Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
"Ne zatvarajte vrata preda mnom,
gorde biblioteke;
jer ja donosim ono što je nedostajalo
na vašim prepunim policama,
a što najviše treba;
iz rata izlazeći napisao sam knjigu;
reči su u njoj ništa, a smer je sve.

Knjigu obaška, bez veze s drugima,
koju um ne shvata,
ali će vas na svakoj stranici
zaprepastiti nešto tajno,
što nije u rečima."

Volt Vitmen
 
Lavirint – Vesna Prugić Mileusnić

Kroz prozor duše, vidim daleke horizonte
tugom natopljene radosti mirisne i davne.
Sanjam o osmehu, o pesmi slobode
u zdanju bola i radosti,
pogled se gubi i vraća.

Duša putuje kroz mračne hodnike,
koraci preteški, srce kamenom obavijeno.
U središtu, ispod svega, sjajna iskra,
rasvetljujući tamu, pali oči bezvoljne.

Za trenutak zastanem, pa krenem dalje.
Srce oslobođeno okova u carstvu ovom,
gde svaka staza sečena je dugim trnjem.
U betonu izliveno ime moje.

Pronalazim smer i vodiča pouzdanog.
Kroz lavirint misli, ideje lutaju bez stanke.
Sanjanja lete iznad obzora dosežući nebesa,
oči tragaju za zrakom radosti i smeha.
Čujem očev glas, melodiju nežnog zvuka.
 
Kada je empatija u pitanju, pesma "Misli na druge" koju je napisao palestinski pesnik Mahmud Derviš je verovatno jedna od najboljih u svetu poezije.
A ovih dana je opet postala aktuelna, kako zbog situacije u Palestini i u svetu uopšte, tako i zbog Richarda Gira koji je nedavno recitovao ovu pesmu
uz napomenu da je lično poznavao pesnika.

Dok pripremaš doručak,
misli na druge.
Ne zaboravi hranu za golugove.

Dok vodiš ratove,
misli na druge.
Ne zaboravi one koji traže mir.

Dok plaćaš račun za vodu, misli na druge.
Na one koje oblaci poje.

Dok se vraćaš kući, u svoj dom, misli na druge.
Ne zaboravi na ljude iz kampova.

Dok spavaš i brojiš zvezde,
misli na druge
Na one koji nemaju gde spavati.

Dok se oslobađaš u metafori,
misli na druge.
Na one koji su izgubili pravo na govor.

Dok misliš na druge, one koji su ti daleko,
misli i na sebe... i reci:
Kada bih makar mogao biti sveća u tami.

Mahmud Derviš
 
Ljubavi

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vetra sa svojim jenovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Pablo Neruda
 
Pepeo – Bakira Mavrić

Moja duša se ponovo rađa,
Tvoja je krivica što sam u plamenu,
Nakon milion svađa,
Kao da je sve nestalo,
Kao da su se duboki osećaji u meni ugasili.

Moja nevolja je tvoj večni mrak,
Možda nisi čuo i nećeš hteti,
Zbog tebe, moja ramena puna tereta,
Ali ne odustajem, jer nije sve gotovo.

Nisam ti bila posebna, niti tako nešto,
Ali pored tebe sam se uvek tako osećala,
Tako se osećam, iako ti je sada
Misao o meni tako čudna, već postala gadna,
Nismo bili za lepa vremena,
Što vetar sa sobom nikad ne odnosi.

Setićeš se i ti toga, ali biće prekasno,
Kasno je, zar će sve ostati samo pepeo,
Otišao si, jer nisi hteo da se boriš,
Ali nikada nisam želela da odustanem,
Zar sve što gori treba da postane pepeo,
Zar moraš postati pepeo pre nego što izgoriš?
 
Na dan njenog venčanja

“I srušiše se lepi snovi moji,
Jer glavu tvoju venac sad pokriva,
Kraj tebe drugi pred oltarom stoji-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Čestit’o sam ti. I ti reče “Hvala!”…
A da li znadeš da se u tom času
Granitna zgrada mojih ideala
Sruši i smrvi i u pep’o rasu?

Al’ ne! Ne vidim od toga ni sena;
Po tvom licu radost se razliva…
I svršeno je! Ti si sada žena-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Ja neću kleti ni njega ni tebe,
Ni gorku sudbu što sam tebe sreo;
Ja neću kleti čak ni samog sebe,
Jer ja bih time svoju ljubav kleo.

I našto kletve! Našto ružne reči?
O sreći svojoj čovek vazda sniva;
Bol, jad i patnju smrt jedino leči.
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Pa pođi s Bogom! Još ti mogu reći:
Da Bog da sunce sreće da ti sija!
Sve što god počneš svršila u sreći!
Sa tvoje sreće biću srećan i ja.

I svakog dana ja ću da se molim
Kad zvono verne u crkvu poziva…
Ja nisam znao da te tako volim.
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Čuj, Bože, molbu moje duše jadne:
Sva patnja što si pis’o njoj, k’o ženi,
Nek’ mimoiđe nju, i nek padne
Na onaj deo što je pisan meni!

Usliši ovu molitvu, o Bože!
I duša će mi mirno da počiva;
I šaputaće večno, dok god može:
Prosta ti bila moja ljubav živa!

I onda kada dođe ono doba
U kom će zemlja telo da mi skriva,
Čućeš i opet sa dna moga groba:
"Prosta ti bila moja ljubav živa!”

Velimir Rajić
 
Dar – Maja Angelina

Pokloni mi nešto,
zamolila sam,
da se setim kako je divno biti tebi neko.

Pokloni mi nešto
da mogu da idem kroz život dalje,
da koraci ne budu mi teški
kada me uspomene zabole,
kada na ulicama te sretnem
i iz daljine osmeh ti uzvratim.

Nešto da imam za čega da se uhvatim
kada tvoje ime me slomi,
kada noći su duge i taman je ambis,
kada daleko odem i nestanem bez reči.

Pokloni mi svoje nešto
što će da me vrati u one dane,
i jutra poprskana prvim zracima sunca,
stare mirise i ulice,
stare zagrljaje.

Da te se setim kada trn baštenske ruže ubode
i ruku na srce stavim,
kada zaklopim oči i tiho se molim,
kada suza se skotrlja niz obraz
i počine na usnama
u molitvi izgovarajući ime tvoje.

Želela bih nešto što će da me podseti
na mirise cveća što se još
nije otvorilo ka suncu,
na boju Dunava u januaru.

Pokloni mi nešto,
zamolila sam,
što ću moći da ponesem sa sobom
kada bez glasa odem,
nešto što ću moći da stavim pod jastuk
kada nedostajanje me slomi,
neki deo tebe.

Možeš li mi dati samo delić svoje duše,
da mi budeš blizu
dok te tražim kad sama koračam
i udoline su velike i prazne
i planine najednom tako ogolele.

Da mi vrati smešak
kada svaka duša na svetu zaspi
dok gledam u senke sutona i gluve sate brojim.
Kada ogole sve ravnice
i vazduh postane sumoran i težak.

Pokloni mi nešto da si mi blizu,
kada sama se osetim i bez prijatelja,
kada utone svaka misao u prazno
i svaki oblak postane siv i preteći.

Da te osetim kako tiho dišeš
i da se radujem kada vidim iskru očiju tvojih
na visokom svodu iznad mene,
kao zvezdu što me pozdravlja tužno i meko.

Pokloni mi nešto svoje
rekoh tužno,
jer ti ćeš otići,
a ja ću te željna ostati zauvek.
 
Gejzir suza – Vesna Prugić Mileusnić

Dodajem reči životu kao boje platnu
stvaram svoju priču koja seže do pukotina srca.
U zagrljajima pronalazim snagu,
da se izdignem iz pepela i ponovno zasijam.

Lovim reči, kao leptirice u poljima mašte,
u plesu stihova, suptilnih i vatrenih.
Suočavam se s nedostajanjem,
dok srce kroz misli žudno putuje.

Zov duše je melodija koja me vodi,
Kroz vrtlog emocija, kroz sve što sam bila.
Rasplamsava vatru koja gori u mom biću
u njenom zovu čujem melodiju slobode.

Tihi šapat neba, deo mene u svima,
trzaj ljudskog bića koje se budi,
u potrazi za onim što izneverena nada spreči.

Gejzir suza u očima dubokim,
kao slana kiša koja hrani moju dušu,
pretvara bol u pesmu iskrenu.

Ranu kao broš na grudima svojim nosim,
ponosno pokazujući da izdržala sam
sve bure i oluje.
 
William Wordsworth

"By Moscow Self-Devoted To A Blaze"

By Moscow self-devoted to a blaze
Of dreadful sacrifice, by Russian blood
Lavished in fight with desperate hardihood;
The unfeeling Elements no claim shall raise
To rob our Human-nature of just praise
For what she did and suffered. Pledges sure
Of a deliverance absolute and pure
She gave, if Faith might tread the beaten ways
Of Providence. But now did the Most High
Exalt his still small voice;—to quell that Host
Gathered his power, a manifest ally;
He, whose heaped waves confounded the proud boast
Of Pharaoh, said to Famine, Snow, and Frost,
Finish the strife by deadliest victory!"


Vordsvortova pesma ispevana u čast Rusije i njene žrtve u konačnoj borbi sa Napoleonom.
 
Tajna

Kad minu mesec žut za kosama,
Tada s nebeskih crnih ledina
Kao kap pade ta reč jedina:
Tad pojmih šta je moja osama. . .
I pojmih, kao otet čarima,
Šta znači strah moj među stvarima.

Razvije jutro kao plamene,
Hiljadu belih krila po moru,
A svetlom zemljom prospe znamene,
I reči svud po belom mramoru.
Tad su, pred tajnom što je morila,
Sva usta stvari progovorila.

Tvorče, kroz oluj i kroz ćutanje,
Slušam sve tvoje sjajne glasove;
A čekam kad sve mineš putanje
Poljem kroz naše svetle klasove,
Kraj puta k meni atomu skrivenom,
Da priđeš u te časove:
I osloviš me pravim imenom.

Jovan Dučić
 
Poslednja lekcija o nežnosti – Marija Knežević

Kad umrem,
obavezno ostavite prozor otvoren.
Hoću da nastavim da budem prizor
kroz koji sa tobom hodam
korak prirastao uz korak
kao neistražena životinjica
u šetnji
iz jedne u drugu vrstu.

I gramofon da ste mi uključili.
Ne volim tango sa traka,
još manje savršenstvo kompakt diskova.
Želim da na miru igram sa tobom mislima
taj ples koji sam sa sobom pleše.
Nađite mi ploču koja pucketa.
Volim da volim u šumovima.

Otvorite mi sva tvoja pisma.
Žudim da ih njušim,
onako kako sam ih uvek čitala.
Na sto, kraj postelje
koja je uvek i samrtna,
stavite mi školjku i malu mirišljavu sveću.

Ako nađete miris vanile,
puno ste mi učinili.
Ako zapovedni način prevedete
na jezik želje da biva neispunjena,
poveriću vam svog psa.

Kad pomislite da me nema,
ako se ne upitate o poreklu
mojih zahteva,
voleću vas više nego žive.
 
Mimikrija –Andjelko Zablaćanski

Ne, draga – nisam ja taj do vrha stepenik
Na koji stupaš u halji svilenih strasti
Znaš i ti – ja sam životom rođen pesnik
Otuđen od svake – čak i pesničke vlasti

Nisam ni grana na koju kačiš osmehe
Bestidno lažne s očima na vrhu brega
Nisam anđeo, jer volim i ja neke grehe
Kad stradaš u odricanju od svih i svega

Znaj, niko nije vlasnik pesničkih tapija
A ja ni u vlasti bilo čijih priviđenja
Niti me zadivljuje s vrha mimikrija
Već život bez laži – put nevelikih htenja

Ne molim se u crkvi s tronom mesto oltara
Niti slušam graktanje ptica kreštalica
Lepet njihovih krila čula mi umara
Ne, nisam stepenik prljavih stepenica

15. novembar 2019.
Iz zbirke Noći vučjeg zova (2020)
 
Pesnik – Mihail Ljermontov

Kad je Rafael nadahnuti
Prečiste Deve sveti lik
Kičicom živom naslikao,
Svojom veštinom ushićen
Pred slikom je odjednom pao!
Al’ zanos brzo se čudesni
U mladim grudima stišao,
Premoren slikar, zamukao,
Zaboravio i žar nebeski.

Tako i pesnik: tek što blesne
Kad saspe perom ruke svesne
Svu dušu; lira u času tom
Začara svet, pesnik zanesen
Opeva, vođen rajskim snom
Vas, vas! Idole svoje duše!
I ubrzo mu sni presuše.

Zanos u duši mu nestaje,
Splasnu, iščile i vizije!
No dugo, dugo s tugom vije
One početne doživljaje.

(1828)
 
Kozorog – Olivera Sinđelić

Ćuk peva, kroz hladan sumrak
vetar plovi bukovom šumom…
Na velikoj steni nad rekom stoji kozorog
ogrnut plaštom tame, ko kakav prastari bog
bdi nepokretan u mesečevoj sjeni…
Posmatra ko šeta lugom, ko ide tamnim drumom…

Blešti smaragdnom bojom ko posut sitnim biserjem
na humci mladog lugara odbačen zmijski svlak
u šarenoj šimskoj stelji međ lišćem i iverjem.
Krst je pojela zemlja, šafran svud procvao,
lipa je stara znak, da je on na smrt ranjen
kraj njenog stabla pao, snom smrtnim tu zaspao…

Našao ga pas u zoru…
Priča se da prvi put to veče
nije ga poveo u goru…
Tiho šumori trava,
u gnezdu pod majčinim krilom
ptiče spokojno spava,
dok Mesec po skromnom stećku milost svog srca sipa,
polako, kruni se, polako, zlatni prah sa starih lipa…
 
Osluškuj ljubav – Dona Ešvort

Ne kažemo uvek volim te
ponekad kažemo
Slabo jedeš
ili Kud ćeš po ovakvom vremenu?

Ne kažemo uvek
Ti si čudo.
Ponekad kažemo
Treba više da veruješ u sebe.

Ne kažemo uvek volim te
Ponekad otvorimo usta
i naša srca
(koja su zapravo puna ljubavi)
izlivamo tako što
prigovaramo, grdimo, kukamo, gušimo.

Možemo da poradimo na tome.
Ljubav ne zvuči uvek kao
Volim te.
Ponekad zvuči kao
Jedi više povrća
Vrati se kući do devet
Nemoj toliko da radiš.

Osluškuj ljubav u svemu što danas čuješ
ne zvuči uvek onako kako bi trebalo.
Ali je tu.
Tu je.
 
Sam – Edgar Alan Po

Još od detinjstva mog ja nisam
poput drugih bio – niti sam
poput drugih snio – ne mogah
da s drugim duša izmeša dah –
iz izvora tog ne zahvati
ni moja tuga – niti strasti
plam ne znadoh srcu da predam –
i sve što voleh – to voleh sam.

Tad – od detinjstva – prva zora
Života vapi odgovora
iz praizvora dobra i zla,
sred tajne što me obuzela –
iz hučne pene, vodoskoka –
grimiznog vrha planinskoga –
iz Sunca koje me zaseni
zlaćanim bojama jeseni –
iz munje što sinu s nebesa
poštedevši me plamna besa –
oluje od koje se strada,
i oblaka čija gromada
(sred nebesa u toj plaveti)
demonu sliči mojoj svesti.

Sa engleskog prepevao Milan Drašković
 
Glupavo sam verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.

Sad kad si otišla imam sebe, isuviše.

Zoran Radmilović
 
U mutnim vodama – Marko Ubović

Jedna lepa ukrasna ribica
riba borac
ubila je jednog mužjaka
i jednu ženku

Ostala je sama
sa svojim divnim perajima
sa svojim divnim repom
a onda su je bacili u Dunav

Tamo je videla
velike, čudne ribe
i prvi put u životu
osetila je strah
 
Zdravka Pap
Grliću te

Grliću te srećo
Rukama i srcem
I uvek ću biti tvoja
I nositi brigu za oboje

Grliću te i kad maštam
Dok se ne napijem sreće
I poludim u tebi i meni
I uzmem te samo za sebe

Grliću te i ljubiti dušom
I neću te ostaviti samog
I sama ću sebe promeniti
I tražiti da me zaboraviš

Grliću te i kad plačem
I kad suza broji dane
I kad sama sebi smeta
Što je tebe izabrala
 
Pošta za Petrograd – Ivan Sokač

Pišem ti stari, znam da si tamo.
Gledaš u bledo, tiho noćno nebo.
Ne prizivam davno odsanjana sunca.
I ne tražim vetar da pristigne amo.

Setiš li se mene kroz noć tvoju belu?
Još se srebrom sjaji okupana Neva.
Usamljeni Sergej u Angleter hotelu.
Opijen i mahnit da l’ još uvek peva?

Od svega što magli samo mi još priče,
u zvezdanom tkanju neba što me mami.
Ostale ko lađar da s palube viče,
kad se svetionik učini u tami.

Pišem ti deda, jer znam da si tamo.
Mraz ti pod kapom, sneg pod korak vrca.
Na studenom trgu samuješ na vetru.
…I ja sam u noći ko bez pola srca.

Budi mi dobro, slušaj šapat Neve.
Nismo stigli do nje ko dva stara druga.
Zalud ti je tuga, sve kroz pesme vidim:
petrogradske noći ko i murske deve.
 
Obrnuta pesma

Nikad se ne zna ko koga lovi,
ko kome kada zamku sprema,
koji su oni, koji su ovi,
gde zverki ima a gde nema.

Tako je to u pravom lovu —
lovac u žbunu, a zec na krovu.

Kada bi zečevi imali puške
sa svojom naravi, toplom zečjom,
oni bi gađnli samo kruške
kao u bajci najlepšoj, dečjoj.

Ni za kakve na svetu novce
zečevi ne bi lovili lovce.

Nikad se ne zna ko koga lovi,
ko kome kada zamku sprema,
koji su oni, koji su ovi,
gde zverki ima a gde nema.

Pero Zubac
 
Anabel Li

U carstvo na žalu sinjega mora –
pre mnogo leta to bi –
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.
I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dođoše od mene da je odnesu
njezini rođaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi –
što mudriji behu no mi –
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud viđam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.

Edgar Alan Po
 
Dok sam te imao

Jezik sam ptica razaznavao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumeo, i u noćima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujući rukopis vetra
uz more, u noći, u planini
tolike nevoljnike saslušati umeo
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i preveć ostane u meni
san sam s radošću na oči nanosio
i buđenju se kao drveće radovao
dok sam te imao…

Pero Zubac
 
Tada

Mrtvi su izašli iz grobova.
Nečujno krenuli svim ljudima.
Polovinom tamne strane glave
Mesec je sijao.

Trava mirisila na
šćućuren cvet.
Sa zaspalih krila
letela pera golubova

Reka je nosila
uspomene riba i lotosa
A celim svetom vladala inspiracija
Tada sam se upiškila

Marina Abramović
 
Kad bih znao

Kad bih znao jezik lavlji
ili kravlji
ili mravlji

kad bih znao jezik mačji
ili račji
ili svračji

kad bih znao jezik ćukova
ili vukova
ili smukova

ala bih rikao cikao
pućpurikao
kukurikao
njištao
vrištao
pištao
šištao
cijukao
pijukao
maukao
arlaukao
ala bih lajao i gugutao
pa makar posle doveka ćutao.

Vlada Stojiljković
 

Back
Top