Manojlo Grbić: "Karlovačko vladičanstvo"

Peti razdio.

NASELJENJE PLAŠKOG, MUNJAVE, JASENICE, OTOKA, DUBRAVA I PONIKAVA.​

Nekoliko godina kasnije od prvog srpskog naselja u Gomirje, padaju prva srpska naseljenja oko Modruše i oko Oštarija: u Otoku, u Munjavi i u Plaškom. Tri srpska kneza: Radoja Ljubišić, Petar Tadešković i Paun Lalić, odoše u ljeto 1609. u Grac, gdje zamoliše nadvojvodu, da im dopusti naseliti zemlje kod Plaškog ispod Kapele, između Brinja i Ogulina, a oko voda Dretulje i Jasenice. Vele u molbenici, da su toga ljeta iselili mukom i opasnošću iz Turske, i da ih ima svijeh skupa sa ženama i sa djecom 532 krštene duše, od kojijeh da mogu dati na Turčina 190 oružanijeh puškara. Za sad da su se smjestili između Modruše, Oštarija i između Ogulina. Mole da im podigne nadvojvoda sa dvije do tri hiljade for. kulu u Plaškom, „poput one kod Vinice i kod Prilišća", pa da bi se onda naselilo tamo za dvije tri li godine, od njihovijeh prijatelja i braće, do dvije i više hiljada hrabrijeh vojnika, koji bi pozatvarali sve klance i sva tokala od Senja na Slunj, onda na Ogulin i na Tounj sve do Karlovca, te bi tako u stanju bili svagda odbiti i potući Turke, da ne prodiru u Kranjsku. Ovi spomenuti gradovi i bili su onda na međi prema Turskoj, a to je zabilježeno i u jednoj narodnoj popijevci, koja glasi:
„Popjevalo Ture uz tambure:
„Da mi nije Slunja i Tounja, {50→}
„Ogulina grada bijeloga,
„Što ih brane ljuti Graničari,
„Sve bi moje do Ljubljane bilo.​

Ujedno zamoliše rečeni srpski knezovi nadvojvodu, neka im dade svakom po dva vojnička mjesta među gomirskijem vojnicima. Nadvojvoda zapovjedi 19. avgusta 1609. ogulinskom kapitanu Ivanu Galu, da primi novodoseljene Srblje kod Ogulina, a gore rečenoj trojici knezova, da dade svakom po dvije vojničke plaće, i to da oduzme od knezova gomirskijeh, koji pet plaća dobivaju, i od vojvode Marka Vučinića, koji takođe četiri vojničke plaće prima. Ujedno je zapoviđeno karlovačkom „Proviantveryalteru", da ovome narodu dade 200 „stara" prosa. (Star je mjera oko 40 litara).

K ovoj prvoj naeseobini plaščanskoj dolazili su rojevi: 1610., 1611. i 1612. godine. Ove godine došle su 24 kuće iz Like ispod Turaka. Za ove pošljednje javlja 28. juna 1612. god. ogulinski kapitan Gal, da su izvedeni iz Like prije četiri dana pomoću Srbalja, što služe u Brinju i u Senju kao vojnici, te predlaže da se što prije izašalje komesija, koja će razmeđiti zemlje između Ogulinaca, Gomiraca i između Plaščana. Za Gomirce veli, da su se raširili sa svojom stokom tja po Drežnici iza Kleka. Kad je ono 1639. godine ogulinski kapitan, grof Gaspar Frankopan naselio 17 srpskijeh kuća u Vitunj, onda je i u Plaški naseljeno 255 duša. A i u Otok naselio je grof poveći broj naroda k onijem starosjediocima, što se naseliše još prošloga vijeka. Ovaj je narod preseljen iz Petrova Polja, a to će biti današnje Petrovo Selo, koje je onda bilo pod Turcima; a preveden je na silu. To svjedoči senjski kapitan Herberštajn u svome izvještaju od 16. maja 1642. gdje veli: „Poznato je, kako je g. đenerao prije po drugu godinu od prilike, sa cijelom vojskom od 4000 ljudi udario na Petrovo Polje, i tamošnje Srblje silom odveo a one, koji ne htjedoše poći, dao je posjeći i porobiti". {51→}
 
Godine 1640. zapodjenu srpski narodni glavari iz Korenice pregovore sa senjskijem kapitanom Herberštajnom, da se presele s narodom ispod Turaka u Ćesarevinu. U Korenici je bilo u početku šesnaestog vijeka, kad ono Turci osvojiše Liku i Krbavu, do 160 srpskijeh kuća, koje služahu Turcima kao Raja. Na Mrsinju, gdje je negda stanovao krbavski biskup, namjestili su Turci poslije 1528. svoju posadu, koja je čuvala Korenicu. Herberštajn izvijesti o pregovorima sa Koreničanima više vlasti na Krajini, i s toga zapita car Ferdinand III. đenerala karlovačkog, grofa Vuka Frankopana (od god. 1626.—1652.), da kaže, gdje bi se korenički Srblji naseliti mogli. Đenerao odgovori caru 20. avgusta 1640. i predloži, da bi se mogli najzgodnije naseliti po Plaškom. Ovo đeneralovo pismo kazuje nam mnoge ondašnje prilike, a i stariju istoriju koreničkijeh Srbalja, s toga evo štampam cijelo, ali u srpskom prijevodu, jer je samo pismo pisano njemački.

„Ovi Srblji, kojijeh je bilo od prije 120—130 kuća u Korenici, i koji su bili Raja bega Murata — pokoravali su se od pamtivijeka i đeneralima hrvatsko-primorske Krajine. Oni su morali davati đeneralima svake godine harač, i to: po jednog dobrog konja, po 50 ovnova i po dvije šarenice (ćilima). Kad umre beg Murat, navale Turci na ove Srblje tolike namete, koje oni podmirivati ne mogahu, pa s toga ne samo da prestadoše davati đeneralima harač, već se raseliše tamo amo po Turskoj, a osta samo 40 kuća u Korenici. Na to pošalje mene pokojni đenerao, Vuk Egenberg (1613.—1614.) sa 12000 vojske, da Srblje porobim (mich mit 12000 mann hinein geschikt, und sie berauben lassen ). I ja sam zbilja zarobio i samoga kneza sa ženom i s djecom mu i sa još 30 duša, koje sam ja sa mnoštvom upljačkane stoke ovamo (u Karlovac) dopratio, gdje se je zarobljeni narod otkupio (die auch all rantionirt worden sind ). {52→} Poslije toga davali su opet ovi Srblji neko vrijeme rečeni harač i to do uprave pokojnoga đenerala Para (1622.—1626.). I ovaj je iskao svoje prihode, te je zahtijevao i onaj pravedni harač. A kad mu Srblji ne dadoše harača, pošalje on na njih 1622. pokojnoga Ernesta Paradajzera, sa cijelom krajiškom hrvatsko-primorskom vojskom, a ja sam tada bio kod krunisanja današnje udove kraljice; i po što Srblji za vremena saznadu od svojih uhoda za ovaj napadaj, spasu se bjegstvom, pa tako Paradajzer uhvati samo 4 Srbina i odaždene do 150 kom. goveda i nekoliko konja".
 
Ovdje mora čovjek uzdanuti, pa bolno zavapiti: Bože moj! Šta li se nije radilo sa kukavnijem narodom našijem? Nije li se ovdje obistinila ona riječ: „Jedna Raja dva harača daje!" Nego kao da su ovi harači bili zabranjeni đeneralima, jer isti đenerao Vuk ište 4. marta god. 1642. dozvolu od cara, da smije „iste Srblje kao i od prije natjerati na pokornost, i istjerati od njih zaostali harač, kao svoju staru pravicu". Da li mu je data dozvola, ne nađoh nigdje.

Na gornji izvještaj đenerala Vuka, odluči car 13. sep. 1640., da se korenički Srblji nasele u Senjsku Dragu, a ne u Plaški, kako je to predložio bio đeneral. Među tijem opaze Turci, da njihova Raja nešto šuruje sa Ćesarovcima, pa stanu živo paziti na Srblje, i s toga ovi ne smjedoše seliti pune dvije godine. Jedva jednom ugovore sa kapitanom Herberštajnom, da će iseliti 9. juna 1642., a kapitan neka ih dočeka s vojskom u Drenovu Klancu, kod Otošca. Ali taman, kada su se Srblji spremali da krenu, tri harambaše: Radota Bocić, Ognjen Mudrić i Ninko Manojlović, poslati od đenerala Vuka, udare na Turke Koreničane sa svojijeh 30 drugova, pa ubiju jednoga Turčina, a šestoricu zarobe i tri konja. Turci obijede Srblje, da su oni ovu četu naveli na njih, pa ih stanu još većma uhoditi i potpažavati nego i prije, i s toga Srblji ne smjedoše kretati se na ugovoreni dan. {53→} Kapitan čekao i čekao u klancu, pa kad ne mogao dočekati, on se vrati u Senj. Tada su Turci tako pazili na Srblje, da je u polju, dok bi im Srblji radili, uza svakoga Srbina, stajao po jedan Turčin. Za pet dana kašnje krene se sedam porodica i poždene sa sobom 2500 komada sitnoga blaga, oko 200 kom. volova i 30 konja. U sve sedam porodica bilo je oko 60 duša, a od ovo 60 bilo je njih 30 oružanijeh. Potpaze to Turci za vremena, pa skoče i rašćeraju narod u planine; pognatu stoku otmu, a kuće srpske porobe i sprže; i tako od seobe ne bi ništa ni ovoga puta. Od rašćeranog naroda dođe 28 duša onako golorukijeh u Brinj, od kojijeh se 14 povrati, da traže razbjegli se narod.
 
Isti đenerao Vuk bio je vrlo protivan srpskijem naseljima ovamo, a to s toga, što je on snubio Srblje, da se naseljavaju na njegova imanja i da mu budu kmetovi na opustjelijem zemljama. Ali Srblji ne htjedoše ni čuti o tome. S toga nalazimo u njegovijem izvještajima caru i Ratnom Savjetu, kako tužika Srblje: da su nevijerni i nepostojani i da izdaju njegove uhode Turcma. Ali ga je odao senjski kapitan Herberštajn, koji naprotiv brani Srblje od kleveta đeneralovijeh najodlučnije. Veli kapitan izrično, da je baš đenerao kriv, što Srblji ne vjeruju krajiškijem zapovjednicima, jer da on šalje svoje uhode u Korenicu, da uhode tobože Turke, a ovamo baš te đeneralove uhode, koje Koreničani opasnošću života svoga primaju, hrane i prikrivaju po svojijem kućama, da odvode iste Koreničane u ropstvo k đeneralu Vuku, gdje ih drži u tavnici, dok se ne otkupe. Herberštajn navodi poimence, kako su đeneralovi ljudi: Marko Sekulić, Ognjen Mudrić i Vukosav Bubić, odveli sa sobom Koreničane, sa svom domaćom čeljadi i to iz kuća, gdje su bili prikriveni od Turaka, u tavnicu đeneralovu u Karlovac, pa da je tamo i umro u gvožđima, prije nego se je mogao otkupiti, narodni starješina Sava Glasnić. {54→}

Tekar u proljeće 1655. za uprave đenerala Hervarta Auersberga (1652.—1669.) preseli 12 srpskijeh kuća iz Korenice, te se najprije zaustave kod Otošca, a kasnije u slijed carske naredbe od 7. maja 1655. smjeste se stalno u Plaškom. Naroda je bilo 140 duša, od kojijeh bijahu 40 vojnici; a pregnao je narod sa sobom silnu stoku. „Deren in allen 140 persohnen, darunter 40 wohlbewerter mann sein mit ainer grossen anzahl s. h. viches bey Ottotschacz ohne einige beschehene nachsezung von den Turkhen glicklichen herauss kommen" — veli đenerao u izvještaju na cara od 7. aprila 1655.
 
Još se zna za srpsko naseljenje u Plaški i godine 1666. za uprave istoga đenerala Auersberga. Iz Plaškoga rašire se neki srpski rojevi i po susjednoj Jesenici, danas Jasenica, a neki ostanu po Munjavi, gdje su se najprije bili zaustavili. A u Jasenici su čuvali Srblji stražu još od 1613. kao i u Plaškom.

Đenerao Josip Herberštajn (1669.—1689.) ode 1680. s vojskom u Korenicu, te krene ono zaostalijeh srpskijeh kuća i dovede narod najprije u Plaški, a onda u Jasenicu. Godine 1690. bili su ovi Srblji još tamo, jer ogulinski kapitan, grof Purgstal, reče, da su se Jaseničani borili hrabro s Turcima prije dvije godine. Ali je Jasenica u brzo opet opustjela. Godine 1705. dopusti đenerao Porcija (1701.—1709), da se u Jasenicu preseli 30 kuća Plaščana: „da bi imali pusti grad Jesenichu zouechi z dobrimi kraicznimy Junachi opet naseliti kako je u pervo do skoro Vrimena naselen bil."
 
Godine 1663. podignuta je kula u Plaškom radi obrane. Kula je ta bila više rječice Dretulje, pred današnjom opštinskom zgradom, i tu je stala redovna straža, sve dok nije turska međa razmaknuta. U toj je kuli kasnije stanovao i prvi vladika ovoga vladičanstva, Atanasije Ljubojević. Poslije opet stanovali su rimokatolički župnici sve do 1834. Dok nije sagrađena kula u Plaškom, dotle su Plaščani čuvali stražu sa Gomircima na Modruši, a od tada ukinuto je vojvodstvo modruško i preneseno u Plaški. {55→} I u Munjavi je bio podignut čardak, u kraj ceste, i tu bi noćivala svaku noć po dva stražara. Plaščanski Srblji potpadali su do godine 1684. pod ogulinskog kapitana kao i Gomirci. Ogulin je bio sjedište trinaeste krajiške kapitanije, a zna se za ogulinske kapitane još od godine 1563. — Godine 1684. postade Plaški politično središte za sve Srblje u ogulinskoj krajini. Spomenuti već đenerao karlovački, Josip Herberštajn, izuzme Srblje ispod vlasti ogulinskog kapitana, pa im postavi posebnoga zanovjednika sa sjedištem u Plaškom, a potčini mu Srblje: Otočane, Gomirce, Dubravce, Ponikvare i rimokatoličke Erdeljce (selo kod Generalskog Stola). Sudeći po naputku od 8. marta pomenute godine, što ga dade đenerao novome plaščanskome zapovjedniku, Vuku Križaniću, učinio je to Herberštajn samo s toga, da sebi namakne veće prihode, jer je poznato inače, da je ovaj gospodin bio neobično lakom i nesit, o čemu ću poslije više kazati. A da bi se vidjelo, kako su tada đenerali gospodarili i šta im je glavna skrb bila, evo toga naputka od riječi do riječi na hrvatskom jeziku, kako ga je đenerao izdao:

„Instrukcija komendata Plaškoga kneza Farkaša Križanića kojemu za instalatora šaljemo Matijaša Križanića, i ova doli redom popisana punkta da mu ima publice proponirati. Kadi (gdje) knez Otočki, sudci Gomirski z svoimi Goimirci, kako ti knez Ponikvarski, Dubravski i Erdeljski moraju komparovati.

Najpervo da z gora spomenuti komendant od nikoga dependirati nima, nego od samoga gospodina generala, a u absentiji gospodina generala od vice generala Karlovačke Krajine u Krajičnom dugovanju. A što se dostoji hištva ili birsagov (globarine) z Matijašem Križanićem korešpondirati ima. {56→}

2. Što se dostoji čet ali budi kojih drugih dobitkov od neprijatelja, do sada je ovako obderžavano. Sužanj, ako bi nego jedan bil, ima se uzeti za gospodina generala, od kojega hote spodoban dar dobiti, ili uzeti četniki. Ako li bi pako dva dopeljal, jedan za gospodina generala a drugi za četnike ima obderžan biti. Ako li bi pako već od šest utegnuli dopeljati, ima se komendant pri gospodinu generalu oglasiti, i hoće taki odgovor prijeti, što ima od rečenih sužanj učiniti. I nikakove munte niti dela nima pripušćati učiniti, doklam od gospodina generala rezolucije ne prime.

3. Radi drugoga pajdaša, budi u blagi ili u partiki, deseta glava ima se gospodinu generalu dati kako i dosada zakon bil učinjen. Ako li bi se pako pripetilo četnikom lištor (samo) jedno ali dvoje goveda dopeljati, tako za jednoć ostavlja se četnikom, a za drugoć ili drugi put, što bi ista četa dopeljala, ima se za gospodina generala vazeti, kuliko je ista četa za se pervi put uzela, našto komandant ima marlivo skrb nositi. Ako li bi pako četniki ono jedno govedče budi konja hotili za se uzeti, tako za gospodina generala u zobi okol jedne ili dvi kvarti (kvarta 40 litara), kako se na govedčetu bude vidilo, ima komendant uzeti, ali budi par škopac (ovnova) kako je do sada obderžavano.

4. Gospodin komandant nima ni jednoga sužnja od četnikov pretendirati izvan dostojne pečenje na kuhinju. Ako li bi pako gospodinu komendantu četniki od dobre volje šužnja hoteli dati, ne krati mu se uzeti.

5. Drugi ostali oficiri vojvode ili knezi nimaju od četnikov ništar pretendirati izvan ako bi sami krajišniki z oficiri pogodili se i krajišniki na to privolili.

6. Ako bi četniki stražcem od dobre volje pečenju, koji bi u doba na straži bili, hotili dati, mi suproti tomu nismo.

7. Što dostoji birsagov, ima gospodin komendant marlivo spraviti i pokupiti, i onako spravivši od rečenoga birsaga sebi treti del uzeti, a druga dva dela za gospodina generala, i tako do najmanjega birsaga ima obderžano biti. {57→}

8. Gospodin general sužnje i od čet dobitke, što za njegovu regaliju dostoji, za se rezervira, kako ti dare od plać. Ako li pako spodoban dar od koga junaka od dobre volje obečan prime, suprot tomu ne govorimo ništar. Haramije (plaćeni vojnici) kada je koji plaću dobil, davali su za nas dar po 12 ali po 16 forinti, s kojimi mi ni jedne pogodbe ili cine ne činimo, nego vojvoda ili oficir, pred kojimi plaću dobi ima nam na znanje dati. A komendant nima ni jednoga instalirati niti prinuštati stražu čuvati, doklam z nami za dar ne spravi, i od nas ordinanciju ne prime.

9. Zemlje generalske imaju se onim pri rukuh ostaviti, koji su je do sada ladali i delali ako budu pravičnom miričinom od nih pokorni, kako je do se dobe pogodba učinjena. A gospodin komendant ima svoje osebujne zemlje i sinokoše, s kojimi mora zadovoljan biti.

10. Ima gospodin komendant stanovito vrime dva krat najmanje čez leto pravde deržati.

11. Sadašnje vrime razmirja male piše čete (pješake) ima gospodin komendant slobodno pušćati prohoditi i marljivo ljudi čuvati, kako bude mogal za nje odgovoriti (ovo znači da pješake pušta da robe). Akol bi pako hotil s kakovom velikom vojskom pojti, ako li bi prilike vidil, ima se gospodin komendant gospodinu generalu oglasiti, a u absentiji generalskoj gospodinu vice generalu.

12. Zaradi prijatelev ima gospodin komendant s gospodinom obristarom dobro korespondirati. I to vse da marlivo obveršeno i obderžano ima biti."
​

Kao što se evo jasno vidi, nema u ovoj đeneralovoj inštrukciji ni spomena o kakvoj savjesnoj i valjanoj upravi nad narodom. Sve je to samo o đeneralovijem prihodima i o pljačkanju, koja su evo redovno naređivana od samoga đenerala kao glavnoga zapovjednika nad cijelom Karlovačkom Krajinom. {58→} Ovo posebno zapovjedništvo u Plaškom nad svijem Srbljima, u tadašnjoj ogulinskoj krajini, prestalo je poslije smrti đenerala Herberštajna, jer već 1689. nalazimo, da su Srblji opet podvlašteni ogulinskom kapitanu, kao što su i od prije bili. Poslije regulacije ogulinske regemente, postao je Plaški sjedište osme graničarske kompanije.

* * *​
 
Današnje srpske parohije: Dubrave i Ponikve naselili su Srblji 1658. godine. Ove je godine izvedeno do stotinu srpskijeh porodica iz Usore, u Bosni, ovamo u Ćesarevinu. Kao narodne vojvode spominju se: Manojlo Mandić i sin mu, vojvoda Vuk. Ovaj pošljednji naseli oko 38 srpskijeh kuća po imanjima grofova: Đure i Franje Frankopana, a to u Dubravama i u Ponikvama. Grofovi obećaju Srbljima iste onake pravice, kakve imadijahu i ostali Graničari; ali to su im samo obećali, dok su ih naselili na svoja imanja, no kašnje ne dadoše im ništa, nego ih držahu kao i ostale svoje kmetove. Tako je ovaj narod kmetovao grofovima do godine 1672. Poznato je, kako su tada posječeni kao carski buntovnici grofovi: Frankopan i Zrinjski, o čemu ću kašnje više koju kazati.

Tada ostanu i grofovska imanja bez svojijeh starodavnijeh gospodara. Ovu zgodu upotrijebe Dubravci i Ponikvarci, da se oslobode nesnosnoga kmetstva. Oni ne pristanu uz pobunjenike, nego se odmah podvlaste đeneralu Herberštajnu i pomagahu mu pod svojijem vojvodom Vukom ugušivati ustanak. Odmah u jesen iste 1672. godine zamoliše oni cara, da ih izjednači sa ostalijem Uskocima ili Graničarima, gdje rekoše: „da su ih grofovi prevarili, kad su amo doselili; ali da vole opet odseliti pod Turke, nego li biti kmetovi bosiljevačkijeh gospodara". Đenerao ozbiljno preporuči ovu molbu 20. dekembra 1672., i pohvali ove Srbe, kako su mu se odmah pokorili i kako su mu dobro poslužili na stražama. {59→}

Poslije pogibije bosiljevačkog gospodara, dobije ovo imanje hrvatski ban, Nikola Erdedi, i ovaj je na svake ruke okretao, da Dubravci i Ponikvarci ostanu i na dalje kmetovi imanja i gospodara bosiljevačkijeh, ali se tome narod najodlučnije odupre. Na ponovljenu preporuku đeneralovu od 13. avgusta 1685., da se ovaj narod nikako ne preda pod bana, riješi Ratni Savjet u Gracu, da se i ovaj narod izjednači sa ostalijem Graničarima. Već smo spomenuli, kako je ono kneza ponikvarskog i dubravskog đenerao Herberštajn podvlastio novo ustanovljenoj plaščanskoj kapitaniji, a kad je ova ukinuta, podvlaštene su obje rečene opštine ogulinskoj kapitaniji, pa je kašnje u Dubravama postalo sjedište dvanaeste kompanije u ogulinskoj regementi, a u Ponikvama bilo je sjedište oficirske štacije sve do razrješenja Vojničke Krajine.

Dubravski vojvoda Vuk dobije za svoje zasluge od cara Leopolda 1673. dvor Gomiljak, selo Podrebarje i vinograd Tihovlje, sve ovo kod Bosiljeva. Vrijedno bi bilo saznati, da li još ima potomstva od ovoga vojvode Vuka Mandića? [Spomenici Hrv. Krajine knj. I. listina CCLXXVII. — CCLXXVIII. — CCLXXIX.; Knj. II. listina XXIX. — XXXVIII.— CLIII. — CLXXX.— CXLIV.— CXL.— CXLI. — CXLII. — CL. — CLIV. — CLVI. — CLVII. — CLXXX. — CLXXXII. — CLXXXIII. — CLXXXVIII. — CCXX. — CCLXXI. — CCXXXIV.— CCXXXV. — CCXXXVI.—CCLV.; Karlovac od Radosl. Lopašića, str. 146 i prilog XVI. Vijenac 1875. broj 23—25.]
 
Mrkalj:
S toga, prije nego ispričam veliku seobu srpskoga naroda u ovo vladičanstvo, za cara Josifa II., koja mi sad došla na red, sudim, da je ovdje najzgodnije umetnuti najstariji zvanični popis sviju mjesta, sela i zaselaka, gdje se sve Srblji naseliše u ovome vladičanstvu do cara Josifa II.
Kliknite za proširenje...

Osmi razdio.

POPIS SVIJU MJESTA, SELA I ZASELAKA
I U KARLOVAČKOM ĐENERALATU I U BANIJI,
GDJE SU SVE PRAVOSLAVNI SRBLJI NASELJENI,
ZAJEDNO SA BROJEM KUĆA,
PO ZVANIČNOM POPISU OD GOD. 1768.​



I. U ličkoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Kusac 6
  • Palanka 6
  • Pribudić 11
  • Prljevo 34
  • Zrmanja 15
  • Kom 25
  • Vrelo 39
  • Popina 43
  • Grab 22
  • Gračac 43
  • Štikada 51
  • Omsica 27
  • Tomin Gaj 38
  • Derin Gaj 34
  • Bruvno 85
  • Mazin 52
  • Visuć 67
  • Komić 59
  • Ondić 17
  • Mutilić 31
  • Kurjak 28
  • Đojluk 11
  • Udbina 5
  • Rebić 9
  • Jošan 84
  • Pećani 36
  • Pišać 17
  • Svračkovo Selo 44
  • Podlapača 3
  • Tolić 10
  • Mekinjar 70
  • Srednja Gora 35
  • Mogorić 99
  • Zavalje 14
  • Pavlovac 23
  • Vrebac 69
  • Ploča 75
  • Kik 17
  • Vagan 3
  • Lovinjac 7
  • Donji Kraj 2
  • Raduč 59
  • Drenovac 32
  • Kuklić 22
  • Kruškovac 11
  • Medak 91
  • Brezik 32
  • Počitelj 64
  • Čitluk 17
  • Ribnik 4
  • Divoselo 91
  • Trnovac 9
  • Lipa 9
  • Kulica 8
  • Barleta 34
  • Ostrvica 39
  • Bužim 7
  • Smiljan 35
  • Široka Kula 109
  • Selište 10

_______________
Svijeh ukupno: 2.079
Naroda bijaše duša: 24.972​




.
 

II. U otočkoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Bunić 102
  • Šalamunić 38
  • Debelo Brdo 58
  • Kozjan 15
  • Gornja Korenica (Bjelopolje) 128
  • Mala Krbavica 66
  • Trnovac 16
  • Donja Korenica 185
  • Gornji Kosinj 5
  • Donji Kosinj 77
  • Lipovo Polje 58
  • Klenovac 13
  • Studenci 17
  • Sv. Marko 1
  • Konjsko Brdo 5
  • Kvarte 7
  • Vrhovine 93
  • Turjansko 50
  • Rudo Polje 26
  • Dugi Do 18
  • Zalužnica 68
  • Podhum 70
  • Doljani 60
  • Dabar 38
  • Škare 54
  • Glavače 23
  • Ponori 31
  • Staro Selo 29
  • Kompolje 23
  • Drenov Klanac 12
  • Meljnice 3
  • Brlog 61
  • Dubrave 12
_____________
Svijeh kuća: 1.462
Naroda bijaše duša: 16.578


​




.
 

III. U ogulinskoj regenenti.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Lučani 12
  • Prokike 34
  • Vodoteč 24
  • Tužević 9
  • Ivakuša 8
  • Škalić 8
  • Gostovo Polje 9
  • Drežnica 62
  • Jasenak 3
  • Gomirje 49
  • Vrbovsko 17
  • Tuk 9
  • Hreljina 5
  • Vitunj 14
  • Moravice Srpske 50
  • Ponikve 47
  • Popovo Selo 10
  • Dubrave 81
  • Gojak 5
  • Otok 57
  • Oštarija 1
  • Munjava 4
  • Cerovnik 2
  • Plaški 122
  • Zebić 34
  • Međedište 34
  • Latin 40
  • Janja Gora 35
  • Zaborski 1
  • Jasenica 33
  • Blata 24
  • Zbjeg 13
  • Tobolić 42
  • Vrelo Mriježnica 26
  • Mrzlo Polje 11
  • Primišlje 125
  • Tržić 85
  • Vrelo Slušnica 12
  • Broćanac 16
_____________
Svijeh kuća: 1.173
Naroda bijaše duša: 15.281


​




.
 

IV. U slunjskoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Furjan 10
  • Lađevac 1
  • Kremen 16
  • Blagaj 75
  • Gornja Glina 5
  • Glina 13
  • Tržić 36
  • Perjasica 23
  • Orijevac 13
  • Koransko Selo 8
  • Zinajevac 6
  • Gornji Poloj 10
  • Potplaninsko Selo 10
  • Srednja Perjasica 36
  • Donja Perjasica 12
  • Svojić 4
  • Mriježnica 9
  • Točak 5
  • Gaćeško Selo 6
  • Kestenjak 18
  • Korana 8
  • Markovac 3
  • Miloševac 7
  • Mateško Selo 8
  • Poloj 16
  • Donji Poloj 18
  • Bukovac 10
  • Klanac 18
  • Novo Selo 14
  • Mala Kosa 7
  • Novi Do 10
  • Kuzma 17
  • Gornja Visočka 8
  • Donja Visočka 8
  • Barilović 13
  • Donji Budački 15
  • Dugi Do 17
  • Rastovac 10
  • Podgorje 17
  • Mlakovac 10
  • Rijeka 30
  • Pavković-selo 9
  • Kuplensko 2
  • Kosijerovo Selo 9
  • Koranski Brijeg 11
  • Krnjak 18
  • Bijeli Klanac 6
  • Brebornica 17
  • Gornji Budački 6
  • Keserov Potok 4
  • Perića Selo 9
  • Burića Selo 8
  • Mala Crkvina 5
  • Trupinjak 4
  • Vojinovića Brdo 5
  • Jasnića Brdo 14
  • Jošova 8
  • Stari Skrad 60
  • Donji Skrad 101
  • Sparenjak 34
  • Šljivnjak 12
  • Klokoč 49
  • Johova 24
  • Miholjsko 16
  • Mračaj 8
  • Krstinja 27
  • Široka Rijeka 17
  • Svinica 38
  • Brusovača 35
  • Ključar 25
  • Sušica 1
  • Gornji Vojinić 72
  • Donji Vojinić 70
  • Tušilović 47
  • Jelašje 6
  • Turanj 1
  • Marindo 35
  • Bojanci 18
_____________
Svijeh kuća: 1.411
Naroda bijaše duša 18.048



​




.
 

V. U prvo-banskoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Rječica 50
  • Stjepanov 15
  • Srnjak 14
  • Slikovac 28
  • Ostrožin 42
  • Trstenica 22
  • Kirin 45
  • Kozarac 29
  • Čremušnica 30
  • Golinja 32
  • Bovićko Polje 24
  • Čemernica 67
  • Batinova Kosa 22
  • Bukovica 16
  • Brnjavac 53
  • Piješčanica 63
  • Malička 21
  • Blatuša 65
  • Podgorje 39
  • Pecka (mala) 26
  • Pecka (velika) 23
  • Perna 80
  • Vorkapić 25
  • Topusko (na imanju zagreb. biskupa) 24
  • Vrtline 13
  • Šibine 24
  • Vranovina 12
  • Balinac 23
  • Šaševo 13
  • Borovita 12
  • Obljaj 41
  • Žirovac 64
  • Majdanci 7
  • Čavlovica 16
  • Komorani 20
  • Brezovo Polje 22
  • Bruvno 25
  • Buzeta 61
  • Klasnić 109
  • Dobrina 30
  • Brestik 40
  • Dragotinja 53
  • Bijele Vode 45
  • Kazaperovica 29
  • Veliki Gradac 69
  • Mali Gradac 94
  • Martinovići 40
  • Drenovac 60
  • Selište 42
  • Majske Poljane 72
  • Glina 50
  • Trtnik 43
  • Brnjeuška 39
  • Vlahović 33
  • Roviška 46
  • Luščani 54
  • Bačuga 48
  • Grabovac 40
  • Hrastovac 10
  • Petrinja 6
  • Dragotinjci 4
  • Donjani 6
  • Šušnjar 59
  • Bujinci 6
  • Blinja 36
  • Bednik 16
  • Moštanica 35
  • Petkovac 15
  • Stražbenica 14
  • Blinjski Kut 3
  • Jošavica 48
  • Mlinoga 48
  • Čuntić 2
  • Dejanovac 7
  • Jabukovac 33
  • Tremušnjak 30
  • Klinac 16
  • Mačkovo Selo 32
  • Srbljani 5
  • Begovići 22
_____________
Svijeh kuća: 2.697
Naroda bijaše duša: 25.972



​




.
 

VI. U drugo-banskoj regementi.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Komogovina 33
  • Pastuša 30
  • Lovča 29
  • Gornji Bjelovac 58
  • Gradusa Velika 55
  • Sjeverovac 35
  • Staro Selo 58
  • Bestrma 28
  • Mađari 4
  • Gradusa Mala 14
  • Svinica 34
  • Brušani 24
  • Kavrga 19
  • Krčevo 27
  • Paukovac 32
  • Kinjačka 22
  • Brđani 23
  • Vukoševac 21
  • Petrinjci 30
  • Četvrtkovac 36
  • Radonja Luka 14
  • Zrnište 13
  • Drljača 31
  • Novoselci 8
  • Meminska 16
  • Slujinci 28
  • Timarci 20
  • Kostreši 22
  • Papići 15
  • Pobrđani 19
  • Čapljani 25
  • Jasenovčani 22
  • Mračaj 14
  • Hrastovac 102
  • Rujevac 39
  • Ljeskovac 39
  • Pedalj 18
  • Stupinci 19
  • Gvozdansko 12
  • Gage 16
  • Ljubina 37
  • Jamnica 41
  • Kosna 11
  • Grmušani 11
  • Zut 12
  • Dobretin 26
  • Javornik 12
  • Zakopa 14
  • Čemernica 4
  • Sokolovac 16
  • Javoranj 47
  • Gorička 34
  • Udetin 19
  • Zamlača 3
  • Kapelište 7
  • Hrtić 16
  • Podove 6
  • Glavičani 12
  • Ćora 13
  • Vrpolje 20
  • Brđani 36
  • Svrakarica 19
  • Grabovica 11
  • Draga 18
  • Rogulje 14
  • Orahovica 21
  • Šegestin 13
  • Šušnjar 11
  • Bujinja 17
  • Draškovac 8
  • Unčani 2
  • Divuša 15
  • Ćoluk 6
  • Šakanlije 49
  • Golubovac 3
  • Volinja 34
  • Halagića Kula 1
  • Babina Rijeka 73
  • Velešnja 64
  • Bjelovac 58
  • Prevršac 25
  • Kukuruzari 7
  • Kostajnica 135
  • Čukur 20
  • Panjani 6
  • Slabinja 52
  • Utolica 1
  • Rausovac 145
  • Šaš 17
  • Kladaluk 18
  • Živaja Gornja 30
  • Živaja Donja 28
  • Pletenica 21
  • Dubica 100
  • Cerovljani 12
  • Uštica 32
  • Jasenovac 64
_____________
Svijeh kuća: 2.739
Naroda bijaše duša: 21.170



​




.
 

VII. Na imanju grofa Draškovića.​

Imena mjesta / Broj kuća:​

  • Trebinja Gornja 24
  • Trebinja Donja 11
  • Popović-brdo 26
  • Skakavac 6
  • Bukovica 23
  • Mandića Selo 15
  • Klipino Brdo 3
  • Ivankovića Selo 9
  • Utinja 15
  • Međeđan-selo 17
  • Manjerović-selo 4
  • Gaćešino Selo 5
  • Brdo 11
  • Pod Sedlom 19
  • Kartalino Selo 8
  • Udbina 4
  • Sjeničak 208
  • Moravci 35
  • Lasinja 3
  • Slavopolje 72
_____________

Svijeh kuća: 518
Naroda bijaše duša: 3.749




​




.
 

OPŠTI PRIJEGLED
sviju kuća i svega naroda u cijelome vladičanstvu po popisu
od godine 1768.
​

Bilo je / Kuća / Duša:​

  • U ličkoj regementi: 2.079 / 24.972
  • U otočkoj regementi: 1.462 / 16.578
  • U ogulinskoj regementi: 1.173 / 15.273
  • U slunjskoj regementi: 1.411 / 18.048
  • U prvo-banskoj regementi: 2.697 / 25.972
  • U drugo-banskoj regementi: 2.739 / 21.170
  • Na imanju grofa Draškovića: 518 / 3.749
__________________________________
Svijeh kuća: 12.079
Naroda bijaše duša: 125.762 [Zvanični popis Karl. Đener. Komande u konzis. arhivi, zavežanj IX.]


​




.
 
{1→}



Pristup.​

Današnje "Karlovačko vladičanstvo" zove se tako po gradu Karlovcu, koji osnova nadvojvoda Karlo, na desnoj obali rijeke Kupe i to nešto poviše one tačke, gdje se ulijeva rijeka Korana u Kupu. Karlovac je osnovan 13. jula 1579. god. radi obrane od Turaka. Obično se piše vladičanetvo "gornje-karlovačko" ma da to nije nužno, jer vladičanstvo "donje-karlovačko", nazvano po Karlovcima, zove se svagda "Arhidijeceza".

Karlovačko je vladičanstvo, između svijeh ostalijeh srpsko-pravoslavnijeh vladičanstava u Avstro-Ugarskoj, i po prostoru najopsežnije i po broju naroda najmnogobrojnije. Ono obuhvata sav prostor pređašnje '' Karlovačke Krajine'' ili Karlovačkog Đeneralata, i prostor '' Banske Krajine'' . Pod Karlovački Đeneralat potpadale su krajiške regemente: lička, otočka, ogulinska i slunjska; a pod bansku krajinu: prva i druga banska regementa. Ovaj prostor zaliježe nekijeh 220 četvornijeh milja, jer Karlovačka Krajina iznosi 170.7, a banska 50.0 čet. milja [Vaniček: "Specialgeschichte der Militärgrenze." Knjiga III. str. 2. ]. {2→}

Osim ovoga krajiškoga prostora spadaju ovamo primorski gradovi: Bag, Senj, Rijeka i Trst; dvije srpske opštine u Provincijalu: Srpske Moravice i Karlovac sa okolinom do Jaske; a pod karlovačku parohiju spada i Žumberak, u koliko se tamo desi koja kuća srpsko-pravoslavna. Pod ovo vladičanstvo spada još i srpsko-pravoslavno selo Bojanci, koje leži u Kranjskoj, između Črnemlja i između Metlike, te s politične strane potpada pod upravu kranjske zemaljske vlade.

Po najnovijoj političkoj podjeli obuhvata prostor ovaj: cijelu ličko-krbavsku i modruško-riječku županiju; a od zagrebačke županije kotare: vrginomoski, glinski, petrinjski i kostajnički.

Na ovome velikome prostoru žive danas preko 321 hiljada duša pravoslavne vjere, a srpske narodnosti. Po zvaničnom brojanju, koje je podneseno Eparhijskoj Upravi za 1889. godinu, bilo je svega pravoslavnoga naroda:

U ličkom protoprezviteratu ....................................57.433 duše
U koreničkom protoprezviteratu............................41.906 ``
U vilićkom protoprezviteratu..................................30.701 ``
U plaščanskom protoprezviteratu (1888).............30.911 ``
U budačkom protoprezviteratu..............................38.445 ``
U kirinsko-glinskom protoprezviteratu (1888)......58.753 ``
U petrinjskom protoprezviteratu............ ................21.039 ``
U kostajničkom protoprezviteratu..........................29.189 ``
U gomirskom dištriktu ...........................................12.419 ``
U Karlovcu................................................................,.. 462 ``
U Rijeci........................................................................ 170 ``
_____________________________________________
Svega ................................................................ 321.428 duša.
​
[Vrijedno je ovđe napomenuti, da je ovo vladičanstvo i po prostoru i po broju naroda znamenito veće od srpske kneževine, Crne Gore; jer po najnovijem brojanju prostor Crne Gore iznosi 9450 kva. klm. Sa morem, a bez mora 9030 kva. klm. ( 1.64 milje ). Na tom prostoru žive svega naroda: i pravoslavnoga i muhanedanskoga i rimokatoličkoga 236.000 duša. Meyers-Konversations-Lexikon, vierte Auflage. Eilfter Band, Leipzig 1888. – Kürschners Quart Lexikon, Berlin und Stuttgart 1888.] {3→}

Bilo je vrijeme, kada ovdje ne bijaše ni jedne pravoslavne duše, jer u ovijem zemljama stanovahu prije srpskijeh naseobina pripadnici samo Rimske Crkve. Bilo je tuda dosta rimskijeh crkava i manastira od svake ruke; bilo je tvrdijeh gradova, lijepijeh varoši i varošica, kao i pitomijeh sela i zaselaka. Ali kad ono prevališe Turci srpsku carevinu 1389. god. na Kosovu, primakoše se oni k zemljama ugarsko-hrvatskijem; a kad kod Nikopolja 28. septembra 1396. god. satrše silu ugarskog kralja Sigmunda, počeše odmah zalijetati se tja i u ove krajeve, gdje je danas naše vladičastvo. Još 1415. god. spominje se, kako su Turci prodrli iz Bosne u susjednu Hrvatsku, pa paleći i robeći, doprli sve do Celja u Štajerskoj [V. Klajić "Povjest Bosne." str. 252.]. A tri godine kasnije (1418.) prodre 20.000 Turaka pod Isak-pašom preko Hrvatske do Radgona u Štajerskoj [Tade Smičiklas "Povjest Hrvatske" knj. I. Str. 489.].

Godine 1459. savladaju Turci i pošljednje ostatke od srpske carevine i pretvore sve otete pokrajine u svoje pašaluke, pa se onda bace svom silom na nesrećnu Bosnu, koja je još jedina imala nešto samostalnosti, naslanjajući se na ugarske kraljeve. Zlosrećni bosanski vladaoci prevrtali su i vjerom i svojom politikom svaki čas, a sve po naputku iz Rima, pa su tako prenijeli taj otrov i u svoj narod. U mjesto da su spremali svoj narod za odsudnu borbu sa Turcima, oni su dovodili papske inkvizitore, da dave i progone Bogomile ( Patarene ). Između Bogomila i između Latina t. j. između rimo-katolika pravi se je rat vodio za kralja Tome Ostojića ( 1444.-1461.), gdje je mač odlučivao, koja je vjera bolja, pa je najposlije došlo dotle, da niko ni u šta nije vjerovao. Za ovu vjersku nesreću i za ostale nevolje, koje su s njome u društvu, {4→} dobro je znao silni sultan Muhamed II., pa s toga, skoro bez borbe i bez krvi, osvoji cijelu Bosnu 1463. godine. Kralja Stevana Tomaševića ( 1461-1463.) uhvati, pa posiječe, a zemlju i gradove, po što porobi i popali – pretvori u svoje pašaluke i sandžake, pa tako i Bosnu pricijepi svojoj prostranoj carevini.

Kada se Turci utvrde u Bosni, nije im sad više ništa smetalo, da po volji i sa uspjehom upadaju u susjedne hrvatske pokrajine, koje su se tada zvale "Slavonija". Prema tome narod, što je stanovao u tijem zemljama, zvao se je opštijem imenom Slaveni, a "gotovo nikada Hrvati" [Smičiklas, Povjest hrv. I. str. 500.].
 
Poslednja izmena:
Grozni udes dakle, koji je postigao srpski i bugarski narod; koji je opustošio i porazvaljivao njihove krasne varoši, tvrde gradove, lijepa sela i pitome zaseoke; koji je spržio i sa zemljom sravnio njihove divne crkve i svete manastire "Naših slavnih cara zadužbine`" – isti taj grozni udes namijenjen je eto u ovo doba i ovijem krajevima.

Od početka dakle petnaestoga, a osobito od polovine istoga vijeka: upadali su Turci u ove oblasti, kad češće a kada rjeđe: kad jačom a kad slabijom silom – te su tako pretvorili i ove oblasti, gdje je danas naše vladičanstvo u pravu pustoš. Gradove osvojiše, pa razoriše; varoši i sela, crkve i manastire, kule i dvorove porobiše pa popališe; narod jadni što poklaše, što li u sužanjstvo odvedoše. A što uteče sablji i konopcu, ono se razbježa i raseli na sve strane. Vrlo mali dio uteče u nepristupne vrleti i pećine i u neke gradove, što ih ne uzeše Turci. Domaće vlasti i domaći velikaši borahu se po nekada očajnički, ali njihova snaga bijaše preslaba prema golemoj sili neprijateljskoj. {5→} Osim brojne slabosti ne bijaše ni u samom narodu, što se je tući i braniti morao, onoga viteškoga duha i žara do slobode i do viteškijeh zanosa, jer je skoro sav narod stenjao pod teškijem jarmom svojijeh – i duhovnijeh i svjetskijeh velikaša i plemića. Šta više: ovi se najozbiljnije upinjahu i za vrijeme same borbe sa Turcima, da uguše u narodu i najmanje varnice, koje bi ga u odsudnom času oduševile i podžegle na viteštvo u očajničkoj borbi. Ti crkveni velikaši, ponajviše tuđinci, ili svoji, ali odrođeni tuđom knjigom i školom, kad su uspjeli, da istisnu iz narodne Hrvatske Crkve narodni jezik i narodno slovensko pismo – posegli su još i dalje. Oni su na svojima crkvenima saborima najodlučnije zabranjivali svako pjevanje i kazivanje i samijeh narodnijeh pjesama, kojima je narod ispjevao prošlu slavu i junaštva svojijeh otaca i praotaca [V. Jagić, Otadžbina za dekembar 1875.].

Znadu za te nevolje i rodoljubivi pisci hrvatski, od kojih ovako veli jedan: "Doista da je bila silna premoć turska ali zato bilo bi ipak nedvojbeno više uspjeha od junačke borbe naših pređa, da nije bilo toliko nesklada, pokvarenosti i nevolje domaće. Slobodne hrvatske opštine ne postradaše samo zulumom turskim, već pretrpi se i mnogo zala od domaćih feudalnih velmoža, koji upotrebiv obći metež i očajno stanje siromašnih plemića i slobodnjaka kadšto silom, kadšto prevarom, pod krinkom zaštite, zakučiše čitava plemena pod jaram kmetstva". [R. Lopašić, Vijenac 1877. broj 43.]

Ovi krajevi opustošeni su i raseljeni još prije Muhačke Bitke ( 29. avg. 1526. ) tako jako, da su ostali bili skoro bez svake obrane. A pod kraj šesnaestog vijeka cijela Hrvatska {6→} i Slavonija spale su bile na puke tri županije, sa tri hiljade poreznijeh kuća i to je bila država hrvatskijeh bana [Smičiklas II. 105-106.]. Ali je nastala najveća nevolja poslije rečene bitke, jer tada je uprav uništena ugarska vojska; a eno je i sam kralj Ludovik poginuo! Obje kraljevine: i Ugarska i Hrvatska, ostadoše sa svijem bez obrane, a Turci opet, opijeni slavom i pobjedom bijahu sve bješnji i krvoločniji, pa počeše sve to češće prodirati u Kranjsku i u Štajersku. Kada je 1. januara 1527. god. Izabran za kralja ovijeh kraljevina, avstrijski nadvojvoda Ferdinand I., počne se od to doba ozbiljnije misliti na obranu ovijeh zemalja: jer poslanici hrvatski izjaviše novome kralju, da se ova zemlja ne može više braniti sama od Turaka.

S toga se pored ono nešto domaće vojske, kojom zapovijedahu hrvatski bani, dovede i druga pomoćna vojska, iz avstrijskih zemalja, kojom zapovijedahu carski đenerali (generalis capitaneus suae Majestatis). Ova pomoćna carska vojska zauzme po ovijem krajevima sve važnije gradove i kule, koje još nijesu bili uzeli Turci, a mnogi razoreni gradovi biše tada opravljeni i naoružani, te smještena i u njih ova pomoćna vojska kao posada. Domaće hrvatske vlasti i plemstvo jedva dočekaše ove njemačke posade i ne sluteći onda, da će im biti kao i onoj zmiji, što je ježa na konak primila! Ali je brzo nastala nevolja: što je i ove vojske premalo bilo prema potrebi; što je bila preskupa i što se je teško popunjavala; jer oko gradova ne bijaše naroda, ni za obrađivanje pustijeh zemalja, niti za popunjavanje razrijeđenih vojničkijeh mjesta. S toga je valjalo ovoj oskudici potražiti što bržega i što prečega lijeka {7→} da bi se dakle ove gradske posade i umnožile i lakše izdržavale – stanu zapovjednici ove carske vojske, a onda i domaći hrvatski bani i velikaši pozivati, i to u ime cara i kralja, naše đedove iz susjednijeh, sada već na žalost turskijeh pokrajina, da se naseljavaju u ove opustošene i raseljene hrajeve, po današnjoj Hrvatskoj i po Slavoniji. A neki domaći velikaši naseljavali su pojedine rojeve, još prije nego je carska vojska ušla u ove zemlje – po svojima imanjima i oko svojih gradova, samo da ih Srblji čuvaju od Turaka, što ću sve opširnije i po imenu kazati u ovoj svojoj raspravi.

Naši prađedovi prijeđoše ovamo na ozbiljne pozive carskijeh đenerala ili hrvatskijeh bana i ostalijeh velikaša. Ovi zapovjednici i velikaši odlazili bi ili sami sobom, ili bi slali svoje pouzdane ljude među srpski narod radi dogovora o preseljavanju na ove strane, a sve krijući od Turaka. Kada bi se dogovorili i kada bi ugovorili i sami dan o prijelazu preko međa, onda bi svagda dočekaja ovdašnja vojska iseljeni narod, koja bi ga branila od turske potoči i od izvjesnoga pokolja. Šta više, ima primjera, gdje je naš narod i silom krenut sa svojijeh sjedišta pod Turcima, pa preseljen ovamo. Preseljavanja ova stala su često krvi i mrtvijeh glava, kada su Turci to potpazili i pristigli.

Srpski narod mamljen je svakojakijem i usmanijem obećanjima i pismenijem povlasticama, gdje nam je i obećivato i na pismeno podjemčavato, da ne ćemo biti ničija Raja ni kmetovi, već da ćemo sve one zemlje, koje otmemo i odbranimo od Turaka – dobiti kao svoju pravu svojinu. Od tijeh odbranjenijeh zemalja da ne ćemo plaćati: ni desetine ni drugijeh poreza; nego da će se još nama redovno plaćati iz carske {8→} blagajne, što ćemo čuvati međe od Turaka. O svemu ovome, što rekoh, navešću i dokaze u ovoj raspravi.

Na ovake pozive i na ovaka obećanja prelazio je silni srpski narod ispod turskog jarma, i smiještao se na zemljišta, gdje evo i danas žive. Skoro za svaku i najmanju srpsku naseobinu javljato je samome carskome dvoru, odakle je i određivano, gdje će se koji roj smjestiti i naseliti. Za veće naseobine određivane su od samoga cara posebne komesije, koje su izlazile, da srpski narod prime, i da mu odrede i razmjere sjedišta u novoj postojbini ovuda. O svemu ovome, što ovdje napomenuh samo, biće u ovoj raspravi jasnijeh i pouzdanijeh dokaza. Pa neka bi se iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kad nam onako gordo i nerasuđeno prebace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo! Da su Hrvati, starosjedioci, bili kadri ove zemlje odbraniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bi bile zemlje opustjele. A da ne bude ovuda pustijeh zemalja, ne bi se ni mi Srblji imali kuda naseljavati. Ali niti su se Hrvati raseljavali odavde od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srca ovuda naseljavali, i s toga sudim: da za to, ni jedni ni drugi, ne zaslužujemo prijekora! Naši su đedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci sa oružjem u ruci, i sa svojom svetom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomogli odbraniti ove zemlje od Turaka, pa su ih po carskom obećanju i dobili za svoju novu domovinu; jer su je kupili krvlju svojom. Vjerom pak svojom podigli su naši đedovi, i u novoj domovini, svoju Srpsko-narodnu, svetu pravoslavnu i apostolsku Crkvu. {9→}

Prema ovome, što dovle rekoh u ovome kratkome pristupu, podijelio sam ovu svoju radnju na dva glavna dijela. U prvom dijelu kazaću sve, što sam znao i pribilježeno našao o srpskijem naseobinama u ovo vladičanstvo. Tu ću iznijeti: kada je koji srpski roj došao ovamo? gdje se je smjestio? ko je išao po narod i kakvi su pregovori vođeni o tome? koliko je kada došlo naroda? dobi li kakve povlastice i t. d. ? Sve dakle u opšte, što se odnosi na selidbu i na naseljavanje.

U drugom dijelu kazaću opet sve, što znam i što sam našao što kuda pribilježeno o našoj Crkvi. Tu ću kazati: kako je bilo sa Srpsko-pravoslavnom Crkvom prije patrijarha Čarnojevića, a onda kako je bilo poslije njega, kada je ovo vladičanstvo zvanično ustanovljeno? Iznijeću borbu zbog unije; žumberačku i tržićku uniju; o episkopima, koji su ovdje upravljali; o dotaciji episkopa i sveštenika; o školama srpsko-narodnima i o bogosloviji; o vladičinoj stolici i o dvoru i već o sličnijem prijedmetima.

Neka niko ne očekuje, da će možda čitati u ovoj mojoj radnji pravu i opširnu istoriju ovoga srpskoga vladičanstva. To ne! Ja istoriju ne pišem, jer je ne umijem napisati. Za taj posao ište se i veća naučna sprema i veće i znanje i iskustvo. Ova moja radnja nije ništa drugo, nego prinesena i svezena istorijska građa za onoga pisca, koji se odluči, da napiše pravu, potpunu i svestranu istoriju, ne samo o ovome vladičanstvu, nego o cijeloj Srpsko-pravoslavnoj Crkvi u Avstro-Ugarskoj. S toga sam svuda tačno zabilježio, od kuda sam što uzeo i gdje sam koji podatak našao, kako bi se pisac prave istorije poslužiti mogao istijem izvorima. A da bogme, da još ima sila građe i podataka, za koje ja i {10→}ne znam; a ima ih opet mnogo i takovijeh, za koje znam, ma ne mogu do njih.

Što sam gdje našao i čitao o ovome našem vladičanstvu, ili u raznijem knjigama, ili u raznijem starijima i novijima listinama – to sam pribilježio i ispisao, pa sam te bilješke evo skitio i poređao u neku istorijsku cjelinu, i tu cjelinu evo iznosim u knjizi pred srpski svijet, koji će imati da rekne: da li sam time uradio dobro.

Kako znadoh, onako i dadoh!
Ko zna bolje – široko mu polje!​
 
PRVI DIO.​


Kako su i kada su došli i naselili pravoslavni Srblji ovo naše vladičanstvo?​






I.
O naseljenju pređašnjeg Karlovačkoga Đeneralata ili Karlovačke Krajine.
​
{13→}


PRVI RAZDIO.

Naseljenje Like i Krbave.​

Obje stare hrvatske županije, Lika i Krbava, opustošene su od Turaka poslije 1463. god. kada su Turci zauzeli Bosnu pod svoju vlast. A ima traga, da su Turci još i prije ove godine prodirali do krbavskijeh međa. Još od godine 1185. postojala je za Krbavu i za jedan dio Like krbavska biskupija. Stolica ovijeh biskupa bila je najprije na gradu Mrsinju, više Korenice, a poslije na Udbini, u vrh Krbavskog Polja. Zbog turskijeh upadaja u Bosansku Krajinu i u susjedne zemlje krbavsko-ličke, ukloni se krbavski biskup na Modrušu, kod Ogulina, još 1460. godine. A kada Turci i Modrušu razore i spale 1493. god. Pobjegne biskup na more u Novi, a poslije u Senj, pa se obje biskupije: krbavsko-modruška i senjska, spoje godine 1567. u jednu biskupiju, kako su i danas [Mane Sladović, Povjest Senjske i Modruške biskupije, str. 133-142.] {14→}

Već sam u pristupu napomenuo, kako je sultan Muhamed II. osvojio cijelu Bosnu 1463. i posjekao pošljednjeg bosanskog kralja, Stevana Tomaševića. Ovu je pogibiju sa svijem mirno gledao i dopustio da se izvrši ugarski kralj Matija, ma da je bio suveren i zaštitnik nesrećnoga kralja Stevana. Ali čim je ovaj posječen, udari kralj Matija još iste godine u jesen prema gradu Jajcu u Bosni, gde je bila glavna turska sila, pa osvoji od Turaka sve donje bosanske krajeve i oblast Usoru; a ova se prostirala s obje strane donje rijeke Bosne, od rječice Lješnice, pa sve do utoka Bosne u Savu. Prozvata je tako po rijeci Usori, što utiče u Bosnu. Od ovijeh oslobođenijeh bosanskijeh oblasti sastavi kralj Matija dvije banovine; jajačku i srebreničku, koje su ostale pod upravom ugarsko-hrvatskijeh kraljeva 64 godine [V. Klajić, Povjest Bosne, str. 342. Smičiklas, Povjest hrvatska, I. str. 633-637.].

Nego obrana ovijeh banovina u Bosni morala je biti preslaba, jer već poslije šest godina ( 1469. ) provale Turci preko Une, u zemlje krbavskijeh pa i modruškijeh knezova, kuda sve popale i opustoše. Silni narod iz ovijeh krajeva odvedu u ropstvo, a ono, što uteče ispod sindžira i ispod noža, razbježa se i raseli na sve strane. U isto doba provale Turci i u Dalmaciju, te opuste zemlje, i rašćeraju hrvatski narod ne malo do Zadra. »Ostali su sami gradovi i naroda toliko, kojiko ga je moglo pobjeći u gradove« veli Smičiklas (I. 649. )

Isto tako stradala je i posavska Hrvatska iste 1469. god. Mjeseca juna »razli se nova turska vojska prijeko u Posavinu, da prodre u avstrijske zemlje. Malene vode omogućiše im prijelaze preko naših voda. Narod bez oružja bježao je, a srećan je bio, ko je mogao Savu preplivati da bježi, ostavljajući iza sebe sela u plamenu. Jauk i dim od zapaljenih sela natjecahu se u nebesnih visinah, koji će više doprijeti. {15→}

Srećom porastu vode, te je prijelaz preko Save bio gonećim Turkom nemoguć, za to poletješe s onu stranu Save, provališe u Kranjsku, da nose i tamo palež, da kolju i robe, kako veli kranjski ljetopisac«; »Sela uništiše vatrom, stanovnike sabljom, odvedoše veliko mnoštvo naroda, sramotiše žene na oči njihovih muževa, a onda im odsijecahu glave, i takva nesreća dostiže i njeke plemiće, jer ove beštije paze na plemstvo toliko, koliko svinja na biser«.

»Grad Zagreb zadrhtao je ovaj put... Možemo reći, da se je veći dio naroda između Kupe i Save samo u gradovih i na vrhovih gora spasao, da nije na ravnom polju drugi vladao nego Turci «. A kakva je jadna obrana bila ovijeh zemalja, evo kako bolno ovdje dodaje Smičiklas: »Prava je sramota bila, da je neprijatelj ovako lagano mogao preko naše zemlje juriti, kao da nikoga kod kuće nema«.

I godine 1470. provale Turci u Hrvatsku po tri puta, a 1471. prodru i popale sve do Ljubljane. Tada su odveli u sužanjstvo, što kranjskog a što hrvatskog naroda preko osamdeset hiljada duša.

»Više puta su gorela sela u Hrvatskoj, da se je pričinjala sva zemlja kao jedno strašno plameno more«. [Smičiklas, Povjest hrv. I. 650.-654.]

Od zlosrećne dakle 1469. god. pa do Muhačke Bitke upadali su Turci u ove zemlje skoro svake godine, kad jačom a kad slabijom silom, pa kada su ovuda sve pretvorili u pustoš, onda su palili i klali: po Kranjskoj, po Štajerskoj, po Koruškoj, po Gorici i po Istriji, a nikoga ne bijaše, da im to prepriječi ozbiljno i stalno. A poslije Muhačke Bitke (1526.) nastane u Ugarskoj i u Hrvatskoj još veća nevolja otuda, što se narod pocijepa u stranke oko izbora kraljeva. U Ugarskoj izabere velika narodna stranka erdeljskog {16→} vojvodu, Jovana Zapolju, za kralja, kojega izabere i velika stranka u Hrvatskoj za svoga kralja, a vođa te stranke bio je knez Krsta Frankopan. Druga pak stranka, i ugarska i hrvatska, izabere za kralja, avstrijskog nadvojvodu, Ferdinanda I.

Turci upotrijebe ovaj razdor na svoju korist, i s toga udare jačom silom na one dvije bosanske banovine, što no ih kralj Matija osvojio, pa ih sa svijem osvoje i sebi potčine. Odatle provale u proljeće 1527. god. u Krbavu i u Liku, gdje bez krvi osvoje i one krajeve, koje još nijesu bili pritisli, jer one krajeve na Uni i na Uncu osvojili su Turci još prije. Tada osvoje Turci: gradove: Udbinu, Mrsinj, Bunić, Pišać, Komić, onda u Lici: Raduč, Lovinjac, Mogorić, Gračac, Kanižu, Ribnik, Novi, Jablanac do mora u Podgorju, Perušić, Kosinj i sve do Prozora kod Otošca.

Od Otošca išla je međa turske carevine neđe na Plitvice pa na Korenicu. Ibrahim paša utvrdi svoju stolicu na Udbini 1528. god., te zavlada u ime sultanovo i Krbavom i Likom, gde je turska vlast otala sto i šezdeset godina.

Poznato je, da Turci ne će sami da obrađuju zemalja, s toga su svuda po osvojenim zemljama naseljavali što više Raje, da im obrađuje zemlje i da hrani Turke, kao svoje gospodare. A po što se je hrvatski narod skoro sav raselio i pobjegao ispred Turaka, to oni dovodiše srpski narod iz negdašnjijeh srpskijeh oblasti, pa ga naseljavahu kao svoju Raju po osvojenijem zemljama ovuda po Hrvatskoj.

Tako naseliše Turci sijaset srpsko-pravoslavnog naroda: po Bosanskoj Krajini, po Krbavi i po Lici, i dadoše tome narodu sve zemlje i sva polja oko gradova; a iz gradova zapovijedahu Turci kao age i begovi; eto onako kako su do najnovijega vremena zapovijedali i gospodarili po Bosni i po Hercegovini. Prve dakle srpsko-pravoslavne naseobine u Liku i u Krbavu došle su skupa sa Turcima, a što istoričar Engel [Allgemeine Welthistorie, 49. Theil, 2. Band, S. 298.] navodi da je kralj Matija (1457-1490) naselio {17→} pravoslavne Srblje po Lici i po Krbavi, pa da su bili potčinjeni neposredno ugarskome palatinu – o tome nema nikakvijeh pouzdanijeh dokaza. A zna se inače, da je spomenuti pisac mnoge i krupne pogreške strpao u svoje debele knjige.

Nema nikakvijeh bližijeh podataka o tome, koliko se naselilo našega naroda i kuda sve po Krbavi i po Lici, samo se toliko zna, da ga je bilo dosta i da se češće dizao na svoje gospodare, pa se raseljavao ispod Turaka na ove strane, koje ne bijahu pod Turcima, samo da ih bije i da im se sveti; jer se Srblji od Kosova pa do dana današnjega nikada ne mogaše sa svijem pokoriti Turcima. To nam svjedoče toliki i toliki srpski ustanci na Turke. Žarka ljubav za svoju slobodu i viteški ponos ne dadoše mu ni kao Raji zaboraviti: e je negda carevao! Može da je još tada postala poslovica: »Lika sav svijet naseli, a sebe ne raseli!«

Ovoliko za sad o srpskim naseobinama po Lici i po Krbavi pod Turcima, a poslije sto i šezdeset godina sastaćemo se opet sa ovijem pokrajinama i sa srpskijem narodom u njima.
 
Poslednja izmena:
DRUGI RAZDIO

SRPSKA NASELJENJA NA IMANJIMA GROFOVA ZRINJSKIH I FRANKOPANA.​

Dvije najmoćnije velikaške porodice u Hrvatskoj bile su kuće grofova ili knezova Zrinjskih i Frankopana. Ovi su knezovi imali silna imanja po Hrvatskoj. Uprav sva zemlja i svi gradovi od Ozlja, Karlovca i Slunja, pa do mora pripadali su ovima porodicama, a onda i mnoge zemlje u Baniji oko Kostajnice (Zrinj, Zrinopolje).

Još do pod kraj petnaestog vijeka opustošili su Turci većinu ovijeh imanja, i prikovali knezove na imanja po Primorju, i onda na ona, što bijahu bliže kranjskijeh međa: oko Modruše, Ogulina, Bosiljeva, Ribnika i Ozlja. Da bi bar ova svoja imanja lakše branili od Turaka, stanu rečeni knezovi naseljavati Srblje po ovima zemljama pod uvjetom, da vojuju na Turke, i da ih odbijaju od pomenutijeh gradova.

Tako se spominju Srblji oko Modruše i oko Ogulina još pod kraj petnaestog vijeka. Kad su Turci 1493. god. razorili i popalili grad Modrušu, onda je prenesena županijska ili kapitanska stolica u Ogulin; a na Modruši je od to doba više od 150 godina stala samo straža, i na toj su straži Srblji stali. Odmah poslije 1493. g. spominje se, kako je došao da čuva Modrušu laćman Vukivoj Kosanović sa vojvodama: Kuzmanom Markovićem i Tomom Pogrmilovićem i sa još nekoliko vojnika. A knez Bernardin Frankopan, označujući međe Ogulincima, između Modruše i između Vitunja godine 1500. u ispravi o tome razmeđivanju spominje i Srblje, kao već tuda naseljene. [Spomenici Hrv. Krajine, knj. I. listina II. Fras, Topographie der Karlstädter Militär-Grenze, str. 293.]

Ovako su Srblji čuvali i Ogulin, smjestivši se u Otoku ispred Ogulina i po Hreljini iza Ogulina. Ove su slali carski vojnički zapovjedinci da uhode Turke, pa da javljaju njihova kretanja. S toga im odredi car Ferdinand I. 24. maja 1540. redovnu plaću za tu službu. [R. Lopašić, Karlovac, str. 143.]

Poznati sigetski junak, ban Nikola Zrinjski, naseljavao je Srblje po svojim imanjima oko Ribnika. Sačuvala se je njegova privilegija od 25. juna 1544. kojom ban, kao vlasnik gradova Ribnika i Ozlja, (oba na međi do Kranjske) uzimlje pod zaštitu i određuje kotare i dužnosti Srbljima, što se naseliše u Prilisju (Prilišću) i u Rosopajniku. Ova su oba sela jedno do drugoga, na desnoj obali rijeke Kupe, na Lujizinskoj cesti, uprav prema Marindolu, koji {18→} leži na lijevoj obali, odmaknut za po časa og Kupe. Evo te privilegije cele od riječi do riječi:

»Mi knez Mikleuš Zrinjski i ban Hrvatski, slovin. i dalmacije i mi knez Štefan Frankopan kr(čki), i sen(ski), modruški i pročaja, damo na znanje vsim i vsakomu, pred kih obraz ta naš list otvoren pride, a navlastito porkulabom i obhodnikom gospodstva našega: kako pridoše pred nas s prilišća i rosopainika vlasi, ki do danas jesu ondi u pokoju prebivali s našim odlučenjem, ki po imenu jesu niže pisani: Naiprija Mihovil sestrić, Matko šuranović, Petar raspović, jakov sestrić, vid Šimunović, Petar rudanović, jandrij basarović, radič zečković, radivoj subašić, Ivan Strahaević, Milić dubrović, jurai zelenković, matin kacan, tomaš sestrić, paval šutilović, jakov pavičić, mikula buršić, jandrej luić, ivaniš basarović, paval čalić, Ivan milinović, grgur šutilović, radič labanović, – Proseći od nas vsi kupnice, skom službom bi imali nas služiti. Mi videći, da bi radi u našem gospodstvu stati i nas pravo i verno služiti, š nimi se utakmismo tim načinom: da imaju od naših zemal služiti kad i kamo koli budu od nas zapoved imali; ... da imaju na četu ili na put poiti: i ako bi kada oteli poiti, da jim mi imamo brašno dati, i ča koli na putu dobodu sužanj, koni, marhe male i velike, da imaju nam od vsega dobitka polovicu dati, i tulikoje ako bi kada pošli na put ob svoem brašni, da nam imaju od vsega dobitka mala i velika treti del dati; i da nam budu dužni desetinu od janac davati; a oni da su slobodni oda vsih inih dohodah i služab, malih i velikih, ča e dužnost od sel onih; i ako bi otel napridovati ili na to stati k sebi na zemlju našu kih junakov prieti, to dopušćenje od nas imaju prieti i meja se postaviti s tom službom, kako ostali, kako e zgora pisano, javivši se nam ili našim oficijalom; i ako bi se prigodila ka škoda od nih u našem gospodstvu, ka bi se očito znala, da ote kaštigu prieti, kebudu dostojni. {20→} I na to jim dasmo ta naš list otvoren pod naš pečat navadni: dano u gradu našem ozlju miseca ijuna dan 25. tisuće pet sat četrdeset četrto.« [M. Mesić »Zrinjska Zviezda «, str. 100. Original ove privilegije, napisan glagoljicom, čuva se u opštinskoj škrinji u Prilišću, odkuda je g. Mesić naštampao latinicom.]​

Iz ove se povlastice vidi jasno, da ovi naseljenici nijesu služili kao Raja ili kao kmetovi svojima gospodarima. Osim pogodbe da daju nekoliko janjeće pečenke preko godine, glavna je dužnost bila ovim »junacima« »da imaju na četu ili na put poiti... i ča kolki (gođ) na putu dobudu, sužan koni, marhe male i velike, da imaju nam od vsega dobitka polovicu dati«. Glavni posao bio je dakle četovati i robiti, pa plijen dijeliti sa gospodarima. Bez sumnje misli se četovanje na Turke, ali ima primjera gdje su knezovi kao gospodari, napuštali ove svoje junake i jedan na drugoga i u opšte na svoje protivnike. Robili su ovi junaci često i po Kranjskoj, i otuda su stizale na njih tužbe carskome dvoru, da su grđi i od samijeh Turaka, a evo se danas vidi, e su oni to činili po naputu i znanjem svojijeh gospodara, radi koristi i svoje i njihove.

Današnji stanovnici u Prilišću i u Rosopajniku jesu rimokatolici, a prevrnuli su i jezik i nošnju i sve druge narodne osobine, te se sad po ničem više ne pozna, da su bili Srblji i pravoslavne vjere. A da su bili pravoslavne vjere, kad su se naselili, može se kao pouzdano držati, ma da protivno tvrdi g. Lopašić [Karlovac, str: 143. ], a po njemu i g. Mesić u »Zviezdi« na već spomenutom mjestu. G. Lopašić navodi tu listinu neku od 1558. godine, i veli, da se u toj listini ovi isti doseljenici nazivlju »Wolaki de Moskowcz«. Ja mislim, da smijem pouzdano reći, da ove riječi znače: Vlasi Moskovi, t.j. moskovske vjere, dakle pravoslavne; a zna se iz drugijeh primjera, da su našu pravoslavnu vjeru zvali onda po ovijem {21→} krajevima: vjerom moskovskom, što je istovetna sa vjerom rusko-pravoslavnog naroda. Osim ovoga pisanoga dokaza u samome ovome narodu još se sačuvalo živo predanje o tome: kako je bio negda vjere pravoslavne, od kuda je doselio i kako se smjestio ondje, gdje je i danas. Tako mi ispriča 27. aprila 1886. Jurić Sestrić iz Prilišća u svojoj kući: da su bila njih tri brata Sestrića, koji su doveli narod onaj iz Zrmanje u Lici, pa ga naselili po Prilišću, i to svaki brat na svoj kraj; i otuda se prozvalo: Gornje, Srednje i Donje Prilišće, kako se zove i danas. Najstariji brat da se zvao Nikola i da je on (moj pričalo) njegov potomak. Ovaj Nikola Sestrić, da je sazidao crkvu Sv. Ilije, jer je narod bio onda vjere pravoslavne, i ta crkvica da je ista sadašnja Sv. Lenarta. Crkvica ova postoji zbilja i danas na samoj obali više Kupe, a za dobar puškomet od kuće Jurića Sestrića. Sazidana je najpravilnije oltarom prema istoku, a unutra se pozna i danas gde je moglo biti mjesto za proskomidiju, i kuda je pružen bio ikonostas. Oko crkvice su svuda naokolo sve sami grobovi. Ovo narodno predanje podudara se sa svijem sa navedenom privilegijom, jer se tamo spominje: »Naiprija Mihovil sestrić« a to je srpski Nikola i onda se spominju još dva Sestrića: Jakov i Tomaš. G. Lopašić veli, da su ovi »Vlasi« još 1580. god. Imali crkvu Sv. Lenarta, a od godine 1650. da su ubilježeni njihovi porođaji i vjenčanja u matice katoličke župe novogradske, na Dobri. Ovo pošljednje može biti istina, ali da je spomenuta crkvica Sv. Ilije već 1580. g. bila pretvorena u Sv. Lenart, nije ničim dokazano. Prije će biti, da je pretvorena oko 1650. god. Od koje se datiraju i matice novogradske, a dotle da je bila crkvica ta Sv. Ilije, a i narod pravoslavan. Možda se vremenom tačnije objasni, i kad je i kako je ovaj narod vjerom prevjerio. A narodna prezimena i danas svjedoče, da ovo nijesu porijeklom »Muži«.
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top