Misli i emocije

Emocije su vrlo nesrećne u svom postojanju.
Odaju nas čak i onakvima, kakvi nismo. Zvuči čudno. I jeste čudno.
Iz krajnosti u krajnost nas varaju i teraju na suprotna osećanja.
Kako spojiti otpuštanje nemogućeg i bolnu potrebu za time, šta smo upravo poslali u nepovrat?
Kako raskrstiti sa bolovima, s kojima smo srasli?
To bi značilo kidati sebe, stvarajući nepopunjive rupe.
To..ne zarasta...
 
Često puta pokušavam da razumem razloge nečijih postupaka i reči. Trudim se. Različitošću opravdavam ono šta ne bih. Svi smo mi slabi (bar toliko možemo sebi priznati ), skloni greškama, ishitrenim reakcijama.
Dok razmišljam o nepotrebnim ranama i nepravdama, emocije me sustignu. Osećam tugu.
Neopisivu, nemoćnu i zbunjujuću.
Zar je stvarno neophodno biti bezosećajan i zadojen besom da bi se išlo dalje?
Nimalo osećaja krivice, što smo nekoga ostavili poniženog, odbacili ljudskost u njemu, smatrajući ga za budalu?
Nimalo kajanja?

Kakav li je osećaj gaziti preko drugih? Mala je nagrada taj trenutni osećaj superiornosti, poredeći sa onim šta ostavljamo za sobom.
 
Dok razmišljam o nepotrebnim ranama i nepravdama, emocije me sustignu. Osećam tugu.
Neopisivu, nemoćnu i zbunjujuću.
Zar je stvarno neophodno biti bezosećajan i zadojen besom da bi se išlo dalje?
Nimalo osećaja krivice, što smo nekoga ostavili poniženog, odbacili ljudskost u njemu, smatrajući ga za budalu?
Nimalo kajanja?

Kakav li je osećaj gaziti preko drugih? Mala je nagrada taj trenutni osećaj superiornosti, poredeći sa onim šta ostavljamo za sobom.

Potpuno te razumem jer i ja tada osećam tugu.

Nažalost, postoje ljudi koji su bezosećajni, nemaju ljudskosti u sebi i gaze preko drugih radi postizanja nekog cilja.

Kako se boriti protiv takvih ljudi? Ako možemo treba da ih ignorišemo. Njih će ignorisanje uvrediti, nervirati, ali će onda pronaći novu "žrtvu" prema kojoj će se ponašati isto..bezosećajno..

Što se teme tiče..Nekako uspevam da pomirim emocije sa razumom. Nekada reagujem emotivno što često nije dobro jer mi ljudi u bliskoj okolini kažu da ne treba da budem previše emotivna.

Ali ja ne mogu drugačije.
 
Zavisi od osobe.
Kod nekoga jesu, nismo svi isti.

Misli su uvek jače u smislu ti da bi bilo šta uradio to dolazi od strane misli (mozak), jer da misli (mozak) ne daju signal da se misli, deluje, pokreće, ništa drugo ne bi radilo.

Slažem se takođe i da su nekome emocije nešto što preovlada nad mislima, ali sve se začne kao misao, posle anksioznost ili neka pozitivna emocija krene da se razvija i preuzme primat, ali to opet počne kao misao.
 
U telu su pohranjena mnoga znanja. Ili je to duša, duh. Naša tela, naše oči i mozgovi - svakako će se vremenom raspasti pod zemljom. Svedoci smo. Užasavajuća pomisao. Ovo trošno i grešno telo, koje mi toliko znači. Preostaje mi da verujem da nešto nastavlja dalje. Sasvim na vreme sam se orijentisao na duhovno. Pisanje pesama, još u osnovnoj. Odmalena, probuđen za odgonetanje. Eter i vazduh. Slojevi atmosfere, koji se negde visoko završavaju. Fina tkanina neba. Ako je telo propadljivo, nije li telo iluzija. Sve njegove tajne. Fenomeni plastike, i elektriciteta. Telo. Kavez, i tvrda koprena, iz koje se izlazi. Zašto smo rođeni. Istražiti. Kako god. Možda i ne. Telo, slika duha. Imidž, ili nešto drugo. Kad dođeš u izvesne godine, deluje nepristojno postavljati pitanja. Ionako više ne volim diskusije.
 
U telu su pohranjena mnoga znanja. Ili je to duša, duh. Naša tela, naše oči i mozgovi - svakako će se vremenom raspasti pod zemljom. Svedoci smo. Užasavajuća pomisao. Ovo trošno i grešno telo, koje mi toliko znači. Preostaje mi da verujem da nešto nastavlja dalje. Sasvim na vreme sam se orijentisao na duhovno. Pisanje pesama, još u osnovnoj. Odmalena, probuđen za odgonetanje. Eter i vazduh. Slojevi atmosfere, koji se negde visoko završavaju. Fina tkanina neba. Ako je telo propadljivo, nije li telo iluzija. Sve njegove tajne. Fenomeni plastike, i elektriciteta. Telo. Kavez, i tvrda koprena, iz koje se izlazi. Zašto smo rođeni. Istražiti. Kako god. Možda i ne. Telo, slika duha. Imidž, ili nešto drugo. Kad dođeš u izvesne godine, deluje nepristojno postavljati pitanja. Ionako više ne volim diskusije.
Predobro napisano.
 
Hvala :) Eto, ako moderatori nemaju ništa protiv, možda ovde možemo da zapisujemo i tako neke misli i emocije.
Mislima gradimo mostove, pokušavajući da se povežemo s drugim ljudima na jedan "prizemniji" način. Tražimo razloge, ponekad opravdanja, želeći da razumemo nečije postupke i reči. Taj proces ume da bude zamoran. Ne daje uvek rezultate.
Emocijama gradimo sebe. Naš unutrašnji svet.
Za njih čak niko ne mora ni znati, često su osetljive na ljudsku kritiku. Treba ih zaštititi od podsmeha i analize, nezaštićene znaju baš dugo da umiru..
 

Back
Top