DOĐI
Dođi,sjedni do mene,tu na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje
da život prolazi,a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti,velika djeca,da ovaj život
prolazi i nestaje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru,odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali,ne uživali,prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi,bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga,jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno,misleći da možemo,
ako hoćemo,izmijeniti poljupce,zagrljaje,milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova,uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu,nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u što,
nevini pogani propadanja.
Bar češ se ako postanem sjena,sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneseš obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu,kad te se sjetim na obali
tužna poganko s cvijećem u krilu.
Fernando Pescoa
