Moje...tvoje...misli i osećanja

Koliko me je samo puta, kao sad, tištalo to što osećam da osećam – što osećam teskobu samo zato što je teskoba osećanje, nespokoj zato što sam ovde, setu za nečim drugim što nikada nisam video, sumrak svih osećanja, i to kako, potišten, žutim, utapajući se u sivu tugu svoje spoljašnje svesti o sebi. Avaj, ko će me spasti od postojanja? Smrt nije to što želim, a ni život: to je nešto drugo što sjaji u dubini teskobe, mogući dijamant u pećini u koju se ne može sići. I sva teskoba i sva tuga ovog stvarnog i nemogućeg sveta, ovog neba, nalik na barjak neke nepoznate armije, ovih nijansi koje blede u izmaštanom vazduhu, tamo gde se zamišljeni polumesec pomalja u ukočenoj električnoj belini, kao isečen iz bezosećajne daljine.

Fernando Pesoa
 
f81a8ab2aa0e5702e59f5d9cb812f29f.jpg
 
U prvim danima iznenadne jeseni, kada sumrak kao da je poranio, i čini se da nam za sve što radimo preko dana treba previše vremena, uživam, čak i dok obavljam svakodnevne poslove, u onom iščekivanju nerada koji donosi tama, jer tama je noć, a noć je san, dom, oslobođenje.

Fernando Pesoa
 
U ovom balu pod maskama u kom živimo, uživamo u kostimima, koji su na balu sve. Mi smo sluge svetlosti i boja, izvodimo korake plesa kao istine, i osim ako ne sedimo sami i ne plešemo, nismo svesni koliko je hladna duboka noć, kako je smrtno telo ispod maske koja će ga nadživeti, nismo svesni ničega što,
sami sa sobom, smatramo istinski našim, a na kraju krajeva nije ništa drugo do unutrašnja parodija istine o onome što mislimo da jesmo.

Fernando Pesoa
 
Sve što govorimo ili radimo, sve što mislimo ili osećamo, nosi istu masku i isti kostim. Koliko god da sa sebe skidamo slojeve odeće, nikada nećemo stići do golog, jer golo je fenomen koji se tiče duše, a ne svlačenja odela. Tako, odeveni u telo i dušu, slojeve odeće koji su deo nas kao što je i perje deo ptica, živimo srećni ili nesrećni, ili čak ne znajući jesmo li srećni ili nesrećni, ono kratko vreme koje nam bogovi daju da se zabavimo, kao deca koja igraju ozbiljne igre.

Fernando Pesoa
 
Već dugo, veoma dugo znam da se ljudi ne srame svog postojanja. Oduvek me je čudio njihov samouveren hod, njihov upitan, ali nimalo izmučen pogled, njihovo oholo držanje poput uspravnih crva. Nisam vidio da zemlji iskazuju zahvalnost ni da se s ljubavlju i poštovanjem klanjaju njezinim prolaznim plodovima.

Emil Sioran
 

Back
Top