Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo"

[Mrkalj]

MANASTIR MARČA I POČETAK CRKVENE UNIJE U HRVATSKOJ.​

Sada već pouzdano znamo, da su prve, stalne, srpsko-pravoslavne naseobine u Varaždinski Đeneralat došle pod sami kraj šesnaestog vijeka, ili uprav poslije 1597. godine. Kao svuda na drugijem krajevima, tako i sa ovijem narodom, prešlo je s njime i njegovo narodno, pravoslavno sveštenstvo. Sa ovom naseobinom prešao je, kako već rekoh, i pravoslavni vladika, koji je postavljen bio od srpske Pećske Patrijaršije za požeški i za cernički sandžak, i koji je prebivao u manastiru Orahovici, koji se je zvao i Remeta. A već sam naprijed spomenuo, da je u to doba prebivao u Orahovici mitropolit Vasilije. I ovo će biti onaj pravoslavni vladika, koji je 1595. dogovarao se sa varaždinskijem đeneralom Herberštajnom, kako da se Srblji presele iz rečenijeh sandžaka u oblasti Varaždinskog Đeneralata. I ovo će biti vladika, koji je išao i u Grac k nadvojvodi Ferdinandu, kao glavnom krajiškom zapovjedniku, da s njime sklopi onaj spomenuti ugovor: da Srblji ne će nikome ništa plaćati za dobivene zemlje, nego da će dužni biti u svako doba, čim ih pozove đeneral, braniti „slavonske međe od zakletoga neprijatelja — Turčina". I ovo će biti onaj pravoslavni {195→} vladika, kojem je nadvojvodinijem dekretom od 15. oktobra 1595. dozvoljeno, da ostane u Ćesarevini, i kojem je doznačena plaća kao jednom narodnom, vojničkom vojvodi, a to je 12 for. mjesečno. [Vidi već naprijed spomenute listine.]

U malom selu Stara Marča između Čazme i Ivanić Grada
ima danas sasvim mala kapelica sagrađena 1925.
na crkvištu nekadašnjeg manastira Marče.
Tu gde stoji kapelica, bio je nekad oltar manastirske crkve.
Temelji stare manastirske crkve naziru se i na severnoj i zapadnoj strani .​

Sa mitropolitom Vasilijem pobjegli su iz Turske i orahovički kaluđeri, jer kad je mitropolit pobjegao s narodom, teško da su i kaluđeri smjeli ostati pod Turcima. Pa dobivši mitropolit Vasilije od nadvojvode Ferdinanda dekret na posjednute zemlje, sudim da je po svijem prilikama najbliže istini: e je ovaj isti mitropolit, skupa sa svojijem, izbjeglijem kaluđerima, podigao mali manastirčić sa drvenom crkvom Svetijeh Arhanđela. A podigao ga je u novo naseljenoj ivanićkoj kapitaniji, između Ivanića i između Čazme, na potoku Glogovnici, a u šumi, pod brdom „Marčom", pa po ovoj šumi i po brdu prozvao se i sam manastir „Marča". Na tome mjestu bila je negda rimokatolička crkva i parohija Sviju Svetijeh. I tu je mitropolit Vasilije podigao vladičansku stolicu, kao crkveno središte za ono nekoliko stotina srpsko-pravoslavnijeh porodica, što se smjestiše u tri kapitanije Varaždinskog Đeneralata. I sudeći po svijem čistijem istorijskijem izvorima, manastir Marča nije mogao ranije ni postati; jer dok u onijem krajevima ne bijaše stalnijeh, srpsko-pravoslavnijeh naseobina, nije moglo biti ni pravoslavnog manastira. A još manje mogao je ovaj manastir, kao što to više pisaca tvrdi, postati još za kralja Matije, Korvina, i prije Mohačke Bitke (1527); jer i prije poslije ove bitke, bile su još mnogobrojne hrvatske, rimokatoličke parohije u svijem onijem krajevima, gdje se Srblji naseliše pod kraj šesnaestog vijeka. Kao što već navedene listine svjedoče, ti su krajevi opustjeli „na četrdeset do osamdeset" godina prije srpske seobe, za mitropolita Vasilija. A sam nadvojvoda Ferdinand u listini od 1599. izrično svjedoči, da su zemlje, gdje je podignut manastir Marča, opustjele {196→} „prije četrdeset godina", pa da su ih Srblji tada „naselili i opet raskrčili i opitomili ". Nema ni spomena, da je tuda bilo ikojeg naroda, a kamo li pravoslavnoga sa već podignutijem manastirom. [Uporedi spomenutu rasprdvu od prof. Bidermana na strani 39. i dalje.] Valja znati, da je to mjesto, gdje je bila Marča, i suviše blizu Zagreba i njegova biskupa, te tu nikako nije mogao biti pravoslavni manastir, dok su tuda bile rimokatoličke plovanije. Poslije sto pedeset godina, ljuta se borba vodila zbog ovoga manastira između unijata i između pravoslavnijeh, pa je otuda i nastalo razno nagađanje i dokazivanje o postanku istoga manastira.

Po svemu ovome, što rekoh, ja tvrdim, da je srpsko-pravoslavni manastir Marča ponikao naporedo sa manastirom Gomirjem, a to odmah u početku šesnaestoga vijeka; a osnovao ga je spomenuti mitropolit Vasilije, koji je tada prešao iz turskijeh, slavonskijeh krajeva u tadašnji Varaždinski Đeneralat. A osnovao ga je i podigao za prebivalište sebi i svojijem kaluđerima, koji su skupa s njime prebjegli ispod Turaka, a iz manastira Orahovice. [Spom. Hrv. Krajine klj. I. list. CLXXXVIII. Uporedi: Knj. II. list. XL. XLII. i XLIII.] I tu je morao prebivati mitropolit Vasilije do svoje smrti, koja ga je stigla neđe oko 1609. godine; a za pravo nemogoh razabrati, kada je umr'o ovaj jerarh Srpske Crkve

* * *​

 

[Mrkalj]

MANASTIR GOMIRJE
sa crkvom sv. Jovana Preteče​

The most western monastery of the Eastern Orthodox Church inside which there is also the Roždenija church of St. Jovan Preteča. The monastery was founded in 1600 and the church construction began in 1719. Since its founding, the monastery has been a renowned spiritual center, and today it is the headquarters of the Gomirje parish and the junction of the Eastern Orthodox congregation.

Čitanje:
http://pravoslavlje.spc.rs/broj/935/tekst/zavetna-snaga-manastira-gomirje/print/lat

http://sajkaca.blogspot.com/2009/08/monastery-gomirje-in-croatia.html

http://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/Publikacije-Gomirje-L.htm


Fotografije:

http://www.gorskikotar.hr/Administration/_Upload/LargeImages/manastir.JPG http://www.gorskikotar.hr/Administration/_Upload/LargeImages/manastir3.jpg http://www.gorskikotar.hr/Administration/_Upload/LargeImages/manastir4.jpg http://www.destinacije.com/Slike/Hrvatska/CrkveiKatedrale/Crkva_Sv_Jovana_Pretece.JPG http://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr/Images/Manastir/Gomirje-knjiga.jpg http://www.destinacije.com/Slike/Hrvatska/SamostaniiHramovi/Manastir_Gomirje.JPG

 

[Mrkalj]

1. Simeon Vratanja, prvi unijatski vladika u Marči.

Poslije smrti mitropolita Vasilija, tadašnji srpski, pećski patrijarh Jovan (od 1592.—1614.) postavi svojom sinđelijom od 28. juna 1609. „za episkopa zapadnih stran" marčanskog jeromonaha „Simeona". [Spomenutu sinđeliju patrijarha Jovana vidio sam u prijepisu kod g. Rad. Lopašića; čitao je nijesam, nego mi je kazao iz nje g. Lopašić koliko gore navedoh.] Ovoga vladiku Simeona nazivlju spomenici: neđe „Vratanja", neđe „Vretanja", {197→} a neđe i „Vretanjski". Po nekijem zapisima kao da se onaj kraj, gdje je bila Marča, zvao i „Vretanija". Na jednoj srbuljskoj knjizi manastira Lepavine ima ovaj zapis: „Da se zna kade ide pop Tadej va Svetuju Goru, ot bitija va ljeto 7132. - 1624. Sije pisah va zemlji Vretaniji, va selu Brezovcu ... 1629. ljeto". A Moldavski knez Vasilije, zavještavajući 1650. manastiru Lepavini na godinu davati po pet hiljada aspri, veli u diplomi, da je manastir Lepavina „va zemlji Vretaniji". [„Manastir Lepavina" od Vladimira Krasića, strana 15. i 25.] A kako su Srblji prozvali one zemlje, gdje su podignuti manastiri: Marča i Lepavina — Vretanijom, — Bog bi dragi to znao! Inače je poznato, da se taj kraj zvao, a i danas se zove: „Bezjačka", pa prema tome zvao se i narod između Drave i između Save: „Bezjacima". [Uporedi: „Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika" od Đ. Daničića. Dio I. svezak 2. str. 269.]

Ako je dakle istina, da se spomenuti kraj zbilja zvao Vretanija — što ja za sad ne umijem dokazati — onda se vladika Simeon po tome prozvao: i Vretanja, i Vretanjski, i Vratanja. Onda je i to jasno, što se Simeonovi našljednici nazivlju i: „vratanjske vladike". [R. Lopašić, Karlovac str. 152.]

Sad bilo kako mu drago, ali glavna je stvar, da su za ovoga vladike nastale nove neprilike, i po vladiku i po manastir Marču. A evo: kako i za što? Većina zemalja u ivanićkoj i u križevačkoj kapitaniji — gdje je đeneral naselio Srblje — bile su od starine svojina Zagrebačke Biskupije; ali su ove zemlje, zbog turskog susjedstva i zbog njihovijeh čestijeh upadaja, opustjele i podivljale. Ali čim Srblji zauzeše te zemlje, javiše se odmah zagrebački biskupi, kao prastari gospodari tijeh zemalja. Tadašnji biskup Nikola Stepanić, Selnički, zamoli cara Rudolfa odmah 1599., da ne dade nikakvijeh, posebnijeh povlastica Srbljima, što {198→} se naseliše „prošle godine na imanjima moje biskupije", nego da se taj narod sa svijem njemu podvlasti. Ovu biskupovu molbu pošalje car nadvojvodi u Grac, preporučivši mu, da učini po biskupovoj želji, te neka novo naseljeni narod poštuje i priznaje biskupa za svoga gospodara.

Ali nadvojvoda ne pristane na ovo, nego odgovori caru dne 7. sept. 1599., da se ne smije uvažiti biskupova molba, po što je on svojijem dekretom Srbljima zajemčio: da oni ne će za svoje zemlje nikome ništa plaćati, nego da će biti obvezani samo međe braniti od Turaka; biskup da nije ništa potrošio oko preseljavanja i na izdržavanje preseljenog naroda, a sada da umije iskati od naroda desetak, makar što su naseljene zemlje „više od četrdeset godina puste bile"; a ne može se zahtijevani desetak dopustiti biskupu već ni zbog toga: „što bih se onda ja osramotio zbog onoga datoga dekreta Srbljima". Tako su i varaždinski Srblji, kao ono i gomirski, odmah naletjeli na borbu sa plemstvom zbog posjednutijeh zemalja.

Poslije biskupa Nikole, postane zagrebački biskup Petar Domitrović (1611. - 1628.), za kojega se dokazuje da je potekao od srpsko-pravoslavnijeh roditelja. Ovaj biskup stane još većma braniti biskupska prava na naseljene zemlje, ištući od cara najodlučnije: da mu se Srblji podvlaste kao Raja, pa da mu redovno plaćaju danke i desetke. Ali ovaj biskup segne i dalje. On se uhvati za starodavne zakone, pa ne htjede uza se trpjeti novoga pravoslavnoga vladike, koga je postavio srpski patrijarh, već zahtijevaše, da se vladika Simeon pounijati i da njega prizna za svoga starješinu ili mitropolita. On smatraše naseljeni, pravoslavni norod, kao da je njemu podvlašten sa strane duhovne uprave, a pravoslavni vladika da ne može nikako biti u njegovoj biskupiji, već samo kao njegov namjesnik ili kako biskupi zvahu: „vikar". Tako je vladika Simeon došao u sukob sa biskupom, i zbog svoje vladičanske vlasti, a i zbog zemalja, koje je manastir Marča {199→} zauzeo. I u toj nevolji i iskušavanjima pristane vladika, da prizna uniju sa Rimskom Crkvom, a biskupa za svoga mitropolita. A onijem čitaocima, koji pravo ne znadu, što je unija sa Rimskom Crkvom, ili što će to reći: pounijatiti se — evo da im najkraće kažem.

 

[Mrkalj]

Uniju sa Rimskom Crkvom izumio je praktični Rim uprav za one narode, koji pripadaju Pravoslavnoj Crkvi. Pa evo kakav je to izum: Pravoslavnoj Crkvi ostavlja se nedirnut i neprovrijeđen cio njezin obred za sve molitve i u crkvi i izvan crkve; ostavlja se crkveni jezik i sve crkvene knjige, odežde i sasudi, sav namještaj u crkvi, čitanje i pojanje, kalendar, praznici i postovi; ostavlja se sveštenicima brada, odijelo i ženidba; šta više: ostavlja se i čitanje Nikejsko-carigradskog Simvola — u prvi mah — i bez onoga umetka Rimske Crkve „i od Sina" — dakle: Pravoslavnoj Crkvi ostavlja se u prvi mah sve nedirnuto; ali samo da prizna: e je rimski papa Božji namjesnik na zemlji, i po tome jedini gospodar nad cijelom Crkvom. Glavno je dakle da oni, koji se pounijate, da priznadu papsko starješinstvo; i onda ih Rim već smatra svojima i podvlaštava ih Propagandi. Ova se onda stara za njih i postupa, kako ona zna, da ih malo po malo zvanično sjedini s Rimskom Crkvom. U početku ne dira im se ni u šta; ali kada se malo po malo priviknu na priznavanje papskog starješinstva, onda se sve polagano ide za tijem, da se istisne pravoslavna, a uvede rimska nauka o vjeri. Unijatski propovjednici najvećma se staraju, da sveštenike dobiju za se, a narod zavaravaju i zabavljaju s crkvenijem obredima, neprestano hvaleći, kako su ti obredi lijepi i sveti, baš kao i poznati biskup, što no se hvali danas, kako se je u našoj crkvi „toplo pomolio Bogu, kao i u svojoj katedrali".

Unija je dakle, kao neki vještački, vjerski most, preko kojega se prelazi iz Pravoslavne u Rimsku Crkvu. To je {200→} uprav polutanstvo, koje traje, dok se pounijaćeni ne polatine sa svijem, ili kako se reče u narodu: dok se sa svijem ne pošokče ili ne pokranje!

Pomenuti biskup Domitrović dobije nekako na ovaku, unijatsku udicu novoga pravoslavnoga vladiku Simeona Vratanju; a to je biskupu bilo dosta, samo kada je vladiku dobio, a za narod se nije pitalo u prvi mah. Godine 1611. potvrdi papa Pavao V. i manastir Marču i vladiku Vratanju za arhimandrita istoga manastira i za vladiku „katoličkijeh Srbalja, grčkoga obreda". (Episkopus Rascianorum catholicorum ritus graeci). Tako isto potvrdi to 1612. god. i car Ferdinand. Tekar poslije svega ovoga, ustupi biskup manastiru zemlje i šume, koje je bio zauzeo još kad je tu podignut, i izda mu 1618. na sav posjed redovnu darovnu listinu, gdje odredi stalne međe manastirskoga posjeda. Po ovoj biskupskoj darovnici tvrde mnogi pisci, da je biskup Domitrović o svojem trošku i podigao manastir Marču. A ja velim, da to nije nikako moguće! Ta ne bi biskup, kao fundator, gradio iznova drveni manastir i drvenu crkvu! Manastir je podigla sirotinja Raja sa svojijem kaluđerima, a biskup je, kao spahija, dao darovnicu manastiru tekar onda, kad su kaluđeri priznali biskupa za svojeg mitropolita; i u tome se sastojala sva unija u prvi mah. [Vidi: „Ueber die grichisch katholische Diöcese Svidnica in Croatien und Slavonien " u žurnalu „Zeitschrift für katholische Theologie ". Insbruck 1884. sveska IV. od . Nillesa. M. Sladović: Povjest bisk. Senjske i Modruške strana 431- 433. Spomenici Hrv. Krajine, knj. II. list. XXXVII. XXXVIII. XXXIX. XL. XLI.—XLIV.]

Avstrijska vlada zvala je ovo novo unijatsko vladičanstvo „Episkopatus Svidnicensis", a to je tako prozvato po nekome mjestu u Kaločkoj Biskupiji. [Karlovac, strana 151.] Ovaj naslov nijesu priznavali u Rimu, te su dali vladikama, koje je car za svidničku dijecezu imenovao, naslov „episkopa Plateje". (Platea je u Vijotiji u Palestini). I tako su unijatski episkopi {201→} posvećivani kao episkopi: in partibus infidelium"; a to će reći: episkopi u nevijerničkijem zemljama. Ovake su naslove dobivali samo oni episkopi u Rimskoj Crkvi, koji nijesu imali svojijeh dijeceza; a te je naslove zaveo Rim, kad je palo latinsko carstvo, a s njime i latinski patrijarhat u Carigradu, pa taki su eto naslov dali i vladici u Marči, što nam dokazje, da je Rim smatrao naš novo doseljeni narod kao i nevijernike.

Nadvojvoda Ferdinand zapovjedi 10. januara 1612. god. svijem zapovjednicima na Krajini, po oba krajiška đeneralata: Da budu u prilog novome vladici, koji ima ispraviti pogrješke vjerske i iskorijeniti otpor prema pravoj katoličkoj vjeri, te kazniti nevijernike kanonom duhovnim, a da kapitani pomognu svjetovnom (to jest oružanom) rukom, ako bi se Vlasi opirali odredbama vladičinijem". [R. Lopašić, Karlovac, str. 151.] Ovo je nadvojvodina zapovijed, koji je tada bio zapovjednik cijele Krajine, a koji je kasnije od 1619.—1637. i car bio. I ova nam zapovijed naj jasnije dokazuje, kako se mislilo o pravoslavnoj vjeri na carskome dvoru već od 1612. god. Jasno se vidi, da je jezuitska nauka prodrla i u carski dvor, te osvojila srca prejasnijeh vladalaca; jer evo nadvojvoda nas, pravoslavne hrišćane, prosto naziva „nevijernicima", koje treba „oružanom rukom" nagnati, da se pokore „pravoj katoličkoj vjeri". A ista ova nadvojvodina zapovijed važna je još i za to, što je eno po njoj, i srpsko-pravoslavni narod iz Karlovačkog Đeneralata, podvlašten novome, unijatskome vladičanstvu u Marči.

Ovako je dakle podignuta 1611. godine vladičanska stolica u manastiru Marči za one srpske, pravoslavne naseobine, što se smjestiše po Karlovačkom i po Varaždinskom Đeneralatu, ali je ova stolica podignuta kao unijatska. A vladika, Simeon Vratanja, bio je prvi, zvanično priznati vladika ovoga {202→} novoga vladičanstva za Hrvatsku i za Slavoniju. A kako je ovaj vladika upravljao skoro 20 godina, o tome nemamo potanjijeh podataka. Narod ni onako nije znao za njegove skokove ni za njegove izjave po Zagrebu i po Rimu. Narod je znao, da ga je zavladičio srpski patrijarh, pa to je narodu bilo dosta, da vjeruje u njegovo Pravoslavlje, kad se i onako nije ništa mijenjalo, ni u vjeri ni u obredima. A Bog će ga dragi znati, da li je i sam vladika bio unijat iz uvjerenja! Može da se čovjek i na taj način dovijao, samo da se lakše dođe do nekoga, crkvenoga središta, kad se drukčije nije moglo do toga doći!! Sad bilo kako mu drago, ali za istoriju: Vratanja je rodonačelnik marčanskijeh, unijatskijeh vladika.

Vratanja je dobivao iz štajerske, zemaljske blagajne po 20 for. plaće na mjesec, a tako su dobivali i njegovi našljednici do vladike Zorčića. Ne zna se za pravo, kad je Vratanja umr'o; drži se da je oko 1630., a biće za koju godinu prije. [Kardovac, str. 152.]

* * *​

 

[Mrkalj]

2. Danilo, spominje se kao Vratanjin našljednik i drugi unijatski vladika u Marči, a navodi ga kao vladiku spomenuti Jezuita Niles u navedenom listu. U nekijem podacima ovaj se vladika i ne spominje, a u nekijem meće se na treće mjesto. Osim gola imena, o njemu se ništa više ne zna. A meni se čini, da nije ni bio vladika, nego da je kao arhimandrit neko vrijeme upravljao vladičanstvom.

* * *​

 

[Mrkalj]

O Manastiru Marča
http://pravoslavlje.spc.rs/broj/923/tekst/iz-zivota-crkve/print/lat

U nedelju 18/31. jula, Nj. Vpr. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije g. Jovan služio je svetu arhijerejsku Liturgiju u kapeli nekadašnjeg manstira Marče. U selu Stara Marča, između Čazme i Ivanićgrada, nalazio se poznati manastir Marča. Godine 1925. na mestu negdašnjeg hrama, tačno gde se nekada nalazio oltarski deo crkve, podignuta je kapelica posvećena sv. arhanđelu Gavrilu. Od vremena Mitropolita dabrobosanskog Gavrila (Avramovića), kome se pripisuje osnivanje manastira (između 1578 i 1588), pa do 1775. godine, kada je Marča prestala da postoji (tzv. likvidacija srpskih manastira), ova srpska svetinja delila je tešku sudbinu srpskog naroda u ovim krajevima. Neprestana borba i otpor uniji dostiže vrhunac kada ogorčeni narod, predvođen srpskim kaluđerima, izjavljuje da nikada neće zagrebačkog biskupa priznati za svoga gospodara, niti će dozvoliti da unijati zaposednu manastir Marču. Narodni bol i ogorčenje protiv mrske unije dobili su svoj strašni izraz u noći 17/28. juna 1739. g, kada su Srbi zapalili Marču vođeni arambašom Tomaševićem. I danas ova nevelika kapelica deli sudbinu srpskog roda. Usamljena kapela, na mestu nekadašnje svetinje, prkosi vremenu svedočeći o postojanju pravoslavnih Srba na ovim prostorima. Visokopreosvećeni mitropolit je zahvalio prisutnima što ni u proteklim teškim vremenima nisu zaboravili svoju Marču, mesto gde su njihovi dedovi i pradedovi krštavani, venčavani i ispraćani na večni počinak.





http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=10766
Srbi u Slavoniji i Hrvatskoj bili su obuhvaćeni i ujedinjeni Marčanskom episkopijom, koja je pripadala Pećkoj patrijaršiji.
Istorija ove eipiskopije je istorija borbe srpskog naroda protiv nasilnog pokatoličavanja i unijaćenja. Narod su predvodili episkopi Simeon Vretanijski (1607-1630), Maksim Predojević (1630-1642), Gavrilo Predojević (1642-1648), Sava Stanislavić. Zbog sumnji da je učestvovao u zaveri Zrinjskog i Frankopana, naročito je ispaštao episkog Gavrilo Mijakić, koji je mučenički okončao svoj život u austrijskim tanicama. Od tada je Bečki dvor neprestano pokušavao da na marčanski tron postavi svoje episkope, unijate. To mu je više puta uspelo mada je izazvala velika nezadovoljstva među tamošnjim Srbima. Tokom 16.I veka, manastir Marča je više puta bio "trajno" oduziman od pravoslavaca i predavan unijatima i rimokatolicima, ali su Srbi uvek, uz velike žrtve, uspevali da ga povrate u svoje ruke.
Veliki bečki rat (1683-1699) je uneo ogromne promene u život srpskog naroda koji je naseljavao prostorije južne Ugarske. Ne samo što su primenili gospodara: umesto Turaka koji su zauvek proterani, došli su Austrijanci, a posle Velike seobe prerasli su i u brojčano veoma snažnu etničku grupaciji i značajan politički činilac.

 

[Mrkalj]

3. Maksim Predojević, dolazi kao treći marčanski vladika, ali ne unijatski nego pravoslavni. Jedni vele da se zvao Petrović, [Smičiklas, II. 144.] a po jednom srpskom zapisu zvao se Kirkić. [„Istina" 1888. str. 298.] {203→}

Kao što su Gomirci imali velikijeh neprilika zbog posjednutijeh zemalja, dok nijesu te zemlje kupili eno za gotove novce, tako su i varaždinski Srblji imali ljute borbe sa hrvatskom vlastelom zbog svojijeh zemalja, na koje ih naseliše varaždinski, carski đenerali. Kad su Srblji te zemlje naseljavali, bile su one puste, jer bijahu na međi prema Turcima, pa se je svak žacao stanovati blizu „do turske meje". A čim su Srblji te zemlje očistili, i čim su prepriječili svojijem grudima turske provale preko tijeh zemalja, prijaviše se od jednom razbjegla se i raseljena, hrvatska vlastela, tražeći iste zemlje za se, kao svoju starinu. Ali Srblji ne dadoše zemalja, jer ih ne dobiše od vlastele, nego od carskijeh đenerala pod uvjetom, da za to čuvaju međe od Turaka. Zbog toga se izrode velike raspre. Najposlije obeća car, da će se sve zemlje, što su uzete pod Krajinu, skupa sa narodom povratiti pod vlast hrvatskoga bana. I s toga izađe 1622. povjereništvo, da uredi poslove oko predaje. Kada sazna narod, da će doći carski povjerenici, koji će ga predati pod vlast bana i biskupa zagrebačkoga, sastane se na zbor u Rovišću i tu prisegne, da će radije sav pomrijeti, nego li doći pod vlast popova i plemstva. Ujedno se narod zavješta, da se niko ne pokori povjerenicima; pa ako im car ne da bolje pravice, da će tražiti drugoga kralja. Još je bilo živo sjećanje na bunu pod Matijom Gupcem, pa su Srblji znali, kako postupaju popovi i plemići sa svojijem kmetovima; a s druge strane opazio je narod biskupska bojanja oko vjere mu, pa bi volio bio povratiti se pod Turke, koji mu nijesu dirali u vjeru, nego li pod biskupe, koji ga smatrahu, kao da ni kršten nije, a naravno, da su đenerali branili Srblje i još ih većma odvraćali od bana i od biskupa. I tako od ove predaje ne bi ništa. Povjerenici ne smjedoše dirati u narod. Tako ostane ta raspra neriješena sve do 1630. godine, i za to je vrijeme podnosio narod razne napadaje i proganjanja od vlastele. {204→}

Kad su narodu dozlogrđele svake nevolje i od vlastele i zbog rđave uprave, pošalje on u jesen, spomenute 1630. godine, svoje izaslanike k samome caru; a vođ tijeh izaslanika bio je gore spomenuti Maksim, kao marčanski arhimandrit. Car Ferdinand II. bio je tada u Regensburgu, pa tu primi srpsku deputaciju vrlo milostivo. Narod je molio: da se ni po što ne preda pod vlastelu; da mu se ostave na miru zauzete, i od Turaka odbranjene zemlje, a on da će za to i na dalje braniti međe od Turaka; da mu se dade dobra i zakonita uprava i najposlije, da car potvrdi arhimandrita Maksima za vladiku.

Ova srpska izjava, da narod nikako ne će pod hrvatsku vlastelu, bila je po volji na carevom dvoru, jer se to tako i htjelo; i s toga sam car uruči srpskoj deputaciji već u naprijed spremljene, posebne povlastice ili privilegije, koje su poznate pod imenom „Statuta Valochorum". U tijem štatutima propisane su uredbe ili zakoni: o magistratima, o suđenju, o svojini zemalja i o vojničkijem dužnostima. Glavna uprava data je varaždinskijem đeneralima, a onda kapitanima i narodnijem knezovima. Sve srpske naseobine podijeljene su u tri kipitanije: križevačku, koprivničku i ivanićku. Knezove je birao narod po selima, a knezovi od sve tri kapitanije birali su vrhovnog suca i njegove prisjednike. Car je tu podvezao se Srbljima, da ne će nikome drugome pokoravati se, nego njemu i njegovijem đeneralima, a zemlje, na kojijem prebivaju, da je to njihova prava svojine, od kojijeh ne će plaćati nikome ni danka ni desetka. O kakvijem crkvenijem uredbama nema ni spomena.

Ove najstarije, potpunije uredbe od 1630. godine, što ih evo dobiše Srblji u Varaždinskom Đeneralatu, jesu najstarije uredbe za Vojničku Krajinu; i te su uredbe malo po malo uvedene i u Karlovački Đeneralat, pa poslije i po svijem krajiškijem oblastima. Po ovijem uredbama upravljalo se u Krajini, uz neke dopune i uz neke manje izmjene, punu {205→} stotinu godina. Ovo je uprav pravi početak redovne, vojničke uprave u Krajini. [Vidi: Dr. J. H. Schwicker „Geschichte der österreichischen Militär grenze", str. 17.-20. Smičiklas knj. II str. 141.-147. — Vaniček, knj. I. str. 85.-95.]

Kod ove iste prilike potvrdi car i arhimandrita Maksima za marčanskog vladiku: „jer se je očitovao i pred carem i pred papinijem poslanikom, da će slušati papu" — veli profesor Smičiklas [Poviest Hrvatska knj. II. str. 144.]; ali ne navodi, od kuda je ovu tvrdnju pocrpao. Ja mislim, da se mora vrlo sumnjati u ovu tvrdnju, jer teško da su na carskome dvoru smjeli iskati kakve obveze od Maksima, kada je on vodio narodne izaslanike, koji su prijetili, da će radije odseliti opet pod Turke, nego li da dođu pod vlast hrvatske vlastele! Ta na carskom se dvoru udešavalo, da se od srpskijeh naseobina stvori posebna oblast — to jest Vojnička Krajina — te i s toga su tamo pazili, da vjerske žice previše ne zategnu od jednom!

Čim se srpski izaslanici povrate sa carskog dvora k svojem narodu, ode arhimandrit Maksim u Peć, da ga srpski patrijarh posveti za vladiku, a srpski patrijarh ne bi za cijelo unijata rukopoložio za vladiku. Tada je bio srpski patrijarh Pajsije (od 1614.—1647). Tako se Maksim povrati među svoj narod kao pravoslavni, samostalni vladika, te ne smatraše sebe za vikara zagrebačkog biskupa; i s toga niti je iskao niti je dobio papske potvrde. [R. Lopašić, Karlovac str. 152.]

A isto tako i manastir Marča, kao vladičanska stolica, nije više morao držati, da i najmanje zavisi od zagrebačkog biskupa, kao od svoga spahije; jer po štatutima od 1630. dobili su Srblji svu zemlju, koju su zauzeli, kao svoju pravu i od Turaka otetu ili odbranjenu svojinu: dakle i manastir Marča smatrao je zemlje, koje je zauzeo, kao svoje od cara dobivene, {206→} a ne od zagrebačkog biskupa Domitrovića, na temelju navedene darovnice od 1618. godine. Tako se eto poremetila sva unija odmah poslije smrti vladike Simeona Vratanje!

Pa i ako je car dao posebne zakone za srpski narod, ali su se oni sporo provodili; jer ne bijahu po volji samovoljnijem đeneralima i kapitanima, koji su voljeli upravljati onako od oka i bez svakog zakona, kako su se bili već dotle navikli. A najviše je muke zadavalo domaće plemstvo zbog zauzetijeh zemalja, jer ustade najodlučnije protiv srpskijeh štatuta od 1630. Vladika Maksim stane braniti narod i stane se zauzimati, da se novi carski zakoni poštuju, i s toga dođe on u sukob sa đeneralom i sa kapitanima. A još u veći sukob dođe on sa biskupom i sa Jezuitima, što se smatrao za samostalnoga, pravoslavnoga arhijereja, pa s toga ga obijede i tuže: da je ustao „odlučno proti rimskoj vjeri"; da progoni rimokatolike i da ih nagoni, da prime pravoslavnu vjeru, pa najposlije da nešto i s Turcima šuruje — i zbog svega toga zarobe ga i zatvore u tavnicu, gdje je po svoj prilici i umr'o u tavnici. A gdje je uprav i kad je umr'o ovaj vladika, nijesam mogao naći za sad. Protivnici Pravoslavlja opisuju ovoga vladiku: kao nemirnjaka, kao narodnu varalicu i tja kao carskog izdajicu — ali dokle to sve ne dokažu crno na bijelo, ja ostajem kod uvjerenja, da je on stradao: „što je ustao odlučno proti rimskoj vjeri", i što je branio narod od gospodske samovolje. [Uporedi: Smičiklas, knj. II. str. 145.]

* * *​

 

[Mrkalj]

4. Gavrilo Predojević, spominje se kao četvrti marčanski vladika i to od 1642.—1644.

Ovo će biti onaj već spomenuti bosansko-lički mitropolit, koji je 1638. prešao na ovu stranu iz manastira Hrmnja sa hrmanjskijem kaluđerima, što no molili, da podignu pravoslavni manastir u hrvatskom Primorju, pa što no otišli u Varaždinsku Krajinu, kad im ne dali podizati manastir {207→} u Primorju. [Vidi na strani 173. u ovoj knjizi.] Tada je i mitropolit Gavrilo došao u Marču, te je upravljao kao vladika nad pravoslavnijem narodom u oba đeneralata. Da li je dobio carsku potvrdu, ne spominje se u izvorima, koji su mi pri ruci; ali u Rim nije išao radi papske potvrde, i po tome nije ni on bio unijat. O ovome vladici ne umijem za sad ništa više reći.

* * *​

 

[Mrkalj]

5. Vasilije, dolazi kao peti marčanski vladika od 1644.-1648.

Neki pisci navode, da se i Vasilije zvao Predojević, a Maksim: Petrović. [„Topografično-povjesne crte slob. i kr. grada Križevca" od Kvirina Vidatića. Križevac 1886. str. 35.-41.] Po Radoslavu Lopašiću bio je Vasilije gomirski arhimandrit, i da ga hvali biskup Petrović, e je bio dobar bogoslov, i da je lijepo predusretao Jezuite, kad bi ovi putovali sa Rijeke u Zagreb. U Rim je putovao sa zagrebačkijem biskupom Bogdanom, ali premda je duže vremena tamo boravio, ipak nije postao vladika, jer se — vele u Rimu ne mogoše složiti, da li se na naslov svidničkog vladike može posvetiti vladika grčkoga obreda. Pa po tome se i ne 8na za pravo, da li je Vasilije i bio vladika! Nego Niles, u spomenutoj svojoj raspravi, navodi ga kao petog unijatskog vladiku u Marči; a Vidatić mu bilježi od godine 1644.—1648. „Pogovaralo se, da ga kaluđeri otrovaše, bojeći se, da ih ne bi pounijatio". A nijesu ga ni sahranili u crkvi, u vladičansku grobnicu, nego izvan crkve. [Lopašić, Karlovac, str, 152.]

Sa ovijem čovjekom ne će biti čist posao. Nešto je moralo biti na stvari, jer se u dva srpska zapisa o marčanskijem vladikama i ne spominje. [Godišnjica II. str. 260. — Istina 1888. str. 299.]

* * *​

 

[Mrkalj]

6. Sava Stanisavljević, šesti marčanski vladika od 1648.-1662. {208→}

Sava je došao kao đakon s mitropolitom Gavrilom iz Hrmnja. On je ozidao manastirsku crkvu od 1654.-1657., a Dotle je bila ona prvobitna, drvena crkvica. I ovaj se smatrao za samostalnoga, pravoslavnoga vladiku. Strogo je zabranjivao svome narodu odlaziti u rimokatoličke crkve.

* * *​

 

[Mrkalj]

7. Gavrilo Mijakić, sedmi marčanski vladika od 1663.-1670.

Poslije smrti vladike Stanisavljevića zaključe na carskom dvoru, da se već jednom mora do kraja provesti unija po što po to. S toga odluče, da se za marčanskog vladiku postavi samo onaj, koji se iskaže kao pravi — iskreni unijat. Boljelo je to biskupe, da za nekijeh šezdeset godina, što su eno otpočeli raditi oko unije — ne bijaše a ma nikakva uspjeha. Ne samo što među narodom ne bijaše unijata, nego ni sami marčanski kaluđeri ne bijahu unijati; a na te se najviše polagalo. Narod nije htio ni čuti o kakvoj uniji. On je opet želio pravoslavnog vladiku, koji će zavisiti od srpskog pratrijarha. Narod se izjavi da ne će drugog, nikog za vladiku, nego marčanskog arhimandrita, Gavrila Mijakića. Biskupski kandidat bio je opet lepavinski arhimandrit, Simeon Kordić, koji je obećivao, da će biti iskreni unijat. Tadašnji varaždinski đenerao, znajući dobro koliko Srbi prijanjaju oko unije, izvijesti u Beč, da će se narod pobuniti i da će „šizmatici" sve do Moskve ustati, a moglo bi se i to dogoditi, da se slože s Turcima, pa da se izleže veliki rat, ako se Srbljima ne da vladika po njihovoj volji. Najposlije na preporuku đenerala Leslija i hrvatskog bana, grofa Nikole Zrinjskoga, popuste u Beču, pa potvrde Mijakića za vladiku, po što pristane na sve stavljene mu uvjete, ali samo ne na onaj, da se odreče srpskog patrijarha i njegova starješinstva.

Kada ne mogao biskup Petretić prepriječiti, da Mijakića ne potvrde u Beču za vladiku, on mu zabrani ići {209→} k srpskom patrijarhu radi rukopoloženja. Narod i za to sazna, pa s toga pišu srpski knezovi od sve tri kapitanije biskupu (5. sept. 1662.), gdje se čude, da biskup „krati našemu biskupu pojti k našemu patrijarke, a kako bi on bil u našem zakonu biskup, ako bi tamo ne pošel poleg našega običaja i zakona". Mijakić ipak ne ode k srpskom patrijarhu, već je morao ići u Moldavu, gdje ga je godine 1663. zavladičio „Sava, arhijepiskop sućavski i moldavski". Ali iste godine zavladiči za „svidničkog vladiku" i Simeona Kordića „Stefan, arhijepiskop i mitropolit ugrovlaški u Bukureštu". Ovaj nije priznat za vladiku, i s toga ga zatvore u Zagrebu. Što je s njime bilo do pošljetka, ne mogoh razabrati. [Neštampane listine u zbirci g. R. Lopašića.] Kao što smo vidjeli, Mijakić je postao vladika samo s toga, što se bojahu, da se narod ne pobuni, pa za to ne bijahu mu naklonjene ni političke vlasti, a ni zagrebački biskup; jer je postao vladika protiv njegove volje, i s toga mu je pravio svake neprilike. Još je grđe neprilike imao Mijakić sa političnijem vlastima. Tada upravljaše Varaždinskijem Đeneralatom, kao zamjenik velikoga đenerala, grof Ivan Herberštajn. Ovo je onaj isti, koji je Liku osvojio od Turaka i o kojem sam već više govorio. Ovo je bio vrlo silovit čovjek. On je bio vijerno i poslušno jezuitsko oruđe, koji su u to doba imali već i đenerala od svojijeh pitomaca. Sa vjerske strane bio je veći fanatik i napasnik i od samijeh biskupa, a po nabusitosti bio je grđi i od najbješnjeg Turčina. Ovaj zapovjednik nije se ni najmanje obzirao na srpske štatute od 1630. god., nego je najsamovoljnije gazio i potirao narodne pravice. Njegova samovolja bila mu je zakon, a globio je narod onako po turski, što se i istragom dokazalo i zbog čega je i kažnjen. Kako je bilo kukavom Mijakiću sa ovakijem đeneralom, lako je pojmiti. Zbog đeneralove samovolje i zbog silnijeh globa i otimačina pobuni se narod 1666. i 1667. god. Ustanak uguši Herberštajn oružanom {210→} rukom, gdje mnogi srpski knezovi platiše glavom. Đenerao uplete u ovu pobunu i vladiku Mijakića, pa ga tuži za to samome caru i predloži, da se zbaci sa vladičanstva. A da đeneralova tužba nađe jačega odziva, tuži Mijakića ujedno i biskup Petretin, i to 20. juna 1667. gdje reče caru za vladiku: „da je okorjeli šizmatik i da se ruga katoličkoj Vjeri, koju Vlasi zovu rimskom a katolike Rimljani, a sebi pak kažu, da su kristjanini". Ovo je bilo dosta. Car odgovori na ovo 1668. god. i dopusti da se Mijakić zbaci sa vladičanstva, a na njegovo mjesto da se postavi Pavle Zorčić, ali da se to obavi u tišini, kako se ne bi pobunio narod. Ne smio đenerao dirati u vladiku, jer se bojao naroda; a vladika saznavši, kako mu se radi o bradi, ukloni se u Karlovački Đeneralat. U toj nevolji ode vladika u Rim, da potraži tamo zaštite. Čim se vrati iz Rima počne se savijati oko biskupa, kao da je pravi unijat. To se vidi iz pisma – vladičina od 19. avgusta 1668., što ga pisa iz Marče biskupu Borkoviću gdje reče: „da nije imao prilike pokazati donaciju na biskupiju, koju je dobil od cesarove svitlosti" — a dalje reče: „da će o kraljevu dojti na procesiju, ako Bog da zdravlje. Hoćete viditi vaše gospodstvo, kakovu ljubav i prijateljstvo imati hoću. Zarad procesije, koja biva o kraljevu, kada est neki biskup na tu procesiju hodil, za što ne bi i ja hodil, ako je volja vašega gospodstva. Po svuda sam hodil na procesiju kadi sam godi bil i vu Rimu i vsigdar, zašto nebi i tu hodil. Znamo, da je jedna vjera i jedan Bog". [Karlovac 164.]

Siromah vladika mislio je, da će se na ovaj, način spasti, — ali je sve već bilo kasno. Njemu nijesu više vjerovali, nego su prežali zgodan čas, kako da ga uklone, {211→} pa da na njegovo mjesto posade unijata i dušom i tijelom, kojega su već imali na to spremljena.

 

[Mrkalj]

I ta je zgoda došla iznenada. Nesrećni hrvatski grofovi: Petar Zrinjski i Krsta Frankopan, počnu snovati, kako da se sa svojijem narodom odmetnu od njemačkoga cara, koji je ujedno bio i kralj ovijeh zemalja. Zrinjski je bio hrvatski ban, dakle prvi carski doglavnik, a Krsta Frankopan bio je najbogatiji vlastelin i šurjak bana Petra. Banica je bila rođena sestra Krstina. Učinilo se banu Petru maleno bansko gospodarstvo, pa zaželio i kraljevsku krunu. „Već od dvije godine (1669.) lebdi Zrinjskome pred očima, kako bi sebe i svoj rod uzvisio do časti samostalnoga kralja hrvatskoga." [Smičiklas II. 179.] Zaista krupna zamisao u bana, ali premalena snaga, kojom je valjalo tu zamisao izvršiti! Dosta je napomenuti, da je u to doba cijela hrvatska banovina spala na „tri puke županije i na tri hiljade poreznijeh kuća". [Smičiklas II. 105—106.] I taj ban poželio, da kralj bude! Osim toga prekipio ban od jeda i od bola na Nijemce, koji su Krajinu držali sa Srbljima, a amo ne htjede razumjeti: da ne bude Nijemaca i Srbalja, bili bi uveli Turci i one „puke tri županije" banove, a uzeli bi za cijelo još nešto i „pride" na sve to!

Kad vidio ban, da sam sobom ne može ništa učiniti, a on se složi sa nekijem buntovnicima u Ugarskoj, pa i sa Turcima, kojima pošalje posebnoga poslanika u jesen 1669, god. sa ponudom: da će plaćati Sultanu po dvanaest hiljada cekina na godinu, ako mu dade kraljevsku krunu. Lakomo Ture na zlato, a pišmano na vlast, jedva dočeka banovu ponudu, te mu pošalje iz Carigrada evo ovaj ugovor:

1. „Mogući car turski imenuje i izabira bana vladarom svijeh, onijeh, hrišćanskijeh zemalja, koje će u slijedećem ratu osvojiti.
2. Kad njegov rod izumre, izabraće kraljevstvo hrvatsko kralja {212→} od svoje krvi, kojega ima Sultan potvrditi.
3. Vjeru, slobodne škole i nauke, slobode i prava banove domovine, čuvaće car sada i u buduće.
4. Od cijelogo kraljevstva i od drugijeh zemalja, koje u ovom ratu predobije, ne će iskati tributa više od 1200 cekina.
5. Dokle bude jednoga muhamedanca, braniće proti svakoj sili narod hrvatski.
6. Zrinjski neće pomagati caru u ratovima na dalekima stranama.
7. Za sve to izdaće Sultan hatišerif". [Smičiklas II. 180.-181.]​

Ali carski đenerali za rana saznadu za sve ove dogovore, pa to doglase i u Beč, a na poruku iz Beča, bez pucnja i bez krvi, uhvate oba hrvatska grofa i neke im pomagače iz Ugarske, te ih odvedu i zatvore u Najštat kod Beča. Poslije duge istrage i poslije osude, oba nesrećna grofa budu kao izdajice posječeni 30. aprila 1671. god." [Eto toliko u kratko rekoh ovdje o toj nesrećnoj zavjeri, što se od nekoga vremena, po nekijem mjestima daju zadušnice na dan smrti posječenijeh grofova, pa malo ko od našega naroda znade, za što se te zadušnice daju. Lijepo je sjećati se svojijeh pokojnika, a ma rečena zavjera nanijela je hrvatskome narodu grdne štete, a bogme i sramote.]

Ova lakomieslena zavjera bana Petra i šura mu Krste, „zazidala je živa" i jadnoga vladiku Mijakića. Đenerao Herberštajn, koji je grofovima i došao glave, jedva dočeka ovu zgodu, da i vladiku obijedi, e je bio u zavjeri sa banom i da je Srblje nagovarao po svome vladičanstvu, u oba đeneralata, da pristanu uz bana. Iz Beča stigne od „tajnog savjeta" zapovijed od 9. aprila 1670., da se i vladika uhvati, ali krijući od naroda, da se kako ne pobuni. Mijakića uhvati Herberštajn ovamo neđe u Karlovačkom Đeneralatu, pa ga zatvore najprije u zidine grada Šotvin pod Semeringom, a kasnije na Šlosberg iznad Graca, a najkašnje u Glac u Šleziji, gdje je siromah 1686. god. ispijehnuo svoju paćeničku dušu. Od kuda su neki mlađi pisci kao: Bartenštajn, Čaplović, Vaniček, onda mnogi još i tuđi i naši pronijeli, da je srpski narod ovoga vladiku, zbog izdaje i zbog nevjere {213→} učinjene caru — živa zazidao, — Bog dragi neka zna. Zazidan je da kako, ali ne od naroda, već od državne vlasti, tobože kao izdajica u tavnici do svoga groba.

Ali nije bio vladika izdajica, ni carev nevijernik. Zazidala je njega nesrećna unija, a izdajom je samo obijeđen od Jezuita, da ga samo prije uklone između „šizmatika". Kod istrage nijesu mogli ničim dokazati, da je i vladika bio uz bana. Sva mu je krivica, što je nekoliko puta bio kod bana, i što ga je ban preporučio za vladiku. Pisac avstrijske istorije, grof Majlat, veli o toj stvari: „I srpski vladika Mijakić bijaše tada označen u spisima kao pristalica bana Zrinjskog, ali se ne da razabrati, što je i kako je on radio za bana. Vidi se, da su se uprav bojali toga vladike. U konferenciji od 9. aprila, 1670. god. Veli se: „vladika odlazi (i izlazi) Zrinjskome i nešto ne smijera na dobro, treba ga uhvatiti, ali mirno i da ne pane u oči, kako bi se izbjegla pobuna među Srbljima". [Po Vaničeku I. str. 380.]

* * *​

 

[Mrkalj]

Ovdje moram za, časak zastati, pa se obazrijeti na sve ovo, što sam rekao o ovijem, naprijed pomenutijem marčanskijem vladikama: od Simeona Vratanje, pa do nesrećnoga mučenika, Gavrila Mijakića. A po vremenu, to je od 1611., pa do 1670. godine. Ove su vladike upravljale, evo, za nekijeh šezdeset godina, dakle preko po vijeka — sa Pravoslavnom Crkvom u krajevima Hrvatske i Slavonije, koji ne bijahu pod Turcima, nego koji su bili pod vlasti avstrijsko-njemačkijeh careva; ali ove vladike upravljahu pod imenom unijata. Državne vlasti, rimske pape, Propaganda i zagrebački biskupi smatrahu svijeh sedam marčanskijeh vladika za prave unijate, a to je za čiste rimokatolike. Rimokatolički bogoslov, Nilles, (u već navedenoj raspravi) — ne da ni čuti, nego da su sve sedam spomenutijeh vladika bili pravi „katolici". A tako ih drže i unijati. Ali iz svega se vidi, da su te vladike bili unijati {214→} samo od izlike prema zagrebačkijem biskupima i prema državnoj vlasti, jer drukčije ne mogahu oni dobiti ni carske ni papske potvrde, a bez toga nije se moglo doći ni do vladičanstva. A prema svome narodu — toj živoj Crkvi, kojoj su oni prednjačili; prema srpskoj Pećskoj Patrijaršiji, gdje su te vladike većinom primale vladičansko posvećenje, onda i prema svojoj savjesti bili su ovi pomenuti episkopi — episkopi Pravoslavne Crkve. Oni su se svakojako dovijali prema Rimu i prema Zagrebu, samo da se održe u vlasti; ali za punijeh šezdeset godina njihove uprave, ne uhvati tako željena unija ni najmanjega korjena. A da su to bili iskreni rimokatolici ili unijati — svejedno je — dobili bi oni za toliko godina bar nešto svojijeh privrženika. I s toga neka ih rimokatolici drže za katolike: samo neka nam jasno dokažu, da su zbilja pravi unijati. Mi se baš ne otimljemo mnogo za njih — samo kad je srpski narod ostao čist u svojoj svetoj vjeri. A kao što se ne otimljemo za njih, tako ih i ne korimo, zbog njihovog lisičenja i pretvaranja, jer svako vrijeme ima i svoje breme. To je bilo u sedamnaestom vijeku, kada je po Pravoslavnoj Crkvi moralo biti svakojake trke; jer se ustremio bio na nju: s istoka Turčin, a sa zapada Rim. Samo Turčin: sve za slavu Muhamedovu, a Rim: sve za veću slavu papinu! Turčin je u tome vijeku davio i vješao episkope Pravoslavne Crkve zbog državnijeh razloga, a Rim je zlostavljao i zatvorao pravoslavne episkope, što ne će da vjeruju u rimskog episkopa! Ali je poslije Mijakića htjelo da zacrni, a kako — evo ćemo odmah razabrati!

* * *​

 

[Mrkalj]

8. Pavao Zorčić, osmi vladika u Marči od godine 1671.-1685.

Zagrebački biskupi, koji su se najvećma zauzimali oko toga, da se Srblji pounijate, uvidjeli su kod dosadašnjijeh marčanskijeh vladika, da od željene unije ne će biti ništa sve dotle, dok se za vladiku ne, spremi sposoban čovjek u {217→} nekoj jezuitskoj školi. S toga oni pošalju u Bolonju nekog Pavla Zorčića, da se tamo spremi za potpunog unijata. I nijesu se mašili! U Bolonji su spremili Zorčića do živca. Još je 1668. trebao da zamijeni Mijakića, ali se tada još bojahu naroda. Ali čim Mijakića zatvoriše, tobože zbog zavjere protiv cara, naimenuju oni i potvrde Zorčića za „platenskog" vladiku u Marči. Ko ga je rukopoložio za vladiku, ne spominje se nigdje. U ljeto 1671. god. bio je u Rimu, te ga i papa potvrdi. I njemu dadu vlast nad svijem srpsko-pravoslavnijem narodom u oba krajiška đeneralata, od Drave do Jadranskog Mora. U jesen 1672. dođe Zorčić i u Karlovački Đeneralat, da se pokaže narodu i sveštenstvu kao novi vladika. Od mjesta do mjesta pratio ga je sam đenerao Herberštajn, koji je za zasluge, što ih steče u Varaždinskom Đeneralatu, kao đeneralov zamjenik — postao velikijem karlovačkijem đeneralom od 9. juna 1669. Vladika i đenerao namisle, sada ili nikada, pounijatiti pravoslavni narod u oba đeneralata. Ali se ljuto prevariše! Vladici se odupru najodlučnije gomirski kaluđeri, a uza njih i sav narod u đeneralatu. Vladika pozatvara crkve i zabrani svako bogosluženje, a narod ga tuži nadvojvodi u Grac, kao najvišoj krajiškoj vlasti.

Isto tako i u Varaždinskom Đeneralatu odupru se vladici lepavinski kaluđeri i sav narod. Tamo dođe i do krvi. Ustanak uguše oružjem. Kao kolovođe ove bune i ovoga otpora obijede gomirske i lepavinske kaluđere po onoj narodnoj:

„Koji znadu zlato rastapati
I sa njime sitne knjige pisat'
Nas, dahije, caru opadati!"​

Herberštajn potegne 14 kaluđera pred svoj sud u Karlovac i osudi ih svijeh, kao buntovnike i kao carske nevijernike, na vječitu robiju i to, da vuku po moru galije. Ova presuda odmah je izvršena; jer još iste 1672. godine budu ovi mučenici za svoju vjeru odvedeni na ostrvo Maltu, {216→} i tu ih pobacaju na galije. Otuda su se obraćali na sve strane, ne bi li se oprostili sužanjstva, ali im ne bijaše pomoći. Godine 1677. pisali su u svoje manastire, gdje se ljuto jadahu: kako im obrijaše brade i ošišaše kose; kako ih je šest na galijama, a četiri da prinose kamenje za neke zidine; četiri pak da su umrla 1676. od kuge.

U to vrijeme bio je gomirski iguman Simeon Nijemčević. Ovoga tuži 1672. neki unijat, Đorđe Obradović, da ga je iguman grdio zbog unije. Đenerao i igumana zatvori u Karlovcu, pa i njega osudi i pošalje u sužanjstvo na Maltu. Šta je s njime poslije bilo, ne mogoh razabrati. Koliko je đenerao mrzio pravoslavnu vjeru, a potpomagao uniju, svjedoči i njegovo pismo na biskupa Borkovića od 13 jan. 1677. kojemu je pisao, polazeći s vojskom na Maltu. Tu se vajka đenerao, što ne može sa sobom povesti još nekoliko onakijeh kaluđera, te bi se tako „crkveni kukolj" brzo iskorijenio.

Tako je Zorčić silom nametnut srpsko-pravoslavnom narodu za vladiku, i narod ga je morao trpjeti u silu Boga. Veli se, da je i on varao narod, kako je zavladičen od srpskog patrijarha. Zorčić je tekar pravi utemeljitelj današnjega unijatskoga vladičanstva u Hrvatskoj. On je upravo prvi, pravi unijatski vladika. Godine 1681. kupi u Zagrebu posebnu kuću, gdje otvori bogoslovski seminar, koji i danas postoji. Godine 1682. dobije od cara Leopolda za sebe i za svoje našljednike dobarce Pribić kod Karlovca, da se od dohodaka toga dobra nešto prinosi za izdržavanje mladeži u seminaru. Pa makar što u cijeloj Trojednici nema nego oko deset hiljada unijata, ipak se daje iz vjerozakonske zaklade za ovaj seminar i danas po 5332 for. na godinu. [„Izvješće o stanju školstva u Hrvatskoj i Slavoniji" izdanje Zem. Vlade, Zagreb 1886.]

Zorčić se najviše bavio u Zagrebu. Kad bi bio u Marči, onda bi se penjao na crkvenu kulu na noćište, pa {217→} uzvuci sa sobom ljestve, da se ne bi kogođ za njim pripeo. Pa ipak se priča, da se jednom uspuzao neko, pa opalio kuburu kroz prozor, ali ga nije pogodio. Da je živio u strahu svjedoči i to, što su Srblji još 1678. udaradi na Marču, da je zapale. Zorčić je umro u Marči 23. januara 1685. god. [Vaniček I. 381.-382. — Karlovac 155.-157. i 199.-200. — Valvazor knj. VII. str. 482.]

* * *​

 

[Mrkalj]

9. Marko Zorčić, deveti marčanski vladika od godine 1686.-1688. Ovo je bio rođeni brat Pavla vladike i prije toga bio je rimokatolički sveštenik, pa ga ipak postave za unijatskog vladiku. A muke ti je to bilo! Pusti kosu i bradu, pa eto ti od rimskog župnika unijatskog vladike. Kad se zakljinjao, da će slušati papu, bio je još kao glavni uvjet, da se za svagda odriče pećskog patrijarha, da ga ne će nikada priznati za svoga crkvenoga starješinu, niti će mu što plaćati. Isto tako morao se obvezati, da ne će primati ni kakvijeh kaluđera iz Turske bez carske dozvole. Ovo je napereno na patrijaršeske egzarhe, koji su u ime patrijarhovo oblazili manastire i dijeceze.

* * *​

 

[Mrkalj]

10. Isaija Popović, deseti marčanski vladika od god 1689.-1700. I ovo je bio pravi unijatski vladika, te nije zavladičen od srpskog patrijarha. Ovo je bio pošljednji marčanski vladika, koji je upravljao pravoslavnijem narodom u oba đeneralata. Za njega je prešao patrijarh Čarnojević amo u Ćesarevinu, te su se naše crkvene prilike sa svijem izmijenile. S toga prekidam za sad ovdje, dok na svome mjestu i opet ne dođe red na ovoga vladiku, gdje ću onda prekinutu žicu opet napresti. {218→}

 

[Mrkalj]

O EGZARSIMA SRPSKIJEH PATRIJARAHA NA OVIJEM STRANAMA.​

Egzarsi poznati su u Pravoslavnoj Crkvi od najstarijih vremena. U prvijem crkvenijem saborima egzarsi su zauzimali mjesta odmah za patrijarsima, a prije mitropolita i vladika. Kasnije se javljaju oni kao zamjenici: patrijaraha, mitropolita i vladika. Taki su bili u Srpskoj Crkvi. Dužnosti su egzarhove bile: nadgledati manastire, pregledati manastirske račune, čuvati manastire kao i eparhijska dobra, primati i ispitivati tužbe manastirskog bratstva protiv svojijeh nastojatelja; takove tužbe rješavati ili ih podnositi na riješenje patrijarhu ili već svome dijecezanu i t. d. [Glasnik VI str. 107—108.]

Ovakovi egzarsi srpskijeh patrijaraha dolazili su uprav redovno i amo u oba krajiška đeneralata, ma da tu srpski patrijarsi nijesu imali crkvene vlasti. Ti bi egzarsi dobivali dozvole od carskijeh đenerala, te bi onda oblazili sve parohije, crkve i manastire, i ostajali bi ovuda neđe na dulje, a neđe na kraće vrijeme. Ovi su egzarsi nadgledali i marčanske vladike, sve poslije Vratanje pa do Pavla Zorčića, te i to nam svjedoči, da srpski patrijarsi nijesu rečene vladike držali za unijate. Jer niti bi oni slali tamo svoje egzarhe, niti bi opet vladike primale i slušale te patrijarhove namjesnike. A đenerali su morali sve to i gledati i trpljeti, ako i preko volje — jer je to tako želio narod i jer se vazda bojahu, da se narod ne pobuni, pa ne ode natrag Turcima. Eno smo vidjeli, čim su Jezuiti postavili svoga pitomca za vladiku u Marči — glavni mu je uvjet stavljen, da se odreče svake zajednice sa srpskijem patrijarhom, i da ne će primati kaluđera iz Turske. Jasno je dakle, da su srpski patrijarsi jako mrsili jezuitska nita preko svojijeh egzaraha. {219→}

Egzarsi se pojavljuju na ovijem stranama nekako odmah poslije smrti vladike Vratanje. Tako je za patrijarha Pajsija (1614.—1647.) obašao neki Jeftimije, mitropolit iz Sofije, Hrvatsku Krajinu, odvraćajući narod od unije. Iz Bešlinca (to je selo odmah uz manastir Marču) pisao je ovaj mitropolit 12. marta 1631. zagrebačkome biskupu Ergelju, da je došao obići svoj narod u ivanićkoj kapitaniji. U pismu se hvali kako je svuda rado dočekan. [Karlovac 153.] Ovdje je vrlo nejasno, kako je došao bugarski mitropolit, da obilazi ove krajeve. Oko godine 1640. dolazio je u Gomirje kao vladika neki Hadži-Epifanije [Karovac str. 159.]. U spomeniku manastira Gomirja, na listu gdje su ubilježene vladike, na prvom mjestu zapisan je vladika Epifanije, a poslije njega zapisani su kao vladike: 2. Ananije; 3. Sava; 4. Gavrilo; 5. Joakim; 6. Petronije; 7. Isaije; 8. Vasilije. Po što nema osim ovako golijeh imena ni prezimena ni godina, ne može se za sad ništa pouzdano reći: ko su bile navedene vladike? Možda su to sve bili egzarsi, a možda je tu koji ubilježen i od marčanskijeh vladika n. pr. Sava, Gavrilo, Isaije i Vasilije. Vladika Joakim, peti od ubilježenijeh u pomeniku, — biće Đaković, što zaključujem iz zapisa, koji je pribilježen na krajnjem listu Biblije, što je štampana u Ostrogu 1580. a čuva se u Gomirju. Zapis taj glasi: „Da se zna kada i u koje vrijeme bi velika zima i veliki snezi, preko Kapele neprijeđe konj od 30. novembra do svetoga Georgija, zašto beše veliki sneg, 12 pedi; i u tu zimu i ljeto posta episkop Joakim Đaković, od roždestva Hristova 1660. godine."

Za patrijarha Gavrila I. dolazio je u Karlovački Đeneralat 1655. neki egzarh, za koga rekoše Jezuiti, da je odnio sobom u Tursku mnogo novaca. A godine 1659., da se opet neki egzarh bavio cijelu godinu u oba đeneralata, pa {220→} da je došav u manastir Lepavinu, dao izmlatiti arhimandrita Simeona Kordića, što ga nije primio pristojno. [Karlovac, 153.] Ovo je onaj arhimandrit, što se je s Mijakićem otimao za vladičanstvo, a protivio se je prije toga i vladici Stanisavljeviću. Pa možda ga je neki egzarh učio pokornosti batinom! Ove iste 1659. godine objesili su Turci u Brusi srpskog patrijarha Gavrila I. što je obijeđen, da je radio oko toga, da se Srblji ruskom pomoći oslobode od Turaka.

Pa još tja 1682. godine spominje se neki pravoslavni vladika u Gomirju, koji je pohodio senjskog biskupa Dimitrića. „Dne 31. aug. 1682. pohodio je Dimitra vladika iz Gomirja i Dimitri vrati mu pohode, u tolikoj česti bijaše i kod nesjedinjenih". [M. Sladović u već navedenoj povjesti str. 112.] Ovaj „Dimitri" bio je senjsko-modruški biskup: Hijacinto Dimitri, a pišu ga i Dimitrić, od 1681.—1689. godine. Nego ovdje moram naglasiti, da je godine 1682. upravljao ovuda kao vladika Pavao Zorčić, a đenerao je bio poznati Herberštajn, te se vrlo mora sumnjati, da bi ova dvojica dopustili nekom pravoslavnom vladici dolaziti i boraviti u Gomirju. Bože prosti, mogao je to biti najprije sam Zorčić, koji je pohađao se sa senjskpjem biskupom. Ostaje za sad neriješeno, eda li je zbilja 1682. bio u Gomirju koji od pravoslavnijeh vladika?

Samo se iz svega vidi, da su srpski patrijarsi pazili i oblazili i ovaj narod, ma da nije bio pod njihovom vlašću. Tako se natezalo i svakojako prokradalo do dolaska patrijarha Čarnojevića na ovu stranu. {221→}

 

[Mrkalj]

Četvrti razdio.

PRESELJENJE SRPSKOG PATRIJARHA
ARSENIJA III. ČARNOJEVIĆA,
IZ SRBIJE U ĆESAREVINU 1690.
​

Već sam spomenuo u prvom dijelu veliki rat sa Turcima od godine 1683., kada ono udariše Turci sa 250.000 vojske na Beč. Udružena hrišćanska vojska cara i kralja Leopolda I. ne samo što srećno odbije Turke od Beča, nego ih za nekolike godine, poslije ljute borbe, tako silno suzbije, da je tijem maknuta turska vlast i gospodarenje sa ove strane Dunava i Save, Une i Drave. Donji Srijem i Banat, od Temišvara dolje, osta još za 20 godina pod Turcima, a sve ostalo, što su Turci držali: u Ugarskoj, u Slavoniji, u Hrvatskoj, po Lici i po Krbavi pa i po Dalmaciji, oslobođeno je tada od Turaka. Ohrabrena carska vojska ovakijem velikijem uspjehom, natisne se za Turcima i s one strane Une, Save i Dunava. Carska vojska dopre 1689. godine pobjedonosno mahom do Skoplja i do Štipa u Maćedoniji. Car Leopold, oduševljen još većma ovijem novijem napretkom svoje hrabre vojske, pomisli: e je došao čas, da se sav Balkan otme od Turaka i da se Turci preždenu u Aziju. S toga pozove car svojijem proglasom od 6. aprila 1690. sve narode: po Albaniji, po Srbiji, po Miziji, po Bugarskoj i po Maćedoniji, da svi listom ustanu na Turke radi svog spasenja i radi oslobođenja i radi hrišćanskog zakona", pa da se pridruže carskoj vojsci, i da slušaju njegove vojvode i đenerale. Na kraju toga proglasa veli car ovako:

„Obećivamo vama svijem predrečenijem narodima i zemljama, koje su nama {I. 222→} kao kralju ugarskome pravno potčinjene, i koje će se zakonito potčiniti, zadržavši poglavito slobodu, povlastice i prava svoje vjeroispovijesti i izbora vojvode, da ćete izuzeti biti ispod svakog javnog tereta i danka, ali izuzevši stara i obična, prije svakog turskog upadaja, postojala prava kraljeva i gospodska, i ukinuvši u ovijem svako zloupotrebljenje, uvedeno turskijem gospostvom osim u slučaju ratne nužde, gdje ćete za vaše vlastito spasenje i za obranu, na način dobrovoljnog danka, po mogućstvu davati nužne priloge, da se uzmognu Naše vojske držati, zemlje braniti i ratni tereti snositi. A kad se turski jaram zbaci, sve ćemo dovesti u stalan oblik i u stalan red za buduće, po želji i na vaše zadovoljstvo, i povratićemo svakome svoje pravo i slobodu u vjeroispovijesti, povlastice i slobodu od tereta, svijem i svakome pojedinome daćemo pravicu, i svijem ćemo dati najobilnija svjedočanstva: milosti, blagonaklonosti, blagosti i Naše očinske zaštite. Osim toga obećivamo, poklanjamo i ustupamo svijem i pojedinijem slobodno, bilo pokretnijeh ili nepokretnijeh, posjedovanje dobara, koja gođ otmete od Turaka u svojima pokrajinama. Radite dakle: za Boga, za vjeru, za spasenje, za slobodu i za obnovljenje vaše bezbjednosti. Prijeđite bez straha na Naše strane, (to jest odmetniite se od Turaka, pa pristanite uz carsku vojeku) svoje kuće i poljske radnje ne ostavljajte; svoje drugove pozovite neka pođu i oni za vama, pa ovu priliku, što vam je pružena od Boga i od Nas, i koja se ne će više nikada povratiti, upotrijebite, ako želite dobra sebi, svojoj djeci, svome dragome otačastvu i ako ste radi svome spasenju“.​

U to vrijeme sjedio je na srpskom patrijarskom prijestolu u Peći, patrijarh Arsenije III. Čarnojević. U Beču su odavno znali, kolika je vlast bila u srpskijeh patrijaraha, a znali su i to, da Srblji svoga patrijarha, koji je imao crkvenu vlast nad 44 vladičanstva — i slušaju i poštuju. Ta patrijarsi su bili jedina narodna i obrana i uzdanica. {I. 223→} S toga se car Leopold svojijem pismom, od istoga dana i godine, obrati obaška na srpskog patrijarha, gdje mu evo ovo poruči:

„Časni, odani, ljubazni! Više puta nam je javljeno, koliko vam leži bezbjednost i napredak hrišćanstva na srcu; zadovoljstvom smo razumjeli, da ste o tome dali izvrsne dokaze, idući na ruku vijernome đeneralu, pokojnome Pikolominiju, dok se tamo bavio. Tome se nadamo i u napredak od osobite vijernosti i revnosti, a osobito od vaše pobožnosti, ne sumnjajući se, da ne ćete prilježno zauzeti se po onome uvažavanju, koje imate kod tamošnjijeh naroda, a osobito kod Arbanasa i kod Srbalja, da ovom zgodnom, od Boga danom prilikom, zbace sa sebe turski jaram, pod kojijem su dosad plačući stenjali — i pridruživši se našem oružju, da potpomognu svakijem načinom, da se ponizi i ugasi varvarsko tursko krvopilstvo (tiranija). Učiniće zaista djelo i Bogu vrlo milo a i naše carske i kraljevske milosti dostojno, koju milost, kao što vama blagonaklono nudimo, tako isto ne ćemo propustiti zgodnom prilikom posvjedočiti je i živijem dokazima“.​

 

[Mrkalj]

Na ovake pozive i obećanja pozove patrijarh svoj narod, da ustane na Sultana — svoga zakonitoga cara. Srblji poslušaju svoga patrijarha, iznevjere se Sultanu, pa pristanu listom uz vojsku cara Leopolda. Sve što je bilo mlađe i za oružje, to stupi u redove carske vojske kao dobrovoljci, jedva dočekavši, da se taze turske krvi napije. Ta Srbin je brz udariti na svakog neprijatelja, a kamo li na Turčina, koji mu je carevinu prevalio! Ta nema naroda pod suncem, koji je toliko krvi prolio i svaku muku podnio radi svoje slobode, koliko je naš srpski narod! Ali ratna sreća iznevjeri {I. 224→} od jednom carsko oružje. Turci se priberu i potisnu tako silno carsku vojsku, a s njome i što kakve dobrovoljce — te ta vojska, ne samo što nije mogla dalje napredovati i osvajati, nego je ona morala već osvojene zemlje i gradove Turcima napuštati, pa uzmicati ispred Turaka mahom k Dunavu. A kada Turci 9. oktobra 1690. i Biograd osvoje, bace carsku vojsku sa svijem s ove strane Dunava.

U toj neprilici ne osta druga i srpskome narodu, koji je ustao na Turke, nego bježati ispred Turaka, zajedno sa carskom vojskom. Samo je tako mogao izbjeći turskoj pravednoj osveti zbog učinjene nevjere i izdaje. A Srblji su i čuli, a mnogi i vidjeli, kako Turci uprav poklaše Arbanase, što su tako pristali bili uz ćesarsku vojsku 1689. god. S toga se eto krete patrijarh Arsenije s više svojijeh vladika, sveštenika i kaluđera i sa bliže četrdeset hiljada srpskijeh porodica ili kuća, i u ljeto iste godine dopru svi do Biograda, pa se tu i zaustave u nadi, da će se opet povratiti na svoja ognjišta. Kad vidjeli, da će morati i preko Dunava na ovu stranu, — prije nego još prijeđu amo, pošalje patrijarh u ime svega naroda janopoljskog vladiku (u aradskoj županiji), Isaiju Đakovića s pismom od 18. jula 1690. god. iz Biograda k caru u Beč, da, s izjavom vijernosti i podložnosti u ime sviju, blagodari caru, što ih je oslobodio turskog jarma, a ujedno da podnese molbu caru, da bi im se ujamčilo, kako se neće dirati Srbljima u vjeru i u zakon, onda da slobodno drže svoje praznike po starome kalendaru i da mogu slobodno između sebe izborom postavljati arhijepiskopa, a taj arhijepiskop da ima vlast nad svijem pravoslavnijem crkvama grčkoga obreda. [Vidi: „Die freivillige Theilnahme der Serben und Kroaten, an den vier letzten ötsterreichisch-türkischen Kriegen" Wien 1854. str. 5-8.; Dr. J. H. Schvicker „ Politische Geschichte der Serben in Ungarn". Budapest 1880. str. 1-12.; Šematizam Arhidijaceze Karlovačke za god. 1884. str. 6.] Ova molba bude uvažena {I. 225→} u Beču i car izda 21. avgusta 1690. god. ovu znamenitu i prvu privilegiju ili povlasticu:

„Mi Leopold i t. d. Časnome, odanome, Nama ljubaznome Arseniju Čarnojeviću, Istočne Crkve, grčkoga obreda, arhijepiskopu grčkom, vladikama i svijem ostalijem crkvenijem i svjetskijem staležima, kapitanima i potkapitanima, i najposlije svoj opštini (to jest svijem sinovima) istoga grčkoga zakona (ili obreda), a srpskoga naroda (et nationis Rascianorum): po Grčkoj, po Bugarskoj, po Raškoj, po Hercegovini, po Dalmaciji, po Podgorju, po Janopolju, po drugijem pridruženijem mjestima i po svijem ostalijem oblastima, koji gođ budu ovo čitali, gledali ili slušali, Naša im carska i kraljevska milost i svako dobro.“ [U srpskom prijevodu ove privilegije, koji se čuva u kostajničkoj crkvi, zajedno sa ovjerovljenijem prijepisom latinskog teksta, i koji je preveden u patrijaršeskoj kancelariji negdje odmah, čim je izdata ova privilegija — riječ „Podgoriam“ prevedena je sa „Crna Gora“, a „caeteraquae annexa loca prevedeno je (po): „Ugarskoj, Hrvatskoj i ostalim predjelom", a pred Janopoljem, dodato je „bosnji“. „Glas Istine“ 1888 br. 10. ]

„Ne samo iz poniznog pisma, koje Nam podnese u ime vas sviju poslani k nama vladika janopoljski, Isaija Đaković, nego još jasnije iz njegovog usmenog obavještenja najmilostivije primismo "vašu poniznu zahvalu, što smo, otevši vas iz čeljusti varvarskoga turskoga tiranstva, povratili vas pređašnjoj slobodi, kao i vječitu obvezu, kojom ispovijedate, da ste Nam vi i vaši potomci, zbog tolikog učinjenog vam dobra obvezani, istina po svojoj dužnosti, ali na Naše u toliko veće zadovoljstvo, što priznavajući tijem Naše pravo, i podvrgavajući sebe u njedra milosti i blagonaklonosti Naše, kao svota gospodara i zakonitoga kralja, s pohvalnom duševnom krjepošću izjavljujete: da vam od sad valja živjeti i mrijeti pod sijenkom Naše zaštite. Pa uvažavajući, ne toliko ovo vaše, Nama veoma drago uvjeravanje i izjavu, koliko to, da se tijem ova izvanredna namjera udube u vaša srca; da se {I. 226→} sinovima neprestano kazuje i da se ona u svijem prilikama sve većma i većma i samijem djelima utvrđuje: primamo vas milostivo sve skupa i svakog posamo u Našu carsku i kraljevsku zaštitu. Očinski vas dakle pozivamo: da oružjem udarite na najžešćeg dušmanina hrišnanskog imena, a vašeg gonitelja, i to pod Našom zaštitom i pod upravom Našijeh vojvoda, pa da odbijete nepravde, nevolje i bijede, koje su vam do sad najnepravednije i najnemilostivije nanošene. A naprotiv pak, da bi vi osjetili, već na samom početku, blagost i slast Naše vlade i gospodstva, odobravajući prirođenom Nam blagošću — zaključili smo milostivo: da se po srpskome običaju slobodno držite Istočne Crkve, grčkoga obreda i po propisu staroga kalendara, i da vam kako do sada, tako i od sada ne mogu činiti nikakve dosade ni crkveni ni svjetski staleži. Neka vam bude slobodno, po svojoj vlasti između sebe od svoga naroda i jezika, postavljati sebi arhijepiskopa, kojega će birati između sebe crkveni i svjetski stalež (sabor), i ovaj srpski arhijepiskop neka ima slobodnu vlast upravljati sa svijem istočnijem crkvama, grčkoga zakona: episkope postavljati, sveštenike po manastirima uređivati, gdje bude nužno, ondje podizati crkve po svojoj vlasti; po varošima i po selima namještati srpske sveštenike; jednom riječi: da bude kao i do sada starješina nad crkvama grčkoga obreda i nad narodom iste vjeroispovijesti, i da ima cijelu crkvenu samoupravu (po povlasticama, koje vam dadoše naši pređe prijestolnici, negdašnji blažene pameti ugarski kraljevi): po Grčkoj, po Raškoj, po Bugarskoj, po Dalmaciji, po Bosni, po Janopolju i po Hercegovini, kao i po Ugarskoj i po Hrvatskoj, gdje ih god ima, i u koliko i dokle Nama svi skupa i posamo vijerni i privrženi budu. Dalje neka ostane svoja samouprava crkvenijem osobama (staležu) kao: arhijepiskopu, episkopima, monasima, i svakoga reda sveštenicima grčkoga obreda, po manastirima i po crkvama tako, da niko ne može činiti kakva nasilja u predrečenijem manastirima, {I. 227→} crkvama i rezidencijama vašijem, nego da budu kao i prije oslobođeni: od desetka, od danka i od vojničkijeh stanova; isto tako da nema niko od svjetskijeh ljudi vlasti — osim Nas, nad crkvenijem staležom, nikoga zatvoriti ili zarobiti, nego arhijepiskop može crkvene ljude, koji zavise od njega, ako što skrive, kazniti ih po crkvenom ili kanoničkom zakonu. Još darivamo i potvrđujemo, da se crkve grčkoga obreda, manastiri i što k’ ovijem spada; onda dobra, što pripadaju arhijepiskopu i episkopima, ma kakva ona bila, kao što su darovana od našijeh predaka — držati ili posjedovati mogu, a koje je crkve, neprijatelj hrišćanskoga imena — Turčin, oduzeo od vas, zapovjedićemo, kada se osvoje, da se u vaše ruke predadu. Najposlije kada pođe arhijepiskop ili vaši episkopi, — kada bude to od potrebe, — da pohađaju manastire i crkve po varošima ili po selima, ili da poučavaju sveštenike i opštine: — nećemo trpjeti, da im se kakva dosada čini, ni od crkvenijeh niti od svjetskijeh ljudi. Mi sebi tvrdo obećivamo, da će te vi ovu Našu najdarežljiviju i najmilostiviju dozvolu svijem trudom i silama zaslužiti, i vašu vijernost i privrženost neprestano sačuvati neoskvrnjenu, pa da je nikakve bure porušiti neće; u ostalom vama svijem skupa potvrđujemo najmilostivije Našu carsku i kraljevsku milost“. [Privilegije uveo sam po najstarijem izdanju na latinskom i na „slaveno-srpskom“ jeziku od Hristifora Žefarovića, koji ih je štampao u Beču 1745. god. Onda sam se služio i po onijem, što ih je štampao J. Đorđević u knjizi „Radnja Blagovještenskog Sabora “ 1861.]​

 

[Mrkalj]

Kada se povrati vladika Đaković sa ovakijem povlasticama od cara, prijeđe srpski patrijarh sa svojijem narodom na ovu stranu. Narod se smjesti pod šatore i pod zemunice uz među prema Turcima u nadi, da će se opet povratiti na svoja stara sjedišta. Gornja privilegija izdata je preko carske Dvorske Kancelarije u Beču, pa da bi za nju znale i one vlasti, koje su potpadale pod ugarsku krunu, {I. 228→} isti car Leopold I saopšti je patentom od 11. dekembra 1690. svijem duhovnvjem, vojničkijem i građanskijem vlastima u Ugarskoj, razumijevajući tu i pridružene kraljevine: Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, gdje im se javlja, kakve su povlastice date Srbima u privilegiji od 21. avgusta 1690. g. pa se pomenutijem vlastima krjepko zapovijeda, da srpskog arhijepiskopa, vladike i sve ostale crkvene i svjetske ljude „Istočne Crkve grčkoga vakona“ sa svijem porodicama, stvarima i imanjem, prema danoj im privilegiji „zbog careva obraza“ od svakijeh napadaja, od nemirnjaka i od štetočinja štite, brane i rukovode. Arhijepiskopu neka daju svaku pomoć, zaštitu, proputnice, pratnju kada putuje, pa i podvoz, kad bude iskao.

Ova prva privilegija ponovljena je od riječi do riječi godinu dana kasnije, a to dana 20. avgusta 1691. g., pa je tada izdata preko kr. ugarske Dvorske Kancelarije; ali u toj privilegiji dodat je još ovaj dodatak:

„Paštićemo se takođe na svaki način, da pobjedonosnijem našijem oružjem, a Božjom pomoću, pomenuti srpski narod što prije ponovo uvedemo u zemlje ili sjedišta, koja je prije toga imao, i prognavši odanle neprijatelje, hoćemo, da srpski narod ostane pod upravom i pod uredbama svojijeh rođenijeh vlasti, pa da uživa po svojijem običajima stare povlastice, koje su mu milostivo darovane od Našega Veličanstva i da žive na miru. Osim toga odobravamo i to, ako bi kogođ između njih grčkoga zakona umro bez djece ili bez srodnika, da onda cio preostali imetak (omrtvine) pripane arhijepiskopu i Crkvi, a tako isto i kada umre arhijepiskop ili episkop, neka pripane cijeli imatak arhijepiskopu. Najkašnje, neka svi od arhijepiskopa, kao od svog crkvenog poglavara, kako u duhovnijem, {I. 229→} tako i u svjetskijem stvarima, zavise — milostivo hoćemo i zapovijedamo“.​

 

[Mrkalj]

Navedenom dakle privilegijom cara i kralja Leopolda I. od 21. avgusta 1690. g. priznata je Istočna Pravoslavna Crkva, grčkoga obreda ili zakona, u današnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, po svijem onijem zemljama i prikrajcima, gdje je tada stanovao srpski narod, dakle i ovamo po Hrvatskoj i po Slavoniji, jer u privilegnji izrično i jasno stoji: toti communitati ejusdem Graeci ritus, et nationis Rascionorum in tota Graecia… nec non in Hungaria et Croatia ubi de facto existunt. A vrhovna vlast nad tom Crkvom (pa šta više i svjetska vlast nad narodom u onome dodatku u privilegiji od 21. avgusta 1691. g.), predata je potpuna i neograničena srpskom patrijarhu Arseniju III. i vladikama, koje on posveti i namjesti. U prvom dijelu ove moje radnje eno sam kazao, kako je po Hrvatskoj i po Slavoniji dosta bilo naseljeno pravoslavnoga naroda davno prije patrijarhove seobe, i kako je opet u isto doba, kad je patrijarh prešao u Srijem, silni naš narod prešao iz Bosne i naselio se po Hrvatskoj, čim su Turci prognati oduda.

I patrijarhu Arseniju valjalo je sada zauzeti vlast nad svojom Crkvom. S toga on odmah 1690. god. pošalje ovamo svoje egzarhe, da svuda kažu srpskome narodu, kakve je povlastice dobio od cara, i da proglase: e je sam patrijarh zakoniti starješina i pravi vladika nad „svijem crkvama grčkoga zakona“, i amo po Hrvatskoj.

 

[Mrkalj]

S takom porukom pošalje patrijarh amo u Karlovački Đeneralat egzarha Hristifora, koji se ovdje bavio duže vremena. U Gomirju je bio sa svojijem đakonom Mihailom i 1694. god. A u Varaždinski Đeneralat pošalje opet iste godine egzarha Stefana, kojega patrijarh preporuči zagrebačkome biskupu. [Neštampane listine u zbirci g. R. Lopašića.] Ali odmah na prvom koraku došao je patrijarh u {I. 230→} sukob sa unijatima i sa njihovijem što kakvijem pokroviteljima ovamo po Hrvatskoj. Zagrebački biskup držeći unijatskog vladiku u Marči već naprijed spomenutoga Isaiju Popovića za svoga vikara, a pravoslavni narod smatrajući kao da je pounijaćen samo po tome što mu je vladika unijat, odmah stane priječiti patrijarha u vlasti nad Pravoslavnom Crkvom po Hrvatskoj. Prva je dakle neprilika bila patrijarhu sa marčanskijem vladikom, kojemu je kako znamo, potčinjen bio sav pravoslavni narod iz oba krajiška đeneralata. U Lici i u Krbavi gdje se još nije znalo: ni ko pije ni ko plaća – ipak znade već spomenuti pop Marko Mesić pozatvarati patrijarhove egzarhe, kad su došli da oglase svome narodu za patrijarha i za privilegije. Ali i drugu nepriliku spremila je Propaganda sa zagrebačkim biskupom: a evo kakvu! Čim je očišćena od Turaka donja Slavonija i Gornji Srijem gdje je naš narod zaostao na svojijem sjedištima, potvrdi car Leopold I. Diplomom od 30 marta 1688. god. Longina Rajića kao unijatskog vladiku „vladika vse srpskog naroda u Srijemu“, kojemu potčine sve fruškogorske manastire i parohije a isto tako i po donjoj Slavoniji. Eto kako se brzo postarala Propaganda za srpski narod čim zbaci turski jaram! [Vidi: „Beiträge zur Union der Valachen in Slavonien und Syrmien“] Nije se tu ni najmanje obziralo na srpsku patrijaršiju, koja je još za Turaka upravljala srpskijem narodom i koja mu je postavljala zakonite vladike. U isto vrijeme bio je srijemski vladika Stefan Metohijac koga je srpski patrijarh još za vreme turske uprave postavio, pa evo mu je odmah postavljen premac od rimske Propagande. Patrijarh Arsenije zatekao je dakle ovdje dva unijatska episkopa ali nad pravoslavnijem narodom.

S toga udariše Jezuiti tužbu u Beč na patrijarha, „da sebi mnogo dozvoljava“ i da se miješa u poslove rimskog episkopa, a po vrh svega još ga ubijediše da silom uzimlje „u Hrvatskoj od crkava, katoličkijeh {I. 231→} unijata namet, i da u ove uturuje svoje kaluđere šaljući raspise, kojima teži, da naše ljude obmane i privuče ih na svoju stranu”. [Glasnik, 2. odjeljak, knjiga VI. strana 8.]

Na ove tužbe poruči iz Beča 26. aprila 1692. tadašnji ugarski primas, kardinal i ministar Kolonić, srpskome patrijarsu najozbiljnije, i to u ime carevo, „da mu se ne dopada, što se patrijarh miješa u poslove latinske Crkve, koji njemu ne pripadaju, i ako se u tome ne umjeri, što mu se dogodi, neka sam sebi pripiše!“

Ali se patrijarh ne prepane od ove kardinalove prijetnje ni najmanje. U jesen iste 1692. godine dobije on iz Beča putne dozvole za sebe i za vladiku Đakovića. Ovoga pošalje na istok, da obiđe crkve: po Srbiji, po Hercegovini, po Dalmaciji i t. d., a sam patrijarh pohita ovamo u Hrvatsku, da podijeli perje sa unijatima.

 

[Mrkalj]

O Božiću 1692. god. dođe patrijarh ovamo, odsjedne u manastiru Lepavini i ostane tu puna dva mjeseca. [Swicker, Pol. Geschichte der Serben str.]

Šta je tu radio patrijarh, najljepše nam on sam kaže u pismu, što ga pisa 2. marta 1693. zagrebačkome biskupu Mikuliću. Veli tu patrijarh: da je još prije tri godine kanio doći u ove krajeve, ali da je bio prepriječen (nijesu mu vlasti dale putnog lista), a sada je došao, da poduči kaluđere i srpske sveštenike, i da uredi sve po pravilu i po običajima Srbalja grčkoga obreda ili zakona. Dalje zamoli patrijarh biskupa, neka bi se postarao, da se od cara dobivene srpske povlastice proglase i po Hrvatskoj, kao što su već proglašene po Ugarskoj, a ujedno zamoli biskupa, da mu svjetuje, na koji bi način valjalo proglasiti privilegije u Hrvatskoj. U istome pismu reče patrijarh za unijatskog vladiku Popovića, da „isti bude vazda slugom biskupu zagrebačkome, ali da mu valja {I. 232→} patrijarha priznati svojijem mitropolitom”. Još obeća patrijarh, da će pohoditi biskupa u Zagrebu prvom zgodom, ali da mu to sad nije bilo moguće, jer je svuda u okolini ukonačena silna njemačka vojska. Iz Lepavine ode patrijarh u Sentandreju, a Jezuiti ga odmah tuže u Beč, da je bio u Hrvatskoj, i da je naglobio do desat hiljada forinata i još mnogo volova. [Karlovac, strana 158.-159.]

Ovo je već stari zanat jezuitski, da tuže i da potvaraju!

 

[Mrkalj]

Ova jedina patrijarhova posjeta bila je od neizrečene koristi, i po Srpstvo i po Pravoslavlje, na ovijem stranama. I narod i sveštenstvo razabere se od onoga straha i nasilja, što no ga počini vladika Zorčić s đeneralom Herberštajnom prije dvadeset godina. Sve se to okrijepi i oživi, kad viđe svoga patrijarha, revna i neustrašiva oko svoje vjere. Od jednom puče i narodu i sveštenstvu među očima, da je i brada i mantija i štaka i mitra, na marčanskijem vladikama, gola varka i šljeparija! Sa zbora, kod Svete Petke u kapitaniji križevačkoj, poruči i narod i njegovo sveštenstvo vladici Isaiji i njegovijem kaluđerima u Marči — goropadnu poruku. A vladika se prepao, pa brže sve javi biskupu u Zagreb, gdje mu se izjada, kako mu je narod poručio: „da se ja ostavim Zagreba i zagrebačkog biskupa, i da snjima ništa ne silazim, ja niti moji kaluđeri. Ako li se ne će oni mene odvrgnuti, da se hoće Vlasi i mene i kaluđera i da hoćemo jedno jutro ostati mrtvi u Marči, i da ja pišem patrijarhu molbeni list, da mi pošalje blagoslov i dopuštenje, da bi opet kaluđeri popovali”. [Smičiklas II. 260.]

A da je ovo bila prava zbilja, i da se Srblji nijesu šalili, posvjedočava i podđenerao varaždinski, baron Makar, {I. 233→} koji savjetovaše vladici u pismu od 7. juna 1693. da treba pisati patrijarhu: „Ne zbog obedijencije (pokornosti), nego zbog puka, jer se nije nikad tak bilo zburkalo kako sad, a stanovito ako ne bude kakova god utišenja ljudstva naskorom hoćemo vsi ali izginuti ali se presipati.” [Lopašić, Karlovac str. 159. — Smičiklas, II. str. 260.]

Jasno je dakle kao sunce, koliko su se Jezuiti morali ljutiti na srpskog patrijarha, kad im je evo od jednom pomrsio sa svijem konce oko unije u Varaždinskom Đeneralatu, kao u sjedištu unijatskijeh vladika. Amo u Karlovački Đeneralat nije patrijarh ni dolazio, jer je znao da ni tuda nijesu bile proglašene srpske privilegije, te s toga ovdašnje državne vlasti niti su znale za patrijarha ni za njegovu vlast nad pravoslavnijem narodom. A morao je patrijarh i to saznati, da su državne vlasti zatvorile u Lici mjeseca dekembra 1690. dva pravoslavna sveštenika, koje je patrijarh tamo poslao, da objave narodu za privilegije od 1690. —

Vlasti ih obijediše da obilaze sela po Lici i da s narodom drže tajne sastanke. Po Hrvatskoj i po Slavoniji dakle, državne vlasti ne htjedoše ni čuti za srpskog patrijarha.

Među tijem imao je patrijarh pune šake posla i oko drugijeh narodnijeh neprilika, i on je na sve to dospijevao. Tako kad je vidio, da su slabi izgledi, e će se onaj narod što je s njime prešao, povratiti natrag na svoja ognjišta, nastane za tijem, da se onaj narod stalno smjesti i razredi, jer je eto već u četvrtu godinu živio onako od dan do dan bez reda, po šatorima i po jamama. Taj je posao izvršen pod jesen 1694. god. A kad je to uređeno, pristupi patrijarh, da i crkvenu upravu već jednom uspostavi i uredi na ovijem stranama u Ćesarevini, i o tome ću kazati evo u posebnom razdjelu.
{I. 234→}

 

[Mrkalj]

Peti razdio.

USTANOVLJENJE KARLOVAČKO-ZRINOPOLJSKOG VLADIČANSTVA
OD CARA LEOPOLDA I.

CARSKA PRIVILEGIJA OD 4. MARTA 1695.

BORBA SA RIMSKIJEM EPISKOPIMA
ZBOG PRAVOSLAVNE CRKVE
PO HRVATSKOJ I PO SLAVONIJI.​

Mitropolit Atanasije Ljubojević
prvi karlovačko-zrinopoljski vladika od 1696.-1712. godine.​

Ovaj arhijerej bio je dabrobosanski mitropolit od 1681.—1688: [Šematizam Dabro-bosanske mitropolije za 1884.-1886.] u Sarajevu, a po svoj prilici bio je i rodom iz Sarajeva. Kao dabrobosanski mitropolit upravljao je on pravoslavnijem narodom, što je bio u Pounju, u Krbavi, u Lici i u Dalmaciji za vrijeme turske uprave kao zakoniti vladika, postavljen od srpskog patrijarha; jer već sam kazao naprijed, da su dabrobasanski mitropoliti upravljali pravoslavnijem narodom na ovijem stranama, što bijahu pod Turcima. Kako se za vrijeme velikoga rata od 1683—1699. narodni ustanak raširio i po Bosni sve do Sarajeva, i kako je pravoslavni narod svuda pristao uz carsku vojsku, to je i mitropolit Atanasije morao bježati ispod Turaka. On izbjegne iz Sarajeva sa svojima rođacima neđe oko 1688. u Dalmaciju i ustavi se u ravnijem Kotarima, gdje je bilo dosta našeg naroda, i gdje je eno najprije buknuo narodni ustanak {I. 235→} na Turke 1684. Već sam kazao kod osvojenja Like, kako se pravoslavna Raja za vrijeme ustanka predala pod vlast mletačke republike, s toga i mitropolit Atanasije sagradi sebi rezidenciju u Kotarima pod zaštitom Mlečana, i tu je kao da kanio i ostati. Odatle je on prelazio i u Liku, da oblazi svoj narod, smatrajući sebe i nadalje za vladiku istoga naroda, kao što je bio i za Turaka.

Ali je po Atanasija nastala velika neprilika, što je Dalmacija pripala Mlecima, a Lika s Krbavom Avstriji; a još veća neprilika nastala je zbog naše pravoslavne vjere. Malo čas rekoh, da ovdašnje državne vlasti nijesu htjele znati ni za patrijarha Čarnojevića ni za njegove vladike. Zagrebački i senjski biskupi smatrahu pravoslavni narod kao svoju pastvu, a unijatske vladike kao zakonite nad pravoslavnijem narodom i kao svoje namjesnike.

Dekretom cara Leopolda od 3. marta 1691. podvlaštena je Lika s Krbavom pod senjsku biskupiju. Tamo je bilo nekoliko stotina rimokatoličkijeh porodica: Bunijevaca, Hrvata, Kranjaca i pokrštenijeh Turaka, što no ih naseli đenerao Herberštajn i njegov vojni kapelan i glavni povjerenik, pop Marko Mesić. Srbalja je dvojinom više bilo, ali se državne vlasti ni najmanje ne obazriješe na Srpsku Crkvu. Tadašnji senjski biskup, Sevastijan Glavinić (1690—1700.), dobivši rimokatoličke stanovnike pod svoju vlast — smatraše, da mu je i pravoslavni narod podvlašten. On postavi Mesića ličkijem „arkižaknom" (kao kod nas proto) i imenuje ga svojijem vikarom ili namjesnikom, davši mu vlast, da sudi i da dijeli parohije sveštenicima i jedne i druge Crkve. Papa ga imenuje „apoštolskim delegatom" za Liku, a državne vlasti smatrahu ga kao svoga glavnog povjerenika i ništa nijesu radile bez njega. U najvećoj vrevi i kod svakog još nereda, nije se ni časa zaboravilo na uniju! Sve je udešeno tako, da se pravoslavni narod odmah s početka pounijati. Mitropolit Atanasije dolazio bi iz Kotara više puta u Liku među {I. 236→} svoj narod, ali je svagda prognat bez sumnje po Mesićevoj zapovijedi. A da bi unija što naprednija bila, pošalje biskup Glavinić u Liku fratre Kapucinire, kao misionare i propovjednike, da obraćaju pravoslavni narod k svojoj Crkvi. Vrlo je znatna biskupova poslanica od 6. sept. 1695. koju posla ličkome narodu, u kojoj mu javlja, da šalje u Liku i u Krbavu —

„viteškom rukom junakov hrvatske i primorske Krajine otete za veću slavu i diku božju, sv. vere katoličke povekšanje, cesara i slavne kuće austrijske raširenje i uzvišenje, duš kršćanskih ukrepljenje, napridak dobar i spasenje i dobru sriću suprot neprijatelju naturalskomu naše domovine — mnogočastnoga otca Marina, gvardijana kapucinskoga i predikatora a davnih let, dajuć mu oblast biskupsku, da uči te narode, kara grehe, zloće i opačine izpovida i odrišuje od svih grihov, Crikve i crikvena dobra povekšava i ne dopusti, da bi koji inostranci kako vuki nemili stado Isukrstovo mutili, iako bi koji našal se, ki ne kroz vrata, nego od drugod ulazil je, imate ga odtirati i svetim pismom oštro pokarati".​

„Ja pop Marko Mesić, arkižakan Like i Krbave..."​

Ovo se ticalo mitropolita Atanasija, i on je bio u očima biskupovijem „vuk nemili" koji muti po stadu Hristovu i koga ima narod između sebe „odtirati ". Evo kako je hristoljubivo mislio i postupao vladika Rimske Crkve sa svojijem bratom, vladikom Pravoslavne Crkve! A kao što senjski biskup ne dade pravoslavnome vladici u Liku i već dalje u đeneralat, tako opet zagrebački biskup ne dade mu u Baniju i u Slavoniju. A bilo je sličnijeh nevolja i po drugijem krajevima.