Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Molitva

Tamo gdje je misao bez straha i glava se drži uspravno
Gdje je znanje besplatno
Gdje svijet još nije polomljen u komade
Tijesnim poznatim zidovima
Tamo gdje riječi izlaze iz dubine istine
Gdje neumorna težnja pruža svoje ruke prema savršenstvu
Gdje bistra struja razuma još nije izgubila put
U turobnoj pustinji mrtvih navika
Tamo gdje je um vođen tvojom rukom
U uvijek rastuću misao i akciju
U tom slobodnom raju, moj Oče,
Probudi moju zemlju

- Rabindranat Tagore

Tradicionalna-dje%C4%8Dija-molitva-prije-spavanja.jpg
 
Poslednja izmena:
KOGA LI LJUBI ONA MLADA ŽENA

Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona
mlada žena, koju sam našao jednog ljeta
lijepu i dozrelu od šesnaest godina,
prolazi - bog zna zašto - jutros mojim
sjećanjem.

Koga ljubi sada ona mlada žena?

Jednom sam na maloruskoj ravni našao
crven i krupan cvijet: njegova sočna
čaška, kratka cvata, nudila je, u široko
rastvorenim laticama, svoje nadrasle
prašnike svim vjetrovima.

Koga ljubi sada ona mlada žena?

Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam
teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije
imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je
ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi,
s glavom u njenom krilu.

To je bila žena stvorena za ljubav i predavala
se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući
isprekidane riječi o vjernosti.

Koga li sada ljubi ona mlada žena?

Ivo Andrić
 
Takva sam ja - Desanka Maksimović

Odavno sam, sugrađani čestiti,
izmirenja zastavu belu
na srce svoje pobola.
Sve mi je sad svejedno
i ravno do mora;
sita sam i mržnja i ljubavi
i ćutanja i romora.
Za vašu borbu životnu
ja nemam svojstva.
A srce mi je, međutim, večno žedno
svega onoga čega je sito;
i umrlo bi ako bi u danu
imalo čas spokojstva.

Ni za sreću ljudsku nisam ja stvorena,
jer ne umem da živim
samo od življenja;
jer ni za šta čega ima
nemam divljenja;
jer znam da ne mogu svoj životni dug
samo snom izmiriti.
Pa ipak, mada mi ovde nije udesno,
života ja bih zadržala krug,
jer boli mene ipak čudesno
sto će me jednom nestati.

Ni srca nemam vašeg, sugrađani čestiti,
jer beskrajno volim nekoga
iza onih na vidiku atara.
Za njegov bih osmeh jedini
posla preko voda i vatara,
preko urvina i bregova,
odavde na dan i noć hoda;
pa ipak njegova
ne bih mogla biti,
niti će ljubav moja za njim
ikad drugoga roda
do pesama imati.
 
Nema u životu

Nema u životu spokojnog sata
za koji bih rekla da sam ga zaslužila;
da ne bih uvek roptala i tužila,
dosta mi malo zvezdanog zlata.

Kad mi pošalješ bol sagnem se smerno;
kad koraknem bojim se da nisam što skrivila.
Nema dela tog kom se ne bih divila,
pa,ma kao crv,malo neizmerno.

Ako ti želiš,zlikovci me vređati mogu,
nezaslužene ću grehe da ispaštam.
Meni je slatko da patim i da praštam,
ako je to milo pravednom Bogu.

Ana Ahmatova
 
Sanjarenje

Ponekad sanjam da imam krila
i sedam svojih tovara zlata,
da mogu svakom ko dobra vila
staviti dukat, tiho, kraj vrata.

Sanjarim: štapić čarobni imam
i menjam, tako, svet preko noći...
sanjarim kako bolesne primam
i kako svakom mogu pomoći.

I tako rastem, snovima vođen,
pomalo tužan, jer nemam krila.
Ali ja takav, kakav sam rođen,
bar imam srce kao ta vila.

Tako ne mogu nikom pomoći
jer nemam štapić da zlato delim
i nikom neću do praga doći.
Ali bar sanjam, ali bar želim.

Nedeljko Popadić
 
MOJA TE REČ DOTAKLA

Moja te reč dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.

Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.

Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.

Kao da gledaš veliku reku
u predvečerje koja odnosi
bele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.


Pero Zubac
 
"Zaboravi da negde na svetu postoje..."

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

Mika Antic
 
zlatan će čas
poslednji put da otkuca za nas
plamen će cvetu da sklizne niza stas


mesec će skratiti dužinu svog runa
i odvojiti more od žutih duna


onda ćemo se možda setiti ovoga;
samo,
zaboravićemo nešto što sada znamo
a biće i nečeg što treba zaboravu da damo


i sve će biti isto kao sa drugim stvarima:
odroniće se kamen, nestaće ruža sa svojim čarima

a biće tiho, i možda biće nam draže
da stojimo pred kapijom od kolja,
al reči što se traže
biće sve dalje
i sve će manje
imati šta da se kaže
 
Neostvareni snovi moji

Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...

Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htjenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja...

Zamišljah život
kakvog želim živjeti i čuti...
Bjehu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...

Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...

Zamišljah te takvu.....

Vladimir Prežigalo
 
Теби

Незнанче, ако ме случајно сретнеш и пожелиш да ми се обратиш,
зашто ми се не би обратио?
И зашто се ја не бих обратио теби?

Волт Витмен
 
Cim se sretnemo

Cim se sretnemo,
otvara se dvorac zacarani
cije samo mi imamo kljuce
i proslost sine kao kometa
sto snopove svetlosti za sobom vuce
izumrloga jednog sveta.
Cim se sretnemo,
razgovor se medj nama povede nemo,
otvara se suncana skrinja
gde su posavijali prozirna krila
svi nasi dani,
secanje zaromori, zarominja.
Cim se sretnemo,
zaronimo u virove uspomena
kao gnjurci
sto traze rumene sprudove korala,
u okeanske talase sure.
Cim se sretnemo,
zovem se opet imenom kojim sam
tebi se zvala.
Cim se sretnemo,
setimo se mesecevog istog sjaja,
istih oblaka, staza u tmini,
kao dva putnika u tudjini
istoga svetlog zavicaja.





Desanka Maksimovic
 
Донело једном с пролећа
неко несташно ђаче
у школској торби са књигама
и бело малено маче.

Слегла се око мачета
половина ђака у згради,
већало се шта би с њиме
све могло да се уради.

Да му се привеже звонце,
предложила прво Цвета,
и пусти да се ходником
за време часова шета.

Да га попну на вршак
старога школског дуда
па да га могу ђаци гледати
одасвуда.

Предлагали тако редом
па рекао најзад Бора
да га кришом спусте у џеп коме од професора.

Сви пристану одмах на ову
ученичку заседу стару
и примене на нашем строгом
славном математичару.

Али је професор брзо
као да су једначине
прозрео ђаке и ставио
на место досетке њине.

Кад је отпочело маче
да се јавља, да мауче
извадио га мирно и рекао:
- Излегло ми се у џепу јуче.

Дајте му нека шара
у шапу какву креду
а ми ћемо наставити рачуне
по распореду.

Помазио је при том маченце
по белој свиленој длаци
ниједном да викне, да прасне
како су очекивали ђаци.

Забезекнуо се разред као да је пао с неба.
Био је то славан човек
знао како с ђацима треба.

ДЕСАНКА МАКСИМОВИЋ
 
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost,
ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sijenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom,
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi
I blaga budi u njegovom snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći se njegovim žalom.
Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
i žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uboda na pustome drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda cu ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice
dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun
 
Dobro jutro


Dobro jutro
Dobro jutro, bubice sana!
Penju se uz nebo kočije dana.
Kočijaš sunce sedi na boku,
vatra mu gori u svetlu oku.
Oblake belce šiba bičem
i razdragano kliče, kliče.

Pozdravlja kočije prolećnog dana
i jagnje belo i crna vrana
i ucvetala trešnjeva grana.
Zašto si nema, bubice sana?
Penju se uz nebo kočije dana.

- - - - - - - - - -

Bake


Neko voli da ima
lutke i pajace,
doboše i trube;
neko voli žive
kučiće i mace,
koke i golube.

A ja bih vam volela
od svega najviše
da imam tri bake.

Prva bi mi pričala
priče svakojake
i napamet pesme
učila me lake.
Druga bi me branila
kad me mama kara
i čitala umesto
mene iz bukvara.

I vazdan bi sa mnom
igrala se treća
igara što ih se
iz detinjstva seća.
 
Dišem te po sjećanju...
Sa svakim udahom oživljavam.
Kao Arhanđeo, podariš svjetlost,
iscrtaš oči i lice.
Osmijehnem se, dok zadržavam dah...
Vidim... Osjećam....
Pomislim, koliko ćeš dugo izdržati
kao moj životni udah?!

Dišem te po sjećanju....
I ne starim dok te dišem...

Sa svakim izdahom,
odpozdravim slučajnom prolazniku
i gurnem se u ponore tišine...
Umjesto molitve, izgovaram tvoje riječi.
Šapućem te kao zapovijed.
Strujim niz hodnike praznine.
Ne vidim... Ne osjećam...
Čiji si treptaj, dok tama vlada?

Izgovaram te kao zakletvu,
sve glasnije, da me čuješ,
da me pred sebe staviš
i zapovijediš: Diši i živi, nije svijet stao!

Dišem te po sjećanju, Ljubavi...
Udahnem i zamolim Nebo da traješ....




Svjetlana Subotić
 
...Želim da se sakrijem u tebi da imenujem svaki tvoj gest
Kada budeš daleko da ga doživam šapatom
Pripadati tebi znači ukrasti sve cveće iz obližnje cvećare
Pripadati tebi znači ne pripadati nikome: plesati bosa na kiši
Daleko blizu samo su sledeća prerušavanja posle kojih smo uvek ja i ti

Govorio si sobom govorio si celim celcijatim sobom
Dodirivali smo jedno drugo kao da smo zalutali u pomrčini tuđih reči
Bilo ih je tako mnogo da se ona jedinstvena koju smo toliko čekali zagubila
Gde si sakrio ključ od slova u kome je prostor našeg osećanja?

Dodirivali smo se kao da želimo
Da proverimo koliko postojimo i koliko imamo hrabrosti
Da prihvatimo da nam ono pod prstima uopšte ne pripada
Otvarao si vrata malog balkona kao da si otvarao sebe
Mali moj dečko kome kupujem ljubičice zimi
Tvoje promrzle ruke su jedini odgovor na to šta je bliskost...

/Milinska kiša - Eva Sonnenberg/
 
U Budimpešti

- I košaru želite?
- I košaru dakako.
Zajedno s đurđicama.
Žofiku, ipak – šapnuh u sebi -
ne viđaš svakoga dana.

Zakoračih u kišu.
Đurđice dišu.
Kad o rame kucnu me glas:
- Please, sir,
what is the price?

- Nothing – izustim.
I cvijece pružim.
A osmjeh ljepotici sinu:
zrak se zavitla u piruetu,
ulica u balerinu.

Naiđoh na staricu.
Trotoar mete.
Priđoh bez riječi. Kiticu dam.
I isti osmjeh one dame,
Isti prepoznah plam.

Igra se zavuče u moje srce,
svim prolaznicima
prilazih redom.
Đurđice sitne svima darivah -
svi lice imahu jedno.

Žofiki žurim.
Oči mi guču.
Budimpešta pod kišom
se stidi.

O, kad bi Pariz imao noge,
pješke bi došao da je vidi.

Enes Kišević
 
"Весело пуцкара пламен у скромној избици нашој,
И мачак на банку дрема. Кроз таму вечери бледе
Дугачке и светле сенке по зиду чудно се вију,
А око огњишта сниског озебла дечица седе.

Деда узео лулу и с пажњом о длан је бије,
Па испод појаса вади листове дувана сува,
И кад их изгњави добро, он онда напуни лулу,
И мирно пушећи слуша ветрину што пољем дува."


Из песме ''Зимска идила'' Војислава Илића
 
NOĆ

Ležim na leđima
i gledam u plafon
sa ušima punim suza


* * *

Ja sam
spokojan i razuman
kao anatomski atlas koji stoji kraj istorije filozofskih učenja
došavši do zaključka
da je biti srećan isto tako banalno kao i biti nesrećan
da je biti bogat isto tako banalno kao i biti siromašan
da je pružati ruke prema nečemu isto tako banalno kao držati ih u džepovima

molim vas

smatrajte da nisam ni postojao


* * *

Svet čine
posleratni ljudi
posleratne stvari

našao sam među pismima
parče predratnog sapuna
nisam znao šta da činim
da se umivam
da plačem

Predratno doba
potonula Atlantida

I mi
čudom spašeni


* * *

Projektujem se u svesti
devet komšijskih dečaka
sedam članova komisije za izgradnju vodovoda
četiri traktoriste
tri malteraša
pet pecaroša
nastavnika plesa
predsednice seoskog saveza
milicionera pozornika

Živim stoliki

Čudne su moje sudbine
 
VRLO RETKO

On je starac.Iscrpen I poguren,
osakaćen godinama I zloupotrebama,
korača polako I prelazi uličicu.
A ipak kad dođe svojoj kući da sakrije
Svoju bedu I svoju starost,razmatra
Svoj udeo koji još ima kod omladine.

Mladići sada govore njegove stihove.
Pred očima su im njegove vizije.
Njihov zdrav čulni mozak,
Njihova skladna I čvrsta tela
Trepere njegovim shvatanjem lepote

Kavafi
 
Na onome bregu


Janku Veselinoviću
Na onome bregu što je nad životom,
tražio sam mesto gde stanuje sreća,
i išao dugo okružen lepotom
iz predela snova u predele cveća.

I ja sam se peo, uzdizao gore,
mislio sam da si na najvećem visu,
i da pleteš vence, donosiš bokore,
da si sva u cveću i samom mirisu.

Ali ta je slika prevučena prahom,
i stoji k'o spomen minulih obmana:
ja joj katkad priđem sa tugom i strahom,
kao dragan dragoj posle mnogih dana.

Vladislav Petković Dis
 

Back
Top