Pjesma o jednoj dragani - B. Brecht
Znam, draga: sad mi opada kosa od razuzdanog života,
I moram da ležim na kamenju.
Vidite me kako pijem najeftiniju rakiju, i idem nag po vjetru.
Ali bilo je jedno vrijeme, draga, kada sam bio čist.
Imao sam ženu koja je bila jača od mene,
Kao što je trava jača od bika: ona se iznova uspravlja.
Vidjela je da sam zao, a voljela me je.
Nije pitala kuda vodi put, koji je njen put bio, a možda je je vodio naniže.
Kad mi je dala svoje tijelo, reče: Ovo je sve.
I ono posta moje tijelo.
Sad je nigdje više nema, nestade kao oblak pošto se kiša ispadala,
Pustih je i ona pade, jer naniže bješe njen put.
Ali noću, kadikad, kad me vidite da pijem,
Ja vidim njeno lice, blijedo na vjetru,
Krupno i meni okrenuto,
I klanjam se na vjetru.
