Evo jednog teksta Halila Džubrana:
"...Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrijediti. A kad vam progovori, vjerujte joj, premda vam glas njen može uništiti snove, k’o što sjeverac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se upinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korijenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja. Samljeće vas, do bjeline. Umijesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hljeb za svetu Božju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svog srca i u spoznaji toj postali dio srca života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, u svijet koji ne poznaje godišnja doba, gdje ćete se smijati, al’ ne punoćom smijeha svog, i plakati, al’ ne do posljednje suze svoje..."