Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo"

[Mrkalj]

U ovo isto doba spominju se srpska naseljenja u današnjem gomirskom dištriktu oko grada Bosiljeva. Ovi su bili naseljeni tuda kao i oni u Prilišću, pa su ih grofovi često upotrebljavali i za svoje nevaljale poslove. Tako se tuži 1536., knez Stjepan Ozaljski, na kneza Vuka Frankopana starijega, da ovaj napušta Uskoke na njegovo imanje radi pljačkanja. A u jednom popisu o imanju sjeverinskom kod Bosiljeva spominje se 1558. da imade ogromne i prostrane šume, ali da se sa strahom i sa opasnošću ulazi u njih, jer su po njima « Turski Vlasi « koji tuda otimlju. [Vijenac 1875. br. 21. i 1877. br. 24.] {22→}

Ova naseljenja niti su bila mnogobrojna ni stalna; s toga se i ne mogoše ovuda održati zbog silnijeh provala turskijeh, osobito godine 1582. kad su Turci svu okolinu bosiljevačku opljačkali i popalili, pa i sam grad Bosiljevo. Držim, da je od ovijeh rojeva odmakao se neki u današnji Jasenik iza Kleka i smjestio se tu u velike i timorne planine kapelske, pa tu dočekao kasnija srpska naseljenja pod kraj šesnaestog vijeka.

Po predanju narodnom drži se, da je u Jaseniku bio srpski manastir prije nego u Gomirju, i da su srpski kaluđeri prešli iz Jasenka u Gomirje. U gomirskom diptihu zabilježeno je, da je manastir Gomirje podignut 1557., ali zna se pouzdano, da je Gomirje podignuto tek početkom sedamnaestog vijeka; pa sudim da bi ova bilješka mogla odnositi se na crkvu i manastir u Jasenku, a Jasenak je, od kako je Gormirja, svagda pripadao sa svojom zemljom i šumom manastiru Gomirju. To je i danas svojina gomirska, ma da je udaljen Jasenak od Gomirja 5-6 sahata. Ostali su rojevi prsli ispred Turaka u Kranjsku, pa se tamo i smjestili, ali se ujedno i sa svijem odrodili, i od Srpstva i od Pravoslavlja. Samo još prezimena, kojima se ozivlju i danas mnogi i mnogi Kranjci, jasno svjedoče, da su to negda bili Srblji. Tako ima i danas prezimena: Nemanić, Jugović, Vučinić, Vukčević, Vučković, Petrović, Branković, Rajić, Ilić, Rac, Vidović, Račić, Čurić, (Đurić), Ribić, Stojić, Milošić, Bobić, Marković, Dobić, Repac, Lončarić, Nikolić, Kolarić, Medić, Oblak, Sedlar, Radišić, Staniša, (Neža Staniša u Metliki), Janković, Hranilović, Končar, Babić, Vitković, (u Vinici), Petrovčić, Novak i t. d. Ima vrlo mnogo porodica Lah, a to nije ništa drugo nego Vlah. A prezimena: Tirk, Turek, Turković dokazuju, da su to zarobljeni Turci, koji su se poslije krstili i odomaćili po Kranjskoj. [O srpskim naseobinama po Štajerskoj čitaj učenu raspravu: »Serben ansiedlungen in Steirmark und im Warasdiner Grenz-Generalate« v. Dr. H. J. Bidermann Gratz 1883.]

 

[Mrkalj]

TREĆI RAZDIO.

NASELJENJE ŽUMBERKA, MARINDOLA I BOJANACA.​

Žumberkom ili žumberačkijem dištriktom prozvate su današnje »Uskočke Gore« (Gorianzberg), što se protežu od Metlike, međom između Hrvatske i Kranjske, za 4 milje u duljinu, a za 3 milje u širinu. Žumberak međi na sjeveru i na jugozapadu sa Kranjskom, a na istoku i na jugoistoku sa Hrvatskom. Na dosta visokom brijegu, od prilike u sred Uskočkijeh Gora, bio je, poput lastavičijeg gnijezda, prilijepljen stari grad Žumberak (Žužimbrk, Seüsenberg, Sichelberg, Sichelburg), pa po ovome gradu prozvan je sav dištriht.

Prodirući Turci preko Hrvatske ovamo u Kranjsku i u Štajersku, u drugoj polovini petnaestog vijeka, oborili su oni i na ovima krajevima mnoge gradove i tvrđe, pa su tako isprovaljivali sebi stalna tokala i prolaze, kroz koje su svaki čas razlijevali se, kao kakav povodanj po spomenutijem pokrajinama. Istorija je pobilježila samo veće upadaje u {24→} Kranjsku preko Žumberka, a ti su bili: 1463. 1467. 1469. 1478. 1484. 1493. 1512. 1514. 1527. 1528. a bilo ih je i kasnije.

Carsko-avstrijske vojske, koje su bile određene, da međe čuvaju, ne mogoše da prepriječe ovijeh provala. S toga vojnički zapovjednici stanu pozivati tursku Raju, da se i na ove strane naseljava, kako bi lakše zajazili i zaustavili turske poplave. Najstarije srpsko-pravoslavne naseobine po Žumberku spominju se oko god. 1526. Još se tada spominju »Uskoci« u Žumberku »kao na krajnjoj hrvatskoj međi«. Koji su dobili povlasticu, da ne plaćaju danka od svojijeh zemalja i da su slobodni od armica i od carine. K ovoj naseobini došlo je 1531. g. do hiljadu duša, među kojijem 700 za oružje sposobnijeh vojnika. Tadašnji carski zapovjednik, Ivan Kacijaner, predloži caru, da se nasele kod Kostela na Kupi i u Poljanama, pa da bi se onda sa ovijem Uskocima »kraljevina Bosna mogla osvojiti i sve dalje protiv Turaka vojevati.« [Spomenici Hrv. Krajine knj. III . listina I. II. i XVII. u dodatku. – Fras, Topographie der Karlstädter Militär-Grenze, str. 379] Godine 1535. glavni zapovjednik carske vojske ovuda na međama, bio je baron Nikola Jurišić. Ovaj dovede jedan dio našega naroda iz Bosanske Krajine, od Glamoča i od Unca, a preko Bihaća, koji još nijesu bili uzeli Turci, pa ga smjesti oko opustjelog grada Žumberka. Od muškijeh glava, koji biše za oružje, oni opraviše i zauzeše grad, te čuvahu tu stražu kao gradska posada.

Baron Jurišić javi to sve caru i kralju Ferdinandu I. A ovaj dade ovijem naseljenicima na preporuku Jurišićevu povlasticu, izdanu u Lincu 5. septembra 1538 godine. U toj privilegiji zajemči car Srbljima ove pravice:

1. Da oni sa svojima porodicama uživaju slobodno za dvadeset godina, bez ikakva poreza i tereta, sve one zemlje, koje im je odredio za naseljenje baron Jurišić;

2. da će njihovi kapitani ili vojvode, ako skupe pod {25→} svoje zapovjedništvo po dvjesta momaka, dobivati godišnje plaće po 50 for. rajnskih;

3. što upljačkaju od Turaka, to da je njihovo, izuzimajući: sela, gradove, zarobljene neprijateljske kapitane i odlične Turke;

4. što upljačkaju, dok su pod carskom plaćom, od toga će se ostavljati jedna trećina u carsku blagajnu, a to će se upotrebljavati za otkup zarobljenijeh starešina, ili za nagrade odličnijem vojnicima. Ova je privilegija i s toga još važna, što se u njoj ovi naseljenici svuda nazivlju izrično »Srbima«... »esse nonullos capitaneos et vojvodas Servianos seu Rascianos, qui una cum hominibus et personis sub vojvodatibus suis existentibus ad servitia nostra venire« i t. d . [R. Lopašić, Spomenici Hrv. Krajine, knj, I. listina V. – Ovu privilegiju ima i Vaniček: "Specialgeschichte der Militärgrenze" knj. I ., Str. 26., ali je navodi pogrješno, da je data onijem Srbljima, što se naseliše u Varaždinskoj Krajini. Danas je sa svim dokazano, da su srpska naseljenja u Varaždinskoj Krajini mnogo mlađa od žumberačkijeh, i s toga se navedena privilegija ne može nikako ticati Srbalja u toj Krajini. – Ista privilegija ima i u Glasniku knj. 67. str. 86.]​

Drugu privilegiju, sličnu ovoj prvoj, dobiše ovi naseljenici 16. jula 1544. Tu su oprošteni od svake desetine, od nameta, od armica, od carine i da so besplatno dobivaju.

Ove su pravice i kasnije i ponavljate i proširivate od careva: Ferdinanda II. i III. Karla VI., a isto tako i od nadvojvode: Ernesta, ( 22. febr. 1716. ) i Maksimilijana. [Vaniček knj. I. Str. 29 i 427. Hicinger "Statistik der Militärgränze" str. 18. ]

Ove prve i najstarije naseobine u Žumberku brojile su oko šest stotina porodica ( kuća ), a duša do tri hiljade. Ali je našega naroda i poslije dolazilo ovamo u više mahova. Tako se zna, kako je car Ferdinand I. naredbom od 7. marta 1547. odredio posebne povjerenike, da kupe po što po to imanje »(Meihar) Mehovo« »jer je prijeka nužda, da {25→} se tu nasele još nenaseljeni Uskoci, radi pomoći i radi dobra sviju našijeh donjo-avstrijskijeh zemalja« – veli car u navedenoj naredbi (...damit angeregte unangesetzte Vsskhoken, allen unsern nidero-esterreichischen landen, zu bilfund guetem undergebracht werden mugen ) A da bi Uskoci bili na bliže, i da se ne bi raštrkali na daleko jedni od drugijeh, spućuje car svoje izaslanike, neka na udaljenija kućišta u Mehovu presele starosjedioce seljake, koji imaju svoje posjede oko Žumberka, pa onda neka nasele na ta zamijenjena sjedišta Uskoke. [Spomenici Hrv. Krajine I. VII.]

Godine 1597. opet je doselilo u ovaj dištrikt 1700. duša našega naroda, pa po što nije bilo više mjesta oko Žumberka, nasele se i pruže se mahom do Kupe i onda do Vinice i do Metlike. Valvazor veli, da je tuda više sela srpskoga naroda naseljeno. Danas su tu samo još dva sela i to Marindo kod Podbrežja (Freyenthurn) i Bojanci, između Vinice i između Černemlja. [Valvassor, Geschichte von Crain; XII Buch str.74 – 77. Fras str. 396.]

Kada su Senjski Uskoci, u slijed ugovora između naše carevine i između Mletaka 1617. godine, iz Senja rašćerani i raseljeni, onda je jedan dio istijeh Uskoka ovamo naseljen. Ovi se smjestiše oko Pletarića i oko Prisjeke; a koliko ih je ovamo došlo, ne zna se na broj. Za ove veli Engel, da su se zvali primorci, što su se doselili iz Primorja, i da su se pounijatili tekar 1750. godine. Ali se zna, da su »Senjski Uskoci« bili mahom rimokatoličke vjere, te su kao takovi i došli u Žumberak i oni se nijesu unijatili. O Žumberačkoj uniji biće razgovora na svome mjestu. [Engel; Geschichte des ungar. Reiches II. str. 304.]

Oko godine 1686. bilo je u Žumberku devet stotina starijeh i još dosta novijeh kuća [Valvazor na istom mjestu.], a godine 1752. bilo je {26→} tuda pet do šest hiljada duša. Danas ima u cijelom Žumberku 7.200 unijata i 4.509 rimo-katolika. [Po zvaničnom brojanju rakovačkog kotara od god. 1883.]

Oblasno središte ovijeh naseljenika postao je grad Žumberak. Ovo je uprav postalo u sedamnaestom vijeku sjedište velike kapitanije (Ober-Hauptmannschaft), kojoj su potčinjene bile kapitanije: u Slunju, u Černemlju, u Podbrežju, u Metliki i u Vinici. Svuda tuda čuvali su straže Srblji, ali je najopasnije bilo u Slunju, koji je bio na samoj turskoj međi sve do velikog rata poslije 1683. godine. Kada je godine 1746. Vojnička Krajina zaokružena i podijeljena u regemente i u kapitanije, onda je Žumberak pripao slunjskoj regementi kao jedanaesta i dvanaesta kapitanija. Tada su ukinute i sve one povlastice, što ih dobiše ovi Srblji od careva, pa su izjednačeni sa ostalijem Graničarima po Krajini.

U početku zapovijedahu nad ovijem narodom domaći knezovi i vojvode, koji su bili potčinjeni kranjskoj vlasteli, ali već 1540. godine ne mogoše se složiti s vlastelom, i s toga im odredi car Karlo V. posebnoga kapitana nekoga Vartolomiju Raunah, (Raunach), i tako su već i na dalje upravljali posebni zapovjednici, sve sami Nijemci ili Kranjci.

Uprava je bila od samog početka sa svijem vojnička; i ovdje u Žumberku pravi je začetak Vojničke Krajine, jer žumberački kotar prvi je prozvan zvanično »erste windische Militärgränze« [J. H. Schwicker, Archiv für österreichische Geschichte, 52. Band, S. 280.]; a kada je Karlovac osnovan, te u-nj prenesena glavna krajiška uprava, onda je po njemu prozvata sva Krajina od Žumberka pa do mora, a kasnije do Dalmacije: Karlovačkom Krajinom ili Karlovačkijem Đeneralatom.

 

[Mrkalj]

Film o Srbima u Marindolu i Bojancima (danas rep. Slovenija), 500 godina nakon doseljavanja:

Uskoška dediščina Bele Krajine

Download filma: http://istorijabalkana.com/index.php?option=com_content&task=blogsection&id=10&Itemid=34


Po porazu srbske vojske na Kosovem polju leta 1389 so Turki zasedli srednjeveško Srbijo in zatem še Bosno. To je sprožilo številne valove beguncev, ki so se umikali pred Turki prek Bosne in Hrvaške. Del beguncev se je naselil v 15. in zlasti v 16. stoletju tudi v Beli krajini, ki je bila obrobno območje tedanje Kranjske.

Med begunci – Uskoki – so bili tako katoliki, grški katoliki in tudi pravoslavci, na katere se osredotoči zgodba filma. Prav zanje je značilno, da so skozi stoletja ohranjali svojo vero, jezik, navade, šege in običaje ter plesno in pesemsko izročilo, ki je še danes del bogate kulturne zakladnice Bele krajine in njene uskoške dediščine.

Film so pripravili v Izobraževalnem programu Televizije Slovenija, scenarij in režijo je prispeval Zdravko Pečenko, ki je snemal skozi vse štiri letne čase. V njem se prepletata zgodbi pripovedovalca, preučevalca Marka Terseglava, ki je leta 1996 izdal knjigo Uskoška pesemska dediščina Bele krajine in pričevalca Zdravka Vukčevića, staroste Uskokov iz Bojancev.

Glavnina je bila posneta v Bojancih pri Vinici ter Marindolu, Paunovičih in Miličih, ki so danes del Krajinskega parka Kolpa. Pri nastanku filma so sodelovali številni nastopajoči in ustanove iz Bele krajine in tudi od drugod.

 

[Mrkalj]

ČETVRTI RAZDIO.

NASELJENJE GOMIRJA I GOMIRSKOG DIŠTRIKTA.​

Vrlo je znatna srpska naseobina u Gomirju i u okolini mu, koja se zbila pod sami svršetak šesnaestog vijeka. Godine 1596. otmu Turci pomoću Mlečića gradić Klis u Dalmaciji od senjskijeh Uskoka. Oko Klisa bilo je već tada dosta srpskijeh iseljenika, koji pomagahu Hrvatima braniti Klis uz đenerala Lenkovića. Kad je Klis pao opet u turske ruke, ne osta druga i hrvatskom i srpskom narodu oko Klisa, već bježati odanle, i tražiti nova sjedišta za svoje naseljenje. S toga odmah čim Turci uzeše Klis, zapodješe se pregovori između ovoga naroda i između carskog dvora, a preko spomenutog đenerala, radi preseljenja. Tako nalazimo u ljeto iste 1596. godine odaslanike ovoga naroda u Gracu kod nadvojvode, gdje mole, da ih uzme u zaštitu i u vojničku službu; jer rekoše, da su sve izgubili braneći Klis. Ovi su poslanici bili i kod cara Rudolfa; jer ovaj zapovjedi i đeneralu Lenkoviću i nadvojvodi Ferdinandu (24. jula 1596.), da se "pošteni ljudi", Klišani i Dalmatinci, nasele ili u Senj ili po drugijem mjestima u Krajini. I odmah poslije ovijeh preporuka slijedilo je srpsko naseljenje u Gomirju, u Vrbovskom i u Moravici, koja se zvala Varanica. Ove je međe valjalo utvrditi, jer su ovuda prodirali Turci svaki čas u Kranjsku. Ovo prvo naseljenje izveli su glavom: đeneral Lenković, predsjednik ratnog vijeća, Vilhelm Vindišgrec, senjski kapitan Josip Rabata, Jopst Langenmantel i hrvatski ban Ivan Drašković. [Spomenici Hrv. Krajine I. listina CLXV. CLXX. CLXVIII. CLXIX.] A u ovome narodu i danas se spominje, da je najstarija naseobina došla iz Dalmacije sa vode Krke.

Zemlje ove, gdje se Srblji naseliše, pripadale su knezovima Frankopanima i Zrinjskima; ali su bile puste već od dugo vremena, pa su knezovi rado dopustili u prvi mah, da {29→} se tuda Srblji nasele, držeći, da će im služiti kao kmetovi. Nego se knezovi prevariše u svome nadanju. Srblji ni čuti ne htjedoše, da bi bili Raja grofovima; jer su im obećali carski komesari, što ih izvedoše i ovuda smjestiše, sve one pravice, kakve su već dobili žumberački Uskoci, koji su prozvani od to doba "stari Uskoci" za razliku od ovijeh mlađijeh naseljenja. Đeneral Lenković postavi odmah za kapitana ovijem Srbljima nekoga Sigmunda Kanšpera, jer mu bijaše namjera, da ih odmah priveže za se, i da ih potčini svojoj vojničkoj vlasti, istisnuv tako svako miješanje i upletanje domaće vlastele. A gomirski kapitan zavisio je opet od velikog kapitana ogulinskog. Grof Đuro Zrinjski potuži se s toga nadvojvodi 26. marta 1601. godine, gdje reče, kako su ban Ivan Drašković i đeneral Đuro Lenković, "prije dvije godine od prilike" izveli "Vlahe" iz Turske, pa ih naselili po njegovijem zemljama u Gomirju (bei Goimer), ali bez njegova znanja. S toga moli knez, da mu se taj narod sa svijem potčini: "damit sie mier, wass ich ihnen in ainen vnd andern anbefelhen dienen, gehorhen vnd allen gehorsamb, wie sichs gebürt laisten." I ne čekajući odgovora, stane grof progoniti Srblje sa posjednutijeh zemalja, na što oni zaištu dozvolu od kapitana svoga, da se vrate natrag među Turke, jer ne samo "što ne dobiše obećatijeh pravica kao i ostali Uskoci, nego ih eto još progoni grof Đuro od Tršca [Tržac, grad na Korani, sa turske strane na Kordunu, ogulinske reg. Daleko od Slunja tri sata. " Književnik" III . god. Str. 485.] sa najboljijeh zemalja." Kapitan izvijesti o ovome đenerala, a ovaj nadvojvodu, i to pismom iz Otošca (Wördl) kod Novog Mjesta, u Kranjskoj, od 8. maja 1601., gdje zamoli nadvojvodu, da zabrani grofu, neka ne dira u Srblje gomirske; jer bi mogli otići odande, pa bi se tijem Krajini vrlo naškodilo; neka i Srblje opomene na vijernost i na poslušnost, {30→} kako su se zakleli na to, a neka ih utješi ujedno i sa obećatima slobodama. Nadvojvoda odgovori na sve ovo 24. maja 1601 i zapovjedi grofu, neka ne dira u Srblje, inače bi se opet mogli odseliti u Tursku, a oni da čuvaju i grofa. Ujedno obavijesti i Srblje, da je pisao za njih grofu tržačkom, te im obeća da će im dati slobodu i pravice, kao i ostalijem Uskocima...."bey denen zuegesprochenen freyheiten, allermassen dieselben die ander Ussqoqqen haben, zu erhalten vnd zu schüzen."

Dok su ove zemlje puste bile, niko nije ni mario za njih; ali kad ih Srblji zauzeše, stadoše se prepirati grofovi Frankopani i Zrinjski, dokazujući svaki za se, da su zemlje njegove. Zbog toga izađu suci zagrebačke županije 1602. da riješe ovu razmiricu. Tu izjaviše grofovi kako ih je "prosil presvitli herceg ferdinanduš po generalu pokojnem Lenkoviću, da bi dopustili one Vlahe ondi na Gojmerju kako na pustom mestu naseliti i nastaniti, i onako da su je dopustili ondi nastaniti na Gojmerju, tako i s tim putem, da ondi stoje do te dobe, dokle se vidi pristojali se Gojmerje njih (t. j. Frankopana) ili gospodina Zrinskoga, i od pokle su ondi rečeni Vlahi nastaniti, da im jošć nisu nijedne hasne uzeli ni dohodka nijednoga od njih imali."

Ma da je nadvojvoda poručio grofovima, da ne diraju u Srblje, oni su opet pravili im svake neprilike, nagoneći ih silom, da im služe, kao da su im kmetovi. S toga se Gomirci potužiše u aprilu 1602. kranjskoj vlasteli, moleći ih za zaštitu protiv knezova Zrinjskih i Frankopana. Vele tu Srblji, da su došli po nagovoru đenerala Lenkovića i kapitana Frankola u nadi, da će naći zaštite kao hrišćani, ali da nijesu dobili nikakve potpore. Što su imali blaga i imetka, to da su dijelom potrošili, dijelom prodali. Da {31→} gladuju grozno, pa za to mole pomoć od vlastele preko svojijeh odaslanika: Vujice Kovača i Milisava zastavnika. Lenković da im je obećao sve zemlje u Vrbovskom i u Moravici, što drži knez Zrinjski i u Kamenskom, što je kneza Frankopana Tržačkog, a to sve da je pusto od više godina. Grofovi da ih smatraju kao svoje kmetove, i nagone ih, da ostave zemlje, ako ih ne priznadu za gospodare; ali da oni ne mogu služiti dvjema gospodarima. Još rekoše, da ih ima u svemu trista duša sa ženama i s djecom. Kranjska vlastela predlože ovu molbu 4. aprila nadvojvodi Ferdinandu. Među tijem nadadu grofovi tužikati Srblje, te valjati na njih drvlje i kamenje, samo da ih dobiju pod svoju vlast. Đeneral Kizel našljednik Lenkovićev, branio je najodlučnije Srblje od svakojakijeh kleveta, što su iznosili na njih grofovi u svojima tužbama, pa savjetovaše nadvojvodi, da ne preda naroda nikako grofovima; jer bi mogao odseliti, te bi ova međa ostala bez svake obrane, kao što je i prije bila. U svome izvještaju od 6. januara 1603. veli đeneral otvoreno, da su tužbe grofovske na Srblje lažne, i da ih tuže iz zlobe i iz pakosti, što ne će da budu njihovi kmetovi, pa s toga da su trojicu Srbalja nevine ubili. (Sonsten ist, seit ich alhie bin kein klag über ermelte Walachen khomen, aber sie haben sich woll approbierlich zu beschwören, das innen des von Serin (Sjeverin) und Tersacz vnterthanen aller wiederdruss nur auss neid und hass, dass sie nit auch unter ihrer Herrn sein, erzaigen, inmassen sie auch ihrer drey gar zu todt unshuldiger weiss geschlagen).

Ne treba da kažem, kako su se Srblji osvetili za ovo grofovima. Bolje bi prošli da su dirnuli u stršljensko gnijezdo, nego što su počeli Srblje ubijati! Na sva ova potraživanja odgovori nadvojvoda 6. dek. 1604., da ne može nikako predati gomirskih Srba knezovima Zrinjskim, i da ne odstupa {32→}od pređašnjih svojih odluka u tome prijedmetu, već ako grofovi podmire odmah i u gotovu preko 80.000 for. U ime troškova za provijant, municiju i za plaće, a povrh svega, ako se obvežu, da će na svoje troškove izdržavati vojnike u Gomirju. [Spomenici Hrv. Krajine knj. I. listine: CCV. CCVI. CCVII. CCIX. CCXV. CCXVII. CCXVIII. CCXIX. CCXX. CCXXI. CCXXXI. i CCXXXVI.]

 

[Mrkalj]

[Što su se Srblji ovako odlučno odupirali, da ne dođu pod vlast domaće vlastele u opšte u Hrvatskoj, nije ni čudo, kad se zna, da su domaći velikaši i plemići bješnji i silovitiji bili prema podanicima i od samijeh Turaka. Bili su to ljudi i bez vjere i bez srca, a bogme i bez stida. Evo samo dva tri li primjera na to. Grof Vuk Frankopan zgriješi nešto pokrupnije. Zagrebački kaptol, kao kraljevski sud, izašalje svog povjerenika, u osobi prebendara Andrije Koroškog, da stvar izvidi. Kad ovaj pokaže grofu sudbenu pozivnicu, potegne ovaj sablju na vratima grada Bosiljova, pa šćaše da posiječe prebendara. A kad mu to prepriječiše dva prisutna plemića, on ga dade svući do gola po svome krvniku, metne mu katanac na okrajak, pa onda ga išiba i izmlati javno pred svjetinom. Isto tako dade izbiti batinama i korbačima i pratioca prebendareva, Pavla Odrjančića, pa onako išibana, povale ga sa svijem gola na veliki kamen, te ga polijevahu cio dan i cijelu noć studenom vodom.

"Ako je Ivan Karlović još u Krbavi i Liki, dok je te županije držao, bio na rđavom glasu, budući gnječitelj i silink, to je bio njegov rođak i baštinik, inače viteški i slavni ban Nikola Zrinjski daleko goropadniji, čineći zulum na sve strane i tjerajući nemilo slobodne općine u jedno nevoljištvo"

Županijski sudac, Bartol Jurjević Švarački, izvještava saboru 1567., da su plemići Ivan Banski i Gašpar Blažević, dozvavši sebi u službenom poslu suca Petra Turkovića, grozno ga izmrcvarili, a to zgrabivši pseto za rep pa onijem psetom tako su ga istukli, da je siromah od toga i umro. (R. Lopašić u Vijencu za 1875. 325 i 1877. 698 – 700.)

Kad su ovako prolazila gospoda, da šta li se je radilo sa jadnijem kmetovima! Evo i na to primjera. Godine 1573. dozlogrđelo plemićko bjesnilo kmetovima u Zagorju, pa se diže kuka i motika, da jadnici krvlju svojom ispišu "stare pravice." I tu se našao Srbin, Ilija Grgurić nazvan Prebjeg da bude glavni vođa, a uza-nj bijaše poznati hrvatski mučenik, "muški kralj," Matija Gubec. Tukli se i krvili se baš junački, ali vlastela nadjačala, jer joj moradoše pomoći i Srblji Žumberčani." Dosta je dugo bjesnio neodlučan boj, dokle sa tri strane ne razbiše seljačku vojsku i u bijeg ne natjeraše, a mnoge i poloviše. Grozno su bjesnili plemići nad ulovljenima seljacima. Vješali su ih po drveću i uz seljačke kuće. Nije bilo drva na kojem ne bi visio po koji seljak, gdje gdje i po desetak njih na jednom drvu. Razbjegle po gori seljake proganjahu konjanici. Samoga vojvodu Gubca živa uhvatiše. Razjareno plemstvo odluči okruniti ga ražarenom željeznom krunom, da pokažu kukavnom narodu, što je to "muški kralj," kako su ga njeki izmed braće njegove u bijesu buntovnom stali bili nazivati. Na trgu sv. Marka u Zagrebu okruniše ga, a onda mu tijelo na četvoro razderaše. I Iliju grgurića i Mihajla Gušetića Štajerci uloviše, pred sud carski u Beč dovedoše. Padoše im glave pod krvničkim mačem." (Smičiklas knj. II. str. 68.) Ja mislim da je dosta!]

 

[Mrkalj]

{33→} K ovoj prvoj gomirskoj naseobini pridošlo je 1605. g. još naroda, i to iz Ostrošca u Bosni. Iste godine 25. avgusta pozivlje nadvojvoda grofa Zrinjskog, da za ove doseljenike ustupi nužno zemljište u Moravici i u Delnicama. Po ovaj je narod išao đeneral Kizel u slijed predhodne carske dozvole; jer veli nadvojvoda u svome pismu na grofa Nikolu: "Dier werdet ohne zweifel gehorsambliehen bewusst sein, das auf unser vorgehendegenedigiste beliebung vunser rath vnd obrister in Crabatten Veith Khisl, freyherr, vnlangst ain zimbliche anzall feiner angesehenlicher Wallachen sambt ierem weib vnd khindern von Osstroschacer feldt heraus vnd in die Christliche deuotion gebracht".

Grofovi i opet smetahu, da se ovaj narod ne naseljava tuda, s toga se ozbiljno potuži đeneral nadvojvodi 16. februara 1606., gdje veli, da grofovi svakojako prijete i progone narod, da mu otimlju stoku i tjeraju ga sa zemlje, koje su ležale puste i beskorisne već toliko godina. A za narod veli đeneral: "A kako su ovo ugledni i pošteni ljudi, među kojima se nalazi do dvjesta dobrijeh puškara, koji će otadžbini i međama, na svakom pohodu i u svijem četovanjima, po što dobro poznaju zemlju i međe – protiv krvnoga neprijatelja od velike koristi biti i velike mu štete nanijeti: s toga držim za nepravdu, da se ovi ljudi od grofova rašćeraju i proždenu, i da se krenu sa zemlje, koje su im prije dobre volje date i ustupljene; pa da se povrate neprijatelju na službu". {34→}

U istom pismu izvještava đenerao, da od grofova nemaju mira ni oni Srblji, što ih je naselio đenerao Lenković, te moli, da se pošalju radi toga povjerenici, koji će razmeđiti zauzete zemlje.
Isti ovaj đenerao izveo je i 1607. g. srpskoga naroda iz Turske, pa je i ovaj narod smješten oko Gomirja. Ovaj narod zimovao je u selu Jadrču, kod Bosiljeva, a u proljeće 1608. razmjestio se je između pređašnjijeh doseljenika.

Do godine 1622. sačinjavahu opštinu gomirsku tri sela: Gomirje, Vrbovsko i Moravice, i te godine bilo je u sva tri sela 48 kuća sa 1160. duša, od kojijeh je bilo 300 upisanijeh vojnika, a služilo ih je na stražama i dobivalo vojničku plaću njih 60. Ostali vojnici radili su kod svojijeh kuća, ali čim je trebalo preteći ili suzbiti Turke ma gdje u okolici, morali su svi poći sa svojim vojvodama, a na poziv ogulinskijeh kapitana, kojima su bili svi povlašteni. Veliki kapitan ogulinski, grof Gaspar Frankopan, krene se sa svojim Gomircima godine 1632. u današnji cazinjski kotar, u Bosni, pa prevede od tuda, od manastira Gomele, veliki broj Srbalja. Ovaj se narod smjesti po Ravnoj Gori, po Smrčevoj poljani, po Starom Lazu, po Mrkopolju, po Tuku iza Bjelolasice, po Jasenku i po Drežnici. Ovaj je narod pregnao sa sobom silno sitno i rogato blago, s toga se i raširi ovako na daleko, samo da zauzme što više ispasišta za svoju stoku.

 

[Mrkalj]

Malo kasnije 1639. godine isti grof prevede srpski narod nasilno iz Petrova Polja. Ko ne htjede ni silom prijeći, one dade grof poubijati . Jedan dio ovoga naroda naseli najprije oko Brinja, a onda poslije u Plaški, a 17 kuća u Vitunj i to: "auf Ihre Majestät befechl. " Vitunj je stari grad frankopanski, između Ogulina i između Gomirja, i tu je grof naselio Srblje, da mu čuvaju taj prolaz od Turaka. Još 1632. godine dobile su dvije srpske porodice i to: Nikola Mamula i Nikola Kresović od samoga cara, Ferdinanda II. zemlje u Vitunji. Do ovijeh naseli grof Gaspar 1639. {35→} spomenutijeh 17. porodica. Evo poimenice onijeh gospodara, što se tada naseliše u Vitunj:

1. Radota Voćić sa 7 duša
2. Ivoš Mihajilović sa 14 duša
3. Lazar Mihajilović sa 5 duša
4. Božidar Koraćević sa 8 duša
5. Stevan Kosanović sa 7 duša
6. Rada Radelić sa 7 duša
7. Milašin Radelić sa 6 duša
8. Ignjatija Trbojević sa 7 duša
9. Đuro Nožić sa 8 duša
10. Mila Kovačević sa 6 duša
11. Radovan Brvić sa 5 duša
12. Cvjetko Čudanović sa 4 duše
13. Ilija Vagavić sa 4 duše
14. Petar Hranilović sa 4 duše
15. Radojica Voćić sa 4 duše
16. Vojin Ličanin sa 6 duša
17. Prerad Kosanović sa 6 duša​

Zbog ovijeh naseljenika u Vitunju pobune se Ogulinci, pa pogaze Srbljima usjeve i posijeku im voćke, zahtijevajući od grofa, da se ovi " bezbožnici " za 8 dana maknu iz Vitunja. A kakvi su to sokolovi, ti Ogulinci bili, lijepo ih je opisao karlovački đeneral grof Vuk Frankopan u svome izvještaju od 5. jula 1640. g. na tužbu nezadovoljnijeh Ogulinaca, caru Ferdinandu III. Veli đeneral Vuk caru, da su tu tužbu podnijeli kojekakvi "pustolovi i skitnice, koji su pobjegli: iz Kranjske, iz Vinodola i iz drugijeh mjesta zbog svojijeh dugova i zbog drugijeh rđavijeh djela, pa kojih se je toliko steklo u Ogulin, da su zauzeli grofovske zemlje od Ogulina do Modruše". Ali da neće da priskoče u pomoć, kad je nužda; da ne će ni na stražama da postoje, dokle {36→} plaćeni vojnici (a to su bili Srbi) obrađuju svoja polja i da se ni po što ne dadu na opkopavanja po međama. [Das sey allerhandt lampengesindl, welches irer schulden halber oder andern beesen stükhen halber auss Crain, Weintahl vnd andern orthen entlaufen müessen, aldorten zu Ogulin in solcher menge vndergeschlaift, dass sie vnsern wissentlichen Frangepänischen grundt von Ogulin biss Modrusch für sich selbsten impatronieret … verwaigern sich doch in nothfall oder lärmenszeit ainige hilf zu laisten, wöllen auch, wann die besolden Oguliner mit der veldtarbeit zu thun, vnd damals der Türkischen gafahr vndervorfen sein, ainiche wacht nit halten, vill weniger sich zu ainicher gränizverhäkhach gebrauchen lassen i t. d." (Spomenici Hrv. Krajine knj. II. Listina CXXXVI.)]

Zbog ove pobune u Ogulinu dugo se vodila istraga. Godine 1641. bili bi ubili Ogulinci svoga župnika, što ih je savjetovao da se primire, između njih. A kod istrage reče grof Gaspar, da je on po carskoj zapovijesti naselio Srblje na svoje zemlje, a ne na ogulinske, pa "da će mu Srblji hiljadu puta više valjati protiv zakletoga neprijatelja, nego li Ogulinci". Srblji ostaše u Vitinju i do danas, jer sve posjednute zemlje kupiše poslije od grofova za svoje novce.

Poslije ove vitunjske naseobine ne nađoh, da je kasnije još naseljavato srpskoga naroda u gomirski dištrikt. Sva naseljena sela sačinjavahu do krajiškog uređenja god. 1746. jednu zajedničku, i crkvenu i političku opštinu, pod imenom "gomirska opština". U jednoj listini od godine 1659., dakle 20 godina poslije pošljedne naseobine, spominje se, da su onda bile u cijeloj opštini 83 kuće sa 800 muškijeh glava. A posjednuti prostor zasizaše sve zemlje i planine: od Kupe međom sjeverinskom, bosiljevačkom, ogulinskom, onda međom modruškom na međe brinjske i krmpotske, odande međom fužinskom, delničkom na Skrad, na kranjske Moravice pa opet u Kupu.

Zapodjenuta razmirica sa grofovima zbog posjednutog zemljišta trajala je ne malo punijeh šezdeset godina. Grofovi, kao gospodari zauzetijeh zemalja, neprestano su iskali od cara, da im se Srblji podvlaste, ali ni Srblji ni car ne pristajahu {37→} na to nikako. Godine 1622. navale grofovi smrtoglavice, da jednom već dobiju ovaj narod; ali narod se i opet usprotivi najodlučnije, uvjeravajući nadvojvodu u Gracu, da ne će nikako pod grofove; jer ne će da budu robovi, već slobodni vojnici, koji će slušati samo cara i njegove đenerale. S toga zamoliše, da se već jednom uredi prijepor između njih i između grofova, pa ako carevina ne može drukčije da otkupi naseljenih zemalja: neka ih otkupi za onijeh sedam do osam hiljada for. što im duguje carstvo zbog neisplaćenijeh vojničkijeh plaća. A ne može li ni tako da bude, a ono neka im se dopusti, da se rasele sa ove međe.

 

[Mrkalj]

Godine 1631. pristane grof da proda cio posjednuti prostor za 10.000 for. Ali se taj ugovor pokvari, jer Srblji ne mogoše redovno plaćati na ugovorene rokove, po što neuredno primahu plaću. I tako ostane razmirica i na dalje kako je i bila, s čega je često dolazilo i do mrtvijeh glava, svađajući se za međe sa grofovskijem podanicima. Jedva se dođe do stalne pogodbe i do ugovora godine 1657. Tada izađu carski povjerenici i pogode se zbilja sa grofom, te ovaj proda sav zauzeti prostor sa svijem šumama, oranicama košenicama u potpuno vlasništvo Srbljima. Srblji ustupe grofu svoje vojničke plaće, što ih primahu od države, i to kroz četiri godine dana; a te su plaće iznosile do 15.000 forinta. Ugovor, što je sklopljen tada o ovoj prodaji i kupovini, glasi u srpskom prijevodu:
" Kad je ono prije mnogo godina prešao znatan broj Srbalja iz turskog ropstva ovamo u hrišćanstvo, onda su se oni sa milostivim znanjem i dopuštenjem njegova carskoga veličanstva Ferdinanda II., kao gospodara i cara avstrijskijeh zemalja, smjestili: po Gomirju, po Vrbovskom i po Moravici, koja su zemljišta pripadala grofovsko-frankopanskom imanju bosiljevačkom. I po što su poslije Srblji i na dalje širili se po posjedu rečene Frankopanske porodice, u spomenutom {38→} dištriktu, to su nastale otuda velike protivnosti i neprilike, koje su bile godine 1631. uklonjene ugovorom, po kojem je obećato frankopanskoj porodici za rečeni kotar i za uživane zemlje, da će joj se isplatiti 6.000 for. po najmilostivijoj naredbi njegova carskog veličanstva, osim 4.000 for. što se obavezaše Srblji dati; u svemu dakle 10.000 for. Ali kako se onda ne mogoše složiti u rokovima za plaćanje, to se je zbog toga razbio cio ugovor i od cijele pogodbe ne bi ništa. Da bi se pak već jednom uklonile mnogogodišnje razmirice između obje stranke, i da bi se utvrdio stalan mir ugovoreno je:

Prvo: na jako posredovanje i na živo nagovaranje od strane carskijeh komesara prepušta rečeni g. grof Frankopan Srbljima označeni vlastiti dištriht u Gomirju, u Vrbovskom i u Moravici, kao što su ga do sada uživali, na njihovo potpuno, slobodno i nezapriječeno upotrbljavanje i uživanje, uz izričnu obvezu: da im u tome ne će niko od strane Frankopanske smetati ni priječiti, nego će grof Frankopan ugovor ovaj poštovati i štititi, i u svakom slučaju kao zakonit priznavati.

Drugo: ovijem se ugovorom prepušta Srbljima u posjed i onaj dio Kamenskog, što su za-nj Srblji plaćali Frankopanskoj porodici svake godine neku svotu novca – zajedno sa brdom "Cetinom", pa da oboje uživaju. Samo za ovo brdo Cetin, izrično se ugovara, da je Srbljima slobodno travu kositi i stoku napasati tuda, ali drva sjeći ni po što ne smiju. Ako bi pak Srblji ili njihovi čobani, odraslo drvo ili posjekli ili potpalili ili inače oštetili, obvezuju se za svako tako stablo platiti globe po jedan talir.
​

S druge strane obvezuju se Srblji ovijem ugovorom, da će za ovaj znameniti prostor i za lijepe zemlje, već više spomenutom g. grofu Frankopanu, ustupiti i prepustiti za četiri godine uzamanice cijelu svoju plaću, kako im je ista po vojničkom spisku doznačena, i koju im isplaćuje slavna {39→} pokrajina Kranjska, izuzimajući samo onijeh pet mjesta, svako po 3 for. i 30 kr., koja pripadaju onijem Srbljima u Modruši i u Otoku, – ali tako, da od ove plaće nikome se ne smije, ma ko on bio, ni ustaviti ni odbiti ni pare, dokle gođ g. grof Frankopan ne primi potpuno na ruke sav iznos za četiri godine. A ako bi koji Srbin podigao svoju plaću posebice, ili je prepustio nekom drugom, pa se tako okrnjio pogođeni iznos, onda je slobodno g. grofu Frankopanu naplatiti se silom od ostalijeh Srbalja".

Ugovor ovaj potpisan je u Ogulinu 13. jula 1657., a potpisaše ga od strane carske: grof Tatenbah, baron Centner i karlovački đeneral grof Auersberg. Od strane srpske: Nikola Dokmanović, knez gomirski i Milivoj Vučinić, vojvoda modruški. A kao prodavalac potpisa se: Đuro grof Frankopan. Nego kao da Srblji nijesu vjerovali ni grofu ni carskijem komesarima, jer podnesoše ovaj ugovor samome caru na potvrdu, i car Leopold potvrdi 8. marta 1659., gdje stoji izričito: "also und dergestalt, das Sie solchen district hinfihro Als Ihr erkhauftes Guet, unangefochten besicen, bewohnen und geniesen mögen".

Poslije potvrdi isti ugovor i car Karlo 30. avgusta 1727., a carica Marija Terezija 17. marta 1759. Kaptol zagrebački kao kralj. Sud izašalje svoga povjerenika, koji Srblje i formalno uvede u posjed kupljenoga dištrikta i izda im o tome zakonitu ispravu. Na kraju ovoga ugovora dodata je i zaporka, po kojoj su Srblji morali kupljeni kotar ustupiti za 15.000 for. "gotova i dobra novca", ako ovaj kotar ne bi više granica bio prema Turskoj, nego bi se danas sjutra hrvatska kraljevina prema Turskoj razmakla.

Ovijem pravom posluži se država godine 1754. Tada su morali Srblji svoje šume i 672 ½ rali oranica i košanica između Fužine i između Mrkopolja ustupiti Provincijalu; i za to dobiju oštete 2000 for., koje novce razdijeliše među onaj narod, što se je morao sa oduzetijeh zemalja raseliti. {40→} Ovaj se narod premakne istočno po Mrkopolju, po Starijem Lazima, po Ravnoj Gori, po Smrčevoj Poljani i po Vrbovskom, i razmjesti se između svoje braće, što se od prije tu zaustaviše. Pravi ugovor o ovome sačinjen je i potpisan u Ljubljani 10. jula 1754. Od strane srpske potpisaše ga: tadašnji vladika Danilo Jakšić, Maksim Mamula, kapitan, Todor Mrvoš, Radota Tatalović i Došen Musulin opštinski suci; Nikola Mamula, Pilip Trbuhović i Petar Hajdin, Graničari. Ovaj je ugovor još i za to važan, što je država tada priznavala Srblje kao zakonite gospodare otkupljenijeh zemalja i šuma i svuda ih naziva prodavaocima, a sebe kupcem. Ali kao što ćemo kasnije vidjeti, sve je to poslije izvrnuto.

Tek što se je ovaj narod premakao sa ove strane Mrkopolja bliže Gomirju, ne osta ni tu na miru. Godine 1764. kretoše ga i odatle. A za što i kako, to nam je najljepše ispričao pokojni patrijarh Rajačić, u svojoj prestavci na zemaljski Hrvatski Sabor 1861. godine, te ćemo ovdje navesti njegove riječi:

"U početku XVIII. vijeka, a naročito pod carem rimskim i kraljem ungarskim Dragutinom VI. bude građena cesta od Karlovca u Bakar i u Rijeku, koja se i danas zove Karolina. Ta cesta udari preko Novigrada, Bosiljeva, Vrbovskoga, Ravne Gore, Mrkoplja, Fužine, dakle od međe bosiljevačke do međe fužinske preko hatara gomirskog, u dužini skoro punijeh šest štacija."

"U vrijeme kraljice Marije Terezije, bila je potreba u trgovačkom vidu kroz te slabo naseljene štacije esnape trgovačke i carske transporte pod kiriju prevoziti, tom jednom cestom k moru. Gomirci budu od vlade ponuđeni, da se podvežu transporte preko svoga hatara prevoziti; ali oni ove obveze niti su htjeli, niti su mogli primiti, jerbo su i tako obvezani bili graničarskom službom skoro neprestano s Turcima boriti se, a s druge strane opet pod šumom stojeće ravnice krčiti i plodonosnima činiti. Na ovaj njihov odgovor nije vzirala visoka vlada, ni na to, što su oni graničari, {41→} i kao takovi osobitim dužnostima podvrženi, ni na to što su ovi prijedjeli njihova sobstvenost, koju su oni za svoje rođene novce kupili, i na koju su oni kao plemići štatuirani. Njihove kuće budu procijenjene i isplaćene, a oni iz tih prijedela išćerani i u one druge časti njihovoga prijedjela prebačeni, a na njihove zemlje Nemaci, Kranjci, Štajerci i bog zna kakvi još drugi narodi, koji sada četiri velike obštine sačinjavaju, naseljeni. Tako i sve ono što je preko te ceste k zapadu do Kupe, šljedovatelno više od polovice prave sobstvenosti njihove, bude bez svake isplate i naknade pod kamaru bačeno".

"Kad je Ogulinska regementa pod istom slavnom kraljicom regulirana (1746.) onda su im i zemlje njihove i šume oduzete, i oni kao i proči Graničari, koji nijesu zemlje i šume kupili, budu pod kontribuciju graničarsku bačeni. Šljedovatelno od sobstvenosti njihove postao je feudum, kao i drugih Graničara, i oni i dan današnji ne samo što za svoju sobstvenu zemlju služe i krv prolijevaju, nego i danke sve plaćaju, a gora njihova prodaje se na račun erarijuma graničarskog i kameralnog".
​

Sve je ovo živa istina, što patrijarh reče, od riječi do riječi. Po Božiću 1764. godine dođe đenerao Mikašinović u Gomirje i dade tri puta uzamanice javno oglasiti: kako je stigla carska zapovijed, da se sav srpski narod s ove strane Kleka i Smolnika ima preseliti s one strane Kleka u Drežnicu i već kamo mu drago. Narod živ premre od straha, jer Mikašinović uvjeri narodne glavare, da je to prava zbilja i da nije šale. Bilo je tada već sila naroda. U Gomirju i u Vrbovskom bilo je preko 200; u Smrčevoj Poljani 6; u Ravnoj Gori 12; u Starom Lazu 2, a u Mrkopolju 29 kuća. Koliko je u tijem kućama naroda bilo, ne spominje se u listinama, ali kako su onda graničarske zadruge bile jake, možemo uzeti, da je i naroda bilo mnogo. Nije šala sav taj narod krenuti od jednom sa svojijeh sjedišta na kojima se {42→} odomaćio već od 160 godina! Pa još ne znati, ni kamo da se toliki narod preseli, jer u Drežnici bilo je naroda i od prije, i ovaj se iz Gomirja nikako ne bi mogao tamo smjestiti.

 

[Mrkalj]

Neko napiše narodu opširnu i vrlo lijepu prestavku, gdje ispiše svu istoriju naroda ovoga, od naseljenja pa do ovoga raseljenja, i tu prestavku predadu glavari ondašnjem đeneralu, feldcajgmajsteru Beku, moleći ga, da se ne kreće sa svojijeh kupljenijeh zemalja. Tadašnji vladika, Danilo Jakšić, zauzme se za svoj narod, i ode radi toga istog proljeća u Beč, gdje je ostao mjesec dana. U ljeto iste godine izađe komesija u Gomirje i odredi, da se raseli samo onaj narod, što je bio uz Karolinsku cestu, a to je onaj: iz Smrčeve poljane, iz Ravne Gore, iz Starog Laza, iz Mrkopolja i iz Vrbovskog s desne strane Ceste Karolinske. Nije bila druga već seliti pa seliti i ako sa rascvijeljenijem srcem. Nekima odrede mjesto po Ljubošini, nekima po Hreljini, Po Musulinskom Potoku i po Vitunju, sve između Gomirja i između Ogulina. Dobar dio ode i smjesti se po Drežnici. Za kuće i za ostale zgrade stoji u papirima da je dato narodu nešto preko tri hiljade for., ali potonje tužbe narodne na više vlasti dokazuju, da to nije nigda isplaćeno narodu. Tada je ovaj narod grozno se prosuo i osiromašio. Tekar, kad je narod krenuo se i prosuo po vrletima ljuboškima, gdje je trebalo desetak godina krčiti krš i vaditi kamen, da se išto dobije plodne zemnje, vidje, na kakvo je čudo naletio. Narodni glavari letjeli su od jedne vlasti do druge, moleći i bogoradeći: da se povrate na stara sjedišta, ali odgovor im je bio, što su ih pobacali u tavnice karlovačke i ogulinske. Tako zamoliše godine 1766. đenerala, da im dade "pasuš i preporuke do carskoga dvora, budući da imaju carsku najmilostiviju privilegiju, na koju smo iz Turske zemlje ovdje naselili, koja se sada ovdje po sve raskida, i tako smo je radi odnijeti i njih {43→} cesaro kralj. Svjetlosti najpokornjejše predati od kuda su je i naši pradjedi i primili, a carska Svetlost kako s nami naredi, u njihovoj visokoj milošći stoji".

Godine 1768. zamole Gomirci, da im se bar povrati Vrbovsko i Ravna Gora, ali na tu molbu odluči đeneral Prajs 10 avgusta 1768., da se više nikada ne usude dosađivati sa svojima " bezobraznima zahtijevima" (ungestimmen Gesuchen) ni usmeno, ni pismeno, jer da će inače biti najstrožije kažnjeni. I tijem je završena i ova rabota.

* * *​

 

[Mrkalj]

Spomenutijem ugovorom od 1657. godine kupili su Gomirci i sve šume u posjednutom svome kotaru. Šume su uprav sve u ovome kotaru, jer oranica i košanica tuda i nema, osim po gdje koja prolisina u planinama i ono, što su ljudi svojijem znojem i trnokopom iskrčili i umilovali. Kad je princ Hildburgshauzen 1746. g. regulirao ogulinsku regementu, onda on nametne porezu na oranice i na košanice ovoga kotara, ne priznavajući onoga gomirskog ugovora od 1657. g. Poreza ova bila je neznatna, jer je i zemlje malo bilo, a ustavljata je narodu od vojničkijeh plaća, po što je tada dobivao svaki vojnik za svoje vojničko odijelo i za izdržavanje na stražama po 12 for. godišnje. Narod uprav nije ni znao u prvi mah kolko mu se ustavlja u ime poreze. Gore je urađeno sa šumom narodnom. Odmah poslije 1746. godine uzme država sve gomirske šume pod svoju upravu i pod svoj nadzor, da ih tobože ne tamani narod nemilice. Tako je trajalo nekolike desetine godina. Država je upravljala i gospodarila, a narod se brojio kao gospodar kupljenijeh šuma. To smo vidjeli i godine 1754., kad ono otkupi erar šume i zemlje od naroda između Mrkopolja i između Fužine. Ali kasnije stane ogulinska regementa sve većma odbijati narod od njegovijeh šuma, pa najkašnje počne ih smatrati kao da su državne. Od jednom zada erar i prodavati ove šume, {44→} a narodu dopusti, da ih upotrebljuje samo za svoje najpreče potrebe. Kad vidješe Gomirci, da se njihove šume prodaju za tuđu korist, stanu ozbiljno da brane svoje šume i to onako, kako im je to kao Graničarima moglo biti, a to je molbama na svoje zakonite vlasti. Tako nalazimo, da je prvi put protestovao narod 1800. godine, dokazujući, da je on i šume od grofa Frankopana kupio, pa da su mu sada te šume nezakonito oduzete, ma da ih je preko sto godina mirno uživao kao svoje vlastite.

Tako je rađeno 1803. i 1807.; a 1818. godine predadu Gomirci opširnu prestavku o cijeloj ovoj stvari samome caru Francu I. i to u Ogulinu; jer je te godine car ovaj putovao po Krajini, pa došao i u Ogulin. Na ovu prestavku stigne carska odluka preko Đeneral-Komande 11 aprila 1822: "Dass den drei Gemeinden, Gomirje, Vrbovsko und Moravice, welche ihre Besitzungen mittelst des frangepanischen Vertrages um die Summe von 15.000 ft. eigenthümlich an sich gebracht haben, für dass, was ihnen seit der Zeit abgenommen und nicht vergütet worden ist, ein verhältnissmässiger Betrag ausgeschieden, und aus dem Cameral Aerar erfolgt werde". A dvorski Ratni Savjet saopštavajući ovu carsku odluku, priznaje valjanost ugovora Frankopanskog i veli, da su Gomirci, na temelju istoga ugovora za one zemlje što su ih morali ustupiti 1754. i 1764. dobili u ime otštete 5.158 for. 37½ kr., pa poziva vlasti, da izvijeste najtačnije, jesu li od ovo doba narodu gomirskome uzete kakve zemlje, pa ako su oduzete, neka predlože: kakva bi se otšteta imala za to dati narodu?

U to vrijeme zapovijedao je u Ogulinu obrstar Juco Rukavina, i on ovu prevažnu odluku nekako zataji i zabaci, a Bog bi ga znao za što! Gomirci saznadu za nju tekar 1846. i onda se na novo obrate na Đeneral-Komandu (12. juna 1846.) moleći, da se izvrši carska odluka od 1822. U toj svojoj prestavci vele Gomirci izrično, da su carsku odluku {45→} saznali tekar 1846. godine.

"Als endlich Seine Majestät Kaiser Franz 1818. unsere Gegend Persöhnlich beglückte, bei welcher Gelegenheit wir unsere unterthänigste Bitte unterlegt haben,worauf das hohe erfolgte Resultat sub Beilage B. gehorsamst unterlegen. Und welches wir seit jener Zeit trotz unserer sovielfältigen Bemühungen welche auch mit Auslagen verbunden waren erst am 17ten d. M. vom löbl. Oguliner Regimente erhalten haben; ob aber das gedachte Regiment oder der damalige H. Oberste Rukavina den verlangten Sachverhalt allerchöchsten Orten unterlegt, ist uns unbekant. Obraćao se je narod i poslije na vlasti radi svoje pravice, ali svagda badava. Godine 1853. dobije narod odluku, da putem procesa svoje pravo traži; ali, ili što se bojahu troškova, ili što ne smjedoše kao Graničari tužiti se sa carevinom, udariše i na dalje molbeno kakio se je eno i patrijarh Rajačić 1861. zauzimao, pa ipak i do dana današnjega osta kako je i bilo. Osta narod bez svojijeh šuma, a te šume što ih narod svojata, iznose 57.540 rali. A sve kad bi se od ovoga broja odbile šume one, što su državi ustupljene 1754. i 1764., opet bi ostalo do 40.000 rali šume, koja bi pripala Srbljima.

[Oriđinali spomenutijeh ugovora; carske konfirmacije na onaj ugovor od 1657:, svjedočanstvo kapitula zagrebačkog i druge važne gomirske isprave, čuvate su svagda u manastirskoj crkvi, i to u oltaru, u posebnoj škrinji. Kad je erar prisvojio šume, onda narod posumnja, da ne bi kaluđeri izdali ili uništili ove isprave, s toga ih odnesu iz manastira i ostave kod kr. Inspektorata u Vrbovskom. Odatle uzme ih 1803. radi upotrebe lajtnant Vasilj Maravić, pa su ih od to doba čuvali po kućama narodnijeh starešina, čas kod jednog, a čas kod drugog.

Godine 1816. bile su u Vitunju, u kući Sime Vujinovića, gdje ih je čitao ondašnji gomirski arhimahdrit Rajačić i gdje na skoro izgorješe zajedno sa kućom Siminom. Nego su se sačuvali ovjerovljeni prijepisi. Taki prijepis od ugovora onog prvog našao se 1845. u regim. Arhivi ogulinskoj, a ovjerovljen je od auditora Megeša u Ogulinu 5. septembra 1760., i taj je u manastirskoj arhivi. Drugi prijepis istoga ugovora ima u arhivi zagrebačke đen. kom. Odakle je naštampan u Spomenicima Hrv. Krajine knj. II. CLXXXV. U srpskom prijevodu štampan je u Magazinu 1870.-1871. strana 136.-143.] {46→}

Godine 1784. ustupljene su Moravice i pet kuća iz Vrbovskog pod provincijalnu upravu. Bila su tada svega 73 kućna gospodara, a svi su imali ukupno 984 rali zemlje. Šume pak ustupljeno je Provincijalu 4.484 rali. Od Vrbovčana otpalo je pet kuća sa 141 rali zemlje. [Oriđinalna isprava o tome u arhivi manastira Gomirja.]

* * *​

 

[Mrkalj]

I gomirski Srblji dobili su neke posebne povlastice kao i oni u Žumberku. Odmah poslije onog prvog naseljenja zamoliše ovi Srblji 1605., da im se podijele obećane pravice, kakve su dobili " stari Uskoci", i da im se već jednom počnu izdavati obećate dvije stotine forinta godišnje na prah i olovo. Ova potpora bude im određena odlukom nadvojvode Ferdinanda od 4. septembra 1605. i to iz prihoda pokrajine Kranjske, kamo je isti nadvojvoda zapovjedio 28 avgusta iste godine, da se taj novac redovno isplaćuje svake godine preko đenerala, kako se ne bi Srblji tužili više zbog toga. Ova je odluka ponovljena od istoga nadvojvode, ali kao cara 18. februara 1630. i to s toga, što je ono pređašnje pismo od 1605. izderano i iskvareno, da se nije moglo više ni čitati, veli car u svojoj ponovljenoj privilegiji. Ovu su potporu dobivali Gomirci redovno do krajiške regulacije 1746. Od to doba prestala je i ova pripomoć.

Za posjednute zemlje bočio se ovaj narod sa grofovima sve do godine 1657. Da li je što plaćao za zemlje dotle, ne spominje se ništa u listinama. Oslobođeni su bili i ovi Srblji od svake carine i cestarine na svima cestama i prolazima od Rijeke do zagreba.

Godine 1642. novembra 10. odobreno im je od dvorske komore u Gracu da smiju podizati pet stotina kablova soli besplatno iz carskijeh solana na Rijeci. A 19. oktobra 1660. doznačeno im je još dvije stotine kablova " jer su se znatno {47→} umnožili". Bilo je tada svega naroda 83 kuće i 800 muškijeh glava.

Najvažniju povlasticu dobiše ovi Srblji, što im je data opštinska samouprava. Kad se je ovaj narod ovdje naselio, upravljahu nad njim domaći knezovi i vojvode. Ali ogulinski kapitani, kao vojnički zapovjednici, stanu se sve to većma miješati u opštinske poslove. Srbljima to ne bi pravo i s toga zamole 1659. god., da im se dopusti da sami sobom upravljaju u svojoj opštini. Car Leopold uvaži ovu molbu i privilegijom od 19 Oktobra 1666. dopusti Gomircima, da biraju sebi po četiri suca svake godine, koje će karlovački đenerao potvrđivati. Od ova četiri suca dvojica moraju biti Hrvati, a dvojica Srblji. "Dass Sie jedenfallss, wann ein Richter zu sezen sein würdet, Vier Subiecta vnd zwar zwey auss der Crobatischen; vnd zwei auss Ihro selbst aignen nation, dem herrn Generall Obristen zu Carlstadt, vorzuschlagen in allerley verbunden sein sollen". Ovdje pod imenom Hrvata razumjeti valja, da su dvojica između sudaca morali biti vjere rimokatoličke, ma da u cijeloj gomirskoj opštini ne bijaše druge vjere osim pravoslavne. S toga su morali birati Ogulince za suce. Ali do godine 1729. kao da se nije najstrožije pazilo na ove izbore; jer po imenima sudeći, sva četiri suca bila su ponajviše sami Srblji. Godine 1718. bili su: Herr Carl Bucha, kayser. Veldtschreiber zu Ogulin, vnd Johanes Laibacher, gefreyter des Löbl. teut. Fährls, vor Ober vnd unter Richter bestellt worden.

Godine 1729. potuže se Gomirci, da se ogulinski kapitani i opet miješaju u njihovu opštinsku upravu, i s toga car Karl VI. ponovi gornju privilegiju i naredi, da dvojica sudaca moraju biti vjere rimokatoličke. Od četvorice potvrđivao je đenerao jednog za glavno suca (Oberrichter), i ovaj je bio ujedno i opštinski načeonik. Od ostala tri suca potvrživao je đenerao najstarijega za starješinu (senior Unterrichter) {48→} i za sudskog perovođu; i ovi su potvrđivani na tri godine. Opština je birala i šest sudskijeh prisjednika, od kojijeh je trojicu potvrđivao đenerao na godinu dana, po što bi se prije uvjerio o njihovu poštenju od glavnog suca. Sud dakle gomirski sastojao se je od četiri suca i od tri prisjednika, koji su se zaklinjali pred đeneralom. Sudbene presude donošene su većinom glasova. Priziv podnašan je đeneralskom sudu u Karlovac. O raspravama vodio se je zapisnik, gdje se morala zavesti tužba, obrana, prigovori i svi iskazi ispitanijeh svjedoka. Dosuđene globe dijeljenu su na tri dijela. Dva dijela pripadala su vojničkoj blagajni, a treći dio dijeljen je onda opet na tri dijela. Od ova tri dijela jedan je dobivao đenerao, a drugi dio dijelili su glavni sudac i perovođa, a preostali treći dio dijeljen je onda na šest dijelova, te dva dijela dobivahu ona dva suca, a tri dijela tri prisjednika, šesti dio uzimat je za opštinu.

Sa regulacijoim Vojničke Krajine prestale su sve povlastice. Sve je to stegnuto pod najstrožiju vojničku upravu. Od Gomirja načinjena je "oficirska štacija", koja je bila podvlaštena ogulinskoj kompaniji. [O svemu ovome ima originalnih listina ili ovjerovljenijeh prijepisa u arhivi man. Gomirja. Dalje vidi: Spomenici Hrv. Krajine, knj. I. CCXLV. CCXLVII. CCXLIII. CCXLVI. CCXLIX. CCLI. CCLII. CCLIII. CCLXV. knj. II. XCVII. LXXL. VXXXIV. CXXXV. CXXXVI. CXLIII. CCIX. CLXIX. Šematizam ovoga vladičanstva za 1880. god Vaniček knj. I. Str. 212.]

 

[Mrkalj]

DEVETI RAZDIO.

O SRPSKIJEM NASELJENJIMA U OVO VLADIČANSTVO
ZA CARA JOSIFA II. OD GODINE 1788.-1791.
​

Za cara Josifa II. Godine 1788. zarati se opet naša carevina sa Turcima. Rat je ovaj trajao tri godine i svršen je mirom, ugovorenijem u Svištovu 4. avgusta 1791. Tada je opet premicata međa na našoj sumeđi u ovome vladičanstvu. Naša krajina dobila je tada drežnički i cetinski kotar, a međa na otočko-ličkoj sumeđi premaknuta je na Unu i već na liniju, koja se do danas održala. Cio dobiveni prostor iznosio je 11½ kvadratnih milja, sa 115.828 ¼ rali zemlje. Razmeđivanje ovo proteglo se sve do 1795. godine. Ugovor o tome potpisan je u Dubici 29. dekembra rečene godine.

Još prije nego je rat buknuo, srpsko-pravoslavni bački vladika – Jovan Jovanović, a prije je bio (1764 – 1786) ovdašnji vladika – zađe po srpskome narodu i stane ga nagovarati, da ustane na Turke, dok im naša carevina rat oglasi. Vladika ode najprije u Srbiju i tamo skupi dobrovoljačku četu od 6-800 ljudi pod vođama: Jeftom Delincem i Jovanom Ranisavljevićem. Do malo naraste ova četa tolika, da se mogla razvrstati u 22 kompanije pješačke, u jedan eskadron konjanika, i još je ostalo 400 momaka kao neredovna četa. Što prije a što za vrijeme rata, brojio se je ovaj srpski dobrovoljački puk na 5.049 ljudi; a glavni zapovjednik bio mu je kapitan drugo-banske regemente, neki Mihajilović, koji je tada unaprijeđen do pukovnika. Zborišta ovijeh dobrovoljaca bili su srpski manastiri: Krušedo, Grgeteg, Remeta i Hopovo. {107→}

Kad je vladika u Srbiji digao Srblje na oružje, dođe i ovamo u Baniju, pa sa protom kostajničkim, Jovanom Popvićem, pobuni tursku Raju u Pounju, da se digne na oružje i da sa ženama i sa nejači bježi na ovu stranu. Srblji poslušaju vladiku i protu; dignu se na oružje i odmah još iste 1788. godine, prije nego je rat i otpočeo, prijeđe na ovu stranu u Baniju 428 srpskijeh porodica. Ono ljudi, što bi za oružje i za boj, stupi na mah kao dobrovoljci u redovnu vojsku graničarsku, u nadi da će ognjišta osloboditi od Turaka. Tako i opet odmetne se raja od Turaka, pa pristane uz ćesarsku vojsku, koja je ljuto stradala kod turske Dubice pod nevještijem vojvodom, knezom Lihtenštajnom, koji bi tu bio i glavu izgubio, da ga ne odbrani i ne spase hrabra mišica Srba Banovaca, pod carskijem pukovnikom, Franjom Jelačićem. Jedva hrabri đenerao Laudon osvetlja obraz carskoj vojsci, osvojivši Dubicu i Novi, i prodrijevši kao pobjeditelj duboko u Bosnu. Taki je se boj bio uz cijelu liniju kordunsku. A vojska, što se je tuda krvavila, sastavljena je bila skoro od samijeh Srbalja i sa ove i sa one strane. Teško je stradao naš narod tada od svake nevolje! Rat se svrši nesrećno po našu carevinu. Sve, što je bilo osvojeno od Turaka na onoj strani, moralo se je opet ustupiti Turcima. Sva dobit u ovome ratu bilo je ono stopetnaest hiljada rali zemlje, što je dobiveno baš u ovome našem vladičanstvu.

Još dok je rat trajao, sav srpski narod, što je bio uz među na onoj strani, prijeđe na ovu stranu, da izbjegne turskom bjesnilu i očitome pokolju, nadajući se, da će se poslije rata opet povratiti na svoja sjedišta. Tako je prešlo na ovu stranu još za vrijeme rata i to: u regementu ličku 3.231 duša, od kojijeh je stupilo u vojsku 591, u regementu otočku 1.446 od kojih 256 vojnika, u ogulinsku 1.449 od kojih 235 vojnika i slunjsku 1.197 od kojih 235 vojnika. {108→}

U isto doba prešlo je u brodsku regementu 49 porodica sa 312 duša. Ovaj narod preselio je iz bosanskijeh sela: Krakara, Kološevaca i Brušnja. U gradišku regementu preselilo je takođe iz Bosanske Krajine 179 porodica sa 1.722 duše. Iz Paraćina, u Srbiji, preselilo je u srpsko-romansku regementu 396 porodica, a u petrovaradinsku regementu preselile su takođe iz Srbije 664 porodice.

U banske regemente je još prije rata, kako već navedesmo, 428 porodica; a čim je primirje ugovoreno, prijeđe u Baniju još 818 porodica. Svega naroda moglo je biti bliže 15.000 duša. Jedan dio ovoga naroda popuni sela i zaseoke, što se od prije naseliše po Baniji; drugi dio naseli sa svijem nova sela, osobito na sumeđi, a što se ne moglo smjestiti po Baniji, ono smjeste vlasti po Karlovačkom Đeneralatu, a nešto i u Provincijalu. Nijesam mogao naći tačno: gdje se sve smjestio naš narod ovoga puta po Baniji i koliko duša na broj, ali toliko se zna, da su skoro sve prije naseljene parohije popunjene, a neke sa svijem na novo naseljene. Najviše je naseljeno naroda oko Topuskog: po Perni, po Blatuši, po Čemernici, po Vrginu Mostu, po Boviću, po Stjepanu, i onda dolje niz sumeđu.

Još prije ovoga rata otkupljene su vlasteoske zemlje po Baniji a to: grofa Draškovića i biskupa zagrebačkog, pa su spojene sa Vojničkom Krajinom. Godine 1778. ponudi Ratni Savjet zagrebačkom biskupu, Galjufu: za Hrastovicu, za Topusko i za Pokupsko svotu od 346.286 for. i 7 kr.; a napose za Topusko s Viduševcem 130.120 for. I 40 kr. A za slobodnjake i za plemiće od Topuskog 97.817. i 58 kr. Kad biskup ne htio na ovo pristati dobre volje, a ono uzme na silu vojnička komesija 1784. godine sva imanja biskupa zagrebačkog, a tako i imanja ostale vlastele, pa sve potčini Vojničkoj Krajini i njezinoj upravi. Od to doba nestalo je vlasteoskih kmetova po Baniji; jer je narod te zemlje dobio kao ostali Graničari, po što {109→} je i prije služio kao i oni Graničari, koji ne bijahu kmetovi.

* * *​

 

[Mrkalj]

Mnogo su potpuniji podaci o srpskijem naseobinama ovoga puta po Karlovačkom Đeneralatu. Od ono 428 porodica, što no još prije rata prijeđoše na ovu stranu u Baniju, a prešle su iz Turske Dubice i iz Novog, . odvrlji se 60 kuća, pa odu mahom u Liku blizu Gospića, i ustave se tu na kamenitu i neplodnu polju, što se zove Rudajice. Osim trave vrištine ili resulje ne raste tu ništa drugo. Koji biše za vojnike, oni stupe u vojsku i odu na Francuze, ali pod uvjetom, da im se dadu zemlje u kotarima: drežničkom i cetinjskom, - koji su tada osvojeni od turaka – ako njihova stara sjedišta ostanu pod Turcima. Pa tako je i bilo. Godine 1792. bi određen baron Cerini i lički zapovjednik Božić, da podijele zemlje rečenijeh kotara. Oni premjere zemlju i dosude, da se svakoj kući dade po 30 rali, i tako se tada nasli u svaki kotar po šest sela. Nego ne dadoše sve zemlje novijem naseljenicima, već polovicu dosudiše onijem starijima, koji prije ne dobiše dosta zemlje.

Tako su tada naseljena ova sela i to u kotaru cetinskome:

1. Radovica, sa 46 kuća na 4.882 rali i 1.000 º.
2. Maljevac (mali i veliki), sa 37 kuća na 3.053 rali i 1.000 º zemlje.
3. Kekića Selo inače Vališ-selo, sa 37 kuća na 980 rali i 800 º zemlje.
4. Cetinska Varoš, sa 60 kuća na 4.241 rali i 800 º zemlje. Ovo je narod, što je bio otišao na ličke Rudijice.
5. Begovac, sa 16 kuća na 2.168 rali i 200 º zemlje.
6. Kruškovača, sa 34 kuće na 4.143 rali i 200 º zemlje. {110→}
​

Osim podijeljene zemlje ostavljeno je 3.786 rali i 1.000 º za ispasišta stoci, jer je država kanila tu podići stočarnicu.

U kotaru drežničkom ocijepe najrije 4.500 rali zemlje, obrasle šikarom, onda 150 rali livade sve to takođe za stočarnicu; a na ostala zemljišta nasele se ova sela:

1. Ljeskovac, sa 50 kuća na 4.800 r. Zemlje, od koje bijaše 1.300 rali dobre i plodne, a ostala pod grmom i pod gričem.
2. Grabovac, sa 60 kuća na 3.000 r. Zemlje od koje bijaše 2.000 rali plodne, a ostala neplodna kao i u Ljeskovcu.
3. Sadilovac, više Gavranova Kamena, sa 33 kuće na 2.800 r. Zemlje, od koje plodne samo 1.000 rali.
4. Vaganac, na brdu istoga imena, sa 66 kuća na 4.900 rali zemlje, od koje bijaše plodne 2.000 rali.
5. Drežnik, sa 66 na 3.600 rali zemlje, od koje bijaše plodne 2.000 rali.
6. Rešetar, pod brdom Mala Lisina, sa 50 kuća na 7.600 rali zemlje, od koje plodne samo 2.000 rali.
​

Po navedenijem selima naseljeni su skupa sa Srbljima, gdje više a gdje manje, i tako zvani rimokatolički "Madžari" koji su takođe prešli na ovu stranu iz Bosne. Za 19 kuća ne bilo mjesta da se tuda nasele, s toga ih nasele u Turčevića Polje, u Kovačicu i u Sjeverin, u regementi Đurđevačkoj. Valja i to imati na umi, da je onda bilo mnogo manje plodnijeh zemalja, a daleko više šuma i šikara, pa poslije u koliko se narod množio, u toliko je nestajalo šume i šikare, što je narod krčio i pretvarao u oranice i u livade. Naporedo sa šumom i sa šikarom umanjivala se i stoka, koje je narod naš vrlo mnogo držao. U vrijeme naseobina bilo je kuća, koje su po više hiljada glava ovce i koze brojile.

Osim ovo dvanaest navedenijeh sela poimenice, popunjene su skoro sve srpske parohije u slunjskoj i u ogulinskojh regementi novijem naseljenicima, a najviše po onijem selima, što su bliže međe. {111→}

Na međi otočke regemente naseljeno je tada, što na starom a što na novo dobivenom zemljištu, osam sela a to:

1. Petrovo Selo i Baljevac sa 104 kuće,
2. Međudražje,
3. Meljinovac,
4. Kruzi,
5. Nebljusi, sa 52 kuće u sva četiri sela,
6. Kamenica,
7. Skočaj. U ova dva sela naseljeni su "Madžari" i samo nekolike kuće srpske.
​

Na međi ličke regemente naseljena su ova sela:

1. Dnopolje sa 27 kuća,
2. Donji Lapac sa 60 kuća,
3. Orahovac sa 35 kuća,
4. Gornji Lapac sa 18 kuća,
5. Borićevac sa 15 kuća,
6. Dobroselo sa 44 kuće,
7. Doljani sa 47 kuća,
8. Brotnja sa 19 kuća,
9. Zaklopac sa 17 kuća,
10. Suvaja sa 41 kućom,
11. Neteka sa 21 kućom,
12. Srb sa 57 kuća,
13. Osreci sa 25 kuća,
14. Kupirovo sa14 kuća,
15. Dugo Polje sa 9 kuća,
16. Kaldrma sa 8 kuća,
17. Tiškovac sa 7 kuća,
18. Vagan sa 7 kuća,
19. Drenovac sa 6 kuća.​

Svijeh kuća bijaše 534, koje su razdijeljene na sedam novo zaokruženijeh parohija a te su: {112→}

1. lapačka sa 87 kuća i 960 duša;
2. dobroselska 84 kuće i 1.070 duša;
3. doljanska 75 kuća i 530 duša;
4. suvajska 77 kuća i 920 duša;
5. kupirovačka 74 kuće i 739 duša;
6. srpska (Srb) 78 kuća i 693 duša;
7. osredačka 68 kuća i 770 duša.​

Po nekom zvaničnom popisu, što ga navodi Vaniček (knj. III. 68), naseljeno je tada, što prije a što poslije rata, u sve četiri regemente Karlovačkog Đeneralata 1.355 kuća, sa 12.496 duša, od kojijeh je na mah uvršteno u vojsku 1.317 momaka. A u Baniju je naseljeno od prilike do 15.000 duša. I tako može se uzeti, da je ovoga puta naseljeno samo našeg pravoslavnog naroda u ovo vladičanstvo preko dvadeset hiljada duša.

* * *​

 

[Mrkalj]

SPISAK
srpsko-pravoslavnog sveštenstva,
koje prijeđe na ovu stranu za cara Josifa II.​

1. Venijamin Vlajinjić, arhimandrit manastira Moštanice. Umro u Dubici 1, aprila 1811. i pogreben pri kapeli Uspenija presvjatija Bogorodici.

2. Serafim Milunović, kaluđer manastira Moštanice.

3. Jov Adamović, kaluđer istog manastira, zaustavio se s narodom u Kukuruzarima. {113→}

4. Vasilije Petrović, kaluđer iz Crne Gore.

5. Đorđe Jakšić, isto tako. Ova su dva kaluđera došla iz Crne Gore, sa kapitanom Filipom Vukasovićem, koji je 1788. godine otišao u Crnu Goru sa 400 Graničara, da i Crnogorce digne na Turke, i da im kapitan bude vođa. Ali ga Crnogorci u malo ne ubiše, ne htjevši pomagati našoj carevini. S toga Vukasović jedva umakne iz Crne Gore poslije četiri mjeseca.

6. Pavao Miletić, sveštenik, prešao iz Kozarca s narodom, gdje je popovao 32 godine. Ustavio se kod Dubice.

7. Trifon Koljanin, sveštenik, prešao sa 100 porodica naroda iz Zoljevice i ustavio se u Podovima.

8. Jovan Ćulibrk, sveštenik, preveo 116 porodica iz Blatne i ustavio se u Orlovcu.

9. Stojan Stojnić, sveštenik, preveo 102 porodice iz Mrazovaca i ustavio se u Orlovcu.

10. Ilija Gojić, sveštenik, preveo 100 porodica iz sela Svinje (danas u parohiji jablaničkoj u Bosni); ustavio se u Zbjegu kod Novog.

11. Jovan Puzavac, sveštenik, prešao s narodom iz Japre.

12. Marko Majkić, sveštenik, prešao sa 22 porodice iz Hrvaćana i ustavio se kod Novog.

13. Stojan Dragišić, sveštenik, prešao sa 60 porodica iz Živeškupa i ustavio se kod Novog.

14. Đorđe Gak, sveštenik, prešao sa 120 porodica iz Rujiške.

15. Nikola Tremušnjanin, sveštenik, prešao iz Devetorija.

16. Simo Koljanin, sveštenik, prešao iz Turbara sa 100 nporodica i ustavio se u Četvrtkovcu.

17. Jovan Bulić, sveštenik, prešao sa 131 porodicom iz Gradine. {114→}

18. Pantelija Habdulaja, sveštenik, prešao sa 82 porodice iz Jelovca.

19. Stevan Skrobić (Skrobo), sveštenik, prešao sa 55 porodica iz Buhače.

20. Stojan Turomanović, sveštenik, prešao iz Pećine, a ne stoji sa koliko naroda.

21. Simo Babić, sveštenik.

22. Miladin Babić, sveštenik, ova su se dvojica povratila natrag u Bosnu.

23. Filip Dmitrović, sveštenik.

24. Jovan Dmitrović, sveštenik, rođen u Mutničkovu Vrelu u Turskoj, rukopoložen za đakona 7. aprila, a za sveštenika 10 aprila 1773. od episkopa Ananija Hercegovačkog. Paroh u Sadilovcu 1. feb. 1796. Umro 3. nov. 1797.

25. Gavrilo Grgić, sveštenik, preveo 163 porodice. Bio paroh u Slušnici.

26. Bogoslav Orlić, sveštenik.

27. Božo Rašeta, sveštenik, rođen u Lapcu " v Tureckoj". Rukopoložen 29. juna 1770. za đakona, a 30 juna za sveštenika od hercegovačkog episkopa, Stevana Ljubibratića. Umro kao paroh u Lapcu 6. sept. 1809.

28. Konstantin Dobrijević, sveštenik, prešao u Pribudić.

29. Grigorije Majstorović, sveštenik, prešao u Bruvno.

30. Mijajlo Majstorović, rođen 15. jula 1750. rukopoložen za sveštenika 8. novembra 1783. od episkopa "Pajseja bosanskog u Sarajevu". Umro kao paroh u Doljanima 15. aprila 1822. godine.

31. Gavrilo Marković, sveštenik, prešao iz Glamoča i ustavio se u Mogoriću.

32. Gavrilo Milanović, sveštenik, bio paroh u Tiškovcu; živio sto i četiri godine, umro 18. maja 1814. {115→}

33. Sava Obradović, prešao kao đakon, rukopoložio ga vladika Dimović 1789. za sveštenika.

34. Andrija Milanović, sveštenik.

35. Vasilije Crnobrnja, iguman manastira Hrmnja, rukopoložen 1773. od episkopa Bukvića. Umro kao paroh u Srbu 11 juna 1811.

36. Jeremija Bubalo, kaluđer hrmanjski, rukopoložen od "episkopa Skerletoviće 1775".

37. Nikodim Mileusnić, kaluđer hrmanjski, rukopoložen 1771. od episkopa Ananija, bio paroh u Kupirovu.

38. Spiridon Kalinić, "postrižnik monastira Hrmnja". Umro kao paroh u Zrmanji 24. nov. 1814. godine.

39. Joanikije Rađenović, kaluđer hrmanjski, rukopoložen za đakona 8. nov. 1781. od " episkopa sarajevskago Pajseja Skerletovića", za sveštenika 24. feb. 1789. u Plaškom od episkopa Genadija Dimovića. Postao paroh u Srbu 1. maja 1814.

40. Hrisantije Polovina, kaluđer hrmanjski, "rukopolžen za jeromonaha od episkopa Pajseja sarajskog". Bio paroh u Dobroselu.

41. Vikentije Šerbedžija, kaluđer hrmanjski, bio paroh u Popini.

42. Lavrentije Momić, rodom iz Golubića u Dalmaciji. Postrižnik manastira Tronoše "prišel s narodoš pod krilo avstrijanskoje 1788. i služil aki feldkapelan, na posljedok pri opščestvu senjskomu služil čestno i so udovoljstvijem, gdje i prestavisja 19. januara 1817. goda, i pogreben pri cerkvi senjskoj blagoljepno",

43. Vasilije Crnojević, jeromonah.

44. Teodosije Tepavac, monah, postrižnik man. Hrmnja. " Prestavilsja u Suhaji 25. aprila 1821. goda, požive že vsjeh ljet 94, čestno, bogougodno, no bijedno i ništetno".

45. Neofit Hajduković rođen u Raduču 4. feb. 1766. "Vosprijal čin monašeski u monastiru Hrmnju 1785. vo djakona {116→} sego ljeta u Sarajevu od "Pajseja Sakralia, episkopa dabrobosanskago". Za sveštenika rukopoložen je u Pakracu 1797. od episkopa Kirila Živkovića. Postao paroh u Kupirovu 1807. Umro je 1840. [U ovom spisku na više se mjesta spominje episkop Pajsej Skerletović, a kod đakona Hajdukovića zove se isti edpiskop "Sakrzlija". Ovaj se episkop ne spominje u ni jednom šematizmu Dabrobosanske Mitropolije, među episkopima. S toga sam ispisao iz protokola "rukopolgajemih" sve tačno, što sam o njemu pribilježeno našao.]

Ovaj kaluđer Hajduković proslavio se sa junaštva 1809. god., bijući se s Turcima u klancima po Kuku i po Lumbardeniku. U društvu sa braćom Babićima, iz Tiškovca, skupi otac Neofit veliku četu, s kojom junački odbije Turke, koji su godili da prodru ovamo, i da popale ona sela, što su im oteta prije desetak godina.

Svi ovi sveštenici pozvani su bili u Plaški o Ilinju dne 1792. godine, gdje su pred vladikom Dimovićem i pred plaščanskim kapitanom Radočajem neki ispit polagali, da se vidi, jesu li sposobni za otpravljanje crkvene i parohijske službe na ovoj strani. Oni iz Banije došli su skoro svi, ali od onijeh iz Like ne dođe ni jedan, s toga je protama zapoviđeno, da ih oni ispituju.

U Plaškom su ispitivani, da li umiju: čitati, pisati, pjevati, služiti u crkvi, i onda su ih pitali "iz hristijanskija nauki". Ocjene bijahu vrlo loše. Dosta ih je bilo, koji ne znadoše ni čitati ni pisati, a iz nauke hrišćanske ima ocjena "gar nichts". Zapisnik o ovome ispitu potpisan je u Plaškom na Ilinj dan 1792. god. Neki su od ovijeh sveštenika dobili parohije i kapelanije ovuda, a neki opet, koji su bili slabije spremljeni, življeli su od 17 kr. Što su ih dobivali na dan od države. Samo ona dva crnogorska kaluđera dobivala su po 12 for. mjesečno. Ne mogoh razabrati, kamo su se pristranili. {117→}

Osim navedenijeh sveštenika, otišlo je njih osmerica u Pakrac, na poziv vladike Kirila Živkovića, da ih on tamo smjesti "samo da ne panu visokom eraru na teret. [Vidi o ovoj naseobini: Vaniček knj. II. str. 65-69. i 365-368. knj. IV. str. 130. Smičiklas II. str. 362-369. Kukuljević, "Književnik" I. str 93. U arhivi konzis. conscriptiones, zavežanj IX. Broj 607 eh 1790. Protokod rukopolagajemih, stariji str. 70-75.]

A da bi se vidjelo, u koliko su ova srpska naseljenja povoljna bila našoj državi; koliko ih je potpomagala i kako je smatrala nove doseljenike, evo neka svako vidi iz akta c. Kr. Iliričeske Dvorske Kancelarije od 31. maja 1791. broj 493, što ga posla ondašnjem vladici karlovačkom, Genadiju Dimoviću:

"Iz obzira na mnogovrsne koristi, što ih dobiva država doseljavanjem srpskijeh podanika u cars. i kralj. našljedne zemlja - " Welche die Einwanderung der Serbischen Unterthanen in die k. k. Erblanden gewähren" i t. d.) - predloženo je dne 26. pr.. mj. previšnjem mjestu: da se zadrugama, koje su voljne doseliti u carske zemlje, dade izričito uvjerenje - e će privilegije i pogodnosti, koje su već date i koje će se može da još dati srpskome narodu - važiti i za njih kao za clanove istoga naroda, pa prema tome, da će se sa istijem zadrugama po istijem zakonima postupati. Pa po što je Njegovo Veličanstvo ovaj prijedlog Srpske Hofkancelarije najmilostivije odobrilo i zapoviđeti blagoizvoljelo, neka se izjavi uvjerenje doseljenicima, da sve srpsko-narodne privilegije važe i za njih: to se ova previšnja naredba daje na znanje gosnodinu vladici i to kao ponovljeni dokaz o tome, koliko Njegov. Velič. na srcu leži dobro i primanje srpskoga naroda. U Beču 31. Maja 1791 ". [Broj 685 eh 1791. u arh. konz.]

Ovijem završujem i ja ovaj razdio, a nastaviću još o srpskijem naseobinama po gradovima: Trstu, Rijeci, Senju Karlovcu, pa ću tijem završiti prvi dio ove svoje radnje.

 

[Mrkalj]

{118→}

DESETI RAZDIO.

O SRPSKIJEM NASEOBINAMA PO GRADOVIMA:
TRSTU, KARLOVCU, RIJECI I SENJU.​

I. SRBLJI U TRSTU

SRBLJI I GRCI U TRSTU ZAJEDNO U OPŠTINI.​

[Kako sam već naprijed kazao, u drugom dijelu ove svoje radnje, govoriću o crkveno-opštinskom životu našega naroda, u ovome vladičanstvu; ali o opštinskom crkveno životu po spomenutijem gradovima našijem, kazaću u kratko sve što je glavnije odmah ovdje, da se kašnje ne bih povraćao; jer se crkveno-opštinski život varoškijeh opština i onako razlikuje od crkveno-opštinskog života ostalijeh pravoslavnijeh opština.]

U četvrtom desetku prošloga [XVIII] vijeka, naseli se u slobodni grad i pristanište, Trst, nekoliko porodica bogatijeh Grka, koji su se bavili trgovinom. U isto doba nasele se tu i nekolike srpske, trgovačke porodice. Ove su došle iz Bosne, iz Dalmacije i iz Mletaka. Godine 1748. bilo je već toliko Grka i Srbalja u Trstu, da su se obje narodnosti udružile u jednu zajedničku crkvenu opštinu. Iste godine namjeste oni za se kapelicu u nekoj svojoj kući, izaberu sveštenika, sastave neke opštinske uredbe i stanu se spremati, da sebi sagrade pravu crkvu, i da uzakone svoju novu opštinu. Na njihovu molbu, radi crkve i radi opštine, izda im carica Marija Terezija, 20. februara 1751. posebnu privilegiju ovoga sadržaja:

1. Dopušta se Grcima "Istočne Crkve, nesjedinjene sa rimokatoličkom", da u Trstu, na već određenom mjestu sagrade sebi o svome trošku jednu crkvu, u kojoj će smjeti kao i u svojijem kućama: slobodno vršiti obrede i pravila svoje vjere, službe služiti, Svete Tajne vršiti i primati; {119→} a sve po ustavu iste Istočne Crkve i bez svake dosade i napasti.

2. Dopušta im se javno obnositi svete litija i druge slične obrede, ali samo u porti svoje crkve.

3. Dopušta se i sveštenicima grčkog istočnog zakona, da smiju posještavati bolesnike i samrtnike, Svete im Tajne davati, mrtvace po svom običaju opremati i sahranjivati, ali sprovodi ne smiju biti svečani.

4. Slobodno je "Grcima u Trstu nesjedinjenijem s Rimskom Crkvom" ženit se kako od svoga tako i od drugoga zakona, pa i od rimokatoličkog. Ako li bude. jedna ili druga strana rimske, ili ma koje "negrčke" vjeroispovijesti, to onda, kako vjenčanje tako i krštenje djece i sve druge Svete Tajne, ima vršiti samo sveštenik Rimske Crkve. Sva djeca, koja se rode u tako smiješanom braku, imaju ostati u Rimskoj Crkvi.

5. Slobodno im je sabirati se u skupštine radi uređenja vjerskijeh i opštinskijeh poslova.

6. Skupštine te smiju se držati samo pred povjerenikom, kojega će odrediti carski guverner.

7. "Istijem načinom imaće ista opština vlast: da izbira i da prima sveštenike svoje vjere, pa ako bi isti u kakvu pogrješku pali, da ih kazni ili otpusti, ali samo u skupštini pred povjerenikom, kojega će imenovati naša "komercijalna prefektura"; – to i drugi prijedmeti, koji se tiču vjera i obreda, ako budu od veće važnosti i ako bi trebalo, da se riješe kod neke više crkvene vlasti, to će se povjeriti na riješenje jednome od episkopa, ili arhijepiskopu, ili drugome nekome sveštenonačelniku "grčke vjera" koga Mi odredimo za to u takome prijepornome slučaju".

8. Slobodno im je u svako doba po ovoj privilegiji sabirati se radi izbora valjanoga sveštenika za svoju crkvu, ali radi potvrde imaju svagda Nas moliti. A kako su sada {120→} izabrali za takvog sveštenika nekog po imenu Damaskina Omera, to ga i Mi za sveštenika, grčke onštine u Trstu, ovijem oglasujemo i potvrđujemo".​

Privilegija ova data je zajednički i Srbljima i Grcima, a što se u njoj svuda veli "Grci" i "grčke vjere" to valja razumjeti po vjeri, a ne po narodnosti. Složna braća brzo kuću teku, pa tako tada Grci i Srblji brzo smogoše trošak za crkvu, te sagradiše omanju, ali lijepu crkvicu i osvete je na ime Svetog Spiridona. Na zidanje ove crkve priložili su Srblji "isto toliko koliko i Grci, ako ne i više" – veli se u jednom kasnijem zvaničnom pismu.

Izabrani i od carice potvrđeni sveštenik, Damaskin Omero, bio je Grk. Njega je 1753. proizveo za arhimandrita crnogorski vladika, Vasilije Petrović. I Srblji uzmu za sebe sveštenika, koji se smatrao kao arhimandritov kapelan. Sa Grcima se lijepo dogovore, da sveštenici služe naizmjenice u sedmicama, a plaću im odrede jednaku iz zajedničkijeh opštinskijeh prihoda. Ova lijepa sloga i ljubav, između Grka i između Srbalja, potraja samo nekolike godine. Potraja uprav samo dotle, dok nije crkva sagrađena, namještena i nakićena. "Ono mudro grčko pamet " upotrijebi lakovijerne Srblje na svoju kosrit, samo da lakše dođu do crkve i do opštine; a čim su se uredili i odomaćili, okrenu drugi list. Duša i pokretač svemu bio je arhimandrit Damaskin. Ovo je bio vrlo i lukav i nadut Grk. Srblje je mrzio već po prirodnoj samoživosti, a još većma mrzio je slovensku elužbu i srpskog sveštenika. Nije on živ trpjeti mogao, da se u Svetom Spiridonu i srpski služi, a biće da mu je i zbog prihoda suvišan bio srpski eveštenik. Svojijem zajedanjem i dosađivanjem proždene on srpskog sveštenika iz Trsta 1755., pa podbode Grke, da više i ne primaju u Trst srpskijeh sveštenika, niti da im dopuete služiti i pojati u crkvi srpski. Grci od jednom proglase, da je crkva samo njihova; Jer da se u privilegiji Srblji i ne spominju. A lakše im je bilo i zbog {121→} toga zanovijetati, što je njihov sveštenik dobio carsku potvrdu.

Videći se Srblji ovako prevareni od Grka, ljuto se svade s njima. Srblji potraže pomoći i obrane kod tadašnjeg karlovačkog vladike, Danila Jakšića, izjavivši mu, da bi željeli doći pod vlast karlovačkijeh Vladika. Jakšiću je bila povoljna ova izjava i on nastane najozbiljnije, koje preko mitropolita Nenadovića a koje i sam sobom, da Trst dobije pod svoju vlast. Saznavši Grci sa svojijem Damaskinom za srpske dogovore sa vladikom Jakšićem, udare u svake grdnje, a najposlije i denunciraju Srblje carskome dvoru, da su nevijerni i da ne poštuju carske privilegije. Arhimandrit je sve žice natezao, samo da ne dođe pod neposrednu vlast koga srpskog episkopa. On je navijao, da bude sa svijem samostalan kao "arhiprezviter", ili da bude potčinjen kojem grčkom episkopu iz Levanta, samo ne srpskom. Najposlije na moćno zauzimanje i mitropolitovo i vladičino, izađe dekret carice Terezije od 15. januara 1757. godine na vladiku Jakšića, gdje se veli: "Našli smo za dobro, da tebi podvlastimo kao neposrednom sveštenonačelniku (geistlichen ober-Haupt), po pravilima i po načinu crkvene jerarhije nesjedinjene Istočne Crkve – kako onoga u Trstu postavljenog nesjedinjenog arhimandrita i njemu podvlašteni klir, tako isto i cijelu tamošnju iste vjere opštinu a to: jedno zbog blizine mjesta a drugo zbog tvoje Nama pohvaljene smijernosti i zbog drugijeh tvojijeh vrlina". [Oriđinal u konzis. arhivi pod brojem 561. starijeh pisama.]

Poslije ovoga dekreta ode vladika Jakšić u Trst, pa u nekoliko izmiri Srblje i Grke. {122→}

 

[Mrkalj]

Srbljima pristavi nekog svetogorskog kaluđera, Melentija, za kapelana i skloni opštinu, da za oba sveštenika podignu pristojne stanove. Ali za kratko vrijeme istisne arhimandrit Damaskin i oca Melentija, pa Srblji ostanu i opet bez svog sveštenika. Vladika Jakšić i opet ode u Trst te pokuša da tamo opet namjesti i srpskog sveštenika, ali Grci ne htjedoše na to nikako pristati. Kada vidio vladika, da sa Grcima nema više ništa od dogovora u lijepu – zamoli on kod dvora za dozvolu, da se u Trstu namjesti i srpski sveštenik pored grčkog kod iste crkve. Poslije duge prepiske i na svojsko zauzimanje, i mitropolitovo i vladičino, stigne carska odluka od 9. maja 1769. kojom je dozvoljeno, da se "kako za sada tako i za buduće ima birati i srpski sveštenik, i to iz Karlovačkog Vladičanstva i sa vladičinijem odobrenjem; a ovaj sveštenik ima biti predložen i glasanjem primljen od skupština grčke i srpske narodnosti, koja će se sastati pod predsjedništvom jednoga savjetnika c. kr. Intedance". Srpski sveštenik ima se izdržavati jednako kao i grčki iz zajedničkijeh prihoda cijele opštine. Arhimandritu Damaskinu pak, da se ne smije ni po što dopustiti, da bi on uzeo za srpskog sveštenika kojega stranca, ili da bi on zavisio od kojega episkopa izvan države; jer "Mi hoćemo" – veli carica – "da u crkvenima poslovima grčke crkve u Trstu, u koliko ustreba za te poslove episkopski nadzor – taj nadzor da nikome drugome ne pripada, nego samo karlovačkome episkopu." Od godine dakle 1769. bio je u Trstu svagda srpski sveštenik kod crkve Sv. Spiridona. Videći Grci najposlije, da moraju trpjeti i srpskog sveštenika pored svoga – i da se moraju pokoravati vlasti karlovačkog vladike i njega spominjati u crkvi na molitvama: – udese oni s druge strane, kako će potkopati sa svijem vladičinu vlast i u crkvi i u opštini. U proljeće 1772. god. izmijene oni stare opštinske štatute od {123→} godine 1748. sa novijem. Predsjedavao im je u opštinskoj sjednici baron de Riči, kao povjerenik guvernera, Grofa Cincendorfa.

U ovijem štatutima donesu oni pravilo, po kojem zabrane vladici svaki nadzor i svako miješanje u crkveno-opštinske poslove, a osobito da im ne smije zavirivati u crkveno-opštinske račune. A za sveštenike odrede, da opština ima punu vlast ne samo birati svoje sveštenike i grčke i srpske nego im u svemu zapovijedati, dužnosti im propisivati, pa tja i način kako će "sveštenodejstvovati", a naravno, glavno je pravilo bilo: da opština iože u svako doba otpuštati svoje sveštenike ne pitajući za to vladike. Na ova pravila pristanu i Srblji uz Grke, jer naravno: je li samo tu vlast, da se gospodari i zapovijeda "popu" – tu su onda i srpski trgovci svuda brzi potpisati se na to! Tako se i ovde odnah složiše Srblji sa Grcima. Tu je valjalo propisati i stalan red, kada će koji sveštenik služiti u crkvi. Ali tu odmah zape i sloga se razvali. Srblji zahtijevahu, da budu u svemu ravnopravni sa Grcima a ovi na to ne htjedoše pristati. S toga ne htjedoše na previšnjem dvoru potvrditi ovijeh štatuta, nego zapoviđeše, da se poslije trti godine preustroje prema srpskijem zahtijeviia.

Kad minu tri Godine 1775. navale Srblji, da se štatuti preustroje po smislu carske naredbe, ali Grci ne htjedoše ni čuti o kakvoj ravnopravnosti, i s toga dođe do javne svađe i do uzajamnog tužikanja, koje ja trajalo neprastano do 1782. godine. Te godine dobiju Grci dozvolu, neka sebi sagrade posebnu crkvu i neka se ocijepe od Srbalja. Sa Srbljima se pogode radi crkve Sv. Spiridon, koja ostane Srbljima a Grci sagrade sebi o svom trošku novu crkvu Sv. Nikole. Opštinske štatute preustroje, koje im vlada potvrdi dekretima od 19. januara i 23. marta 1786. godine. Tako se svrši ova ciganska svađa između Srbalja i između Grka, koja ja trajala 34 godine. Od godine dakle, 1782. {124→} postoje u Trstu dvije zasebne pravoslavne opštine: grčka sa crkvom Svetog Nikole, i srpska sa crkvom Svetog Spiridona.

Nova grčka opština ostane, bar prividno i na dalje pod nadzorom karlovačkijeh vladika ma da je to Grcima nepravo bilo. Arhimandrit Damaskin ne htjede spominjati u crkvi vladike karlovačkog, već je snominjao carigradskog patrijarha, što mu ja najstrožije zabranjenog 28. avgusta 1794. god. Vladika Dimović 1786. zaište od obje opštine crkveno-opštinske račune i pozove ih, da se izjave, koliko će davati kao i ostali pravoslavni narod u ime "konvencije" na izdržavanje vladike – dijecezana? Ovome se odupru obje opštine najodlučnije; niti htjedoše podnijeti računa, a još manje plaćati kakav prinos na izdržavanje svoje eparhijske vlasti. Šta više obje opštine pozovu u pomoć državnu vlast protiv svoje crkvene i s toga se vodila prepiska između: državne, opštinske i eparhijske vlasti punijeh devet godina. Bogati, a onda i samovoljni ili trgovci, pobijede vladiku! Najposlije riješe na dvoru 7. septembra 1795. god., da opštine ne moraju podnositi svojijeh računa ni jednoj crkvenoj vlasti, "a vlast karlovačkog episkopa nad grčkom opštinom u Trstu, ima se ukinuti s tijem dodatkom, ako bi se u buduće desio neki crkveni prijedmet, koji bi po § 7. protekcionalne diplome (vidi taj §. na početku) iziskivao, da se riješi odlukom vaše ekscelencije (Vladike Dimovića) ili druge koje crkvene vlasti grčko-nesjedinjenog obreda: – tada imaju pravoslavni Grci, što stanuju u Trstu u (Graeca orientalis natio Tergesti existens), zapitavši ma kojeg episkopa, određenog na tu cijel, takav prijedmet podnijeti guberniji, koja će ga uz svoje mišljenje podastrijeti na najviše riješenje.

Od ovo doba prestala je i po imenu svaka vlast karlovačkijeh vladika nad Grcima i nad njihovom crkvom u Trstu. Grci voljedoše potčiniti se političnima vlastima nego li srpsko-pravoslavnom episkopu. Ali nije samo na tome ostalo. {125→}

 

[Mrkalj]

SRPSKA PRAVOSLAVNA OPŠTINA SAMA ZA SE U TRSTU.​

Vidjesmo malo prije, kako su se pocijepali Srblji i Grci u dvije posebne opštine godine 1782. Srbljima je ostala stara crkva Svetog Spiridona. Oni zadrže zajedničke opštinske štatute i to one od godine 1772. što no ih carica ne htjede potvrditi. Po tijem štatutima urede Srblji posebnu opštinu i ostanu na miru do godine 1793. Sačinjavajući toliko godina jednu crkvenu opštinu zajedno sa Grcima, uvukao se i u mladu srpsku opštinu onaj samoživi i gordi cincarski duh. I Srbljima ne bi po volji, da im vladike zaviruju u račune i da im nadgledaju opštinske poslove. S toga i oni pregnu, da se izviju ispod vlasti ne samo vladika karlovačkijeh, nego u opšte ispod svake crkvene vlasti i da se ocijepe od svakog srpsko-narodnog središta. Ne imajući posebnijeh opštinskijeh pravila, sačine oni pred političkijem komesarom 1793. godine za ista neke čudne i jedinstvene štatute pod naslovom "Ustanovljenija i pravila Nacije i bratstva Iliričeskago utvrždena goda 1748. u Gradu i pristaništu slobodnomu Trijesta... koja ot togožde Nacionalnago bratstva Iliričeskago otnositelno ko ustanovljenijam goda 1772. jesu bila vozobnovljena goda 1793. predstavljena prevoshoditelnomu pravljeniju za isprošeno potverždenije".

Pravila su izložena u 77 članaka. Opština se zove "tijelo zakonnoe nacionalno – graždanskoe i domopravitelno – ikonomičesko bratstva".

Članovi su svi pravoslavni Srblji. Svaki član plaća godišnje po šest libara u opštinsku blagajnu. Opštinom upravlja 18 izabranijeh zakonitijeh članova. Između ovijeh bira se jedan "upravitel", dva "prokuratora" i jedan "kancelista". Cijelo ovo tijelo zove se "Kapitul". Kapitulari biraju se na tri godine. Ako se umnoži broj "bratstva"; onda se ima broj kapitulara umnožiti do 24. {126→}

Časnici se biraju samo na godinu dana, a biraju se 1. dekembra. Služba im otpočinje "na novo ljeto" t. j. 1. januara, a to je novo ljeto po novom kalendaru. U člancima od 15-23. propisane su "prinadleženosti kapitula".

Članak 23. ovako glasi:

23. "Budući nuždna dva Sveščenika učena, i jedan Djakon za službu sveščenih djejstvijah u ovoj našej cerkvi svetoga Spiridona, Kapitul će imati prinadležnost i popečenije pisati črez upravitelja i prokuratore Gospodinu Episkopu, ili Arhiepiskopu iliričeskomu Eparhija u država, moleći ga da izvoli odrediti izbranije dva Sveščenomonaha i djakona u licam nacionalnim i primjernago povoda, sposobni za podnositi službu kapelanov, navlastito isti Sveščenomonasi, službu duhovnikov, da bi mogli samo dobro služiti cerkvi sa svojim sveščenodjejstvijem, no i Naciji i bratstvu sa svoi djeli duhovnimi; i ovi, kako i djakon moraju imati svoja zakona dokazatelstva i svidjetelstva i istinita vo uvjerenije njiovog sveščenoga haraktera i naznačeni kačestva. "

24. "Kako stignu u Trijest rečena dva kapelana i djakon; Kapitul oće ispitati višerečena njiova dokazatelstva, i počem se nađu po nadležnosti, dati će istim sveščenikom djakonu poznati obvezatelstva niovi služba, vručivši im jedan eksemplar onih, kako budu opisani i izrečeni u članu prinadležnosti kapelanov za niovo lučše znanje, upraviteljstvo i sohranjenije.

I obeščavše isti sveščenici i djakon polno izveršenije svoji obvezatelstva po pogodbi njiovi nagraždenija, dati će im se vladjenije niovi služba ".

25 "Kapitul bude bodarstvovati s najvećim vnimanijem, toliko o primjernomu i prilježnomu povodu rečeni Kapelana i Djakona, koliko o polnom sohraneniju služba dolžnosti niovi. I pri slučaju da bi s puta uklonili se, učiniti će opomenuti i črez upravitelja i prokuratore, akoli se ne bi ispravili imatiće {127→} vlast Kapitul nih odlučiti otslavše ih u niov Monastir učinivše prežde dolžno iskanje drugilica, načinom i obrazom izrečenim u članu 23-mu".

26. "Kapelani i Djakon bitiće balotirati ot Kapitula svake godine za niovo potverždenije ili izključenije množečislijem glasova", a to znači na prosto, da će se svake godine glasati, hoće li se sveštenici i đakon i dalje zadržati, ili će se otpustiti.​

27. i 28. Kapitul određuje plaću sveštenstvu i za "druge predstojatelje i služitelje Cerkve po mjeri svojstvennago dostojinstva".

Znatan je članak 35. koji glasi:

"Na konec Kapitul bude imati vsegda i u svako vreme pravo i vlast pregledavati kasu bratstva, iskate rasčislenije tojaže, kako i ot svake druge stvari otnositelne bratstvu i cerkvi, ne manje že izreći i otsuditi množečislijem glasova neudobstva, koja bi vozstala u svim veščima duhovnima, političeskima i ikonomičeskima kasajućih se tak že nacije, bratstva i cerkve, kromje da bi ikada bio podložen tože Kapitul vo zdavati razčislenije (esap) ili uzrok, komu libo nibud, toliko cerkovnomu, koliko i svetskomu, kojega mu drago stepena i sostojanija, za ni jednu ot vešči naznačeni i prinadležeći cerkvi i bratstvu nacionalnomu; poneže samo njemu bratstvu nacionalnomu iliti cijelomu tijelu zakonomu togože prinadleži pravo iskate razlog ot Kapitula o njegovom pravleniju sverh dijela, toliko sveobšči, kako i osoblivi njemu vovjerevi sa nastojaščim ustanovlenijam i ureždenijam".
​

U člancima od 37. do 65. propisane su opširno dužnosti upraviteljeve i prokuratorske. Dakako da u to nije zaboravljeno na prvom mjestu staviti im u dužnost, da paze kako će kapelani i đakoni vršiti svoje dužnosti, pa tja imaju oni "raspoložiti da se u sveščenodjestvijam {128→} postupa blagoljepijem i sa obščenarodnim i osobnim primjernim osnovanijem, ostajući obače sohranjeno ustrojenije za tajaže djejstvija vlasti Kapitula".

U člancima od 65. do 75. propisuju se dužnosti dvojice sindika. Ovo su uprav neki neposredni kontrolori opštinskih računa i inventara. Članak 75. propisuje dužnost kancelistine, a 76. "dolžnosti kapelanov i djakona". Koliko je već tada obuzeo vlastoljubivi duh ovu srpsku opštinu, neka se još bolje vidi iz ovijeh pravila, koja sam evo ispisao od rječi do rječi:

76. "Ispolnjavati budu sveščenodjejstvija u one čase i s onim načinom, koji se bude nima ustanoviti ot Kapitula.

U svim Liturgijam i sveščenodjejstvijam cerkovnim tvoriti budu obiknovenoe vospominanije imena našego vsemilostivjejšago za sohranenije jego. (O spominjanju episkopa nema tu ni spomena). Po tom tvoriti budu takže sva druga po obrazu našega zakona, i za bratiju kako u členu 6. i 50. K tomu že i predpisana u svetoj proskomidiji za upokojenije usopši blagodjetelja i bratije.

Dolžni su upotrebiti sve svoje popečenije i djelo u služenijam niovoga sveščenoga služitelstva i ne moradu ni pod kojima imenem nikada upražnjavati ili mešati se, ni uprav u niti sastrance u djela mirska lica nacionalni i, kromje kad bi ot onih bili zaprošeni, za pričiniti svojim posredstvijem mir i soglasije familija.

Ne dolženstvuju, niti mogu, pod nakazanijem neposredstvenago isključenija sojediniti brakosočetanijem koga ni bud ot nacionalnih bez položitelnago soizvolenija roditelej i popečitelej strana svezujući se, i bez sledovatelnago tri nedelnaga u crkvi obščenarodnjega oglašenija; ostajući ješče k tomu niova točna dužnost i naloženije u slučajam izjaviti pismeno prežde takovoje soglasije {129→} Upravitelju i Prokuratorom i bez dopuščenija istih ostaje im zabranjeno dati blagoslovenije brakosočetanija. Ni jedan ot sveščenika ni djakon ne mogu otsustvovati bez predudvaritelnago soizvolenija upravitelja i prokuratorov.

Toliko dva sveščenika, koliko i djakon biti će ježegodnje balotirati za potveržedenije ili otpuščenije i mogu u svako vreme otpuščeni biti množečislijem glasova Kapitula oni, koji zloupotrebljujući pred tekuća uvješčanija, pokažu sebe za ne dostojne svojega služenija i uvjerenosti nacijonalne.

Što se tiče pak vešči zakona, višega ispitanija, ove se moraju otložiti razuždeniju i zaključeniju Gospodina Episkopa Eparhije nacionalne u vladjeniju po razumjeniju člena 23-ga."​

Ovo znači, da mogu ma koga srpskoga episkopa pitati za savjet u prijedmetima čisto vjerskima.

Najposlije u članku 77. propisuju se dužnosti "vjestnika iliti sluge cerkovnoga". Kod ovoga je Kapitul već milostiviji, jer to su bili ponajviše propal kapitulari. Kod ovoga ne stoji, na koliko godina se bira kao kapelani. A ako skrivi, onda "biti će prežde usovjetovat ot upravitelja i prokuratorov po tom biti će ispravljen ot Kapitula, i na konec isključen iz služba svoje pri slučaju neispravlenija". [Ova su pravila i štampana posebno 1798. god. Budimu, u univerzitetskoj srpskoj štampariji, na cijelom tabaku a, na 43 Strane.]

 

[Mrkalj]

Eto ovo su ta zaista i po slogu i po sadržaju – čudna i uprava nagrdna pravila srpske pravoslavne crkvena opštine u Trstu po kojima se ta opština i danas upravlja. Ja rekoh: srpske pravoslavne opštine, ali odmah dodajem, da se kajem, što sam rekao, jer po navedenijem štatutima ja niti je u Trstu srpska ni pravoslavna opština. Po ovijem štatutima isključila je ova opština sama sebe iz svake zajednice {130→} i srpsko-narodne i pravoslavno-crkvene. Ta tamo je "Kapitul" opštinski sve i sva. Kapitul je i Konzistorija i Apelatorija i Sveti Sinod. Kapitul je i opština i Školski Savjet i Saborski Odbor i Srpski narodno-crkveni Sabor. Najposlije Kapitul je i vladika i mitropolit. Samo je još trebalo metnuti u štatute i to pravilo, da upravitelj sa prokuratorima i rukopolaže đakone i sveštenike za svoju opštinu, onda bi va istinu imao svu vlast "Kapitul" i onda bi mu zbilja dolikovalo ime Kapitula. Pa da je i to pravilo došlo u štatute, i da bi im potvrdili bili, bez sumnje, kojekakvi talijanski guverneri i njihovi komesari, što su ih u sjednice opštinske izašiljali. A šta su znali i marili tuđinski inovijerni činovnici za ustanove i Pravoslavne i Srpske Crkve! Imali su oni i tu svoj politični a valja da i prozelitski račun. Ali je, tugo naša! grdna bruka na svijest i na crkvenu i narodnu, da je bogati Srbin u Trstu navalice bježao od svake zajednice i od svakoga središta, i crkvenoga i narodnoga! To zaista nije radio čisti duh srpski ni hrišćanska srpska svijest. Ta Srbin meće svoje patrijare i vladike, protopope i ostale sveštenike u pročelja i na prva mjesta, i na zboru i pri stolu, kamo li ne u Crkvi i u opštini. A nu to zagospođenog i obogaćenog Srbina, gdje od svoga srpskog vladike bježi pod skute tuđina vlasnika; gdje svome svešteniku "a od srpske krvi i koljena" i ne da u svoju opštinu, već ga ponizuje do prostog opštinskoga sluge! Ovamo se zove crkvena opština, pa u toj opštini samo sveštenik nema mjesta ni glasa – zaista čudan pojam o crkvenoj opštini. Ali da! Zaboravih, da u Trstu i nema srpske opštine već neki "Kapitul", a tu i ne spada srpski sveštenik. Zaista ove štatute nije sačinio srpski duh, nego duh samožive cincarije, kojoj je i Bog i vjera i Crkva i narodnost u punoj kasi. Ta kako bi sveštenik mogao biti član svoje opštine, kad njega opština plaća? Ovi su štatuti {131→} prijepis cincarsko-grčkijeh statuta od godine 1772. što no ih carica ne htjede potvrditi.

Jesu li ovi štatuti potvrđeni od politične koje vlasti, i kada su potvrđeni, o tome nema ni traga u zvaničnoj konzis. arhivi. Biće da im je to potvrda, što su sastavljeni pred državnijem povjerenstvom. Tršćani se i danas po njima upravljaju. Ali makar ih potvrdio ko mu drago, štatuti su ovi nezakoniti sa svake strane, jer su protivni temeljnijem ustanovama i Srpsko-narodne i Hrišćansko-pravoslavne Crkve. A protivni su oni i jasnijem carskijem odlukama. Najvišom carskom odlukom od 15. januara 1757. god. potčinjena je pravoslavna, srpsko-grčka opština u Trstu pod vlast karlovačkijeh vladika; najvišom odlukom od 9. Maja 1769. određeno je, da opština srpskog sveštenika svagda ima birati, i to sa odobrenjem vladičinijem, iz vladičanstva karlovačkog; u istoj je naredbi izrično rečeno "da u crkvenima poslovima Pravoslavne Crkve u Trstu, u koliko ustreba za te poslove episkopski nadzor – taj nadzor da nikom drugome ne pripada, nego samo episkopu karlovačkome". Najposlije najvišom odlukom od 7. septembra 1795. god. ukinuta je vlast karlovačkijeh vladika nad grčkom crkvom i opštinom u Trstu – ali nije i nad srpskom, nego su sve navedene carske odluke za srpsku opštinu i danas u punoj snazi. Srpska opština u Trstu i danas potpada prema navedenijem carskima odredbama samo pod vlast karlovačkijeh vladika, jer te odredbe ni do danas nijesu ukinute ni drugima zamijenjene. Grčka opština isključena je iz ovoga vladičanstva tekar 1795. god. a ne znam po kome se pravu mogla isključiti srpska opština još 1793. god., kada su te godine još obje opštine spadale ovamo? Isključujući sebe srpska opština ispod neposredne vlasti ma kojeg vladike, poziva se ona na sedmu tačku carske diplome od 1751. god., koju sam saopštio na strani 119. Ali to nema smisla da pozivati se na rečenu diplomu, kada je baš ta diploma carskom rezolucijom od 1757. god. ukinuta, i {132→} kojom je Trst potčinjen karlovačkom vladici, Danilu Jakšiću i poslije njega njegovijem našljednicima. U diplomi od 1751. god. zadržala je carica za sebe pravo da odredi jednog od episkopa pravoslavnijeh, kome će se važniji crkveni poslovi Pravoslavne Crkve u Trstu podnositi na riješavanje, pa koristeći se carica tijem svojijem pravom, predala je te poslove kasnijom rezolucijom od 1757. god. karlovačkom vladici.

A koliko je štatut srpske crkvene opštine u Trstu protivan crkvenijem ustanovama u pogledu namještanja i otpuštanja sveštenika – mislim da to ne treba dokazivati. Samo se čovjek mora čuditi, kako može i jedan pravoslavni episkop dozvoliti i blagosloviti svome sveštenstvu, da pođe u Trst služiti pod onakijem uslovima! I valja da je krajnje vrijeme, da se i ta nakaza odreže sa izranjenoga tijela Srpsko-pravoslavne Crkve, koja ima svoje osveštane Uredbe i koje se ne smiju klanjati zlatnima idolima bogatijeh trgovaca. Još nešto. Pričahu mi ljudi, koji poznaju opštinske prilike u Trstu, da postoji opštinski zaključak po kojem tamošnji sveštenici ne smiju nikada propovijedati u crkvi. Naravno, uz onaki štatut, mogu da rade šta hoće.

Od jedno 20 godina ovamo uzimlje ova opština sveštenike iz Dalmatinske Dijeceze, a prije je svagda uzimala iz ove, ma da bi po gornjima odredbama i sada morala uzimati od ovuda.

Što je najžalosnije, duh i pravac ovijeh štatuta iz Trsta, prodr'o je skoro u sve naše varoške opštine, pa su i one pokušavale, da slične štatute sebi skroje preko državnijeh vlasti. Ta eno je srpska opština u Mostaru, u mitropolitskoj stolici i lani raspisala stečaj za paroha, gdje je izrično veli: "izbor dotičnog sveštenika kao paroha, imaće svoju važnost samo jednu godinu dana". Dakle ako se slučajno taj sveštenik ne dopadne ma s koje strane slavnoj skupštino opštinskoj – ma da ja episkop, kad ga je rukopolagao, javno narodu oglasio, da je "dostoin" – taj sveštenik poslije godine dana može skupljati u torbu i prtljati! A ko će {133→} ocjenjivati sposobnosti toga sveštenika, i da li je jedna crkvena opština na to od Crkve ovlaštena? I jesu li naše crkvene opštine ovlaštene ovakove stečajeve raspisivati i u stečaju obećivati, da će dotični paroh "eventualno postupiti u čin protoprezviterski ili arhimandritski, ako svojom naučnom spremom, svojim lijepim bogosluženjem, svojim društvenim kao i taktičnim političkim ponašanjem lijepom očekivanju narodnom na susret izađe".

Bože moj, šta li kod nas Srbalja u našoj Srpskoj Crkvi ne može biti!!

I ovaj sakati stečaj donijele su sve naše novine, pa ni jedne, a ma ni riječi ne primijetiše na ovu porugu svoje Crkve. Ali to je obrana "avtonomije!"

[Vidi o ovome svemu u arhivi konzis. brojeve starih listina:
3. 34. 173. 591. 562. 186. 753. 763. 891. 994. 1019. 947. 780.
Letopis "Matice Srpske" knjiga 119
Štatuti opštinski štampani u Budimu 1798.
Moje beleške iz arhive manastira Gomirja
Stečaj opštine mostarske u "Braniku" br. 19. 1889.
"Glas Istine " br. 5. 1889.]


___________________
U ovom delu, na žalost, vidimo da Grbić napušta ulogu hroničara i počinje da prodikuje.

 

[Mrkalj]

II. SRBLJI U KARLOVCU.​

Kazao sam već naprijed, da je grad Karlovac osnovan Godine 1579. Za vrijeme, dok je grad građen, čuvali su stražu u Karlovcu Srblji Žumberčani, koji su tada već u veliko kao vojnici služili; i to su najstariji srpski stanovnici u Karlovcu. Ali čim je grad sagrađen, došli su Nijemci za posadu u Karlovac, Žumberčani su razmješteni po drugijem gradovima a poimence: u Tounju, u Zvečaju i u Slunju. Pojedine srpske porodice pokušaju, da se nastane u Karlovcu čim je grad dovršen. Tako se spominju još Godine 1585. dvije srpske porodice u Karlovcu a poimence: Nikola Vukanović i neki Popović. Ali po što je Karlovc na mah od svoga početka postao strogo rimokatolički grad, to se Srbin nije mogao tu skrasiti zbog poznate vjerske nesnošljivosti. Prvi zapovjednici Karlovački nijesu trpjeli {134→}

Srbalja ni u posadi gradskoj, a sve zbog naše pravoslavne vjere. Tekar poslije uređenja Vojničke Krajine 1746. godine, nalazimo gotovo same Srblje u karlovačkom garnizonu. Od to doba postadoše i karlovački zapovjednici mekši prema Srbljima; jer od to doba spominje se u Karlovcu više srpskijeh trgovačkijeh kuća. U isto doba doseli u Karlovac više pravoslavnijeh porodica, koje se spominju pod imenom "kaladžije" (Kalagier) Kaladžija znači čovjeka, ribara, koji kala i suši prijesnu ribu. Ako i ove kaladžije nijesu bili ribari, onda ne umijem reći ko su bili.

Ove kaladžije i trgovci stanovali su u predgrađu, na današnjem "Zrinjskom Trgu" koji se zvao oko godine 1750 "Vlaški Plac", a to s toga, što je tu dosta "Vlahov" nastanjenijeh bilo. Godine 1764. izabran je bogati trgovac Srbin Petar Popović u gradsko vijeće.

Osim srpskijeh vojnika u garnizonu, i osim ovo nešto srpskijeh trgovaca i kaladžija, bilo je u Karlovcu od vajkada dosta Srbalja pravoslavne vjere po tamnicama kao "reštanaca", ili kao već osuđenijeh sužanja; jer u Karlovcu je bio glavni sud za cio đeneralat; a tu su bile i "teške tavnice".

Vrijedni pastir svoge naroda, vladika Danilo Jakšić, ne zaboravi ove svoje male opštinice, čim je došao na upravu ovoga vladičanstva (1751.-1771). Vladika bi slao po jednog kaluđera iz Gomirja, da počešće obiđe Srblje u Karlovcu a osobito da posijeti bolesne vojnike u bolnici i sužnje po tavnicama. Tada je zapovijedao u Karlovcu đenerao, baron Leopold Šercer (od 1748.-1754 god.) i ovaj nije to priječio, bez sumnje s toga, što mu je vladika Jakšić pomogao ugušiti narodnu bunu po Lici i po Baniji 1751. godine. Đenerao je to trpio onako ćutke, samo da udobrovolji Srblje vojnike u garnizonu. Tako je dopustio, da Srblji Karlovčani 1752. godine, blagoslovom svoge vladike, udese i namjeste, u jednoj od svojijeh kuća u predgrađu {135→} svoju "vostočnu mater cerkov ili ti kapelicu, svjatago oca Nikolaja". Kapelica ova nije imala stalna mjesta, nego je prenašata u različne kuće po predgrađu. Sveštenika stalna nijesu imali, nego bi dolazili kada tada prema potrebi gomirski kuluđeri, pa bi im posvršivali crkvene dužnosti.

Poslije đenerala Šercera dođe za karlovačkog đenerala grof Petacija (od 1754.-1763). Ovaj đenerao bio je sa svijem u službi jezujitskoj, pa je svom svojom vojničkom, i silom i vlašću, potpomagao uniju a progonio Pravoslavlje. Sa vladikom Jakšićem borio se najfanatičnije zbog unije u Žumberku, za cijelo vrijeme svoje đeneralske uprave o čemu ću opširno kazati u drugom dijelu ove moje radnje. Petacija od jednom 1762. izda gradskijem stražama najstrožiju zapovijest, da ni jednog pravoslavnog sveštenika ni po što ne puste ni u grad, a kamo li u bolnicu ili u tavnicu. Vladika se potuži zbog ovoga nasilja đeneralova mitropolitu, Pavlu Nenadoviću, a ovaj opet samoj carici, Mariji Tereziji, koja odgovori mitropolitu dekretom od 22. juna 1763., da je: "po što je takovi nepristojni postupak izviđen, naloženo đeneralu, grofu Petaciji, da u napredak ne zabranjuje dolaziti našega zakona sveštenstvu u rečeni Festung ". A u pismu istoga mitropolita od 28.. juna 1763. na vladiku Jakšića, u kome se javlja za više carskijeh rezolupija, veli se i ovo: "Njezino cesaro-kraljevsko Veličanstvo oštro će kazniti svaku državnu vlast, koja bi se usudila tjelesa mrtvijeh sekvesti rati i pod šper postavljati". I ovo se tiče đenerala Petacije; jer on ne bi dao sahranjivati tjelesa pravoslavnijeh mrtvaca u Karlovcu, dok ne bi njihovi srodnici platili "štolu" (mrtvinu) rimskijem župnicima, pa i onda bi smjeli mrtvace krišom iz grada izvest ili iznijeti, pa ih sahrani u susjednoj parohiji, u Tušiloviću, koja je udaljena od Karlovca preko dva sata pješačkog hoda. Među tijem umre i ovaj supostat Pravoslavlja iste 1763. godine, licem {136→} na badnji dan, a zamijeni ga đenerao, baron Bek (od godine 1764.-1768).

Vladika sada (1763) pristavi Karlovčanima stalna sveštenika i to gomirskog kaluđera, Sofronija Mamulu i ovaj ostane u Karlovcu do smrti vladike Jakšića 1771. godine. Za ovo vrijeme bile su nešto povoljnije prilike po Srblje u Karlovcu, možda i s toga, što je baš tada služio u Karlovcu podmaršal Mikašinović, Prvi đenerao od Srbalja, koji bi i zamjenjivao barona Beka u upravi, kad bi ovaj bio na putu ili inače prepriječen. Godine 1769. spominje se kao neko čudo, neviđeno prije u Karlovcu, kako je srpski sveštenik išao u odeždi i sa vojničkom pratnjom, da ispovjedi i pričesti bolesna đenerala Mikašinovića.

Našljednik Jakšićev, vladika Josif Stojanović, niti se je starao za vladičanstvo ni za karlovačku opštinu. O njemu ću više kazati u drugom dijelu.

Čim dođe za vladiku 1774. Petar Petrović zauzme se on i za karlovačku opštinu. On pristavi Karlovčanima za kapelana Lazara Polojca i zamoli đenerao 28. avgusta sam ja 1775. god., da tome svešteniku ne smeta vršiti sveštene službe u Karlovcu. Đenerao odgovori vladica 4. septembra iste godine: da Đeneral-Komandi nije dotle poznato, da je u Karlovcu postojala kakva prava kapelica sa stalnijem sveštenikom, već da je onako "od dobre volje" (coniventer) trpljeno i to "od nekoliko godina", da pravoslavni sveštenik kada tada priskoči bolesnima vojnicima, a po nuždi reštancima i osuđenicima, pa da su tijem povodom ovde nastanjene "kaladžije" i srpski trgovci namjestili za sebe i neku kapelicu; ali po što za to nijesu dobili najviše dozvole, s toga ne može im ni Đeneral-Komanda nikakve zaštite davati. Među tijem da će pristavljenome svešteniku svaku pomoć pružiti i da će kapelicu trpljeti kao i prije, ali samo s toga "što su vojnici u garnizonu iste vjere sa trgovcima i sa kaladžijama".

Ovako je natezala i mučila se mala opštinica karlovačka radi svoga sveštenika, dok su Karlovcem upravljale vojničke vlasti. Godine 1778. proglašen je za Karlovcu za slobodni kralj. grad, i otpočela je građanska, magistratska uprava, mjesto pređašnjeg vojničkog magistrata. Promjenu ovu osjetila je na brzo i srpska opština karlovačka. Dok se je slavni magistrat malo oslobodio vojničkog stalca, pa na svoje se noge obočio, prva mu je skrb bila, da raskopa i ono malo sakrivenoga srpskoga oltara. Ma da je već proglašen bio patenat cara Josifa II. od 15.. oktobra 1781. kojijem su priznate sve vjeroispovijesti, i dopušteno im da se svaka po svome zakonu Bogu moli – ipak zaključi karlovački magistrat 7. septembra 1782., da se srpska kapelica zatvori, i to s toga, što tobož nema prema zakonu dovoljan broj pravoslavnog naroda u Karlovcu. Po naredbi carice Marije Terezija od 2. Maja 1753. godine, i moralo je biti u otvorenijem mjestima najmanje 30 pravoslavnijeh porodica, da bi smjele sebi crkvu zidati bez svake dalje dozvole. Ako li je bilo manje od 30 porodica, onda nije bilo slobodno crkve zidati, ali je dopušteno bilo tajno bogosluženje po kapelicama, kao što je bilo dotle u Karlovcu.

Magistrat podnese svoj zaključak na potvrdu ugarskom Namjesničkom Vijeću, koje i potvrdi isti zaključak 31. oktobra 1782., pa srpska kapelica zbilja bude zatvorena, i tako ukinuto svako bogosluženje u Karlovcu. Bilo je tada u Karlovcu 39 duša, koje su imale svoje kuće – "an haussässig 39 Seelen", a po tuđijem kućama bilo je 13 duša. Sa garnizonom i sa djecom bilo je svega tada do 200 duša.

Đenerao, grof Đulaj (od 1772 do 1786) dopusti Srbljima, da svoju kapelu smjeste u neku vojničku sušu. "Der General hat eine in dem Militärbesitz habende Schupfen eingeraumet, und darinen den Gottesdienst abzuhalten bewilliget" Dakle graničarske bajonete moradoše braniti {138→} Pravoslavnu, Slovensku Crkvu od rođene braće i po krvi i po imenu slovenskome!!

 

[Mrkalj]

Vladika Petrović javi za sve ovo mitropolitu u opširnoj prestavci svojoj zamoli ga da potraži zaštite kod carskog prijestolja. Po naredbi carskoj riješi kr. ugarsko Namjesničko Vijeće 28. januara 1783., da se Karlovačkoj Kapelica uspostavi kao što je i bila, ali da se javno bogosluženje ne dopušta, nego privatno, i s toga da pravoslavni eveštenik smije: krstiti, vjenčatii sahranjivati svoje vierne, ali po što prije plati za to "štola" rimskom parohu, koji će svaki taki čin zavesti u svoje matrikularne protokole. Ujedno je vapoviđeno, da se svi pravoslavni hrišćaniu Karlovcu tačno pipišu. U pogledu sahranjivanja mrtvaca popunjena je naredba 3. septembra 1784., da se u sprovodu ne smije javno po ulicama pojati. Gornju naredbu od 28. januara nije vladika ni publicirati htio, na što stigne ponovljena i pooštrena naredba od 5. juna 1783, da se rečena odluka ima najtačnije vršiti. Vladika i opet ne posluša, nego za sve javi mitropolitu, moleći ga, da opet potraži lijeka kod samoga cara, pa ako je to mitropolitu možda nemoguće učiniti, a ono da će se on sam obratiti na cara. Ove su naredbe važile ujedno za Senja i za Rijeku; jer i tamo su bile iste neprilike, koje i u Karlovcu. Među tijem se karlovačko stanovništvo znatno umnoži poslije 1783. Te godine preporuči karlov. Đener. Komanda najozbiljnije krajiškijem gradovima, neka ne smetaju, da se što više voslavnijeh trgovaca i zanatlija naseljava po gradovima, "jer su to vrlo vrijedni i poduzetni ljudi." Ova je okružnica proglašena i od našeg vladike. I zbilja odmah doseli više pravoslavnijeh porodica: i u Karlovac i u Petrinju i u Senj.

Čim je magistrat zatvorio Srbljima kapelicu, stanu se oni dogovarati i smišljati, kako da sebi oziđu u Karlovcu pravu crkvu. Cijele 1784. godine vodio je prepisku o tome vladika, Jovan Jovanović, sa magistratom karlovačkijem i sa {139→} ugarskijem Namjesničkijem Vijećem. Najposlije dobije ono nekoliko kuća srpskijeh carsku dozvolu, preko ugar. Namj. Vijeca od 3. januara 1785., da slobodno ziđu sebi crkvu i to licem na ulicu i sa zvonikom, ali ne parohijalnu nego filijalnu; [Po "toleranc-patentu " cara Josifa II.od 1781. nijesu naše crhve smjele biti okrenute na ulicu. Ta je zabrana ukinuta intimatom ugarskog Namj. Vijeća. od 27. januara 1789. broj 3484. – Konzis. arhiva broj 451.] i s toga da Srblji moraju plaćati rimskome župniku štolu, koji će mrtvace upisivati u svoj protokol. Ova plaćanja "štole" rimokatoličkijem parosima ukinuta su sa svijem naredbom Iliričeske Kancelarije od 30. Avgusta 1791. broj 1410, koja je stupila u važnost od 15. septembra iste godine. Srblji kupe od nekoga Ferdinanda Bulija kuću i kućište za 3000. for. 12 cekina u zlatu, pa 28. aprila 1785. god. uz blagoslov vladike svoga, udare svečano temelj svojoj današnjoj parohijalnoj crkvi, koju dovrše za dvije godine dana zajedno sa zvonikom, u koji odmah namjeste, po što je intimatom od 10 juna 1787. broj 24.668. pravoslavnijem i protestanskijem opštinama dozvoljeno, da smiju i zvona na svoje crkve namještati. [Vidi u koizis. arhivi Broj 454. starijeh pisama.] Crkvu je zidao vrlo lijepo neki Štiler, a živopisao ju je slikar Arsa Todorović. Na crkvu je potrošeno oko 30.000 forinata. Vladika Petar Jovanović Vidak, osveštao je svečano crkvu 9. maja 1803. godine na ime Sv. Nikole, kao što se i kapelica zvala. Godine 1808. proglašena je ova crkva za parohijalnu i dopušteno je, da opština smije dva sveštenika imati. Dotle je smatrana za filijalnu crkvu i zvanično se bilježila kao filijal parohije u Tušiloviću. Pa makar da je karlovačka crkva bila filijalna, nijesu Karlovčani nikada plaćali štole rimskima župnicima, kako je to bilo više puta zapovijedano.

U prvi mah opštinskog postanka postavljali su episkopi sveštenike Karlovčanima, sa kojima bi oni pravili pisane ugovore radi plaće. Do godine 1775. kapelanisali su u {140→} Karlovcu gomirski kaluđeri. Vladika Petrović postavi 1. augusta 1775. god. za kapelana karlovačkog, Lazara Polojca s kojijem Karlovčani načine ugovor radi plaće 1786. god. Polojac ostane u Karlovcu do Ivanja-dana 1789. Tada se svade s njim Karlovčani i ode deputacija k vladici u Plaški, da im dade drugog sveštenika. Vladika Dimović dade im gomirskog igumana, Serafiona Mamulu, kome se obvezaše davat godišnje plaće u gotovu 100 for. "i k tomu sve ostale dohodke cerkovne, što su i ostali primali". Otac Serafion ne ostane u Karlovcu ni godinu dana, već ne mogav podnijeti "cincarskih zakeranja i nadmenija" ostavi Karlovac i vrati se u svoj manastir, a Karlovčani opet uzmu Polojca. Kako su se tada sa Polojcem svadili Karlovčani prvi put, tako poslije toga i do današnjega dana nije bilo, ni jednoga sveštenika u Karlovcu, s kojijem se nijesu Karlovčani tužili i pravdali. Godine 1793. promijenili su u dva mjeseca dana četiri sveštenika.

Godine 1790. dosele u Karlovcu nekolike grčko-cincarske porodice iz Trsta, a s njima se uvuče i u karlovačku opštinu onaj vlastoljubivi i naduti duh iz tršćanske opština, po kome opština nije smatrala sveštenika za "prezvitera pastvi", već za svoge "kontrahenta" kojega može po svojoj volji držati i otpuštati. Još tada nijesu opštinari smatrali sebe za pastvu prema svešteniku, nego se držahu za "blagodjeje" sveštenikove. Pravdajući se sa vojinićkijem protom, Petrom Mađerčićem, i što ih je nazvao Cincarima i što ih je prekorio, da mijenjaju sveštenike kao i Cigani konje, vele u tužbi svojoj na vladiku 2. aprila 1793. god. "Mi obščestvo kraljevskija varoši karlštadskija cerkov iždivenijem i trudom našim sozidali sljedovateljno i pravo imali, s blagoslovenijem vašego preosvjaščenstva dostojnago svjaščenika izbrati, iže shodno svojemu svjaščeničeskomu zvaniju, dolžnosti svoja ispolnjavati, pastvu že sebje vručenu dobrim primjerom blagorazumno obučavati i jako svoje {141→} Blagodjeje dostojno počitovati razumjejet .... togo radi pokornjejše prosimo, za prodrzlivost i Bezobrazje protoprezvitera Petra Mađerčića konvistorialno fiškalnoju akcijeju obložiti. Izbranoe bo obščestvo kralj. varoši karlštadskija, cincar i ciganin, jest nacija blagočestivago ispovjedanija i stado vašego visokopreosvjaščenstva a ne ponošenije i podsmjeh protoprezvitera Mađerčića.

Pa kod ovlike nadutosti pomisliće ko, da su Karlovčani bar plaćali valjano svoje sveštenike. Evo i o tome dokaza u pismu prote Mađerčića, kojijem gornju tužbu objašnjava vladici. Veli tu proto: "Ja sam za to prosio v. v. za Karlštad pod upravu, ne čto bi mene Cincari pomogli, jerbo ja znam da je gorka njiova kora hljeba, više davi nego rani, no da im pokažem, kakova plaća merita jednog sveštenika, koji onakovo breme na sebi nosi, a plaću ima aki lokaj i kočeš vredna Gospodina". Tada je bila plaća sveštenika karlovačkog 100 for. na godinu, tri vagana šenica, " i tas na utreni, i tas vodični da imade, i pomene sve, što bi koji dao, slobodan primati jest ".

Od g. 1798. do 1808. bila su u Karlovcu po dva sveštenika, od kojijeh je drugi sveštenik bio učitelj i kapelan parohov. Srpski učitelj (magistor) spominje se u Karlovcu od godine 1785. Prvi je učitelj bio Danilo Maslić. Ovaj je 1786. rukopoložen za sveštenika i ostao je u Karlovcu kao učitelj više godina. Plaću je dobivao koliku i sveštenik, samo mu je paroh morao davat stan i dijeliti s njime prihoda osim ono 100 for. plaće. Godine 1808. proglašena je karlovačka opština za parohiju. Carsko riješenja o tome, proglašeno je u opštinskoj sjednici na badnji dan ist godine, pod predsjedništvom vladike Mijokovića. Ujedno je dozvoljeno i "dva djejstviteljna paroha naiminovacija ",a na 300 duša naroda. – {142→}

* * *​

 

[Mrkalj]

Poslije Trsta, samo je još ova opština u ovome vladnčanstvu, imala neku svoju samoupravu, još od svoga početka ovdje. Ta samouprava nikada nije bila onoliko proširena, kao što je u Trstu. Ona se sastojala upravo u tome, što je opština upravljala i raspolagala svojijem imetkom svagda slobodno. Opština bi birala iz svoje sredine crkvenog tutora, i ovaj bi vodio sve račune, pa o tome davao izvještaj cijeloj opštini. Od godine 1790. biran je odbor od 12 članova, a ovome na čelu bio je "obertutor" i ovaj je odbor upravljao cijelijem imetkom. Sveštenici nijesu bili u odboru. Sjednice su držane pred magistratskijem povjerenikom. Godine 1809. ukinu odbor i zaključe, da se svake godine biraju dva "obertutora" i tri crkvena "epitropa" , "da oni u svemu s obščestvom i svjaštenstvom u prisustviju opredjelenago komesara, djelati, postupati i napredovati dolžni budut". Ovaj je zaključak donesen u onoj sjednici, što no u njoj predsjedavao vladika Mijoković.

Godine 1818. opet se povrate na odborsku upravu i izaberu 18 članova, od kojijeh kao časnici: prvi i drugi "verhovni tutor" onda: crkveni, školski i sirotinjski tutor. Paroh ne dođe ni jedan u ovaj odbor a nijesu dolazili ni u sjednice cijele opštine. Štatuta neimadoše još nikakvijeh. Ovo se zvalo "odabrano obščestvo". Opštinske račune podnosili su do god. 1824. karlovačkoj okružnoj oblasti (Krajsamt). Tada se tekar sjete Konzistorije, koju zamoliše 2. januara 1825. da uzme opštinu pod svoju vlast i zaštitu i da će u buduće "od sada i za svagda" podnositi Konzistoriji svoje opštinske račune. Tada i srpsku školu potčiniše Konzistoriji. Jer im poče kr. direkcija iz Budima zapovijedati. Tako ostane do godine. 1838.

Te godine sačine Karlovčani prve štatute pod imenom: " Pravila slaveno-srbskog obščestva, pravoslavnog grčko-neunitskog vjeroispovjedanija ovde u Karlovcu". Pravila su izložena u 26 tačaka. Postavljeno 12 "djejstvitelni" {143→} članova sa tutorima: i to prvi ili "vrhovni" i drugi ili "podčinjeni" tutor; onda crkveni i školski tutor," lokalni školski direktor " i kancelista. "Djejstvitelni služe nepremjeno" a tutori tri godine. Članovi su opštinski "sva lica pripadajušća pravoslavnoj crkvi hrama svjatitelja hristova i čudotvorca Nikolaja". Do 24. §. propisuju ova pravila opštinske dužnosti, način biranja članova djejstvitelnih, dužnosti vrhovnog i ostalijeh tutora način uprave školske i o postavljanju učitelja. O kakvom nadzoru treba više duhovne vlasti nema ni spomena. U 24. §. propisuju se dužnosti svešteničke, i tu je izbio potpuno onaj naduti duh, kao i u Trstu. Sveštenik je isključen sa svijem iz svoje opštine. "Paroh izvan svoga bogosluženja u ostala obščinska djela nigde se miješati nesme"... "I pako za izbiranje paroha, obštestvo za sebe svoja prava dosadašnja i u buduće zadržava". A na kakvom su se temelju ta prava" za izbiranje paroha "osnivala – ništa se ne spominje u štautima. To izbiranje paroha nije nikada za Karlovcu bilo uzakonjeno nikakvijem pravilom. Pa upravo nijesu Karlovčani do paroha Đakovića 1826. god. ni jednoga paroha birali. Sve pređašnje parohe i kapelane postavljala je Konzistorija.

Gornji štatut usvojen je od opština u sjednici od 30. januara 1838., u kojoj je bio prisutan magistratski komesar, neki Lust, i to je sva potvrda ovijeh štatuta. Konzistoriji niti su podnašati na potvrdu, niti joj je javljeno za njih. Baš kao i u Trstu. Isti onaj duh, koji voli dogovarati sa tuđinom komesarom, nego sa svojom zakonitom duhovnom vlasti. U statute nijesu uvrstili, ni onaj opštinski zaključak od 1825. po kome su se obvezali, da će svoje opštinske račune "u buduće svagda"slati Konzistoriji na prijegled i na potvrdu. S toga i dođe opština na brzo u sukob sa Konzistorijom. Opština podnese na iskanje konzistorijalno za godinu 1837. svoje račune, ali samo prosto prijavi svote od računa i ništa više. Tadašnji administrator ovoga {144→} vladičanstva, arhimandrit Jevgenij Jovanović, ne zadovolji se tijem, već zaište, da se svi računi imaju podnijeti u originalu zajedno sa ispravama. Da je ovo iskao magistrat bez sumnje bi opština brže bolje podnijela račune po želji, ali svojoj vlasti na prosto odgovori, da ne da, jer opština "kod svoje obične slobode u davanju računa zaostati hoče i nikakvima novicama sebe podčiniti neče" ... i s toga "uprosit č. konzistorium sebe tokmo verhovnoj školskoj vlasti smatrati i ko takvoj s podnešenim izvjestijem o napretku za dovoljiti se, i svjako dalše uznemirovanije Obćestva blagovoljno zaštediti".

Ali odlučni Jevgenija ne dade se smesti. On prosto tuži opštinu magistratu i zahtijevaše, neka se opština za povjedi: da račune podnosi po propisu inča, da sjednica ne drži bez sveštenika a od kase ključi da se čuvaju prema zakonu a to: jedan kod sveštenika, jedan kod opštine a jedan kod magistrata. Magistrat izda na sve ovo zapovijed, ali Karlovčani rekuriraju na samoga cara, gdje se najvećma odupriješe, da sveštenika ne prime u sjednice opštinske i da im sveštenik ne zaviruje u račune. Vele Karlovčani u jednom pismu na vladiku: "Ne znamo kome bi napredak u Ekonomiji našoj većma na srcu ležao, kromje nas samih eda li bi paroh bolje tuđim dobrom upravljao (jer nigde ništa ni priložio nije) nego mi sami, koji smo priložili i prilažemo. Onoga koga mi plaćamo i izdržavamo, u Ekonomiji za predsjedatelja i sudiju imati ne možemoa ". Va istinu, ovo nije pisao srpski duh!

Na opštinski rekurs izađe rezolucija od 22.. aprila 1840. kojom se nalaže opštini, da račune mora podnositi uredno Konvistoriji i te račune ima potpisivati svaki put i mjesni paroh. Ali i poslije ove rezolucije ne dadoše Kardovčani svome parohu u opštinske sjednice, i s toga i opet potuži se vladika vladi zbog toga, na što stiže {145→} riješenje od 2. sept. 1845., da paroh mora biti prisutan u svima sjednicama. I tako jedva jednom zaključe Karlovčani 1846. god. "Budući da po Naredbi visokoslavnog konzilijuma, črez ovdašnji slav. magistrat Obščestvu pismeno predatoe i črez Obščestva komesara Gos. Jos. ot Smederovac više puta ustmeno naloženo, da po visokoj zapovijesti u onima predmjetima samo ovdašnje Parohialne cerkve Svetog Nikolaja ticajući se i u obščestvu raspravljati imajući potreboća, Gospodin paroh u obščestvu predstavljen prisustvovati ima i može i protokol potpisivati u pročem pako samo obščestvo po sebi po dosadašnjem običaju, samo raspravljati i ravnati krepko bude".

Eto tako je najposlije varoška policija uvodila srpskoga sveštenika u svoju srpsku, crkvenu opštinu! Pa i onda se cincarski cjepidlačilo, lučeći "predmjete" crkvene od opštinskijeh. Ovamo je opština "crkvena", a onamo ima tobože poslova opštinskijeh, koji se ne tiču crkve. Da morskijeh i čudnijeh li pojmova o crkvenoj opštini! Sve je ovo otrovao Trst sa svojijem, opštinskijem štatutima.

Godine 1868. izmijenjen je ovaj karlovačkoj štatut sa novijem, koji je udešen prema previšnjem reskriptu od 10. avgusta 1868. odg. Tu je i paroh dobio i mjesto i glas u svojoj opštini; sa svijem protivno rečenome reskriptu ušuljan je u štatute ovaj i članak (18): "Sveštenici, i svi opštinski činovnici pod platom stojeći ne mogu izabrani biti za predsjednika ili podpresjednika, kao ni za crkvenog ili školskog tutora." Znamo, da carski reskripat dopušta, da sveštenici mogu biti opštinski predsjednici, ali karlovački štatut od 1868. godine to izrično ne dopušta. Pa ipak je ovaj štatut potvrđen od Konzistorije 27. januara 1872 broj 514. E. K. 3. Aio šta se je sve radilo od blaženoga vladdke Nikolajevića - dok nije štatut potvrdio - sramota je danas i spominjati!! E, ali kod nas Srbalja može biti svašta! {146→}

 

[Mrkalj]

Već sam spomenuo, da su godine 1783. bile u Karlovcu samo 53 srpsko-pravoslavne duše. Poslije spomenute prepouke od 1783. vnatno se umnožio broj pravoslavnijeh stanovnika u svijem varošicama, pa u Karlovcu; jer je bilo po carskoj naredbi od 5. septembra 1783. preporučeno, da se bez svakog ustezanja dopušta, samo na prostu prijavu – srpskijem, bogatijem trgovcima i vještijem zanatlijama, da se naseljavaju po varošicama, a ujedno da će se "sa nesjedinjenijema jednako u svemu postupati kao i sa pounijaćenijema. Šta više Đeneral-Komanda zamoli vladiku, neka nagovara i trgovce i zanatlije "svoje vjere" da se što više naseljavaju po gradovima i po štabalnijem mjestima. Zbog toga bilo je u Karlovcu 1790. već 130 duša a svoje kuće već tada imadoše njih 14 domaćina, a ti su bili poimence:

Anastas Kostić sa 6 duša u svojoj kući broj 346.
Mihajilo Božić sa 6 duša u svojoj kući broj 366.
Jovan Kostić sa 6 duša u svojoj kući broj 355.
Atanasije Janković sa 7 duša u svojoj kući broj 364.
Kuzman Svilokos sa 5 duša u svojoj kući broj 142.
Petar Trifić sa 5 duša u svojoj kući broj 192.
Mihajilo Basarović sa 4 duše u svojoj kući broj 56.
Nikola Malivuk sa 8 duša u svojoj kući broj 109.
Kosta Ligda sa 3 duše u svojoj kući broj 12.
Riste Sadžak sa 5 duša u svojoj kući broj 350.
Jevto Tatomirović sa 1 dušom u svojoj kući broj 198.
Ilija Žigić sa 1 dušom u svojoj kući broj 26.
Dmitar Musulin sa 3 duše u svojoj kući broj 345.
​

Godine 1797. bile su u Karlovcu 182 duše; godine 1800. bilo je 157 duša, a 1880. bilo je 496 duša, toliko je od prilike i danas.

[Vidi: N. Begović, srpsko-dalmatinski "Magazin" 1868 str. 1-39
Lopašić "Karlovac." 170-173.
Konzis. arhiva broj 25. 71. 22. 269. 322. 931. 933. 937. starijeh pisama.
Zvanični protokol od 1783.
Conscriptiones, zavežanj IX.
Šematizam ovoga vladič. 1880.
Moje bilješke iz opštinske i iz gomirske arhive.]

 

[Mrkalj]

III. GRCI I SRBLJI NA RIJECI.​

Kao najstariji pravoslavni stanovnici na Rijeci (Fijumi) spominju se nekolike grčke porodice još u početku prošloga vijeka. Poimence se spominju porodice: Manasterioti, Nikolaći i Mauricij, koje su imale više svojijeh kuća na Rijeci. Ove grčke porodice sagrade sebi, izvan grada zidanu kapelicu, koja je osvećena na ime Svetog Đurđa. Ova kapelica bila je već gotova 1717. To se doznaje iz pisma hilandarskog arhimandrita, Makarija, što ga pisa iz Mletaka 25. oktobra 1717. srpskom mitropolitu i arhijepiskopu, Vikentiju Popoviću, Hadžilaviću (1713.-1725.) gdje je u pismu dometnuto ovo: "I cjeliva vašem svetiteljstvu desnicu gospodar Antonije od Rijeke, što je na moru grad, koji je bio pri vas u Beču i zna vas dobro, da biste mu poslali blagoslov na vladiku Danila Karlovačkoga (Ljubotina od 1713.-1739.) da mu osveti crkvu, kako je izvadio, da bude grčeskoga zakona u Rijeci gradu, gdje nije do sada nikad bila". [Vidi "Starinar" Srpskog arheološkog drušhva, godina VII. Knjiga 2 Strana 38.]

Ni o Grcima ni o ovoj spomenutoj crkvici ne nađoh daljijeh podataka sve do Godine 1768. Tada je doselilo na Rijeku više srpsko-pravoslavnijeh, trgovačkijeh porodica iz Sarajeva, iz Mostara i iz Travnika i to nagovorom već spomenutog vladike Jakšića. Ne zna se na broj, koliko doseli porodica, ali u jednom pismu vladike Jakšića od 1769. spominju se ove porodice poimence: Risto Petrović, Nikola Rajović, Vučen Vuković, Toma Ostojić i Krsto Brajović. Od to doba spominje se već srpska opština na Rijeci sa pomenutom kapelicom Sv. Đurđa, a o Grcima nema više ni pomena. Ali stalna sveštenika ne imadoše Riječani, nego ih posluživahu gomirski kaluđeri onako pripadom kao i Karlovčane. {148→}

Tekar 1781. oktobra 29 dobiju dozvolu, da smiju "privatno bogosluženje" obdržavati i sveštenika namjestiti, ali da mrtvinu i ostalu štolu moraju plaćati rimskome parohu, koji će: krštene, vjenčane i umrle zavoditi u svoje matice. Godine 1783. dekembra 15. dobiju dozvolu, da svoje mrtvace smiju javno sahranjivati a to je značilo, da smiju nositi mrtvaca u otvorenoj škrinji, samo da ne smiju pojati u sprovodu. Godine 1785. septembra 2. dobiju i Riječani dozvolu, da sagrade sebi pravu crkvu u gradu, kojoj i udariše svečano temelj 10. aprila 1788. što se vidi iz ovoga zapisa: "Siju svjatuju cerkov, hram sv. oca Nikolaj Hristijanskim trudom i Obščestvom, Bivatelom sego grada, zovom Fijum, vostočnago iliričeskago ispovjedanija, pravoslaviih hristjan, ot zdravago materijala, vozdvigoše osnovanie dužinoju 15 klofteri i 4 šuha; širinoju 6 i pol; visinoju 7 klofteri. Sozda se pri jego blagopolučnom carstvovani Svjatjejšago Gosudarja Imperatora Josifa II. Blagoslovenijem že visokom-preosvjaščenjeišago pravoslavnago Episkopa Karlistackago, Illiričeskago, neunitskago zakona, Gospodina Genadija Dimovića, jegože rukoju položi sije osnovanije mjes. Aprila dnja 10. ljeta 1788. Siježe za pamet buduščem rodu hristjanskom na sem olovu napisa se, na desnu stranu oltarja vo osnovanije postavisja, Amin. Sije vremja bjahu tutori Gospodar Teodor ot Vuković i Gosp. Arsenije ot Šakabent". Crkva je svršena do Sv. Nikole 1790. te je uz dozvolu vladičinu prenesen sv. antimnis iz kapele i služena u novoj crkvi prva liturgija na Sv. Nikolu.

U jednom pismu vladike Petrovića od 1783. na mitropolita, spominje se da su te godine bile na Rijeci 22 srpsko-pravoslavne porodice. A po zvaničnom popisu za godinu 1792. bilo je na Rijeci evo ovijeh 27 pravoslavnijeh porodica:

Arsenije od Šakabent 3 duše u svojoj kući broj 661.
Trifun Petrović sa 4 duše u svojoj kući broj 464. {149→}
Teodor Rajović sa 4 duše u svojoj kući broj 462.
Jeremija Rašević sa 4 duše u svojoj kući broj 459.
Lazar Jovanović sa 3 duše u svojoj kući broj 452.
Aleksa Vuković sa 2 duše u svojoj kući broj 441.
Teodor Vuković sa 5 duša u svojoj kući broj 441.
Marija Mihajilova sa 2 duše u svojoj kući broj 436 .
Jovan Nikolić sa 1 dušom u svojoj kući broj 434
Jovan Vuković sa 8 duša u svojoj kući broj 434
Dimitrije Ateljević sa 2 duše u svojoj kući broj 430.
Aleka Ateljević sa 3 duše u svojoj kući broj 430.
Petar Ostojić sa 7 duša u svojoj kući broj 332.
​

Bez svojijeh kuća:

Jakov Vučinić sa 2 duše.
Dragutin Rajović sa 4 duše
Gavrilo Marinović sa 5 duša
Hristifor Ćirković sa 5 duša
Simat Krilović sa 4 duše
Atanasije Kosta sa 3 duše
Stefan Jurković sa 5 duša
Manojlo Kanela sa 3 duše
Trifon Blagojević sa 4 duše
Lazar Ilić sa 2 duše
Ignjatija Rajinović sa 2 duše
Josif Bajović sa 3 duše
Dimitrije Mavrić sa 2 duše
Kosta Izmajilović sa 4 duše
​

Bilo je dakle svijeh domaćina 27 sa 98 duša i to: 60 muškijeh a 38 ženskijeh. I ovo je najveći broj srpsko-pravoslavnih stanovnika, što ih je igda bilo na Rijeci. Od godine 1796. počeo je broj Srbalja padati tako naglo, da su godine 1825. samo još tri srpske porodice bile tamo, a te su: Raševića, Ateljevića i Rajinovića. Od to doba nije {150→} se više ni množila ova opština. Godine 1880. samo su još bile dvije srpske kuće na Rijeci stalne i odomaćene. Stanovnika je bilo te godine 117, ali to su, osim one dvije kuće, sve sami činovnici i žbiri (financi), koji su danas ovdje a sjutra ondje. Dokle je opština bila još u cvijetu (od 1790.-1800.) sagradi i jednu veliku opštinsku kuću sa dućanima i magazinima, pa tu smjesti svoga paroha, a ostale prostorije iznajmljuju se, te se iz toga prihoda podmiruju sve crkveno-opštinske potrebe. A mogli bi se držati i srpska škola, kad bi samo pregao ko od zbilje da je otvori; do dvaestero dječice našlo bi se svagda za tu školu. I kamo sreća, da se to što prije uradi, te da se ono dječice na Rijeci – koju su nemalo svu porodile "tanane Latinke"– spasava i za Srpstvo i za Pravoslavlje!

I Riječani su pokušavali, da se izviju ispod svakog crkvenog središta kao i Tršćani. Osobito su dosađivali vladikama zbog svojijeh sveštenika, koje su htjeli primati i otpuštati po svojoj volji – sve kao Tršćani i Karlovčani. Ali kako je Riječka opština u brzo opala, s toga nije nigdje ni došlo do kakve šire samouprave . [Vidi: Jovo Budimir, srpsko-dalmatinski "Magazin" 1862. ul. 46-49. U arhivi konzis. svež. I. broj 199. 251. 642 777. Conscriptions svežanj IX.]

 

[Mrkalj]

IV. SRBLJI U SENJU.​

Pod kraj prošloga vijeka doselile su nekolike, srpske, trgovačke kuće u Senj. Godine 1784. spominje se da je u Senju bilo pet Srpsko-pravoslavnijeh porodica. Tamo je svagda bila vojnička, graničarska posada, kod koje je i vojnički sveštenik namješten bio, pa je ovaj činio sveštene usluge novo naseljenijem, srpskijem porodicama u Senju. I ovi su Srblji nagonjeni, da za krštenja, za venčanja i za sahranjivanja plaćaju štolu rimskome župniku, i da se svi takovi slučaji upisuju u protokole rimske župe. Godine 1788. ovo nekoliko, srpskijeh kuća sagrade sebi lijepu crkvicu Svete Bogorodice, {151→} u kojoj su služili i dugo poslije vojnički kapelani. Ali nije bila ova opštinica nikada mnogobrojna. Po popisu od god. 1790. bilo je u Senju 9 porodica sa 41 dušom. Svoje kuće imadoše samo dvije porodice.

Godine 1800. bilo je u Senju 10 kuća sa 55 duša, a godine 1880. 17 kuća s 195. duša, ali ovo su skoro sve činovnici, koji su tamo samo za vrijeme.

* * *​

 

[Mrkalj]

V. SRBLJI U KOSTAJNICI, PETRINJI, GOSPIĆU, OTOČCU I OGULINU
​

Još su znatne naše varoške opštine u Kostajnici i u Petrinji.

U Kostajnici je bilo Srbalja još pod Turcima, pa kad su Turci prognati, ostali su Srblji na svojijem kućištima, i tu je odmah ustanovljena posebna parohija. Kašnje je u Kostajnici podignuta vladičanska stolica za Kostajničko Vladičanstvo, koje je ustanovljeno 1713. godine, o čemu ću opširnije govoriti u drugom dijelu ove moje radnje. Po zvaničnom popisu od 1768. bilo je u Kostajnici 135 srpsko-pravoslavnijeh kuća, ali ne stoji, koliko je bilo naroda. Godine 1780. bilo je 180 kuća sa 960 duša, ali kad je ono 1783. karlovačka Đeneral-Komanda, što sam kod Karlovca već spomenuo, preporučila upravama štabalnijeh mjesta, neka, dopuštaju, da se što više pravoslavnijeh trgovaca i zanatlija naseljava po varošima: onda su mnoge srpske porodice iz Kostajnice preselile u Petrinju i u Karlovac, a valja da i u druga štabalna mjesta; jer su Kostajničani od vajkada vrijedili i kao trgovci i kao zanatlije. Još i 1800. godine bilo je u Kostajnici 175 kuća sa 884 duše, ali 1880. spao je broj na 91 kuću sa 691 dušom.

U Petrinji, kao u štapskom mjestu drugobanske regemente po popisu od god. 1768. spominje se samo 6 srpsko-pravoslavnijeh kuća, ali već 1785. – dakle poslije one preporuke od 1783. – bila je u Petrinji tolika opština, da je iste godine podigla današnju parohijalnu crkvu, Svetog {152→} Spiridona. Godine 1800. bile su u Petrinji 73 kuće sa 448 duša, a 1880. – bila je 121 kuća sa 1001 dušom.

Gospić, Otočac i Ogulin i ne spominju se u spisku pravoslavnijeh kuća od 1768. U spisku od 1800. bilo je samo u Gospiću samo 14 kuća sa 95 srpsko-pravoslavnijeh duša. U Otošcu i u Ogulinu postale su pravoslavne parohije prije desetak godina i to, po što su najbliža sela podvlaštena pod iste parohije.