Koliko me je samo puta, kao sad, tištalo to što osećam da osećam – što osećam teskobu samo zato što je teskoba osećanje, nespokoj zato što sam ovde, setu za nečim drugim što nikada nisam video, sumrak svih osećanja, i to kako, potišten, žutim, utapajući se u sivu tugu svoje spoljašnje svesti o sebi. Avaj, ko će me spasti od postojanja? Smrt nije to što želim, a ni život: to je nešto drugo što sjaji u dubini teskobe, mogući dijamant u pećini u koju se ne može sići. I sva teskoba i sva tuga ovog stvarnog i nemogućeg sveta, ovog neba, nalik na barjak neke nepoznate armije, ovih nijansi koje blede u izmaštanom vazduhu, tamo gde se zamišljeni polumesec pomalja u ukočenoj električnoj belini, kao isečen iz bezosećajne daljine.
Fernando Pesoa