Stvar je do toga da je OVK provocirala svakom prilikom napadajući vojnike i policajce. Jedina je opcija koja je mogla bez upotrebe sile biti evakuacija vojnih i policijskih snaga i da se zamoli neko, recimo UN mirotvorci, da dođu. Ili eventualno ruska vojska, ali niti bi zapadnjaci tako nešto dozvolili niti je sama Rusija bila tada u situaciji da pruži takvu asistenciju.
Imaj na umu kakva je bila specifična istorija Kosova. Svaki put kada su kačaci bili pregaženi maksimalnom upotrebom vojne sile, posle je tamo bio mir. Tako je bilo i septembra 1913. godine, i početkom 1920-ih godina, kao i decembra 1944. Da ne pominjem neke mizernije stvari, kao što je bilo recimo kada je srpska vojska ulazila u te krajeve za vreme Prvog balkanskog rata 1912. Dakle svaki put je vrlo oštro skršavanje albanskog oružanog pokreta otpora pružalo evidentne rezultate koji su rezultovali povećanjem stabilnosti. Prosto, istorijska praksa je ukazivala na delotvornost i postojanje određene tradicije. Zato je u slučaju određenih masovnijih protesta, iako nije bilo došlo do eskalacija pravog rata, vojska bila slata na Kosovo i 1968. i 1981. godine.
Jedina drugačija stvar je da Albanci nisu uživali nikada toliko jaku spoljašnju podršku; dakle bila je mnogo značajnija nego austrougarska na početku veka, ili nacifašističke koalicije u povlačenju sredinom istog.