evo i celog "nosaca"
Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugacko, siroko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se cudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleca, ili stanu pred sat i procitaju vecnost.
To mora biti suluda i neobicna hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvucen mojom kozom.
Sklapam oci i osecam: sve ono sto sam bio, i ono sto sam sada, jos uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.
II
Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zakljucao za mnom kapije beskonacnog.
Mnogima se to dogadja. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomislis da si svoj, da si slobodan, a ustvari si mnostvo.
Dresiran da mislis zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevas. Zato i ne volim horove. I zajednicki da tugujes. Zato i ne volim sahrane.
Jedino sam si kad ostaris.
Bas zbog te samoce u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I vecito sam sumnjao u to sto su me ucili.
Ucitelj obicno kaze: "Ako zelis da saznas, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."
Te, petnaeste godine, osamdeset i treceg dana, dogodilo se nesto sto mi je dalo znak da podjem sam za sobom. Prohodao sam na rukama.
III
Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraca dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.
Zar to ne lici na slobodu?
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme duzinama senki.
Mlecni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju. Samo se uputis ravno, po vrezama od zlata, i posle desetak koraka vec hodas po nebesima.
Zar to ne lici na slobodu?
IV
Tu vecnost sklupcana drema na pragovima kuca.
Vidici su ti komsije. Stanuju preko plotova. Lepo ih mozes dodirnuti, bas kao i pun mesec sto ti obicno nociva u saksijama u prozoru.
Tu se vecito govori davno sazvakan govor, vidi dogledan vid, dotice dotaknut dodir i cuje doslusan sluh.
I samo od tebe zavisi kakvo ces sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ces sutra precutati.
Zar to ne lici na slobodu?
Tiho, da ne cuje drvece. Spava krosnja uz krosnju. Spavati u svom snu, to mora da je strasno siromastvo.
V
Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u necemu skromnom i nenametljivom.
Eto, to su me ucili da mislim i da osecam.
U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak mirise na svetlost i mirise na vetar.
U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kise tinjaju okeani.
Svet se, u stvari, sastoji samo od nasih razmisljasnja.
Tako su mi govorili i ja sam verovao.
Pa sto sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopste imao razloga da negujem i sumnje?
VI
Sad vidis zasto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Tesko te je prepoznati u necem sto se ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen.
Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari.
Stalno te uzalud traze na sasvim pogresnim mestima. Porede te sa snovima.
Ne znaju da bezazleno viris bez mrznje i ljubavi iz nekog zumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice pocetka.
Ipak, ti nisi samo posmatrac neceg sto mirno protice. Zovem te besmrtnim imenom, jer ucestvujes u trajanju.
Slican vetru iz kosmosa, ne gasis se u tami. Kao ni zivot u snu. I dublje od sna: u zemlji.
Jedan necitak potpis u dnu tvoj desnog oka, potpis slucajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju cistu misao.
VII
Te, petnaeste godine, osamdeset i treceg dana, vracao sam se kuci kroz zamagljeni lazur rane martovske veceri i ugledao na drumu povorku istih decaka, okrenutih naglavce.
Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neostro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova.
Najblizi odmaknu zastor koji je delio predeo, polako mi se priblizi sa blagoscu u ocima i rece mojim glasom:
'Iz kakvog ste to cudnog, izvrnutog zivota, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilicno neudobno. Ko vas je to zacarao?'
Ko bi mene zacarao? Istrazivaci drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan.
Neka poznija ucenja svrstavaju me u igru. Ali to je jos uvek daleko od svih madjija. To je kao u drveca. Nekakva glad za nebom.
VIII
Da sam se uplasio i pobegao sa raskrsca, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svacijem detinjstvu.
Ali ja sam po prirodi bio odvec radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar.
Savladjujuci nemir, uzvratio sam sa osmehom: "Ja sam decak iz stvarnosti."
"Pa svi smo mi decaci i svi smo mi iz stvarnosti", rece on veoma blago kao da izgovara tajnu. "Svi smo iz iste igre.
Izgleda da vas je neko naopako naucio kako se zivi i misli, cim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima."
I ovako je rekao: "Biti iz stvarnosti, znaci: ne dodirivati hranu, a osecati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osecati se pobednikom. Biti podnozje planine, a osecati se vrhom.
Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I cuti mekse i tise od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvrnog dodira.
To znaci biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati."
IX
Mada sam se usudio da ga pazljivo saslusam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim.
Moje kratkovido doba pretesko je za ucenje.
Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenadjuju.
Tako sam mu i rekao: "Postoje izvesne stvari za koje nisam uvezban.
Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vaseg govora."
On me pogleda iskosa i potpuno se priblizi: "Vreme? A sta je to? Jos nisam cuo za vreme."
Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukcije uskladjen nacin hitrine razmisljanja.
On je mislio prebrzo, jer mislio je svetloscu. Ja sam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tudja ucenja.
X
Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali decak je stvarno bio dodiriv i ziv tog marta na tom raskrscu.
Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraca odjek mog sporog glasa za jednu misao brze nego sto je izgovorim.
Ovako mi je rekao: "Posto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole.
Ko uspe sebe da pronadje, okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladace neznanje i zaci u nove dimenzije: nece razmisljati pljosnato.
Ovako, kako stojite, treba vam sto zivota da otvorite prostor i izadjete iz njega.
Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve ce ostati isto, i drvece, i trava, i oblaci, i sumrak.
Jedino cete shvatiti da ne postoji prolaznost i privremenost stvari."
XI
I jos ovo je rekao, pre nego sto je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost sto je u obliku mehura vec splasnula nad poljima:
"Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret.
Ali postoje drugi, mnogobrojni decaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine.
Jedan izgubljen dan uopste nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nizu do starosti, mogu da budu vasi.
I vi u njima da licite na vecitog decaka.
Tako se zaceljuje umor u oparanim ocima i ostaje nam delic nase skrivene cednosti izgubljene u zbilji.
U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samocom, savladacete umece kojim se prestizu stvari ne samo u pravcu buducnosti, vec i u pravcu proslosti."
XII
I jos ovo je rekao: "I najveca je snaga samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost.
Zato vas upozoravam: ako nadjete sebe i odlucite ovako da hodate na rukama, morate biti uporni i biti cudesno odvazni da prihvatite zemlju i drzite je na rukama.
Ako je ispustite, polomice vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom strasnom tezinom.
Jer po zemlji se ne gazi.
Treba je pridrzavati i treba joj pomoci da bude mlecna i cista u ponorima bezmerja.
Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade.
To vam je najprostiji nacin da pronadjete sebe i domognete se mnogih nesvakidasnjih cuda."
XIII
Mozda su mnogi pre mene na tako nekom raskrscu isto ovo doziveli i pobegli od straha.
Mozda ce tek doziveti, jer svaki dan sto dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce.
Ja sam te martovske veceri zamolio decaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrzi torbu.
I spustivsi se na ruke, odupro se o svemir.
I primio sam u dlanove citavu zemljinu kuglu.
I odjednom sam shvatio: postoje reci bez usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga sto je ispred nas, kao kad te zacikuju da nesto neces uspeti, a ti probas i uspes.
Zamisli da si sova i duznost ti je da zmuris i da se bojis svetlosti.
A ti se cvrsto zareknes i hipnotises sunce.
XIV
Objasnjavanjem stvari, oduzimamo im nesto od one lepe carolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika cudesna znacenja svega sto izgleda isto.
Reci su iskracale. Iznosene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo misao kao cudo svih cudjenja.
Razmisljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osecao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespucima vasione.
Eto to je moj zivot i moja biogafija.
To sam ja po zanimanju: nosac zemljine kugle.