NA SVE SPREMNA BUDI
Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao djevojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeljeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvijek prosao nas maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U zivotima nasim tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napisem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako ce biti i hiljadu godina poslije nase, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da cekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga, a u nasim glavama,
na zalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primjetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad udes s ulice.
Nekad tvojim cerkama zaboravicu da ispricam "Snjezanu" i "Crvenkapicu"
i cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem kao drzava,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog drzala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
Izet Sarajlic
