Svaki put kada se kao kriterijum optuzbe prvenstveno uzme necija nacionalnost, rod, boja koze - to je veoma, veoma problematicno.
Lepo. Humano. Istinito. Evropski.
Ali nešto namerno previđaš: ljudi uče iz iskustva. Prave šablone, tako razmišljaju. Odnos ispravnih i pogrešnih sudova je uvek na strani iskustva. Neizbežne greške se u ratu smatraju kolateralom. Cinično je, da. Ovde samo konstatujem stanje.
Generalizacija je u ratnom stanju, a ono je već uveliko proglašeno, mera društvene samoodbrane.
Ako te nekoliko puta zaredom taksisti turbinom ošure, više nećeš verovati ni jednom taksisti i otvorićeš četvore oči.
Ako NEKI migranti siluju šveđane (ponekad i šveđanke), tada se, u stanju rata, generalizacijom SVI proglašavaju za opasnost.
Dok se ne utvrdi da nije tako. A to se može utvrditi tek po završetku rata.
Rat možda nije vidljiv na ulicama, ali se medijski (agendom) ugurao u glave proglašavajući neprijatelje, opasnost, teror...
Društvo štiti sebe proglašavajući baš sve vukove za opasnost, iako je poznato da izuzetno retki i u krajnjoj nuždi napadaju.
Sukob pojedinaca koji imaju savest, i mase, gomile, rulje koja prepoznaje opasnost i pokušava da zaustavi promene društva, promenu boje, jezika, vere, dotadašnje društvene kulture, stvara ozbiljne unutrašnje sukobe u društvu, oštro polarizujući čak i one pitome ljude, mirne i do tada neopredeljene.
Tu neminovno dolazi do tačke izbora između građanskog rata - mislećih i tolerantnih, i onih koji se opiru promenama i žele da ostanu beli. Konačna odluka, istorija nas uči, je uvek ista: ujedinjavanje i pitomih i divljih - istih - protiv nekih trećih.
Životna ugroženost je kohezioni faktor. Ako u javnosti prevlada osećaj ugroženosti (države, nacije, kulture...) biće rata.
Nemci su u Evropi prednjačili po toleranciji za "druge", sve dok "drugi" nisu došli u velikom broju. Sada oštre noževe.
Lako je biti tolerantan i human kada ne postoji ugroženost. U miru i bogatstvu volimo sve različitosti i divimo im se. Biber jako popravlja supu, ali previše bibera je čini nejestivom.
U miru i bogatstvu ljudi se odriču svojih identiteta - nacionalnih verskih i drugih - prepoznajući jedni u drugima ljude.
Sličnosti su važnije od razlika. Dešavaju se mešoviti brakovi, udruženja, ujedinjenja, bratstva i jedinstva. Humanost.
Ko se seća Jugoslavije razumeće. Svi su bili jedno, isto, braća sa istim ciljem - dobrim životom. Razlike su bile bogatstvo.
Ali onog trenutka kada prva granata padne niko ni ne pita čija je granata, nego svako leti svome jatu, raskidajući veze, prijateljstva, čak i brakove, tražeći krivca u drugima a opravdavajući sebe. I svi se odjednom sete ko su.
To je prirodno, nagonski, ljudski. Ne određujem se prema tome nego konstatujem prirodu čovekovu.
Sve na svetu je, knjiga kaže, stvoreno od reči i po reči, a jedino je čovek napravljen od blata.