Kako sam pocela da meditiram?
Odjednom sam shvatila da nisam zadovoljna sobom, svojim zivotom, da sam ustvari puna neke gorcine, da me iz nepoznatog razloga hvata tuga, pa bes,gorcina.
Naizgled sve je kao funkcionisalo, ali sam osecala da nista ustvari ne funkcionise i da sam ja tu samo kao neka figura koju po potrebi drugi, pa i moji najblizi pomeraju kad im se prohte, da ispunjavam zelje drugima, uvek spremna, i puna straha , sta ako ne uspem sve da odradim kako treba, sta ako se svi oko mene naljute, okrive me, zasto nisi ovo ovako uradila, ili nista nisi uradila, a jas sam bukvalno crpla poslednje atome snage iz sebe ne bi li svima ugodila.
Stres na stres, moje telo se sve vise iscrpljivalo, na sve to i emocionalno razocarenje, psihicko ubijanje, milion misli je pravilo oluju u mojoj glavi, imala sam osecaj da me nesto izjeda iznutra, truje sve vise, da ja ustvari ne postojim.
E, kad sam tog postala svesna, pocela sam da razmisljam kako da sebi pomognem i slucajno u razgovoru sa jednom poznanicom je pocela prica o meditaciji.
Cula sam, naravno za meditaciju, ali mi to nista nije znacilo, iskreno , mislila sam da su to neke budalastine.
Poznanica je bila strpljiva, pricala i pricala, mene je zaintrigiralo, pocela sve cesce da je zovem, da mi prica, da me uputi, da mi polako objasnjava i kao da je neka gusta magla pocela da se razilazi i da sam polako neke stvari pocela da sagledavam drugacije.
Preporucila mi je neke knjige, citala sam, trazila po netu, primetila da sam sve vise bila skoncentrisana na to sto citam, gledam klipove o meditaciji i onda pocela da pocnem sa meditacijom.
Nije bilo lako, jos uvek ucim, ali sam dosta napredovala, mada sam u pocetku bila stegnuta i uplasena, ali srecom poznanica me je hrabrila a i ja samu sebe.
U pocetku mi je bio problem-disanje i imala sam glavobolju, ali postepeno kad su moj um i telo poceli da se opustaju, bivalo je sve lakse i lakse.
Svakosnevno sam meditirala, u pocetku po 5 min, jer nisam mogla vise, mislisu pocele da se uplicu i tad bi sve postalo besmisleno bilo kakvo nastavljanje meditacije.
Vremenom mogla sam vise vremena da meditiram, da odbacim misli , da se usresredim na nesto lepo, budem u tome u tom momentu, i osetim kako se opustam i smirujem.
Kasnije sam pocela da palim i mirisne stapice, uspela da se povezem sa svojim unutrasnjim vodicem, da usmerim paznju na ono sto ja zelim, npr, na lep dan, cak iako nije bio tako lep, ja sam gledala na taj dan kao da je lep i uspevala da popravim stanje uma,...sve je u redu
Meditacija mi pomaze da se povezem sa svojim unutrasnjim vodicem, sama sa sobom
Meni je lakse da meditiram dok sedim, onda se svesno povezujem sa sobom, osluskujem, posmatram, sta se desava u meni.Volim i setnje u prirodi, posmatram drvece, lisce kako treperi i tad sam bas tu, u tom trenutku, nista drugo ne postoji.
Jos ucim, ali mogu da napisem, da mi meditacija pomaze, da se osecam slobodnije, radosnije, da uzivam u sadasnjosti, u trenutku, da uspevam da odagnam negativnost ili je gledam kao nesto sa strane i prihvatam kao nesto sto prolazi, na probleme gledam drugacije, bice dobro, izacice sve na dobro, a ako i ne bude dobro, ok., tako valjda treba.
Shvatila sam da sam ja ustvari sama sebi bila problem, jer nisam sebe postovala, volela, dozvolila da mi drugi kreiraju zivot, MOJ zivot.
Sad je mnogo lakse, jos ucim, ali sam rasterecena, mirna, svesna sebe i okoline.
Raspisala se, eto to bi bilo neko moje iskustvo.
Ima jos toga o cemu bih pisala, o tri principa npr., ali nekom drugom prilikom
Ps. Poli je lepo napisala

Zato dok meditirate
sve gledajte kao oblak koji prolazi,od kojeg treba da se distancirate.