Predaje se u maštanje ponekad, hteo bi da bude junak, onaj iznad mase, za kojim se čuju povici oduševljenja, o kome pišu novine, za kojim se okreću na ulici, na koga žene bacaju željne poglede. Utapa svoj prezir u fantaziji dok živi po automatizmu jer oseća da je suviše slab da bi bilo šta promenio. Svoju slabost označava sintagmom "prekasno je" ili "gotovo je sad". Hteo bi da bude junak, ali prihvatio bi da bude i najgori ljudski gad, ološ koji se valja u blatu svoje stvarnosti i uživa u nasladi toga što jeste, u mržnji koju dobija od ljubomorne okoline. Jer mržnja prema gadu je ljubomora i strah. Gad prevazilazi inhibicije i skače u prljavi talog svog bića sa uživanjem, biva ispunjen u svojoj izopačenosti, a mentalna bolest proseka, njegova mentalna boleština udara u veštačku ogradu društvene stvarnosti, skuplja se na jednom mestu do tačke pucanja, posle čega se ograda nanovo gradi i pritešnjuje bolesno neindividualnu individuu.