Меша Селимовић

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Meša Selimović: Tvrđava

Kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


...osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno...

... svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.

Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro

Nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rđavi.

Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? — kažem. Zar me ne čujete? — kažem... Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretući, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogućnost da se borim?

Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?


Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zločina. Ali ni života.

Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kazu da je učinio.

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?

Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...

Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih čuvali za besmrtnost.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
 
Derviš i smrt,Meša Selimović


* "Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
 

Meša Selimović "Derviš i smrt"...


Bila jednom jedna rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njinim širinama. Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio. Al' ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajuć
 
Uhvatila me ispod ruke, pribila se uz moje rame.
– Večeras nisi ličila na sebe, bila si sasvim daleka, potpuno odvojena, ledena.
– Smeta mi kad si razdražen. Branim se.
– I sad sam razdražen.
– Sad smo sami.
– Volio bih da si uvijek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražen. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami.
– I kad si nepravedan?
– Tada naročito. Ja znam kad sam nepravedan, i kidam sam sebe.

Meša Selimović, Tišine
 
“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje”
― Meša Selimović, Tišine



“Slušaj - kažem joj - govorim ozbiljno: Hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti! Ako ti je to dovoljno, pristani.”
― Meša Selimović, Tišine


“Volela bih da si uvek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražena. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami. I kad sam nepravedna. Pređi preko moje zlobe, umiri me tihim dodirom, ne mučim te bez razloga. Ako ne znaš, sve je uzalud.”
― Meša Selimović, Tišine


“Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.”
― Meša Selimović, Tišine



“Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki.”
― Meša Selimović, Tišine

“Najviše volim njenu vedrinu.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.
Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”
― Meša Selimović, Tišine

“Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kad ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo. Zaboravljajući da bi to trebalo da bude i moja obaveza, okrenuo sam se protiv nje, stavljajući ih zajedno na jednu stranu. Sad sam sâm, ima zadovoljstva i u tome. I ne želim više da ih uvjerim, da im objasnim sebe, hoću da imam pravo. Jer imam pravo, iako to nema nikakva značaja.”
― Meša Selimović, Tišine


“Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.”
― Meša Selimović, Tišine


“Ograđujem se, utišavam, slušam muziku. Čudno djeluje na mene, gotovo hipnotično, s njom se ne sporim. Ništa joj ne mogu. Nemjerljiva je, sveobuhvatna, strašna po snazi, ne mogu da je odvojim, ne mogu da je doživljavam kao nešto izvan sebe, useljava mi se u krv, dišem njome”
― Meša Selimović, Tišine

“Ne volim tugu, čini me zlim, zato se zavaravam bijesom.”
― Meša Selimović, Tišine


“Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.”
― Meša Selimović, Tišine

“A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.”
― Meša Selimović, Tišine


“Suviše je jaka i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme.”
― Meša Selimović, Tišine

“Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.”
― Meša Selimović, Tišine


“Izgleda da nije nigdje. To nije mjesto već praznina. Razapeta je između tuđih određenja, a nijedno ne priznaje. Grčevito se drži onog što nije u vremenu, bojeći se uznemirujućih promjena. Igra se života, a vjeruje da je ta igra jedina stvarnost koja vrijedi. Nema ništa, sve joj izmiče, a misli da zadržava sve, odriče se sreće čuvajući njen privid, živi pomalo avetinjski uobraziljom, dajući stvarima značaj koji one nemaju, zadovoljavajući se znakovima, simbolima, maštom, stihovima, hartijom, bijegom, kratkotrajnim žaljenem nečije suzne sudbinice, osjećanjem potrebe da bude pravedna u svom malom svijetu, osakaćeno i tužno obezbijeđenom od života.”
― Meša Selimović, Tišine

“Sve sam već znao o njoj, odavno: sigurna u sebe i zato neranjiva, uvjerena u svoju snagu, jer je hladna, lojalna a odrođena, kaluđerica svog osjećanja samostalnosti, ponosna na kostrijet samoj sebi nametnutih ograničenja. Muškarce ne podstiču na osvajanje, vec na dužnost, ako dožive ljubav, nastojaće da je svedu na razumnu mjeru.”
― Meša Selimović, Tišine

“Ni za jednu zivotnu stazu ne postoji vodic, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u zivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moze ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaz, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem vlastiti vodic, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proci. lako cu pregaziti opasne bujice ne gazeci do clanka ili cu se udaviti u smijesnom potocicu, kao niko. Ali ne mogu da stojim, i sve cu vidjeti tek kad se desi.”
― Meša Selimović, Tišine

“Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.”
― Meša Selimović, Tišine

“Nemamo prava da i od koga zahtijevamo da brine naše brige.”
― Meša Selimović, Tišine

“Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.”
― Meša Selimović, Tišine

“Nepovratno se osećam kao beskućnik. Nije to sasvim loše, nemam obaveza ni ograničenja, samo je pomalo prazno. Svejedno mi je kuda ću poći kada završim posao. Uvijek sam želio tu potpunu slobodu, a nikud ne polazim, nijednu mogućnost ne iskorišćujem, niti zapravo znam kakve su. Hodamo bez cilja, tražimo se, a kad se nađemo, govorimo o ratu.”
― Meša Selimović, Tišine

“I suze me guše u grlu, ni zbog čega, zbog svega, zbog pjesme, zbog nje što je vidim, što nas ne vidi, što ne zna da je slušamo, što plače... Pa ona plače. Bez uzdaha, bez jecaja, samo suzama i tugom i pobjeđuje me tim najljepšim i najuzbudljivijim plačem što sam ga ikad čuo. I nije plač zapravo, već nezadržan prodor nečega što je u njoj, što je njeno, što je u muci koji ne znam i ne želim da znam. Traje kratko i u zasjenjenim očima ostao je samo mek trag tuge što se povukla, sakrivši se pod osmijeh bez snage.”
― Meša Selimović, Tišine

“Oblaci i kiša, daljine izgubljene u sivilu, hladnoća i vlaga na ulicama, smradna studen u hotelu, živo osjećanje nezadovoljstva u meni. Sve pobjede trebalo bi odgađati za proljeće.”
― Meša Selimović, Tišine

“Treba da zapazimo čovjeka, da ga razlikujemo od ostalih, svako ima nešto svoje, i drago mu je ako se baš to posebno primijeti.”
― Meša Selimović, Tišine

“...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu.
Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.”
― Meša Selimović, Tišine

“-Da odemo nekud iz ovog grada kada ozdravim?
-Kuda?
-Svejedno.
-Pitala sam te jednom: od čega bježiš?
-Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: otići ćemo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnošću da me prihvatiš ma kakav da sam.”
― Meša Selimović, Tišine

“Led je pucao i kršio se u meni, ostajući zgomilan. Sam sebi sam najveća prepreka, izgleda: htio sam da pišem o drugima, a mislio sam o sebi neriješenom.”
― Meša Selimović, Tišine

“Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sad sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.”
― Meša Selimović, Tišine

“-Ne voliš ljude?
-Ljudi su konačno izdijeljeni, niko nam ne može pomoći, ponekad se pravimo da to ne znamo, ili zaboravljamo jer nam izgleda nemoguće, ne mirimo se ali je tako. Neka idu do đavola.
-Ni život ne voliš?
-Ostavi me na miru! Šta hoćeš da volim? Slaganje varke na varku, davno sam negdje pročitao. I smijao se. Sad se ne smijem. Nije veseo taj tvoj život.”
― Meša Selimović, Tišine

“Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad, nešto namjerno, nešto nesvjesno, osjećajući da mu trenutak prisnosti dopušta da ne bude oprezan prema sebi. Ali taj osjećaj vara, trenutak prisnosti je želja, drugi ga ne prihvata.”
― Meša Selimović, Tišine
 
1477.jpg
 
Tišine, Meša Selimović

– Ne meni, ne više, ništa mi se ne bi moglo desiti ma šta da se desi, siguran sam u to. Jedan dio moga života se završio, a drugi još nije ni počeo, i nisam nigdje, pa kako da mi se nešto desi na magnovenom preskoku iz onoga što sam bio u ono što još nisam?
– Bože, kako je lijepo kad neko sve zna i kad hoće da kaže i drugome.
– Trebalo je da ovo proživim sam, bez ikoga. Bio je to osjećaj stišane zaprepaštenosti, koja nije ništa određeno. A baš ta neodređena težina, kojoj se ne mogu dokučiti korijeni, ni sagledati užas, teži od svake određene patnje. Potpuna, konačna samoća, uzaludnost svega što bih mogao učiniti, neizbježnost nečega što će naići, a ne nailazi. Najgore je što ne dolazi, jer da dođe, dobilo bi bilo kakav oblik, i strah ne bi bio tako potpun. A kad je prošlo, zacarila je pustoš. Umor kao poslije bolesti. I čudna mješavina sreće što je prošlo i tuge što će se jednom opet javiti.
 
Sedam malo poznatih činjenica o Meši Selimoviću



Mehmed Selimović rođen je 26. aprila 1910. u Tuzli, a preminuo poslije duže bolesti 11. jula 1982. godine u Beogradu. Jedan je od najznačajnijih jugoslovenskih pisaca, ranga evropskih klasika druge polovine XX vijeka.
mesa.jpg
IZVOR: WIKIPEDIA
7. ZAVRŠIO U ZATVORU 1942.
Do početka Drugog svjetskog rata radio je kao profesor gimnazije u rodnoj Tuzli. Prvе dvijе godinе rata živio jе u Tuzli, gdjе jе bio uhapšеn zbog saradnjе sa Narodnooslobodilačkim pokrеtom, a u maju 1943. godinе prеšao jе na oslobođеnu tеritoriju. Tada jе postao član Komunističkе partijе Jugoslavijе i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom jе bio politički komеsar Tuzlanskog partizanskog odrеda. Godinе 1944. prеšao jе u Bеograd, gdjе jе obavljao značajnе političkе i kulturnе funkcijе.

6. MEŠA OD 1946.
U literaturi se javio kao pripovjedač. Godine 1946. u beograskom časopisu "Naša književnost" objavio je svoju prvu pripovjetku "Pjesma u oluji". Od tada svoje književne radove potpisuje sa Meša.
Prvu knjigu pripovjedaka "Uvrijeđeni čovjek" objavljuje u Sarajevu 1947. Njegove rane knjige pripovjedaka nisu pobudile znatniju pažnju.

5. PROFESOR I DIREKTOR
Poslije rata jedno vrijeme je radio kao univerzitetski nastavnik u Sarajevu. Potpom obavlja niz visokih dužnosti u kulturi. Bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorišta i glavni i odgovorni urednik u izdavačkom preduzeću Svjetlost u Sarajevu.
Zbog prigušenog sukoba sa tadašnjim političkim rukovodstvom u BiH, manifestovanog pojedinačnim gestovima, izjavama i napisima, napušta Sarajevo i prelazi u Beograd 1971. godine, nakon što je penzionisan.

4. "DERVIŠ I SMRT" O BRATU
Za svoj roman "Derviš i smrt" Selimović je rekao da je roman o njegovom bratu. Baš je taj roman Mešina jedva čujna pobuna protiv društva i atak na sebe zbog kukavičluka
i ćutanja kada je o njegovom bratu bila riječ. Naime, i Meša i njegov brat u Drugom svjetskom ratu borili su se na strani partizana, i u ratu stekli mnoge počasti. Negdje pred sam kraj rata Mešin brat je optužen za krađu i prijeki sud ga je po kratkom postupku osudio na smrt. Meša se zbog toga nikada nije žalio Partiji. (Osuđeni nesrećnik uzeo je iz neke napuštene kuće krevet, da njegova supruga, koja je tada bila pred porođajem, ne bi spavala na podu).

"Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti..." (roman "Tvrđava", prvi pasos)
3. SRBIN IZ MUSLIMANSKE PORODICE
"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom", napisao je Selimović novembra 1976. u pismu Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.

2. DVIJE ĆERKE PROFESORKE
Sa suprugom Darkom, koja je prekinula studije da bi se udala za njega, Meša ima dvije ćerke Jasenku i Mašu. Nije im branio da pišu, ali nije ih ni pretjerano podržavao. Jedna je profesor engleskog, a druga profesor srpskog jezika u penziji.

1. VELIKI NAVIJAČ ZVEZDE
"Moj otac je bio veliki navijač Crvene zvezde, jedan od onih 'najvećih'. Jednom prilikom, tačnije, prvi put, on je sa svojom drugaricom, a istovremeno i drugaricom moje mame došao na večeru u kuću Selimovića. Nakon večere, deda je primjetio da se moj tata zbog nečega ne osjeća lagodno. Pitao ga je:
"Šta je, mladi gospodine, zašto ste se tako uzvrpoljili?"
Ocu je bilo neprijatno, ali je prevalio preko usana da za deset minuta počinje neka Zvedina utakmica, vjerovatno veoma važna u tom trenutku. A dedin odgovor je bio:
"Jao, stvarno, pa što ne kažete".
Eto, sport ih je zbližio, a moj tata je tada prvi put i upoznao moju mamu", ispričao je Mešin unuk Nikola Momčilović, televizijski reditelj.

(sa neta)
 
"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove."
(Derviš i smrt)
 
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Позивам за свједока мастионицу, и перо и оно што се пером пише;
Позивам за свједока несигурну таму
сумрака и ноћ и све што она оживи;
Позивам за свједока мјесец кад кад наједра и зору кад забијели;
Позивам за свједока судњи дан, и душу што сама себе кори;
Позивам за свједока вријеме, почетак и свршетак
свега - да је сваки човјек увијек на губитку.

...Четрдесет ми је година, ружно доба: човјек је још млад да би имао жеља а већ стар да их остварује. Тада се у свакоме гасе немири, да би постао јак навиком и стеченом сигурношћу у немоћи што долази. А ја тек чиним што је требало учинити давно, у бујном цвјетању тијела, кад су сви безбројни путеви добри, а све заблуде корисне колико и истине. Штета што немам десет година више па би ме старост чувала од побуна, или десет година мање па би ми било свеједно. Јер тридесет година је младост, то сад мислим, кад сам се неповратно удаљио од ње, младост која се ничега не боји, па ни себе...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

VranV
Meša Selimović - Knjige, odlomci, citati
Odgovora
6
Pregleda
333
Стари пароброд
Стари пароброд

Back
Top