Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Химна љубави - Св. апостол Павле

Прва посланица светог апостола Павла Коринћанима, глава 13


1. Ако језике човјечије и анђеоске говорим, а љубави немам, онда сам као звоно које јечи, или кимвал који звечи.
2. И ако имам дар пророштва и знам све тајне и све знање, и ако имам сву вјеру да и горе премјештам, а љубави немам, ништа сам.
3. И ако раздам све имање своје, и ако предам тијело своје да се сажеже, а љубави немам, ништа ми не користи.
4. Љубав дуго трпи, благотворна је, љубав не завиди, љубав се не горди, не надима се,
5. Не чини што не пристоји, не тражи своје, не раздражује се, не мисли о злу,
6. Не радује се неправди, а радује се истини,
7. Све сноси, све вјерује, свему се нада, све трпи.
8. Љубав никад не престаје, док ће пророштва нестати, језици ће замукнути, знање ће престати.
9. Јер дјелимично знамо, и дјелимично пророкујемо;
10. А када дође савршено, онда ће престати што је дјелимично.
11. Кад бијах дијете, као дијете говорах, као дијете мишљах, као дијете размишљах; а када сам постао човјек, одбацио сам што је дјетињско.
12. Јер сад видимо као у огледалу, у загонетки, а онда ћемо лицем у лице; сад знам дјелимично, а онда ћу познати као што бих познат.
13. А сад остаје вјера, нада, љубав, ово троје; али од њих највећа је љубав.
 
I ja volim ljubavne.

Niz dva oka, dva potoka teku,
Ne daj, ne daj, sreco, da naprave reku.

A volim i onu:

Ja bez tebe, ti bez mene
pa to nije normalno
svadjamo se, mirimo se
staricemo zajedno

Ja bez tebe, ti bez mene
pa to nije normalno
svadjamo se, mirimo se
staricemo zajedno

Uzalud je, duso, da bezis od mene
jer moja ti ljubav prolazi kroz vene
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,

Ti sa drugom, ja sa drugim
pa to nije normalno
volimo se, mrzimo se
staricemo zajedno

Ti sa drugom, ja sa drugim
pa to nije normalno
volimo se, mrzimo se
staricemo zajedno

Uzalud je, duso, da bezis od mene
jer moja ti ljubav prolazi kroz vene
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,

Nerviras me, nerviram te
pa to nije normalno
lazemo se, ljubimo se
staricemo zajedno

Nerviras me, nerviram te
pa to nije normalno
volimo se, ljubimo se
staricemo zajedno

Uzalud je, duso, da bezis od mene
jer moja ti ljubav prolazi kroz vene
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,
Uzalud se luda glava otima
ja sam tvoja sudbina,
 
Povratak

Naglo će se otvoriti prozor
i majka će me pozvati
vreme je za povratak
zid će se razmaći
ući ću na nebo u blatnjavim cipelama
sešću za sto i neljubazno
odgovarati na pitanja
ništa mi nije pustite me
na miru.
S glavom u rukama
tako sedim i sedim

Kako da im pričam o tom dugom
i tegobnom putu

Tu na nebu majke pletu
zelene šalove
zuje muve
otac drema kraj peći
posle šest sati rada

Ne - pa ne mogu im
reći da čovek čoveku
skače u usta

Tadeuš Ruževič
 
Njemu, u čast...


Pre pedeset godina... Na današnji dan 1961. u Zagrebu preminuo je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine 20. veka.


Branko Miljković (29.01.1934 - 12.02.1961)

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo više nije bilo veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
 
Most Mirabo

Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Licem u lice za ruke se držeći
Stojimo dok ispod
Mosta od ruku prolazeći
Val teče umoran od pogleda večnih

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Ljubav nam odlazi s vodom sto mrmori
Odlazi ljubav
O živote spori
A naša se nada razbuktava gori

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Protiču dani protiču vremena
Proslost je mrtva
Ljubav neoživljena
Ispod mosta Mirabo teče Sena

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Gijom Apoliner
 
Poslednja izmena od moderatora:
ZAR SI OD MENE TRAŽILA SLATKE STIHOVE?

Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar ti se cini da je ovo, što do sada pjevah,
toliko teško slijediti i teško razumjeti?
Zato što ni dosad nisam pjevao
da me ti slijediš i razumiješ-necu ni sada;
Što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k'o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada neceš razumjeti.

Walt Whitman

 
Njemu, u čast...


Pre pedeset godina... Na današnji dan 1961. u Zagrebu preminuo je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine 20. veka.


Branko Miljković (29.01.1934 - 12.02.1961)


Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo više nije bilo veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da je kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen



...


Tacnije receno,

pre nego je minuo, malo se obesio,

ILI

neki dobri ljudi su mu malo i pripomogli da (p)ostane obesenjak na veoma tankom drvetu.


Dakle, pri(u)godni copy & paste ("rodio sam se jutros, uprkos svim podacima o meni"):



Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti.

Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon.

Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna.

Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri.

To je samo Ona znala. A nije znala da zna.

Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene.

Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao!

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti.

Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje.

Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene.

Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio.

Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno.

Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko.

Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko



P.S.

Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom.

Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati.

Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti.

Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.



Ponoć je. Dovidjenja.

Branko

Bjankinijeva 11

Zagreb





:heart:

TY dear RMR
 
Poslednja izmena:
Sergej Jesenjin

TI ME NE VOLIS I NE ZELIS, ZAR


Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi tvoja ruka pala.

Sa kazenjem, mlada, osecajnim
s tobom nisam ni nezan, ni zao.
Koliko si milovala sjajnih?
ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prosli kao senke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima.
Na kolenima mnogih si bila,
a sada, evo sedis na mojima.

Nek ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuci u nesto drugo i daleko.

Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.

Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac noci.
Neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U corsokaku s drugim ces se naci
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponovo se sresti.

Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
"Dobro vece", reci ces mi s tugom.
"Dobro vece, miss", i ja cu reci.

I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da svali,
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
izgorelog niko ne zapali.
 
Sa velikim nepoverenjem gledam na svoja pesnička ostvarenja.
Sa velikim nepoverenjem ta dela slušam.
Nisam mogao da shvatim da poezija postoji mada je ubijen čovek.
Ubijen onaj koji je dozvao u život poeziju

T. Ruževič
 
slažem se... evo nešto litvanske poezije:

"tamo gde se tama u tamu tama u tamu tama u tamu tama u tamu
gde se vazduh proređuje
gde je prašina rasute materije
gde je sve spremno za smrt
otvaraju se slogovi
i samo slova utisnuta u stranice nepostojanja se crne
upravo tamo u toj tmini u toj slepoj tmini"

T.Venclova
 
SHE WALKS IN BEAUTY

by: George Gordon (Lord) Byron (1788-1824)

SHE walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellow'd to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
Had half impair'd the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.

And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!
 
Фјодор Тјутчев
SILENTIUM!

Ћути и тајно снове сниј,
И осећања своја криј -
Нека у самом душе дну
Грану, и нека зађу ту;
Јав звезда ноћу нећеш чути -
У души и ти сјај - и ћути.

Како да срце каже све?
И ко да схвати твоје сне?
Зна ли тај шта је теби драж?
Казана мисао је лаж!
Не праскај - изворе не мути,
Већ боље, из њих пиј - и ћути.

У самом себи живет знај -
У души имаш раскош, сјај
Тајанства, дивних мисли бук;
Заглушиће их спољни хук
И бели дан их потиснути -
Ослушкуј њихов пој - и ћути!...
 
Боже, утеху оном дадни

Боже, утеху оном дадни
Кога припеке мучи плам,
Који к'о просјак голи, јадни,
Крај туђих врата лута сам.

Он у пролазу само креће
Преко ограда поглед свој,
На хладовину и дрвеће -
Раскош летњи у шуми тој.

За њега неће лисне гране
Гостољубиви спремит' саг;
На њега неће ни фонтане
Расути росе бисер благ...

Пећина плава и дубока
Залуд га мами крају свом...
Ни прах са росног водоскока
Освежит' неће главу том!

Боже, утеху оном дадни
Кога на животни пут креће јад,
Те као просјак бедни, јадни,
Крај туђих врата лута сад.
 
БЛИЗАНЦИ

Два бога красе земни врт,
два су близанца - Сан и Смрт.
Ко брат и сестра деле трон,
тужнија она, кротак он.

Ал' друга два су вишег реда:
лепше нема од те лепоте,
и ужасније чари до те
у срцу које им се преда.

Род су по крви, не случајно,
и кроз судбинске само дане,
неизрецивом својој тајном
обузму жртве зачаране.

И ко, обиљем кушње вреле,
кад крв се леди, или крави,
не упознаде ваше стреле,
Самоубиство и Љубави!

Брате, сапутниче кроз време једини,
и ти оде тамо куда сви идемо:
стојим сад, самотан, на пустој ледини,
и све око мене пусто је и немо.

Колико ћу овде да стојим уморно?
За дан, за годину - живот ће ми стати
у таму кроз коју сад пиљим упорно.
Шта ће са мном бити, ја то нећу знати...

О, како је лако одједном - не бити!
Са мном, ил' без мене, то важно и није.
Мећава ће иста мраком се орити
и иста ће степа около да бдије.

Протраћене дане губитак не броји,
проживе се живот у нужноме следу.
Будућности нема. И, како ствар стоји,
ја сам, чини ми се, следећи на реду.
 
TI DOĐI

Ti dođi k meni u proljeće,
Sa cvijetom budi,
Ljepotom cvati kao cvijeće,
Misao mi probudi..

Ti zatim dođi k meni ljeti,
sa klasjem putuj,
Žetvenom pjesmom,što poljem leti,
Misao mi obraduj..

Ti dođi jesenas zlatnom šumom,
Zvijezdu slijedi,
U dalek kraj sa borovim šumom
Misao mi povedi..

Ti dođi k meni zimus zrakom,
Sa suncem budi,
I punom sjaja divnom bajkom
Misao mi probudi..

Prođi na koncu mojom humkom,
Sa cvijetom hodi,
Tu vitki javor milom rukom
Darežljivo posadi..

Ti dođi!

Janka Kupala (1822-1924)
:heart:
 
Zao mi je ...

-Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi
koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
žao mi je svih onih nesrećnika
koji su čitavog života pribavljali sebi alibi,
žao mi je onih koji se šitavog života slepo drže jednog mesta,
jer nisu za neko drugo...
žao mi je onih intelektualaca
koji misle da su miljenici vlasti,
žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca,
žao mi je svih onih nesrećnika
koji tudje mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače
u očima onih koji ne znače ništa,
žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu "Ne",
onda kada se ne može kazati "Da",
žao mi je svih onih nesretnika
koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.
Žao mi je onih koji o istini ne znaju ništa.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava večnost,
žao mi je onih koji idu na premijere,
žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mestima,
žao mi je onih koji su ljubomorni na druge,
koji su tašti i ne mogu se izlečiti od oholosti.

Žao mi je onih koji za svoje ćutanje misle da je principijelnost.
Žao mi je onih koji celog svog života
nisu smeli da rizikuju,
svih onih kukavica koje drhte nad sobom,
negujući svoj strah.
Žao mi je ljudi koji misle da će uspeti na tudju štetu,
žao mi je onih koji mrze ljude sposobnije od sebe...

Žao mi je sebe... Gospode...
Molim te za sve one nesrećnike
koji su sami uzrok svoje nesreće.
Molim te za sebe... "
Mirko Kovač
 
NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

Lorka
 
Poslednja izmena:
Sveske pesnicke svakodnevnice

Poezija je kad neces da se skrasis,
kad zelis,i to strasno da izbegnes smrt,
kad te cistog tela zatekne zora
i zapljusnu talasi dana,
kad ne spavas,kad preteknes
dan i osvanes pre njega.

Poezija je kad slusas radio
i pazljivo pratis sta talasi nose,
kad citajuci novine mrzis izvestace,
kad shvatis da je dan ispunjen krvlju.

Poezija je kad ne cekas ono
sto ocekuju svi,
poezija je kad odvazno istrcis prvi,
slepilo metka koji leti pravo u metu.

Rafael Alberti
 

Back
Top