ljuba miljkovic
Ističe se
- Poruka
- 2.220
Ponese nas svašta u životu, ali naša volja je da to prihvatimo ili ne prihvatimo kao pravilo svog ponašanja.Понело ме оно његово "ми, па ми"...
I, sad, kada već govorimo o komunikaciji, mislim da neće biti zlo ako ovde postavim izvode iz jednog članka o jeziku. Jer jezik je, ovde, na forumu, jedina prava alatka za komuniciranje.
Iz članka Sirovina je slična, autor: Ivo Pranjković
– Jezik je ona ključna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajedničkom jezično-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili čudnu jezičnu kreaturu.
Pri tomu čak nije najveći paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo političko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom.
Također, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezičnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo.
Sporna je, međutim, tendencija političko-jezičnih inženjera, svrstanih u etničko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike.
Sporna je etnička ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, čemu obilno doprinose službena rješenja u školstvu, javnoj upotrebi jezika itd.
(...)
U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovića, Ivana Lovrenovića i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su učestvovali poznati i priznati jezički znalci: Naila Valjevac, Hanka Vajzović, Josip Baotić, Sinan Gudžević, Ivo Pranjković, Radoslav Dodig i Mile Stojić.
(...)
U zadnje se vrijeme u Bosni i Hercegovini vrlo često čuje pitanje je li riječ o jednome ili o trima jezicima. Odgovoriti se može da nije riječ ni o jednome ni o trima jezicima, nego i o jednome i o trima, i to istodobno. Može se također reći da je riječ o jednom jeziku s trima standardima (kao sto pročitah ovih dana), ali s napomenom da ni standardi nisu nista drugo nego jezici. Riječ je dakle o velikim dijelom istoj ili posve sličnoj jezičnoj sirovini, ali s trima sociolingvistickim, standardnojezičnim pojavnostima.
(...)
I bosanskohercegovački Srbi i bosanskohercegovački Hrvati imaju pravo participirati u onom tipu standardnoga jezika kakav je u uporabi u Srbiji (Jugoslaviji) odnosno Hrvatskoj. To međutim, po mom sudu, nikako ne znači da oni ne mogu ili da ne smiju imati i svojih standardnojezičnih, a pogotovo kulturnopovijesnih specifičnosti naprosto zato što je činjenica da su ih imali i da ih imaju.
Kad je riječ o Bošnjacima, mislim da su dosadašnji napori uloženi u standardizaciju bosanskoga jezika urodili solidnim plodovima (pritom posebno imam u vidu Pravopis bosanskoga jezika kolege Senahida Halilovića), ali bi se moralo voditi računa o tome da je još uvijek riječ o samim počecima standardizacije te da se u bošnjačkoj sredini osjeća izraziti nedostatak sociolingvistički dobro obrazovanih kadrova (što ne znači da se taj nedostatak ne osjeća i kod Srba odnosno Hrvata, posebice bosanskohercegovačkih).
Bosnjaci.rs