JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Evo da pokušam drugačije...izbacit' ću većinu velikuh slova...
Prvo što svako, ko pokuša da shvati postojanje i pokuša da ga konceptualizuje i objasni, mora da zna jeste struktura onoga što nazivamo postojanje (kažem nazivamo jer samo sebe ne zove).
‘Postojanje’ je riječ te ne smijemo slijepo da se hvatamo za riječ kao apsolutnu istinu. Riječ je znak pored puta koji ukazuje na smijer prema željenom cilju, u ovom slučaju ka istini.
Kada te riječ dovede do istine...ona (riječ) prestaje da bude a istina jeste.
Dakle, kada to znamo onda se nećemo previše oslanjati na riječ kao istinu već možemo pokušati da joj odobrimo da nas povede i dovede do one istine koja jeste.
Sada, ako se vratimo na pitanje postojanja, riječju dakle, objašnjavajući (mišlju konceptualizujući) ono što samo po sebi jeste onda pokušajmo da pratimo znakove...
Sama riječ ‘postojanje’ znači da nešto jeste.
Sinonim sa istim značenjem riječi ‘postojanje’ je riječ bitisanje.
Skraćeni oblik riječi bitisanje je riječ biće.
Biće dakle, predstavlja ono što podrazumijevamo pod pojmom ‘postojeće’.
Kada znamo šta je to što riječ predstavlja onda možemo da se upustimo u detaljniji pregled istog te ga možemo uvećati i vidjeti sve njegove aspekte koji su hijerarhijski ispod njega samog.
Dakle možemo načiniti osnovnu podjelu bića na njegove aspekte sebe.
ASPEKTI BIĆA KAO SEBE (JA):
1. Apsolut (Svijest)
Apsolut može simultano da se doživi kao ličan i bezličan.
LIČAN: JEDAN
(Individualno Znanje o Sebi u kojemu ono zna da je Jednina svih drugih Znanja o Sebi sadržana u njemu, dakle zna ih sve odjednom, jeste sve odjednom.)
BEZLIČAN: JEDNINA
(Znanje o Sebi kao cjelini koja zna da je u njoj sadržan svaki individualni JEDAN i zna ih sve odjednom...svaki taj individualni JEDAN opet zna da on jeste ta JEDNINA, odjednom.)
2. Duša
( JEDAN, Individualno odvojeno Znanje o Sebi izvan JEDNINE koje oko sebe drži formirani skup drugih individualnih odvojenih JEDNIH od JEDNINE. Kao takav skup sa centrom u Sebi, tom inicijalnom Znanju o Sebi, postaje osnova projekcije, iskustava. Ovaj skup je uistinu skup namjera. Namjere se realizuju projekcijom odnosa, dakle kretanjem JEDNOG Znanja o Sebi ka drugom Znanju o Sebi stvarajući doživljaj. Doživljaj je uvijek sa centrom u inicijalnom JEDNOM oko kojeg je sakupljen skup drugih JEDNIH. Uslov ili mehanizam stvaranja... je razum. Duša je dakle skup namjera, JEDNIH, sa centrom u inicijalnom JEDNOM, u JA. Zato svaka duša za Sebe kaže JA.)
3. Razum-Tiijelo
Iskustvo Sebe bazirano na namjerama duše.
Šta je dakle postojanje ili Biće?
*Biće je Svjesnost o Sebi kao aspektu sopstvenog postojanja. Svjesnost je količina prisutnih Znanja o Sebi, dakle onog dijela Svijesti kao prisutnih istina iz apsoluta u nižim aspektima Sebe-postojanja (postAjanju). Kruna Svjesnosti je kada je Biće koncentrisano na Sebe-apsolut kao nepromjenjivi aspekt svog postOjanja (dakle ZNA sva Znanja o Sebi, sve istine, odjednom). Biće je tada ultimatna Svjesnost o Sebi tj, Svijest.
Ako hoćemo da doživimo Biće koje jesmo na slikovitom primjeru uzmimo onda lupu kao taj primjer. Ako je Biće duh koji se bez kretanja može premiještati sa jednog na drugi aspekt svog postojanja (a jeste) onda recimo da se taj duh služi lupom koju postavlja u poziciju iz koje najjasnije može da sagleda ono što želi da vidi, da doživi.
Kada taj duh želi da vidi čovjeka-Sebe on svu svoju pažnju, dakle lupu, usmjerava na domen iskustva koje predstavlja čovjeka kao cjelinu. Pošto je razlog njegovog unošenja u doživljaj uistinu iskustvo Sebe taj duh zaboravlja, bolje reći koncentriše svu svou pažnju, koncentraciju, na akcije koje taj aspekt njegovog postojanja čini. Slika koju posmatra kroz lupu je toliko izoštrena i približena Sebi-Biću da ostatak postojanja za to Biće u momentima koncentracije ne-postoji. Dakle, duh koji upravlja lupom postao je svjestan onoga što gleda kroz lupu dok ono što se lupom iz te pozicije ne može vidjeti postaje dio njegovog ne-svjesnog. Ukoliko se duh ‘spusti’ na nivo onoga što je najjasnije viđeno kroz lupu...tada postaje poistovijećen sa onim što mu je dostupno (kroz lupu) i postaje zarobljen (zamrznut) u toj poziciji lupe. Odatle realnost koju doživljava izgleda kao nešto što se njemu dešava radije nego li nešto što on, duh, kontroliše svojim slobodnim izborom.
Odvojimo se za trenutak od ove zamrznute pozicije lupe, i pođimo dalje...
Dakle, ako Biće odluči da postavi lupu na drugi, širi aspekt svog postojanja od iskustva čovjeka, ono će postati svjesno one širine koja mu ta lupa dozvoljava da sagleda. Dakle, spoznaja je direktno-proporcionalno uslovljena pozcijom lupe, dakle pozicijom Bića u odnosu na iskustvo.
Te, kada Biće odluči da lupu postavi u poziciju gdje može da sagleda svo postojanje odjednom...njegova pažnja postaje usmjerena na aspekt Sebe-apsoluta, u kojemu sve jeste.
Nadam se da je ovo jasno.
Dakle, ovo gore napisano je preduslov shvatanju postojanja i postajanja.
Apsolut je vječan. Iz njega se emituju duše koje omogućavaju Biću koje jeste da kroz njih Sebe doživi simultano. Zašto simultano?
Zato što je postojanje bezvremeno i sve se dešava u JEDNOM sada.
Duše se konstantno emituju i konstantno vraćaju u apsolut dok njihova suština, ono Znanje o Sebi, uistinu nikada i ne prestaje da biva apsolut.
Odatle i terminologija postajanja i nestajanja.
Odatle početak i kraj.
Šta je dakle početak?
Početak je prva emitovana vibracija u kontiniumu emitovanja iz apsoluta ka iskustvu Sebe.
Šta je kraj?
Zadnja emitovana vibracija koja predstavlja jednu projekciju iskustva Sebe.
Šta dakle počinje a šta se zavrašava?
Iskustvo Sebe i počinje i završava se.
Gdje san JA u svemu tome?
Ja pratim svaku vibraciju i doživljavam Sebe kroz nju.
JA, dakle, nisam iskustvo...JA sam onaj koji ga doživljava.
Vraćajući se u apsolut i postajući svjestan Sebe, jednog Znanja o Sebi, koje u Sebi sadrži JEDNINU svih drugih Znanja o Sebi, JA (Biće koje jesam) ponovo biram, u onom istom bezvremenom sada, novi skup namjera sa centrom ponovo u Sebi (onom istom Znanju o Sebi) i otiskujem se u sasvim drugačije iskustvo Sebe koje biva uslovljeno mojim iznborom inicijalnog skupa.
Zato i jeste karakteristično da JA ostajem JA u bilo kojem svom željenom (izabranom) iskustvu, pa i u izabranom iskustvu Sebe-kišne gliste JA opet budem JA...jer JA jesam Znanje o Sebi koje uvijek zadržava pravo i karakteristiku da iskustva naziva svojim, da kaže: “JA jesam.”
Te kada Biće u iskustvu čovjeka postane svjesno Sebe-apsoluta...ono ne može više da vidi Sebe kao odvojenu jedinku od cjelokupnog postojanja već od tada Sebe vidi kao dio cjeline i kao cjelinu u JEDNOM-Sebi.[/QUOTE]
Prvo što svako, ko pokuša da shvati postojanje i pokuša da ga konceptualizuje i objasni, mora da zna jeste struktura onoga što nazivamo postojanje (kažem nazivamo jer samo sebe ne zove).
‘Postojanje’ je riječ te ne smijemo slijepo da se hvatamo za riječ kao apsolutnu istinu. Riječ je znak pored puta koji ukazuje na smijer prema željenom cilju, u ovom slučaju ka istini.
Kada te riječ dovede do istine...ona (riječ) prestaje da bude a istina jeste.
Dakle, kada to znamo onda se nećemo previše oslanjati na riječ kao istinu već možemo pokušati da joj odobrimo da nas povede i dovede do one istine koja jeste.
Sada, ako se vratimo na pitanje postojanja, riječju dakle, objašnjavajući (mišlju konceptualizujući) ono što samo po sebi jeste onda pokušajmo da pratimo znakove...
Sama riječ ‘postojanje’ znači da nešto jeste.
Sinonim sa istim značenjem riječi ‘postojanje’ je riječ bitisanje.
Skraćeni oblik riječi bitisanje je riječ biće.
Biće dakle, predstavlja ono što podrazumijevamo pod pojmom ‘postojeće’.
Kada znamo šta je to što riječ predstavlja onda možemo da se upustimo u detaljniji pregled istog te ga možemo uvećati i vidjeti sve njegove aspekte koji su hijerarhijski ispod njega samog.
Dakle možemo načiniti osnovnu podjelu bića na njegove aspekte sebe.
ASPEKTI BIĆA KAO SEBE (JA):
1. Apsolut (Svijest)
Apsolut može simultano da se doživi kao ličan i bezličan.
LIČAN: JEDAN
(Individualno Znanje o Sebi u kojemu ono zna da je Jednina svih drugih Znanja o Sebi sadržana u njemu, dakle zna ih sve odjednom, jeste sve odjednom.)
BEZLIČAN: JEDNINA
(Znanje o Sebi kao cjelini koja zna da je u njoj sadržan svaki individualni JEDAN i zna ih sve odjednom...svaki taj individualni JEDAN opet zna da on jeste ta JEDNINA, odjednom.)
2. Duša
( JEDAN, Individualno odvojeno Znanje o Sebi izvan JEDNINE koje oko sebe drži formirani skup drugih individualnih odvojenih JEDNIH od JEDNINE. Kao takav skup sa centrom u Sebi, tom inicijalnom Znanju o Sebi, postaje osnova projekcije, iskustava. Ovaj skup je uistinu skup namjera. Namjere se realizuju projekcijom odnosa, dakle kretanjem JEDNOG Znanja o Sebi ka drugom Znanju o Sebi stvarajući doživljaj. Doživljaj je uvijek sa centrom u inicijalnom JEDNOM oko kojeg je sakupljen skup drugih JEDNIH. Uslov ili mehanizam stvaranja... je razum. Duša je dakle skup namjera, JEDNIH, sa centrom u inicijalnom JEDNOM, u JA. Zato svaka duša za Sebe kaže JA.)
3. Razum-Tiijelo
Iskustvo Sebe bazirano na namjerama duše.
Šta je dakle postojanje ili Biće?
*Biće je Svjesnost o Sebi kao aspektu sopstvenog postojanja. Svjesnost je količina prisutnih Znanja o Sebi, dakle onog dijela Svijesti kao prisutnih istina iz apsoluta u nižim aspektima Sebe-postojanja (postAjanju). Kruna Svjesnosti je kada je Biće koncentrisano na Sebe-apsolut kao nepromjenjivi aspekt svog postOjanja (dakle ZNA sva Znanja o Sebi, sve istine, odjednom). Biće je tada ultimatna Svjesnost o Sebi tj, Svijest.
Ako hoćemo da doživimo Biće koje jesmo na slikovitom primjeru uzmimo onda lupu kao taj primjer. Ako je Biće duh koji se bez kretanja može premiještati sa jednog na drugi aspekt svog postojanja (a jeste) onda recimo da se taj duh služi lupom koju postavlja u poziciju iz koje najjasnije može da sagleda ono što želi da vidi, da doživi.
Kada taj duh želi da vidi čovjeka-Sebe on svu svoju pažnju, dakle lupu, usmjerava na domen iskustva koje predstavlja čovjeka kao cjelinu. Pošto je razlog njegovog unošenja u doživljaj uistinu iskustvo Sebe taj duh zaboravlja, bolje reći koncentriše svu svou pažnju, koncentraciju, na akcije koje taj aspekt njegovog postojanja čini. Slika koju posmatra kroz lupu je toliko izoštrena i približena Sebi-Biću da ostatak postojanja za to Biće u momentima koncentracije ne-postoji. Dakle, duh koji upravlja lupom postao je svjestan onoga što gleda kroz lupu dok ono što se lupom iz te pozicije ne može vidjeti postaje dio njegovog ne-svjesnog. Ukoliko se duh ‘spusti’ na nivo onoga što je najjasnije viđeno kroz lupu...tada postaje poistovijećen sa onim što mu je dostupno (kroz lupu) i postaje zarobljen (zamrznut) u toj poziciji lupe. Odatle realnost koju doživljava izgleda kao nešto što se njemu dešava radije nego li nešto što on, duh, kontroliše svojim slobodnim izborom.
Odvojimo se za trenutak od ove zamrznute pozicije lupe, i pođimo dalje...
Dakle, ako Biće odluči da postavi lupu na drugi, širi aspekt svog postojanja od iskustva čovjeka, ono će postati svjesno one širine koja mu ta lupa dozvoljava da sagleda. Dakle, spoznaja je direktno-proporcionalno uslovljena pozcijom lupe, dakle pozicijom Bića u odnosu na iskustvo.
Te, kada Biće odluči da lupu postavi u poziciju gdje može da sagleda svo postojanje odjednom...njegova pažnja postaje usmjerena na aspekt Sebe-apsoluta, u kojemu sve jeste.
Nadam se da je ovo jasno.
Dakle, ovo gore napisano je preduslov shvatanju postojanja i postajanja.
Apsolut je vječan. Iz njega se emituju duše koje omogućavaju Biću koje jeste da kroz njih Sebe doživi simultano. Zašto simultano?
Zato što je postojanje bezvremeno i sve se dešava u JEDNOM sada.
Duše se konstantno emituju i konstantno vraćaju u apsolut dok njihova suština, ono Znanje o Sebi, uistinu nikada i ne prestaje da biva apsolut.
Odatle i terminologija postajanja i nestajanja.
Odatle početak i kraj.
Šta je dakle početak?
Početak je prva emitovana vibracija u kontiniumu emitovanja iz apsoluta ka iskustvu Sebe.
Šta je kraj?
Zadnja emitovana vibracija koja predstavlja jednu projekciju iskustva Sebe.
Šta dakle počinje a šta se zavrašava?
Iskustvo Sebe i počinje i završava se.
Gdje san JA u svemu tome?
Ja pratim svaku vibraciju i doživljavam Sebe kroz nju.
JA, dakle, nisam iskustvo...JA sam onaj koji ga doživljava.
Vraćajući se u apsolut i postajući svjestan Sebe, jednog Znanja o Sebi, koje u Sebi sadrži JEDNINU svih drugih Znanja o Sebi, JA (Biće koje jesam) ponovo biram, u onom istom bezvremenom sada, novi skup namjera sa centrom ponovo u Sebi (onom istom Znanju o Sebi) i otiskujem se u sasvim drugačije iskustvo Sebe koje biva uslovljeno mojim iznborom inicijalnog skupa.
Zato i jeste karakteristično da JA ostajem JA u bilo kojem svom željenom (izabranom) iskustvu, pa i u izabranom iskustvu Sebe-kišne gliste JA opet budem JA...jer JA jesam Znanje o Sebi koje uvijek zadržava pravo i karakteristiku da iskustva naziva svojim, da kaže: “JA jesam.”
Te kada Biće u iskustvu čovjeka postane svjesno Sebe-apsoluta...ono ne može više da vidi Sebe kao odvojenu jedinku od cjelokupnog postojanja već od tada Sebe vidi kao dio cjeline i kao cjelinu u JEDNOM-Sebi.[/QUOTE]



