VRATA
Sunce je przilo tog jutra, a  bio je zimski dan. Dok me je miris ustajalog vazduha gusio, profesorka je sva ushicena objasnjavala teme pismenog zadatka, I zanesena istim  saplela se I umalo pala. Gde li su njene nade potonule kada je toliko ushicena objasnjavanjem nekih  nebuloznih stvari.  Elem, dva sata je predamnom valjda nece biti jos saplitanja s njene strane jer bi takav slow motion mogao da mi odvrati paznju od teme , onda jos jedan kec, u moru istih, probija se da zauzme prvo mesto u bedi mog dana.  I upozorenje: “Deco ono sto je obavezno je uvod, razrada I zakljucak”,  znaci sve, blago meni.  
Ovo je bilo TO, ONO, PRAVO, POSLEDNJA PREPREKA. Oporavljajuci se od prethodnih pismenih zadataka, na kojima sam uzgred imala ocene koje su date jer ona prosto nije znala kako da me oceni, prvom TROJCICU, a na drugom KECA KAO VRATA( tema je bila ubistvena- HAMLET KAO TRAGICNI JUNAK PLEMENITOG SRCA,  toliko zahvalna za pisanje da sam tokom dva sata uspela da sastavim jedva pet recenica I na kraju monotonije koja je blago presla u samosazaljenje hitrim pokretom ruke sam se oslobodila hartije koja je pripadala toj nocnoj mori od moje vezbanke. Prezirem taj vid formalnosti), gazila sam preko treme  I pokusavala da se oslobodim malera kao I svaki baksuz. 
Odlucila sam nema uvoda. Cemu? Ionako svako prihvata pricu onako kako mu odgovara, zasto bih ja nekome nametala svoje misljenje, ionako to je veza izmedju pisca I citalaca, put koji citalac mora da predje izmedju  sebe  I dela.
Pismeni je prosao relativno jadno. Oko mene kao I uvek gomiletina papira, beleski, I u toj zbrci jurcajuci za pronalazenjem onoga sto sam napisala pre samo par sekundi dovodila sam sebe do ruba plakanja.  Profesorka je obletala oko mene trudeci se da napravi takvu atmosferu da ne dodjem u situaciju da joj predam prazan rad,  pripretila mi je svojim debelim prsticem, a ja sam se trudila da je ne uhvatim za vrat I izbacim kroz prozor. Mrzim napetost.
Na putu kuci bila sam sama, bez govorancija  zamornih alapaca, varoskih toroksa, I prigradskih sponzorusa koje su pokusavale da nalikuju onim pravim, nazalost bezuspesno. Bilo je hladno, neki kvazi sneg je navlazio trotoar tek toliko da isprljam svoje cizme, koje su vec ispustale one cudne zvuke kada se natope vodom. Mene to najvise asocira na klip-klap, klip-klap….. Ulica se pruzala u nedogled, bila je dugacka celih osam minuta laganog hoda, I jedva osvetljena lampama na kojima su pocivali sprzeni insekti, bedne li smrti. Stresla sam se. U mom stanu svetlo, vidim siluete kako se krecu  presecajuci  svetlost svojim tamnim oblicjima. Pre ulaska u isti udahnem duboko, prekrstim se, I spremam se za onu svakodnevnu ustaljenost, kako si ,kako je bilo, jesi li gladna. Na makar jedno pitanje moram da odgovorim  nekim zadovoljavajucim obrazlozenjem. “ Da, gladna sam”, na sta je mama hitro skocila da mi spremi nesto, osecajuci svoj trijumf nad mojim izrazeno pasivnim stanjem.
Nakon vecere povukli smo se u sobu. Otac je sedeo u velikoj crvenoj fotelji sa ogromnim drvenim zaglavljem, I pusio dedinu lulu, a mama je trazila knjigu na komodi sa desne strane fotelje. Sedela sam na krevetu I kroz dimnu zavesu pokusavala da razaznam kazaljke na velikom crnom satu koji se nije uklapao u citav enterijer, kazaljke koje su se razvlacile kao da se teskom mukom odvajaju od nekog svog dela, kao meso od kostiju, mucno uzonaj zvuk otcepljivanja. U uglu je I dalje stajala ogromna indijska vazna koju je baka, necija baka, nismo utvrdili cija I konacno ko je gospodja, I koja je odavno otisla da ore nebeske njive, ostavila tu prilikom svoje poslednje posete. Zaudarala je  smrt, onako siva sa ljudima koji su imali hiljadu ruku,  specijalna vrsta lopova. Nervirala me je od malih nogu. Ustvari prvo me je plasila.. Sat je I dalje otkucavao, I polako stajao, vukao se I konacno odustao. Opojna mesavina nikotina I nekih lekovitih trava, za koje je by the way otac mislio da smanjuju stetno dejstvo nikotina,  ispunjavao je sobu, polako se uvlaceci u svaku njenu poru I cineci me osamucenom. Otkucalo je I poslednji put. Ustala sam naglo, kada mi se zavrtelo u glavi, I prevazilazeci to otrcala sam do vaze I uzevsi je istrcala sam iz sobe.
Uletela sam u svoju sobu, zatvorila sve brave, na vratima, I opijena od  promene vazduha pala sam na krevet zaranjajuci glavu u jastuk. Osetila sam svu tezinu svog tela na svojoj kozi. 
Nakon nekog vremena razbudila sam se. Ustala sam, ponela vaznu sa sobom otvorila prozor I iskocila kroz njega. 
Jutro je bilo maglovito, I nekako vlazno, vlaznost je otezavala disanje. Vaznu sam zakazila oko vrata, I sa rukama u dzepovima krenula sam ka poljani. Na zelenom nebu policajac je  pokusavao da razresi zbrku  koju je napravio jedan jedrenjak koji se uparkirao na sred raskrsnice, doduse u donjem vesu, ocigledno su ga podigli iz najdubljeg sna. Sve je to prouzrokovalo njegovo padanje u nesvest. Debele zene su poskakivale I vriskale sve dok se jedna od njih nije konacno smirila  I ustanovila da onesvescen covek lezi pred njima I da bi bilo dobro osvestiti ga. Polili su ga  kantom vode, kap mi je kanula na celo. Plava trava poljane na koju sam krocila mi je prijatno golicala stopala. Sa leve strane  poljene sedeli su Narcis I Zlatousti, I Vreme koje se sklupcalo izmedju njih( isto ono koje je pobeglo sa mog sata). Suton u svom crnom plastu jos uvek nije odlazio gestikulirajuci i iscrtavajuci oblicja u vazduhu. Koracala sam ka granici. Kada sam dosla do kraja sveta pogledala sam dole I videla Balasevicev bezdan bez dna. Uzela sam vaznu I bacila je dole. Nije se culo nista, samo talasi koji su se udaljini rasprsivali udarajuci se o morski zal. Kakvi mazohisti…. 
Vracajuci se istim putem kojim sam I dosla, osecala sam isto ono  golicanje plave trave. Suton se osvrnuo ka meni, potegao lanac na kome je bilo vezano Vreme I grubo ga vucuci  okrenuo se svojim plastom na trenutak zamracujuci  celu sliku, odleteo je ka horizontu. Krenula sam nazad. Istim putem. Magla je dalje bila na istom mestu.Drzala sam ruke u dzepovima, bilo mi je hladno na njima. Usla sam kroz prozor. Na stolu je stajala sveca, opet je nestalo struje, vecne restrikcije;  I knjiga “ Kako sam izgubila inspiraciju”- J.T. Razbesneli andjeo. Sela sam na krevet tacno preko puta vrata. Bila su granica izmedju dve komore. A nisu cak ni bila nista posebno. Bela sa pozlacenom kvakom, toliko smo mogli da priustimo sebi,  u ovom  vremenu, u ovoj drzavi. Shvatila sam da je covek zaista samo prelazni oblik izmedju duha I tela. Zamorce koje  bi trebalo da izdrzi svako izopaceno predstavljanje ludog sveta, I onaj koji bi trebao da stvori sopstveno iskrivljeno stanje stvari.  Gledala sam u njih. Sat na stolu je zvonio, bilo je vreme  za jos jedan radni dan. Odmahnula sam rukom.
Odlucila sam da ostanem verna duhu I nikada vise ne izadjem iz sobe…