TREĆI RAZDIO.
NAJSTARIJA VLADIČANSKA STOLICA
ZA SRPSKO-PRAVOSLAVNI NAROD
KARLOVAČKOG I VARAŽDINSKOG ĐENERALATA,
U MANASTIRU MARČI.
Ovdje moram najprije nekoliko prozboriti o srpskijem naseobinama u Varaždinskom Đeneralatu. Na deset godina prije one najstarije, gomirske naseobine za đenerala Lenkovića, a to je: 1586—1587. padaju prve, stalne srpske naseobine u varaždinsku Krajinu. Pa i to su bile samo neko1ike porodice „Kalauza", t. j. turskijeh uhoda. [„Starine" knj. XIX. str. 54.] Stalne srpske naseobine uprav su prevedene 1597. i već poslije za uprave đenerala, Sigmunda Herberštajna. Godine 1595. dođe k ovome đeneralu u Križevce pravoslavni vladika od sandžaka požeškog i cerničkog, da se dogovara sa đeneralom, kako bi se preveo njegov, pravoslavni narod, iz pomenutijeh sandžaka, pod ćesarsku zaštitu. Stolica ovijeh vladika bila je u manastiru Orahovici ili Remeti, gdje su postavljani od srpskijeh patrijaraha, poslije obnove Pećske Patrijaršije. Godine 1594. spominje se u jednom zapisu, da je bio tada u Orahovici, kao vladika za rečene turske sandžake, mitropolit Vasilije. [„Opis man. Orahovice", od Vl. Krasića, strana 8.] O ovijem pregovorima izvijesti đenerao nadvojvodu Ferdinanda, gdje reče za vladiku: da je to „ugledni, politični i poštovanja vrijedni čovjek". [Biderman u spomenutoj raspravi str. 42.] A u pismu od 30. oktobra 1595. god. veli đeneral za istoga vladiku: „kojega držim {188→} da je fini i poštovanja vrijedni čovjek;" („welchen ich für einen erbaren feinen man befinde"), pa dodaje, da će ga naskoro dovesti k nadvojvodi u Grac. [Spomenici Hrvat. Krajine knj. I. list. CXLII.] Ne nađoh u listinama, da li je vladika zaista išao u Grac; ali mi se viđa, da je baš bio kod nadvojvode, i da je s njime neki ugovor sklopio, pod kojijem uvjetima da se narod preseli; jer nadvojvodinijem dekretom od 15. oktobra 1595. dozvoljeno je ovome vladici, da ostane na ovoj strani i određena mu je plaća jednog vojvode; a ujedno je dozvoljeno, da se i narod prevede. [„Starine" XIX. str. 68.] Poslije ovijeh dogovora izvedena je ispod Turaka prva, stalna, srpska naseobina u proljeće 1597., u Varaždinski Đeneralat.
Druge godine za tijem, preveo je đenerao i opet dosta naroda i to, neke su porodice preseljene dobre volje a neke silom, koje ne htjedoše od dobre volje. Đenerao smjesti narod, dogovorno sa nadvojvodom Ferdinandom, po svome đeneralatu a na zemljištima, koja su već do osamdeset godina pusta bila. Nadvojvoda je zajemčio presljenom narodu svojijem dekretom, da ne će nikome plaćati nikakvijeh danaka ni desetina, a obećao je još i carsku privilegiju na sve to. [Spomen Hrv. Krajine knj. I. listina CLXXXVII. Knjiga II. listina XL] U to doba moglo je biti u Varaždinskom Đeneralatu deset do dvanaest hiljada srpsko-pravoslavnijeh porodica, a nešto poviše bilo je u Karlovačkom Đeneralatu u isto doba. [Uporedi kod Bidermana, u spomenutoj raspravi stranu 61. ]
Ovo je bio već dosta veliki broj, pa da zapne za oči ovdašnjem latinsko-rimskom episkopatu a poimence biskupima: zagrebačkijem i senjskijem. Po starijem državnijem zakonima u ovijem zemljama nije smjelo biti druge vjere osim latinsko-rimske. Biskupi ovijeh zemalja nijesu htjeli razumjeti, da su Turci svojima provalama poderali mnoge i mnoge stare {188→} zakone, pa i one, koji su se ticali vjere i Crkve, te tijem stvorili sa svijem druge potrebe i prilike. Ta naši su pradjedovi došli amo kao pravi, kršteni i prosvijećeni hrišćani, pa to je biskupima, — opet hrišćanskijem, — moralo biti tijem milije. Jest, tako bi trebalo da je bilo, — ali na grdnu našu žalost, nije bilo tako, — nego naopako i još grđe nego naopako! A evo za što? Hrvatski — hrišćanski biskupi bili su biskupi ili vladike zapadne, hrišćanske Rimske Crkve. A ova je Crkva, davno prije srpskijeh naseobina ovuda, oglasila svoju stariju sestru, da ne rečem uprav svoju majku — istočnu, Pravoslavnu Crkvu — za jeretičku ili šizmatičku. Još na Florentijskom Saboru 1437. proglasila je Rimska Crkva ovo pravilo: „Sveta, Rimska Crkva čvrsto vjeruje, da niko, koji ne pripada katoličkoj Crkvi, ne samo neznabošci, nego Judeji, ni jeretici, ni šizmatici, ne mogu ući u carstvo nebesko, nego će svi poći u vječni oganj, koji je spremljen za đavole i za njegove anđele, ako se pred smrt ne obrate k toj Crkvi". A to znači onako srpski rečeno: da svi oni, koji pripadaju Pravoslavnoj Crkvi, sve jedno su kao i neznabošci; kao Turci i kao Judeji i nema im spasenja, dok ne priznadu rimskog pape, koji otvara i zatvaran nebesno carstvo. A ko je opet taj papa? Papa je vladika grada Rima i patrijarh velike Rimske Patrijaršije, — ali evo, kako se učilo o papi još u XIV. vijeku: Ako je i cio svijet drugog mišljenja, nego što je papa, opet papinom mišljenju treba šljedovati, jer je papa nad svima i nad Vaseljenskima Saborima, koji od njega dobivaju svoju vlast i svoju vrijednost, a ne on od njih. Papstvo ima sveobću vlast nad cijelijem svijetom, i ne samo u crkvenom, nego i u političnom odnošaju; i ovu pošljednju vlast on vrši {190→} kroz svoga sina, običnoga cara i kroz kraljeve i knezove, jer kao što nema nego jedan Hristos, koji je ujedno car i sveštenik, tako nema nego jedan njegov opći namjesnik. Nikakov car nema zakonite vlasti, ako nije istu od pape dobio. Svaki papa ima na zemlji svu onu vlast, koju je Hristos kao pravi čovjek imao. Kao što je Adam stvoren po slici Božjoj, tako je i papa stvoren po slici Hristovoj i predstavlja Hrista na zemlji, te prema tome papa nije prosti čovjek nego Bog. Gdje je papa, tu je Rimska Crkva i apostolski prijesto, niti je Rimska Crkva Petrov našljednik, nego papa. Nikakav car nije zakoniti car, ako nije katolik i nije izabran od svega svijeta, jer sav svijet ima samo jednoga cara (t. j. papu). Papska vlast nema broja, nema mjere, nema granice. Što papa čini, to Bog čini." [„Kiril i Metodije" od dra. Milaša str. 266-267. — „Hrišćanski Vesnik" 1888. str. 8—23. — „Istina", Zadar 1887. str. 177—362.]
Ovake pojmove o zapadnoj, hrišćanskoj Crkvi, koja se je nazvala posebnom „Rimskom Crkvom", čim se je, u polovini jedanaestoga vijeka, ocijepila od istočne, Pravoslavne Crkve, i koja je od to doba počela javno propovijedati, da „nema spasenja nego u Rimskoj Crkvi" (extra romanam ecclesiam non est salus) — ovake pojmove o papi i o Rimskoj Crkvi počele su širiti od pomenutog vijeka, bezbrojne čete zapadnijeh fratara od svake ruke po cijelom svijetu. Od ovo doba Zapad nije više imao pred očima širenje i slavu Hristove Crkve, — nego je imao širenje i slavu Rimske Crkve. Nije više radi spasenja dovoljna bila vjera u Isusa Hrista, nego se još iskala vjera u rimskog vladiku, koji se prozva papom, a proglasi se za Božjeg namjesnika na zemlji, kome se mora sav svijet pokoravati. Kada su vidjeli u Rimu, da razni {191→} i mnogobrojni fratrovi ne uspijevaju dovoljno u širenju navedenijeh pojmova, jer ne bijahu za taj posao dosta spremljeni — ustanoviše oni u polovini šesnaestoga vijeka posebni fratarski red pod imenom Jezuita ili kako se kod nas reče: Ježovita, a to je inače Isusovaca. Ovome novome fratarskome redu bila je jedina zadaća širiti svuda: i među poganicima, i među nehrišćanima, i među hrišćanima — ali koji ne pripadahu Rimskoj Crkvi — nauku, da je rimski papa jedini gospodar u cijeloj Crkvi, i da on sagriješiti ne može. „Po jezuitskoj nauci Crkva je tijelo, koje je samo po sebi bez pape bezdušno, a papa je duša toga tijela. Toj duši, to jest papi, pripada gospodstvo nad cijelim hrišćanskijem svijetom; on je gospodar sve vaseljene; njegova je vlast osnova, sveza i duša Crkve. Crkva je papina ropkinja. Crkva mora primiti svaku nauku, kakvu papa zahtje proglasiti; o kakvom ispitivanju, tu ne smije biti ni riječi; bez svakog rasuđavanja, ne razbirajući ništa, Crkva je dužna vjerovati; jer sve, čemu papa uči, bezuslovno je istinito; što on zapovijeda sve je dobro; što on zabranjuje, sve zlo i škodljivo. Papa ne može pogriješiti u pitanjima morala, isto kao što ne može pogriješiti u pitanjima vjerovanja. Kad bi papa baš i pogriješio i zapovjedio porok a zabranio vrlinu, Crkva je dužna opet da prima porok za dobro a vrlinu za zlo, ako ne će da griješi protivu svoje savjesti. [Vidi o tome više: „Kiril i Metodije" od Dra Nikodima Milaša str. 293.-297.] Rimske su pape „Društvo Isusovo" obdarile najvećijem povlasticama i bogatstvom. A da bi uspješnije Jezuiti širili papsku vlast po svijetu, osnovale su {192→} im pape silne naučne zavode ili kolegije, gdje su se redovno spremali propovjednici i izaslanici jezuitske nauke. Za nekijeh osamdeset godina, ovo je društvo tako silno napredovalo, da su Jezuiti postali gospodari u cijeloj Rimskoj Crkvi. Jezuitski pitomci postajali su: pape, kardinali, episkopi, svjetski velevlasnici i profesori na svijem školama i po svijem zemljama na Zapadu, gdje su redovno širili svoju nauku, služeći se pri tome svijem, dozvoljenijem i ne dozvoljenijem, papinom dozvolom godine 1622. „Colegium de propaganda fide", a to se zove obično kraće „Pronaganda". Propaganda je posebna vlast ili vlada u Rimu, od nekijeh osamdeset članova, koja upravlja sa svijem poslovima, što se tiču obraćanja raznijeh naroda, i krštenijeh i nekrštenijeh, u sve pet dijelova svijeta k Rimskoj Crkvi. To je organ, preko kojega papa širi po svijetu svoju vlast, u duhu jezuitske nauke. Propagandina je vlast velika. Naredbu, koju propiše predsjednik i sekretar Propagandin, moraju poštovati i slušati sve vlasti Rimske Crkve, kao i papinu. Pa bud je vlast velika, tud je i bogatstvo još veće. Dosta je samo napomenuti, da je Propaganda kadra izdržavati n. pr. u Grčkoj, za nekijeh 36.000 katolika: tri arhijepiskopa i pet episkopa, od kojih onaj u biskupiji Shijo, nema nego tri sveštenika i slovom tri stotine duša. [Vidi o tome više u „Istini", Zadar 1887. str. 275.-295.]
