Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Vestica u jesen

"Kroz otvorena vrata struje
poslednji talasi iskonske topline
Macka prede u mirnom sjaju sunca-
cini se kao da nigde ne prestaje
Ulazi i izlazi su nadjeni. Na polici
odvojen staklom, cist, drema gram radijuma
Umorna od dugog istrazivanja
belokosa na fonu sutrasnjeg snega
-u starackoj fotelji-
madam Kiri se blago smesi
i tiho zraci.
 
POSVETA

Posvecujem ti svoje oci, svoje usne, svoje ruke.
Pesme? Sta ces od mojih pesama pisanih jer nisam znao cutati?
Sta ces od mojih pesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro sto nismo ni ptice, ni bogomoljci u predvecerje
i sto nemamo krila vec ruke.

Poslednje sto nas ceka ne moze biti nasa smrt,
jer zelje nase krvi negde se moraju nastaviti!

Ti si zena, mala,
ti si mala zena
i jedan besmrtni Avgust doneo te je u moj ebalade.

Ostani sa mojim volim koje ce nadziveti sve moje tuzaljke i opomene

Izet Sarajlic
 
KAO DESNA I LEVA RUKA

Kao desna i leva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,
Kao desno i levo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do levog krila.

Marina Cvetajeva
 
Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun
 
Doktore,boli me duša - Goran Tadić


Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zaj***! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.
 
Poslednja izmena:
All your ships
Have left their moorings
Cast adrift
On the Sargasso Sea
Waiting for the wind
To set your sails free

When you reach
The end of your rainbow
Chasing shadows
And down on your luck
Look for the sign
Look for a sign

As you rise to the very top
Of your mountain
Just remember those
Poor lost souls
On their way down

You taught me patience
Was a virtue
I took my time
Let Nature take her cause
All was revealed
All in good time

Turn back your clocks
Open up your memories
Beneath the veil
Where time stands still
You showed me a sign
You showed me the sign
 
Ja sad odlazim
a u meni tisućugodišnje kiše plaču
ali nemoj i ti oči ovlažiti
suzom jutarnjom
nemoj ruke pomaći
jer počet ćemo razmišljati
sve ono lijepo istjerati
iz sigurnih zaklona


Ti samo zatvori oči
i pobjegni u zaborav
ne slušaj i ne misli


Pa to je samo jedan dio tog dugog puta
to samo ja odlazim sa sunčane strane


Vjeruj mi
bit će mi lakše ako znam
da te ostavljam tako
kao neku neznanku ili slučajnu ženu- Željko Krznarić
 
ПЕСМА ЗАХВАЛНОСТИ

Засјало је сунце над земљом Српском
јер анђели милосрдни што бомбе бацише
опростише Србији тај гнусан злочин
што испод бомби своју децу ставише.

И нобелову награду за мир добише
они који бесплатно уранијум деци поклонише
и што нам опростише нечовечна дела
јер неразумно бранисмо градове и села.

Ни за органе вађене неће да суде
што тако нехумано оцрнисмо људе
те хирурге часне што са шилом и длетом
хумана дела учинише пред светом.

Опростише нам и што хтедосмо дрско
да сачувамо вековно Косово српско
што се понашасмо тако нехумано и нељудски
што писасмо ћирилицом и говорисмо српски.

Православне цркве и манастире спалише
срушише гробља и спомнике развалише
хвала вам за ту милост коју ширите
што нам све праштате и с љубављу живите.

Чак и Јасеновац и све логоре ратне
решише милостиво да не спомињу више
и сву Српску небригу за људе и децу
цивилизовани свет из историје ће да брише.

И са чиме Србија ово може узвратити
оволику милост са чиме ће платити
што нам од глади и болести спасише људе
па нам послаше хумано и краве луде.

А за вакцине и лекове не жалише пара
цели свет се за наше здравље стара
да народ и деца буду лепи и здрави
генетски модификовану храну нам прави.

Ал захвална је Србија и своме роду
што се изборише за народну слободу
распродаше фабрике и државну земљу
ослободише радна места, хвала им на свему.

Хвала роду што се брину да нам буде боље
па страначки запослише само чланове своје
поносна је Србија што су такви људи на челу
што су свету показали патриотизам на делу.

Ова милосрдна дела ми вам нећемо вратити
јер знамо да ће свако по делима платити
ал молимо се за вас да се сетите тога
пре но што станете пред праведног Бога.

(Сретен Станчевић)

 
Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živeo
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla hleba
Zbog snega što se topi i prvih cvetova
Zbog žednih životinja kojih se čovek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu seda
Kad sam siguran u sebe sama.

Pol Elijar
 
Poslednja izmena:
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Vesna Perun

Jbt koliko nesebicne ljubavi u ovoj pjesmi, koje samoodricanje i samoposmatranje.
Ja bih mu, recimo, pozelela oci iskopati, a ona zeli da druga bude 'blaga njegovom snu":)
I takve prelepe gromade od zena muskarci ostavljaju? :dontunderstand:
 
Predivna pesma.
I Vesna je u jednom trenutku svog života odlučila da se povuče i da ode u svojevrsno samoizgnanstvo, što je njenim savremenicima bio dovoljan povod da je zaborave.
Umrla je u siromaštvu i samoći.
 
Poslednja izmena:
Dodir

Noćas me u snu tače neka ruka,
Ne znam koja,
Sasvim kratko,
Samo večnost do tri dok izbroja.
I od tog dodira dođe do spoja
Mene i nekog zvezdanog sveta
Ne znam sa kojom od bezbroja
Maglina, zvezda i planeta,
Sa kojom od duga.
Samo nijednoga nebeskog sloja,
Nijednog kruga,
Ne mogoh se setiti kad se prenuh
Sem one ruke
Zaboravih sve u trenu.

Desanka Maksimović
 
V. - Pjer i ja

A ja?

Ja sam čekala Pjera.
Ja sam se nadala Pjeru.

U očekivanju Pjera
i kosa mi je porasla.
i godišnje doba je na izmaku.
i sjene sumraka miluju cvjetove
na tapetama zidova moje sobe.

I djeca pitaju: zašto ga nema?

U očekivanju Pjera
i sijede kose bih plela.
-Vjerovala sam u nas.



Sad znam,
Pjer, sanja mirne snove.

Sad znam,
ima i peć na vratima-
nezvani da se opeku!

Želja u meni, neumoljiva,
bezumna, kleči na obali,
i čeka.

Opala iglica bora,
pokisla stabljika suncokreta,
ranjeno krilo ptića-
tu su pod mojim bluzom.

Otkucavaju umjesto srca.

Emilija Vasiljević: iz zbirke „Blues jednog odrastanja“

 
IZNOVA
Jednom,kad sećanja bude više nego želja
učiniću sve da prevarim vreme,
da umesto napred,ono unatrag krene.
Spaliću zato uspomene da samo pepeo ostane
.A onda,moraću da opet budem mlada
,smišljaću iznovaljubavne zavete i
želeću ponovo da te sretnem pod lipom u junu,
kao nekad.
Kad jednom, iz pepela
,moj novi svet iznikne
biće lepši od ovog sada
biće isti kao on,
ali on biće, a ovaj bio je.
Zato,spaliću sve da bi opet moglo da bude kao pre.
Todora Škoro


 
INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više nič'ji,
i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.

Vito Nikolić
 
Reci, jutarnji vjetre, vjesniče,
vidje li onu svih vremena najljepšu?
Danas sam zaljubljen slavuj od onih
što ružama ljubavne pjesme pišu.
Ti dolaziš noseći vijesti,
iz daleka, sa Istoka,
iz Kabe kao hodočasnik tiho.
Da li si usput njene koralne usne sreo,
opiši mi, zar ih nisi vidio?
Kad vidjeh njeno lice koje sija,
razum mi se od silnog svijetla pomuti.
Nalik na Mjesec sjajni
prosu po zemlji zrake svoje,
zar ih nisi primjetio?
Gledajuci te oči prekrasne
u teškom sam očaju i jadu.
Oštri vrhovi njenih trepavica
tijelo mi žežu i bodu.
Vidje li Mejlija taj ben na divnom licu
što je kao slučajno zastao?
Reci, jutarnji vjetre, vjesniče,
vidje li onu svih vremena najljepšu?


Mehmed Mejlija Guranija
 

Back
Top