Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Rekao bih glasno,
ali lepše je kad šapnem,
ionako se samo nas tiče,
da nakon starih, loših vremena,
dolaze nova, dobra,
u kojim smo zaslužili
mene ti, a tebe ja.

Kad već šapućem, drhtim,
srećan što si blizu i kad nisi blizu,
što čuješ i kad ne šapnem
ono od čega zajedno zadrhtimo,
a samo nas se tiče.

Kad si me već oživela,
nauči me kako se živi,
taman imam vremena toliko
da naučeno pokažem
i da nam život bude lep.
Ionako se to samo nas tiče.
Goran Tadić
 
ехи9.jpg
 
Pre tebe, jedino je bolno i utešno
čekanje tebe imalo smisla.
Pogrešni izbori,
davanje sebe do nemanja sebe
pogrešnim ljudima i idejama,
loše procene loših ljudi
i život na određeno vreme
neprimetno su me odveli
daleko od mene,
gde sam, konačno poražen,
prestao da se nadam
da za mene postojiš
i postao ravnodušan
prema svemu pogrešnom.

Sudbina, ili Bog,
nema ko drugi,
da l' iz sažaljenja
prema polumrtvom meni,
ili tek zabave radi,
udesili su da neko od nas dvoje
zaluta u nekog od nas dvoje
i poremeti sve što su do tada
sudbina, ili Bog, nema ko drugi,
napravili od tebe i mene,
a protiv njih se ne može.

I da može, ko bi odbio
ponovno rođenje
i šansu da uz takvu mrvicu od žene,
a gromadu od čoveka,
izbegne sve pogrešno?

Od tog časa,
nek' se ne uvrede sudbina i Bog,
ne može se ni protiv nas.

/Goran Tadić/
 
Noć pegavih misli – šugavih htenja
kroz zidove mi gmiže
da zaboravim svanuće
lomljiv kao suvo pruće
kraju sve bliže
u praznini ljubavnog bdenja
jedino su njene oči –
život znale da bude

i svaku stišanu notu
usnom na koži kao modrom somotu
vrelinu u meni – da začude
kao kad u mladosti strasti skoče

Andjelko Zablaćanski
 
Tebi

Na dan kad sam došla,
znala sam šta hoću.
Tražila sam tebe noću,
osmeh i oči čarne
koje za mene bejahu tada tajne.

Nisam znala da srešću te ikad,
priča naša počela je sama,
tražili smo ljubav i
našli jedno drugo, ali
opet tražimo se dugo.

Tražila od tebe da me samo voliš,
ti odlučio si da me sagoriš.
Izdao me kada najmanje srce se nada,
ostala sam skamenjena hladna.

Juda, u moje zašao je srce,
uzeo sve što sam časno i čisto dala,
krala i od sebe same da bih tebi
plaventilo neba dala.

Ostala sam sama sa bolom u srcu,
opraštam ti bol na licu,
opraštam srce i slomljene snove,
ali tvoja patnja neka me ne zove.

Odlazim sada i želim ti sreću,
bežati od sudbine više ja neću.
Neka Bog ti savršenstvo sazda,
ali onog koji izda – sam je sebi kazna.

Milana Janjičić
 
Ponovo imam potrebu da ćutim

Ponovo imam potrebu da ćutim
Jer ono što najlepše umem da kažem više me ne zanima.
Odlučio sam da govorim kao da će mi svaka reč biti poslednja
Šta sam ja da bi pevao?
Moj siromašni rečnik zamenjujem prirodom
I gdje god putujem nailazim na nju
I njena smela poređenja.

Priroda je izrazila moje namere na više načina
Svojim biljem,svojim požarima
I drugim čudesima čiji sam učenik.
Ona je dala oblik ptici
Smelije no što se usudio ijedan pesnik
I ja se ispod njenih ptica potpisujem
Ne dodajući im gotovo ništa.

O mutna jelo izrasla iz moje mastionice,
Priroda je puna mojih pogleda na svet
Ja stoim iza njenih cvetova bez granica
Ja poštujem jedino njene neumoljive zakone.
U čitavoj prirodi nigde,osim na svoj život,
Ne mogu da stavim tačku,
Jer se sve javlja ponovo i ravnomerno sa godišnjim dobima.

Kad posle jeseni ne bi došla zima
U šta bi smo onda verovali i čemu se nadali?
Ponovo imam potrebu da ćutim
Jer govorim sa željom da budem ućutkan.
Vetar upada u sudsku pisarnicu i diže papire sa stolova

Ceo dan sam napolju kao da sam cvet,
Napolju su šume, oblasti pod snegom, ovas i raž su napolju,
Gradovi su na ulicama, ulice su na ulicama
Svi kontinenti su napolju.
Ja bih bio jedini grad koji sam unutra!
O nebesa jedini naslove na mome grobu
Bunim se protiv svega, jer nemam na šta da pristanem.

Šta sam ja da bih ćutao?
Sve što sam rekao ponavljam još jedamput,
Moje ćutanje je službi strašne istine.
Sve što ima na svetu ima i u meni.
Ne znam dali je noć ili sam sklopio oči:
Moje slike sveta se menjaju dok putujem.

Nisam ništa video prvi put sve sam prepoznao.
Predeli koje otkrivam oni su koje sam sanjao.
Šta će mi more.Imam ga u glavi
I ja ih samo poredim i bratimim.
Prizor koji gledam odavno postoji u mome sjećanju,
Putevi što godinama zavijaju na istom uglu,
Najređe biljke,jedini primeri,
Nalaze se i u mom srcu,

A sve što je u njemu
Postoji i još negde u svetu ili se potuca.
Ja putujem da bi svakoj stvari prineo drugu svojom dušom
Da bi obe bile manje usamljene.
Sedeći među drvećem govorim o svojoj prirodi,
A kad bih razumeo pticu
Rekao bih joj isti što i vama:
Svemu pretpostvaljam prirodu,
Ali svoju!

Matija Bećković
 
Noć kaplje – Olivera Sinđelić

Noć kaplje, studena mesečina se prosula po dolu…
Mir i tišina, a reka šumi i stara šuma
miriše na mokru travu i borovu smolu.
Malo, malo me prene iz sna krik bele čaplje…
Sporo teku minuti, a noć kaplje li kaplje…
Ćuk peva u dubini šume, nečiju skoru smrt sluti…

Stare topole osluškuju kišu i šapuću tiho
molitve svoje, nigde nikog u ovom carstvu
četinara,vresa i trava…
Moja umorna četa u čestaru pod vrbama spava,
oko vatrice zgasle tamne se senke mole…
Kiša uporno sipi… Šume stare topole…

Pomozi Bože mojoj četi i hrišćanskoj vojsci celoj
da ne ostanemo zauvek u ovoj procvaloj šumi sveloj.
Molim ti se Bože, znam da milost nas Tvoja prati,
pomozi Bože da svako od nas svojoj se kući vrati.

Pošla je u vojnu ovu poslednja vojska Hrista
po blagoslovu očeva naših, iskrena srca čista…
Prolaze crne teške noći i sporo idu dani…
Pomozi Gospode jer ako nas nestane
ko će tada našu zemlju da brani?

Znam da zalud ne spava stražar ako Ti ne želiš
sačuvati naš Grad,
rekao si da što je veća gordost to je strašniji pad.
Kao što si spasao Jonu iz groba njegovoga
tako izvedi i nas na svetlost iz doline sjena smrtnoga.
Ti si stvorio nebo i zemlju, Tvoja je vasiona
čuješ li Bože sa crkava naših i dan i noć zvone zvona?

Oprosti Bože i pomozi, znam da milost nas Tvoja prati,
pomozi Bože da večito živi Rusija naša mati…
Pomozi Bože da svetla Kremlja i Lavre zauvek sjaje,
da reč Tvoja do kraja krajeva poštuje se i traje.
 
Sonet za jedan poljubac – Milan Drašković

U setnom okruženju somota i skerleta,
pronađeni talisman među drevnim stvarima,
zaneseni poeta kroz lavirint soneta,
u Kuli van vremena i okružen snovima.

Mistično popodne u Dvorani ogledala,
zvuk vilinske muzike začarane ponoći,
zamke i mogućnosti okultnog rituala,
na pravom odredištu nada kada zanoći.

Gospodara privida ogrtač paučine.
Njen pogled tad iskrsne pred pretposlednji uzdah,
sa prigodnim lamentom zbog svenulih krinova.
Još jedna preduga noć u pejzažu iz snova.
Nova zora donosi blagosloveni predah –
da pamti taj poljubac sa aromom gorčine.
 
Ljubavi, gde si? – Sanja Atanasovska

Na crnoj svadbi
sa šarenim gostima
i bledim mladencima,
samo je muzika stvarna.

Ljubavi, gde si?
Ako postojiš, javi se!
A beže od tebe
kao vatra od vode.

Jesi li zaključana
u iznajmljenom sefu u banci
ili su te sahranila
decembarska deca?
 

Jutro u tuđini​


Budim se! Jutro u tuđini
Kroz prozor sunce, lagano, promiče
U izbegličkoj sobi snivam
Malenu kućicu na bregu
I jednu reku što i dalje teče

Po jedna ljubav osta da čeka
Po jedno srce osta da spava
Dve ruke male, nežne
I dva oka čežnjiva daleka
A sad ih prekriva lišće i trava

Tamo gde je dom, mene misli vode
Gde su zaspale njive, livade i gore
I tako, samo, ja negde slutim
Da samo senke po poljima hode
U beskrajnom miru plavetne zore

Ja snivam daleke brežuljke bajne
I kako me bude orlanske zore
Moje srce žudi dalekome kraju
Gde bistri potoci večno žubore
I cvetaju trešnje zavičajne

Pomislih na jezero smaragdne boje
U te daljine, moj vidik se gubi
Iza onih brda zavičaj svoj slutim
Tamo je moj dom, tamo želi srce moje
Gde poljane cvatu i sunce goru ljubi

Zoran Aleksić
 
Kao i juče
Ruke su mi bile slani pesak
Sanjao sam te
Ruke su mi bile na oltaru mnogo godina
Zaronjene stene plaču
Svetlost počinje
Tihim menjanjem mojih pobuda
Kao i juče
Iza zavese
Možda na mom licu nađeš tragove sećanja
Možda ne razumeš,
Ali volim te

Krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namerom
Da materijalizujem nemoguće snagom poruke
Razuzdanost histriona blisko odzvanja
Neka drugi broje križeve
Kao i juče
Iza zavese
Ono što me stalno plaši zvuči poznato
Možda ne razumeš,
Ali volim te

Otkud osećaj da gubiš pouzdano zaleđe
Umetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš
Možda tvoja slutnja vara
Možda umišljam
Hteo bih da budeš sretnija
Kao i juče
Iza zavese
Igraću pred tobom opet ulogu pesnika
Možda ne razumeš,
Ali volim te

Gledaj kako konci aluzije prodiru u svest
Ni teskoba kao nemi svedok ne vredi suviše
Stajao sam na peronu leta gospodnjeg
Moglo je biti prošlo stoleće
Kao i juče
Iza zavese
Zamisli da brdo slika putuje svemirom
Možda ne razumeš,
Ali volim te

Branimir Džoni Štulić
 
Jednom tati u životu beše glavna stvar
da mu sinčić pošto-poto bude muzičar
zasviraće lepo da ga čuje svet
kupiće mu trubu ili klarinet

Kaži mi kaži reče tata sinu
da li voliš trubu ili violinu
kaži mi kaži reče tata sinu
da li voliš trubu ili violinu

U rukama tatinog muzikalnog sina
plakala je škripala tužna violina
zakašlja se truba poče da se guši
komšije i tata zapušiše uši

Bezbroj puta srećni tata pita sina svog
da li želi tamburicu, klavir ili rog
ili možda voli jako dubok ton
kupiće mu dva tri basa i trombon

Kaži mi kaži reče tata sinu
da li voliš trubu ili violinu
kaži mi kaži reče tata sinu
da li voliš trubu ili violinu

A sin razmišljao dugo
pa hrabrost najzad skupi
i reče imam ideju
gramofon mi tata kupi

U rukama tatinog muzikalnog sina
lepše svira gramofon nego violina
u rukama tatinog muzikalnog sina
lepše svira gramofon nego violina
nego violina, nego violina

Duško Radović
 
Zakletva – Momir Vasić

Zakleo se poštenjem i čašću,
grobovima slavnijeh predaka
da će radit narodu na korist,
da će biti ponos potomaka.

Zakleo se svetinjom i verom,
zakleo se u majčino mleko,
da će služit zakonu i pravdi,
sve što ima pošteno je steko.

Kad se prenu okupan u znoju,
usnio je u skupštinskoj klupi,
bi mu milo što je samo sanjo,
mogao je infarkt da ga lupi.

Pa se zakle, tajno i u sebi
da se nikad zaklinjati neće,
pred izbore sve što je obećo,
zaboraviće ako bude sreće.
 
“Čekaj me, i ja ću sigurno doći”

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.

Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.

Čekaj.
I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće.

Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu."

Konstantin Simonov
 
Nada – Emili Dikinson

Nada je stvorenje s perima,
U duši se krije,
I peva pesmu – ne rečima
I nikad ne zastaje.

A najslađe se pri buri čuje,
I potrebna je sila oluje
Da na tu malenu pticu deluje
Dok bezbroj njih greje.

Slušah je u najledenijem kraju,
I na moru stranome,
No nikad – ni pri crnom očaju
Ne zatraži ni mrvu od mene.

S engleskog prepevao Milan Drašković
 
Što je starost ako ne početak raspadanja,
iznad zemlje i u odsustvu crva?
Skoro se otopila tvoja kocka života.
Zemlja ti pruža ruku kao nešto
što ne smiješ odbiti.
Uostalom, što je život, možda samo
jedna kratka nesuglasica sa smrću?
Pamtit ćemo te dok smo živi -
ja i možda dva-tri pokoljenja.
Zatim će biti kao da
nisi ni postojala.

Jovica Ivanovski
 
Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj – Ljubomir Simović

Majko Slova i Spasa, Trojeručice,
neka naše čamce u blage luke
iz gustih oluja s pučine dovedu
ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!

Trojeručice, katance, brave i vrata,
braću u kazanu olova koje ključa,
sve što su bezbrojne ruke zaključale,
neka nam Tvoja treća ruka otključa!

Trojeručice, dok nas love i mere
metrom, litrom, kantarom, tegom i vrećom,
Ti, dveju ruku sklopljenih pred kantardžijom,
izmeri nas, i pomiluj nas, trećom!

Dok kišu protkiva susnežica, i vuk,
riba i vrana kreću na nas, u lov,
beskućnima u vejavici, Trojeručice,
Tvoj treći dlan neka nam bude krov!

Dok se zatvaraju sve kapije, svi kapci,
pred smradom naših grehova i rana,
Trojeručice, nek nam se otvori crkva
na Tvojoj trećoj ruci sazidana!

Gole, mlaćene motkama, sekirama,
oborene pod noge, i dotučene
u podnožju brda uz koje smo se peli,
trećom nas rukom, Trojeručice, isceli!

I uzvisi, trećom rukom, Trojeručice,
sve one koji su, stotinama ruku,
stotinama godina, iz žetvenih slama,
bacani na dno kazana i jama!

U ovom svetu neslanih mora i jela,
dok nam se broje poslednji trenuci,
nek zasvetli, nek nas osoli, Trojeručice,
so suza, skupljena u Tvojoj trećoj ruci!

Trojeručice, luko i uteho,
majko čokotu kog raspinju i tuku,
smiluj nam se, grešnim i ubogim, i primi
duše naše u Tvoju treću ruku!

Dvema rukama sahranjene, Trojeručice,
u ovu zemlju, ispunjenu mukom,
nek nas iz ove crne zemlje u oblak
ponese hrast, zasađen trećom rukom!

trojerucici.jpg
 
Tama je padala

Tama je prvo padala kap po kap,
onda je slavina mraka još jače procurila,
najzad je pljusnuo pomrčine slap
i sva su deca legla u krevet i zažmurila.

I evo, sad već sanjaju Mlečni put,
gusarsku lađu i slatke kuće od čokolade.
Noć ih je zavila u topli svoj skut
od Priboja na Limu do Rta dobre nade.

Spavaju već duboko zebra i lav,
semafor sklapa oči, spomenik spava stojeći,
nosi ih rekom san kao splav
ljudi, mogu vam reći da ću i ja prileći.

Vlada Stojiljković
 
Ispod nedogledne visine plave,
ja sam danima lutao pognute glave,
i tražio negažene staze,
i poljsko cveće brao.

I mislio sam da zbog prolećne kiše
uzbrano cveće ne miriše,
jer ga je pljusak u pupoljku sprao.

Ja sam onda još bio mlad,
i bilo mi je žao
mirisne pupoljke brati.
Ja sam onda još ozbiljno mislio
na svakom pragu stati,
i svugde naći veselje lako;
i da će me onda u kuću zvati
bistrim i srećnim pogledom,
i da ću svuda biti brat.

I, mesto toga, na svakim vratima
oči što su me bile ledom
i novembarskim mrazom;
a nigde bratskog pozdrava ni ruke.

Ja sam onda tri dana, noći plak’o,
i pošao ugaženom stazom.

Tešim se da nisam bio prvi,
i time ─ što je tada bio Rat . . .
Dušan Vasiljev
 
Ljubomir Simović: Pesnikova smrt

Kad pesnik umre
smrt skine maglu s njegovih stihova,
gradovi osvanu zaista na nebu,
jedna jabuka puna ptica zaplovi niz oganj.

Kad pesnik umre
zašumi iznad krošnji
zvezda koja obuhvata ceo nebeski svod,
i pesnik više ne čuje lavež ni zvuke roga;
poraženi svetlošću koju ne vide
gonioci se povlače
u bezimen mrak iz koga su i došli.

Kad pesnik umre
smrt mu donosi pravdu
koju mu život uskraćuje.
U gluvo doba, vetar na gumnu odvaja
čist vazduh i svetlost od ostale pleve.
Pesnik, odeven u dronjke svoje kože,
i mrtav gonjen plamenom preko leda,
s ostatkom svoga užeta, i mrtav
iz nekog drugog sveta kroz nas u treći gleda.

Kad pesnik umre
njegove ptice počnu da lete
nad premlaćenim žitom i morem koje cveta.
Ruža zaista jaše na konju,
čovek u more unosi ženu s kojom je ležao,
i doboše, frule i oružje pšenicom zasipa vetar.
I hrastom razvaljen vazduh,
i surovi narod, i mračna polja, i zveri,
gledaju njegov grob kako se diže u svet
progoneći one pred kojima je bežao.
 
Ljubav nema bolje dane

Ljubav nema bolje dane
sve je sad i nikad više
sve što iza toga dođe
dođe samo da nju zbriše.

Ljubav nema bolje dane
nema sutra nema juče
to je škola za ludake
koji malo teže uče.

Ljubav nema bolje dane
sama kreće sama stane
sama pali sama gasi.

Nas uništi sebe spasi
nemoj da joj brojiš mane
ljubav nema bolje dane.

Duško Trifunović
 
Polje suncokreta – Olivera Sinđelić

Sunčev odsjaj nad zelenim lugom plamti.
Sja šuma. Lagano kruni se dan…
Ovakvu večer jednu davnu pamtim,
i često mi se ona vrati u san…

Prve su zvezde nad borovima cvale,
među smrekama ćutale su vrane,
maćuhica roj tek je počeo da cveta,
u gnezdima svojim gugutke pospale,
alatast hermelin išao je skladom…

Pun mesec nad lugom. Ko da će da plane
zlatilo se polje snenih suncokreta,
nad njima strašilo bdi ko čoban nad stadom,
na šeširu njegovom mali sivi ćuk.
Vetar bruji gorom, u dolini muk…

Starim putem idem, za mnom mokrih šapa
zastajkuje usput crni pulin Čapa,
mirišu jagoda divljih guste vreže,
mesec bele konje u svoje čeze preže.

Latice divlje ruže popadale su po živici,
lasica sjajnooka po košenoj livadi šeta,
svetla zvezdana noć na slab lov joj sluti
svetiljke svoje popalili oko stogova svici…
Ćuk tamni lug motri. Staro strašilo ćuti,
zaspalo je zadnjim snom večeras polje suncokreta…
 
Svijet je pun pametnih muškaraca
u koje se ne može proniknuti.
Jedino majke imaju tu moć.
One u jagodicama prstiju osjete
neugodne stvari. Majka kaže: Vrati se.
Kao da si otišao do špajza po
Posljednju teglu marmelade.
A ti se ne vraćaš, jer nikako ne možeš
da je pronađeš. I stojiš tako, u mraku,
vječno.

Naida Mujkić
 
Ograda na kraju Beograda – Milovan Danojlić

Na samom kraju Beograda
Uzdiže se stara ograda,
Zasuta asfaltom očvrslom lavom
A s druge strane obrasla travom.
Za ogradom, u zreloj tuzi,
Šumore žuti kukuruzi.

Ti kukuruzi u predgrađu
S vetrom se, u ponoć, nasamo nađu,
Javi se, u septembru, njiva cela
Hukom dalekih, pustih sela.
Taj ćuv nas podseti, neveselo,
Na detinjstvo, na rodno selo.

Hukne: njiva se naroguši,
I blesnu stare zvezde u duši.
Stojimo pokraj sivoga plota,
Na granici između dva života.

Sa ove strane ograde: grad.
a one: Srbija i mesec mlad
Sa ove: tramvaj, i dva kioska.
Sa one: tišina, crna, seoska.
Levo: blistaju Terazije.
Desno: mrak sve do Male Azije.

Ovde: noć, topla i kratka.
Tamo: godine bez povratka.
Oj, Beograde, Beograde,
Tužno je stati kraj te ograde.
I čuti to što u večnoj tuzi
Šuškaju zreli kukuruzi.
 

Back
Top