Književnost Najdraži stih

[gost 335752]

Sonata od sna - Enes Kišević

...O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

 

[goxy]

 

[goxy]

 

[goxy]

When I have fears that I may cease to be
Before my pen has glean'd my teeming brain,
Before high piled books, in charact'ry,
Hold like rich garners the full-ripen'd grain;
When I behold, upon the night's starr'd face,
Huge cloudy symbols of a high romance,
And think that I may never live to trace
Their shadows, with the magic hand of chance;
And when I feel, fair creature of an hour,
That I shall never look upon thee more,
Never have relish in the faery power
Of unreflecting love!—then on the shore
Of the wide world I stand alone, and think
Till Love and Fame to nothingness do sink.

 

[gost 335752]

POLJUBAC

Od svega što se u glavi krije,
od svih čuda što se tu množe,

poljubac je najdivnije
čudo što ti se desiti može.

Kad se, kružeći ovim svemirom
bezbrojnih srca, putanjom dugom

dva srca ozare istim nemirom
i oglednu se jedno u drugom,

tada i glave malo zastanu
s krunicama od rosnog klasja,

a usnice se sretnu i planu
plamičkom poljupca što svet obasja.

I tako kroz dva tela poteče
svetlost što stvara novu planetu,

jer, poljubac je, kao što reče
pesnik, najlepši susret na svetu!

Dobrica Erić

 

[Vatreni Kamen]

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
Ni kuda vode ove noci moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ruzna
Na sve sto se cekalo,
Ni otkud nemar jadni
Na sve sto se radilo,
Ni zaborav otkuda,
Zalosni na sve sto se ljubilo.
Magla.
Ko ce da mi kaze nocas, sta meni znace
Lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zasto bije tamno srce moje?
Kuda? Zasto?

I.ANDRIC

 

[Roibuš]

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je sijecanj, ili januar,
ne sjecam se više.
Pozvan u tudi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pricam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reci,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate rijeci
što sam joj reko,
ali bilo je vec kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteci grješila je
milujuci jastuk
misleci pritom da sam vuk
koji ce skociti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pricala o svojoj macki
i o ludnici u diskicu
i o nekom crnom mladicu
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.

I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojcici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajuci sa snijegom po ulici.

Enes Kiševic

 

[krasuljak]

 

[Vatreni Kamen]

kako je lepo i u rukopisu.Divan si nam poklon izborom napravila!Bar meni.Ushićena sam!

 

[Vatreni Kamen]

"Ledena ptica vatre je jedino znanje
O kamenu koji žvaće svoj pepeo
O pepelu koji ugovara novu nadu
O nadi iz koje ona izleče napuštajući je

Čudni dijalog izmedu vatre i ptice
Obećava pticu čarobniju vatru pametniju
Ako pronadu zajednički jezik
Ptica i vatra mogu da spasu svet"

 

[goxy]

 

[goxy]

 

[Vatreni Kamen]

Arthur Rimbaud - PREDOSJEĆAJ

U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.

 

[gost 335752]

Ljubavna tajna - Vilijam Blejk


Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat’ nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.
Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!
Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.

 

[Roibuš]

Edgar Alan Po - Reci

Prelepa reko! dok tvoj pramen
kristalno čist treperi,
ti žarke si lepote znamen
- srce neskrito ljupko -
smelih draži klupko
u starog Alberta kćeri;

Kad ona tvom se valu smeši -
što trepti kroz odsjaje -
tad od svih potoka lepši
njen poklonik postaje;
jer, kao tvoj val, on sred srca
lik čuva njen duboko -
i drhti dok se nad njim zrca
duše joj željno oko.

 

[goxy]

 

[Vatreni Kamen]

ZIMSKO VEČE

Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Čas ko ljuta zver zavije,
Zaplače ko dete čas.


Sad na trošnom krovu sveli
Uzvijori slame klas,
Sad ko putnik zakasneli
Doziva na prozor nas.


Tužne je i mracno tako
U ubogoj izbi toj…
A što si se moja bako,
Snuždila uz prozor svoj?


Je l' te umor obhrvao
Slušajuci bure huk,
Il' je san na tebe pao
Uz vretena tvoga zvuk?


Pijmo, dobra, verna drugo
Mladovanju bednom mom,
Kamo čaša? pijmo, tugo,
Lakše srcu biće s njom.
Pesmicu mi poj o ptici

Što za morem gnezdo svi,
Pesmicu o nesvestici
Što na vodu rano mni.
Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Čas ko ljuta zver zavije,
Zaplače ko dete čas.


Pijmo, dobra, verna drugo,
Mladovanju bednom mom,
Kamo čaša?Pijmo, tugo,
Lakše srcu biće s njom.

Puskin

 

[neko tvoj]

PREDGRADA, DRSKA PREDGRADA…

I tako me ti to voliš, iz daleka,
kroz durbine svog uva, zacepljenog
elektricnim mravinjacima.

Do tebe - mislila sam - ima dve sitne kiše.

Ali si ove noci umetnuo izmedu nas
drska predgrada, velike silose
koji lice na kantu za smece, na tampaxe,
sa oksidovanim ekspanderom
gde free runnersi
prave špage iznad geto blokova
i lokalne lutalice sa pogledom perforatora
bodu se iglama, šmrcu, svejedno,
gde reketaši, bitange brazdaju prostor,
se okace tu u grozdovima in dugo urlaju.

Ove noci si izmedu nas umetnuo predgrada
i zbrisao.

Pobegao si - cinilo mi se - kao ogroman jelen
koji živi jedino dok trci...

- Kao metro... prošaptao si mi
u elektricne durbine mog uva
...kao metro koji dostigne poslednju stanicu
i tamo ostavi jednu putnicu;
njegovi tockovi mlitavo padnu na bok,
njegova glava brloži se u prašini...

 

[neko tvoj]

GARDEN OF SUNFLOWERS

A garden of Sunflower beckoned to me -
Come join us, my lady, and joyous you'll be!

We're large ones and small ones, some dainty and fair,
And even some delicate to wear in your hair.

We follow the sun, swaying slowly without a care,
We have a new dance that with you we will share.

Gently hold onto our leaves, allow us to lead the way,
To our Sunflower two-step, dancing throughout the day.

I couldn't resist them, so dandy a sight!
So off I did go in my Sunflower flight.

What a glorious time, right up til twilight,
And then I had to bid my Sunflowers good-night.

So happy were we, a long day filled with fun,
Upon leaving I kissed them, each and every one.

So tender the moment, as I turned to leave.
With eyes brimmed with tears, could I truly believe?

OH! It was so true!! I then knew it to be!!!
I had to smile, 'cause they were all winking at me!!!!

~Author Unknown~

 

[neko tvoj]

Šta se još koga tiče život načinjen od sitnica,
Od tamnih oblaka po jarko crvenom nebu što se
s večeri
Ogledaju u stišanom moru, od dodira sa kamenom
Na nekom zaboravljenom ostrvu,
Od šuma talasa uz bokove usidrenih brodova,
Od svega onoga što se nalazi u učenim knjigama
U kojima pokušavamo da odgonetnemo gde smo,
šta smo i kuda idemo?

Vlažno nebo iza planina na kojima sneg počinje da
kopni,
Šta ono znači pred velikim zamasima pojmova
Što nas pretvaraju u rečenice koje se lako nauče
napamet?

Ali dođe vreme kada rečenice počnu da tonu u zaborav,
Velike reči pretvore se u šum praznih mahuna na
podnevnom vetru,
I od svega što smo mislili da je naš život, naša
sudbina,
Ostane samo ukus nekog poljupca na usnama,
Zuj pčela u davnim vrtovima,
Gusti mirisi na neprohodnim ostrvima,
Šum vetra u jedrima sa kojima ko zna kada smo
plovili.

JOVAN HRISTIĆ

 

[Roibuš]

Može li se nežnost
Primati uvek
A ne samo na tren
Da služi sećanju
Zato ove sklopljene ruke
I tihe reči molitve upućujem tebi Bože

Samo malo pažnje molim!

Tanja Ristić

 

[Vatreni Kamen]

O MOĆI PREĆUTKIVANJA - Dragan Jovanović Danilov

O, sve sam pokušao
da me pronađe poruka u boci.
Ti, prelepa, nepoznata ženo
s kojom razmenih tako vrtoglavo spor
pogled dok prolazih Knez Mihailovom
ulicom, jesmo li mi doista jedan hleb
zamešan rukom neke nepoznate svetlosti?
Ti, pokretna mnogolikosti što si bar
na trenutak razvedrila moj pogled na istoriju,
oprosti mi za tako dug pogled, jer oprostiću
i ja tebi – dabome, oboje smo neopozivo u pravu
izgladnelo, malo pseto željno nežnosti -
ne, nisam ja tebe video, ni ti mene videla nisi,
ništa se zapravo nije dogodilo, ovaj svet je
izvorište opakih glasina i zato je najpoštenije
da u poniznosti svako krene svojoj kući.

 

[neko tvoj]

MIR

Rat je završen.
Niko nije pobedio.
Ipak, potpisao sam dobrovoljnu kapitulaciju.
Diplomatija ce obaviti ostalo.
Necu više da se borim. Digao sam ruke od svega.
Pusti me da pokupim svoje mrtve.
Optimizam mi je izdahnuo na rukama.
Vucem za noge nadu.
Prikupljam raskomadana osecanja.
Teglim na ledima ljubomoru,od cije mi tezine
klecaju kolena.
Izgorela su mi pisma, razglednice, fotografije i
poruke, pisane po ogledalima zapaljivim ruzem za
usne.
U pepeljari plivaju šibice udavljene u vinu.
Nad proprisštem se vuce magla bezbroj popušenih
cigareta.
Pusti me da pokupim svoje mrtve.
Sada ti više nece trebati ovi citati, stihovi, ovi
mali trikovi, ove lozinke, ovi u ognju istopljeni
kljucevi, ove igre i ove navike.
Pusti me da ih pokupim i sahranim kako dolikuje
jer posle svake bitke nailazi ološ, koji grabi sve
što stigne.
Necu da im sve to padne u ruke!
Tebi je, naravno, kao i uvek svejedno: nisi ostavila
ništa iza sebe, osim otiska svog lepog tela
u postelji, u kojoj smo se borili na zivot i smrt, a
sutra ce, ionako, menja posteljina.

MOMO KAPOR

 

[gost 335752]

Ilha do Medo - Maja Klarić

Danas je oseka tolika
Da Otok straha više nije otok
Već nešto sasvim blizu,
A koraljni greben oko Itaparice
Sprječava svaku mogućnost bijega.
Danas smo primorani ostati na obali
I suočiti se sa svim što smo odgađali
Nedovršenim strofama
Krnjim rečenicama
Opkoračenjima kojima smo se služili
Samo kako bi pobjegli
Iz jednog stiha u drugi
Kupujući vrijeme
I odgađajući kraj.

 

[Vatreni Kamen]

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome.
Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Pablo Neruda