavu naše veridbe, ali, nekako, ne mogu da se izrazim kako bih želeo. Volim te, draga, svim svojim srcem, znati da me voliš, za mene znači život. Koliko često sam razmišljao o nemerljivoj radosti koja će biti naša jednog dana. Koliko će srećna biti naša deca što imaju majku kao što si ti.
 
Napoleon Bonaparte – Žozefini


Nica, 1797.

"Voljena moja, svaki moj dan ispunjen je ljubavlju prema tebi. Ne prođe ni jedna noć, a da te ne grlim u svakom naručju. Nisam popio nijednu šolju čaja, a da nisam prokleo slavu i ambiciju koje me drže daleko od tebe, dušo moja… Obožavam te, Žozefino, jedina si u mom srcu, jedina u mojoj duši. Sve moje misli tebi su namenjene… Ako usred noći ustajem da bih radio, to je samo zato da bih se tebi, slatka moja, vratio što pre… Ipak, u tvojim pismima od 23. i 26. obraćaš mi se sa Vi! Vi! O, kako si mogla napisati takvo pismo! Kako je samo hladno! A onda između 23. i 26. su puna tri dana: šta si radila kada nisi pisala svom mužu? A, mila moja, to "Vi" i ta tri dana, bacaju me u očaj. Neka je proklet onaj koji je tome uzrok! Vi! Vi! Šta li će biti kada prođe još petnaest dana? Toliko sam tužan, moje srce je tvoj rob, a sumnje me moje, strašno plaše! Voliš li me manje? Jesi li se već "utešila"? Hoće li doći dan da me više nećeš voleti? Reci mi to: bar da se na vreme pripremim na nesreću koja me čeka… Zbogom ženo, srećo, nado, brigo moja, dušo moja… Ne tražim ti večnu ljubav, niti vernost, već istinu i iskrenost bez granica. Dan kada mi budeš rekla: "Volim te manje" biće poslednji dan moje sreće ili, ko zna možda i zadnji dan moga života. Žozefina, seti se šta sam ti rekao: priroda mi je dala čvrst i odlučan karakter. Ali za tebe, moje je srce mekše od pamuka. Zauvek ću biti samo tvoj, uprkos sumnjama koje me čine nesrećnim…

Zbogom, i ako me već voliš manje, to znači da me nikada nećeš ni voleti…


N.
 
Beethoven - Pismo besmrtnoj dragoj


Dobro jutro 7. jula 1805.

vec u krevetu roje se misli o tebi moja Besmrtna Draga, tu i tamo vesele, onda opet tuzne, iscekujuci, od sudbine, da li ce nas uslisiti - zivjeti mogu ili samo potpuno s tobom ili uopce ne zivjeti; rijesio sam da lutam dalekim prostranstvom sve dotle, dok ti ne budem mogao poletjeti u narucje, i dok ne budem mogao reci da sam kraj tebe nasao dom, dok ne budem mogao poslati svoju dusu okruzenu tobom u carstvo duhova - a to na zalost mora biti - ti ces se sabrati utoliko vise, jer poznajes moju odanost prema sebi; nikada nijedna druga ne moze imati moje srce, nikada - nikada - O Boze zasto se moramo odvojiti od onoga sto toliko volimo a ipak je moj zivot u V. takav kakav je sad kukavan zivot - Tvoja ljubav me cini najsretnijim i istovremeno najnesretnijim covjekom - u godinama u kojima se sada nalazim potrebna mi je izvjesna ujednacenost zivota - da li ovo moze da postoji kod naseg odnosa? - Andjele, upravo saznajem da posta ide svaki dan - i zato moram zavrsiti da bi odmah dobila pismo - umiri se - samo mirnim promisljanjem o nasem zivotu mozemo postici svoj cilj da zivimo zajedno - umiri se - voli me - danas - juce - Koja ceznja sa suzama za tobom - tobom - tobom - moj zivote - moje sve - zbogom ostaj - o voli me i dalje - nemoj nikad pogresno shvatiti najvjernije srce svog dragog.


Ludwig
 
Bajron - Terezi Gvicoli

Bolonja, 25. avgust 1819.


Tereza moja najdraza.

Procitah ovu knjigu u tvome vrtu. Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inace je ne bih procitao. To je jedna od tvojih najdrazih knjiga, a autor je moja prijateljica. Ti neces razumeti ove reci na engleskom, ni drugi ih nece razumeti: to je razlog sto ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ces razumeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodices da je sedeci sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi. U toj reci, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajvise na tvom - amor mio - sadrzan je moj bivsi i moj buduci zivot.

Osecam da ovde postojim i da ce me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom ti ces odluciti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodisnja zena, vec dve godine van manastira: voleo bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikad nisam sreo.

Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene volis, konacno to kazes i ponasala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika uteha u svemu. Ja osecam prema tebi mnogo vise od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim. Pomisli ponekad na mene kad nas Alpi i okean budu razdvajali - ali to se nikad nece desiti, dok god ti sama to ne pozelis.

Bajron
 
Fridrih Šiler grofici Marti fon Ahauzen

7. decembar 1784.

Bio sam siguran da me nećete naterati da vam napišem ovakvo pismo. Tako sam želeo da nikada ne poželim da vam napišem ovakvo pismo. I, šta sad radim, dok vi zmajeve u sebi krotite? Ustajem sa poda, a govorili ste da me volite. I dalje ne želim da vam napišem ovakvo pismo. I nisam ga napisao, ali vi ste ga napisali meni. Moglo je sve da se završi onog prvog jutra, da ne dozvolite da vas sve više uzaludno želim, da vas ne volim toliko da nocu molim zvezde da me ne razdvajaju od vas. Ostaju mi dani kad je sve bilo smeh, kada sam osećao da sa vama, da sa vama sve mogu, da i vi samnom sve hocete, voljena moja. Sada se sklanjate kada ja dodjem, okrecete glavu kada nesto kazem. U cemu sam pogresio? U tome sto vas volim? Ostaje mi praznina gde mi je srce nekada bilo, više i ne pitam zašto, to nije pravo pitanje... obavijen slutnjom prihvatam naša ćutanja i jos uvek ne znam kako da izgubim nadu, pomozite mi makar u tome....

Vas Fridrih
 
Francusli plemic Edmond de Boursault, kratko pre svoje smrti, devojci koju je voleo, mrtvoj Sofiji de Volant, 1821.

...I u ovakvim prolecnim danima, kada sam sam u prirodi koju smo oboje tako voleli, ja zaboravljam da tamo negde postoje drugi ljudi, cini mi se da sam jos uvek sam, potpuno sam na ovom svetu. Tada pocnu da se bude mrtva secanja u meni, svom snagom ljubavi. Ona mi potresaju srce i lete ka tom divnom bicu koje me ponovo gleda svojim dubokim, nikada prezaljenim ocima. I onda moja ljubav postoji jedino za tebe, andjelu moj jedini, i moje misli oneme od tog jakog bola moje ljubavi prema tebi. Ali secanja na tebe zive u meni i ja se vracam u to vreme kada sam bio tako srecan... Secam se kako sam mislio - sada je otpoceo lep zivot, jer svake veceri sam bio kod tebe i ubrzo smo se osecali kao da smo stari poznanici u nasim razgovorima, salama i zacikavanjima. Bilo je to kao da smo zajedno ziveli, jer nije postojalo ni jedno osecanje koje si pokazala, a da ono vec nije bilo stanovnik moje duse, i nije postojala ni jedna misao koju sam ja izgovorio, a da se ti sa njom nisi slozila iako si me zadirkivala zbog nje. Svako vece sam ostajao do duboko u noc kod tebe... tvoj otac se ljutio na mene, rekao je da to ne prilici jednom plemicu, postenom coveku, ali nisam mogao drugacije, trazio sam tvoje reci, trazio sam tvoje oci, hteo sam da te drzim za ruku.... Sedeo sam na tvojoj postelji i svaki dan sam molio Boga da ti podari zivot samo jos sledeci dan, samo jos par trenutaka da nam dozvoli zajedno… ali uzalud je bilo sve… svoj poslednji dah ispustila si na mojim rukama...

Mnogi dani i nedelje i meseci i godine su prosli od tada… Tudjina mi je postala domovinom i domovina mi je postala tudjina… Ali ljubav u meni je ostala... I kao kad jedna suza padne u more, tako je moja ljubav za tebe pala u zivo more covecanstva i ona sada prozima milione i milione stranih ljudi, jer u svima njima vidim tebe i sve njih sam voleo jos od detinjstva, kao sto tebe jos uvek volim….

E.
 
Dzon Kits - Fani Braun

Najsladja Fani,

Plašiš se ponekad da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu - cak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najzešcem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti suvise. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvjek nova. Tvoj posljednji poljubac je uvek najsladji, posljednji osmjeh najsjajniji, posljednji pokret najljupkiji. Kada si juce prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujuci, rekla da volim samo tvoju ljepotu. I ima li u tebi i neceg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To moze da zalosti koliko i da raduje - ali, necu govoriti o tome. Cak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snazna moja osjecanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo suviše tjesno za nju. Nikada nisam osjetio da moja duša uziva u necemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvjek zaokupljaš sva moja cula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga posljednjeg pisma, cini me neizmjerno zadovoljnim: ipak, ne smiješ dozvoliti da te takve misli muce.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuce mi. Pozdravi tvojoj majci.

S ljubavlju, tvoj Dz. Kits

Mart, 1820.

Džon Kits (1795 - 1821)
 
Za Kalpurniju 53. godine nove ere

Ne možeš čak ni da zamisliš koliko čeznem za tobom.
Glavni uzrok moje čežnje počiva u ljubavi, ali i u činjenici da nismo navikli da budemo razdvojeni. Iz noći u noć ležim budan u postelji i razmišljam o tebi, a preko dana, u doba kad sam te obično posećivao, stopala me ponesu ka tvojim odajama, ali kad shvatim da nisi tamo, da ne reagujes na moje reci, srce mi preplavi neizmerna tuga i osetim se kao odbačeni ljubavnik. Takvih muka sam pošteđen samo kad sam zaokupljen poslom i kada u sudnici vodim parnice u korist svojih prijatelja. Tebi ostavljam da proceniš na šta se sveo moj život kad mi je rad jedino pribežište a tuga i čežnja jedina uteha.

Gaj Plinije Sesilije Sekundus
 
Jedna je od najslavnijih i najpoznatijih ljubavnih priča uopšte.

Priču o Rpmeu i Juliji, da ne bude zabune, nije izmislio William Shakespeare. Ranije verzije bile su poznate već u 15. veku u Italiji. U 16. veku, posle prevoda na francuski i engleski, tragična priča se proširila. Lope de Vega, veliki španski dramatičar,’ je 1590. godine napisao dramu pod naslovom “Castelvines y Monteses”. Naslov ne govori ništa, međutim sadržaj je potpuno poznat. Shakespearova tragedija o ljubavnicima nastaje 1595. ili 1596. godine i otada se izvori nerado spominju.

Njihova ljubav je stvarna i velika igra života koja nezaustavljivo hrli u budućnost, u svaki naredni tren. Iste večeri su se verili i već sledećeg dana venčali. Samo jednom su se posvađali, samo jednom pomirili, samo jednu noć proveli zajedno i sledećeg jutra doživeli bol rastanka. Svaki oblik njihove ljubavi je veći od sebe samog. Svaki tren koji doživljavaju zajedno je jedinstven i neponovljiv. I to je bila ljubav koja je činom samoubistva dostigla vrhunac na zemlji.
Znajući kolika tragičnost leži u svemu, otac Lavrentije je rekao Romeu:
Nagle sreće naglo i završe
I umru u svom trijumfu ko vatr
I barut što se u poljupcu nište.

Shakespearov je scenario dospeo i do Broadwaya – mjuzikl “West Side Story” se dugo zadržao na repertoaru. U čemu je tajna? Možda u rečenicama koje tako verno opisuju ljubavne boli koje će na kraju dovesti do tragičnog završetka. Ovaj par je sinonim za ljubav. Shakespeare nije ni slutio da će baš njegovi junaci postati najpoznatiji ljubavni par u svetskoj književnosti. Njihova veza do krajnosti je idealizovana, dok je njihova smrt bila nužna da bi se savladale ljudske slabosti i pomirile zavađene porodice. Na njihovoj tragediji zasniva se teza da ljubav pobeđuje mržnju.
 
Eskimi imaju pedeset dve reči za sneg… Književnici za ljubav sigurno imaju neuporedivo više. Ima nekih ljubavi koje su opisali, a koje će se večno pamtiti. Večna težnja i želja da imamo pored sebe nekoga ko bi bio deo nas, za sva vremena i kada ništa drugo nije važno.

Majstor i Margarita
Jedna od retkih ljubavnih priča u istoriji književnosti sa srećnim završetkom. Margarita Nikolajevna je bila, pre nego što je srela Majstora, u braku sa cenjenim i poštovanim lekarom. Međutim, bez obzira što je živela bez ikakvih problema, nije oskudevala ni u čemu, ipak je bila nesrećna i usamljena. Ljubav na prvi pogled Bulgakov opisuje: “Ljubav je iskočila pred nas kao što iz zemlje iskače ubica u uličici i zadesila nas oboje! Tako znade zadesiti munja, tako znade zadesiti finski nož!”
Velika ljubavna priča.
 
Евита и Хуан Доминго Перон

Кад су се срели, она је била глумица скромног порекла, а он генерал и министар у аргентинској влади. Веома брзо су почели да живе у ванбрачној заједници што је у оно време изазвало прави скандал. Кад је Перон ухапшен 1945. године, Евита је сакупила масу дескамисадоса – „бескошуљаша” (најсиромашнијих становника) – који су захтевали и добили његово ослобођење. Убрзо након тога су се венчали, а Перон је изабран за председника Аргентине. Пар је владао заједно: он је национализовао банке које су биле у рукама странаца, а она се изборила за женско право гласа и основала добротворну организацију која је за само две године поделила педесет милиона долара сиромашнима и болеснима. Ева Перон умрла је од тумора кад јој је било свега 33 године. Ожалошћена нација ју је данима оплакивала.​
 
Давид и Батшеба, злочин и казна
Давид је владао Израелом у 10. веку пре наше ере. Библија тврди да је једног дана пролазећи преко терасе угледао жену која се купала – Батшебу. Опчињен њеном лепотом, позвао ју је на двор како би је завео и натерао да почини неверство. Била је удата за Урију, једног од Давидових војника. Како је Батшеба одбијала његово удварање, решио је да се ослободи њеног мужа и послао га да погине у бици. Урија је погинуо, а пророк Натан је у име Бога проклео Давида због зла које је починио. Давид је затражио опроштај од Бога и добио га је плативши за свој грех смрћу сина. Давид и Батшеба имали су другог сина, Соломона, који је наследио оца на престолу.
 

Љубавна прича Десанке Максимовић као да је из најлепше бајке: “Удала сам се за онога кога је моје срце тражило, иако је сиромашан”

desanka.jpg

“Kо хоће да доживи чудо мора се радовати као ласте”, кажу стихови Десанке Максимовић чије се чудо звало Сергеј.


Многи кажу да је најлепше стихове о љубави написала баш она – Десанка Максимовић, коју памтимо као углађену и елегантну госпођу, косе уплетене у пунђу, са шеширом на глави и осмехом тајанственим попут оног ког је насликао Да Винчи довека мистериозној Мона Лизи.


Потомкиња српског кнеза и војсковође Јована Симића Бобовца и племкиња српске поезије, Десанка Максимовић писала је, рекли би, баш онако како је и осећала. Свим својим срцем давала се песмама које су биле њена деца. Стиховима нас је учила да се надамо и да волимо, онако храбро и бајковито како је она волела једног Сергеја.


Славна песникиња се први пут пољубила са 35 година
 
Памтимо сви оно – “Не, немој ми прићи! Хоћу издалека да волим и желим ока твоја два. Јер срећа је лепа само док се чека, док од себе само наговештај да”… Тако је и Десанка чекала своју срећу и то, рекли бисмо по данашњим стандардима, предуго.

Прича се да је ваљевска гимназијалка била заљубљена у Драгољуба Обрадовића. Међутим, велика Десанка Максимовић очигледно није признавала те дечије, школске симпатије. У интервјуима је говорила да је Рус са којим је провела цео живот био њена прва љубав.
desanka-maksimovic.jpg
 
После славне ваљевске гимназије и студија књижевности и историје уметности на Филозофском факултету, Десанка Максимовић добија стипендију француске владе и одлази у Париз 1923. године. Била је професорка у Првој женској гимназији, а прву љубав – и свог супруга упознала је као већ позната песникиња.

У једном интервјуу говорила је о томе како је упознала човека са којим је провела живот.

“Позвали су ме Руси једног дана да у њиховом клубу одржим предавање и прочитам неколико својих песама. Ту сам упознала Сергеја. Да ли је то била љубав на први поглед? Вероватно! Али, сигурно, моја прва љубав и први мушкарац с којим сам се пољубила. Била сам већ зрела девојка. Kасније смо се зближили”, причала је славна песникиња.
Обоје су дуго чекали на срећу

Варнице које су прштале између двоје песника биле су очигледне, али иако је Сергеј Сластиков хтео да одведе Десанку пред олтар – она није тако лако пристала на његову брачну понуду. Морао је да чека да она испуни све своје дужности и обећања.
 
Пошто је била најстарија у родитељској кући Десанка је сматрала да пре удаје мора да изведе на пут “децу” – млађу браћу и сестре. Објаснила је заљубљеном Русу завет који је сама себи дала и словенске душе су се разумеле.

– Стрпљиво је чекао дан када смо се напокон венчали и засновали свој дом – описује Максимовић.

Љубав због које је руски кадет оставио све

Сластиков је био руски емигрант, млади кадет кога су током Првог светског рата заробили Турци. Дуго му је требало да допре до Београда, а онда се 1933. године оженио Десанком, коју је чекао и стрпљиво волео.

После венчања је завршио глумачку школу и убрзо добио понуду да глуми у позоришту у Скопљу, али је истом брзином то и одбио – због Десанкине службе у Београду.

“Запослио се у издавачкој кући „Просвета” као преводилац руског језика. За свог живота превео је четрнаест књига – говорила је наша песникиња.

И Сергеј је био поетска душа, дечије песме које је писао потписивао је као “Kалужанин” – у славу своје родне Kалуге, шумовите области близу Москве.
“С нежношћу гледах стопа ти траг, траг по снегу белом; и знадох да ћеш бити ми драг, драг у животу целом”

Многи су били изненађени Десанкином одлуком да се уда за сиротог руског емигранта, говорећи јој да је могла боље. Многи су је тражили, многи су јој се надали, али она их је двема реченицама заувек одбила од себе, дајући на знање да је Kалужанин чудо којем се надала и љубав о којој је дуго писала.

“Ја сам се удала за човека којег је моје срце тражило, без обзира на то што је био сиромашан. У њему сам нашла оно што сам желела” одговарала је Десанка.

Сергеј Сластиков Kалужанин преминуо је 1976. године – скоро две деценије пре Десанке која је довека остала верна њиховој љубави.

Сахрањени су једно поред другог, у њеној вољеној Бранковини. У густој шумадијској шуми положено је двоје вечно заљубљених, а на њиховом гробу налази се макета руске цркве, као својеврстан симбол бајке коју су за живота својом љубављу исписали.

Izvor ДНЕВНО
 
Mumtaz Mahal i Shah Jahan – venčali su se kao tinejdžeri, sa samo petnaest godina. Mumtaz mu je rodila četraestoro dece i postala omiljena supruga. Kada je umrla, nikako nije mogao da je preboli i odlučio je da sagradi spomenik u njenu čast. Bilo je potrebno dvadeset godina i 20,000 radnika da bi se sazidao spomenik po imenu Tadž Mahal. Jahan je do kraja života provodio dane usamljeno i povučeno, gledajući preko reke Jamun spomenik svojoj voljenoj kraljici. Sahranjen je pored nje, u Tadž Mahalu.
 
Volter i Emili di Šatelet

Volter je bio brilijantan dramaturg i autor kojeg je obožavalo francusko plemstvo, a Emili mlada, inteligentna aristokratkinja. Bila je u braku s markizom di Šatelet, kada je upoznala Voltera i započela romansu sa njim. Nijesu brinuli o tome šta ljudi misle. Osim fizičke privlačnosti, Volter i Emili su se međusobno dopunjavali i na intelektualnom planu. Ostali su zajedno sve do njene smrti 1749. godine
 
Стефан Урош I и Јелена Немањић (од рода Анжујских)

Кад, онако с пролећа, процветају јорговани долином Ибра, мало ко може да савлада дрхтурење око срца. И да са завишћу не отплови кроз време, по свој прилици у 1250, кад је један млади краљ, уместо нарамка цвећа, своју будућу краљицу чекао посадивши уз реку, куда је она требало до пристигне из своје Провансе, стабљике јоргована. Успомена на ту бајколику причу траје и данас, пре свега кроз традиционалну приредбу „Дани јоргована" која се сваке године, почетком маја, одржава у Краљеву. Да ли је принцеза, чије порекло није сасвим утврђено, мада се зна да је била у сродству с Карлом I Анжујским, краљем Напуља и Сицилије, те отуд и оно Јелена Анжујска, оправдала такав дочек од сина Првовенчаног и унука Немањиног, владаоца Србијом од 1243. до 1276.

Верује се да је брак склопљен 1250, a зна се да су имали петоро деце, кћи и четворицу синова, од којих су Драгутин и Милутин краљевали. У то време у Србији цветају трговина и занати, вешти немачки рудари и металурзи, које је Урош довео из Мађарске, откривају на Тари, Руднику и другде богата налазишта олова, бакра и сребра. Ни краљица не дангуби, те обнавља и подиже неколико православних и католичких манастира, Јелена Немањић од којих је најпознатији Градац, њена задужбина, саграђен око 1275. На свом двору , у Брњацима, на северној страни горњоибарске Мокре горе, на самом рубу данашњег Косова и Метохије, окупљала је властелинске и сироте девојке, што се сматра првом женском школом на тлу Србије.

Још се чува легенда да је управо захваљујући томе на Косову и Метохији развијена богата традиција израде ручних радова. Уз то, редовно је слала богатс дарове Светој гори, Јерусалиму, Синају, Ватикану, a највише манастирима у Србији. Колико је бринула o поданицима сведочи и податак да ју је народ назвао „мајка краљица", a архиепископ Данило II, њен савременик, надахнуто написао Житије прве српске краљице која је постала светитељка. Једно време након смрти мужа (1277), док је власт у држави била подељена на три дела (осталим су владали њихови синови Драгутин и Милутин), управљала је Зетом, Требињем, Плавом и Поибарјем. Замонашила се у Цркви св. Николе у Скадру, такође својој задужбини, и као монахиња Јелена ту и преминула (1314), a њено тело пренето је у Градац.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top