Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Milosu


Kad je brijanje i sisanje bilo besplatno
i od boge
i od brice

Upozno sam Milosa onda
ja Bunjevac
a njemu prezime

I cigravi mladji, i zamrsljen stariji
braca mu i mama, od sira pite prave
bratski dele bosanske dane, i dobre i zle

Takva je balkanska istorija
vec su izgubili
tatu, i druge drage im glave

Losa su vremena
sta se uvati s baste
il
gde se mali Mirko snadje

Lose se vidi i sudbina
umro mu mladjanom tata
dobio metak u obraz
a mislio kao i tadasnje vreme, da je ogrebotina

Nije nam ni Milos prezivio
zato i pisem
nije mu bilo sudjeno
iako je dobro znao, cuva bog sina svog

I kad ga u ledja podmukli snajper udario
i kad mu levu ruku
na cetri pet mesta
s par metara, zeleni rafal izbusio

Sreca
i nista vise

I kad je nagazio pastetu
staru i trulu, meni namenjenu
od boge zaboravljenu
a djavolu milu

Sacuvo je nogu
sreca je cudo

Al nije ga
zadnja grudva promasila
zadnja
u snego-pevu

Uzela je Milosa
i druga i sina i brata
i Srbina i Bunjevca
i balkanskog junaka


Pocivaj u miru
Stipan
 
"Sluh za saputalo"


Zasto mi misli
u mesecini kao slik idu
Ne bih da ju dotaknem
tek da se nje osetim
...imenica zenskog roda

Pribeziste
mojem peru dlakavom i osecajima nesredjenim
Nesredjena jesu,mozak nema nista s tim
samo divni ritam mi u usima
...pozivam sebe na ljubav

Neke smusene
druge tako lepe kao drvece
I sve tako lepe i zivahne
svi bi mostovi Verone kao maske za bal bili
...zlatno sivkaste sa glatkim naborima u svili

Osmesi i tuge
nesrece i prevare,ljubavi i zudnje
Sve su to osecanja
kada su prava
...kad ih bar jednom dozivim

Put mi ljubav zove
upitnike zovem za adrenalin
Hehehe...nisu bajke i price
vec samo sluh za moje bice
...sutnja i neki ljudi drugi

Volim vas sve
cak i one muske kao poziv za jelo
Te druge...he
ne bi ih zenama nazvao
...samo sluh za moje saputalo
 
Nekako sam znao da ces doci i pokriti me jagodama koje si kupila proslog leta.
Svezim,crvenim iz baste koja nedosanjana lezi u umu svakog coveka.To voce od kojeg
cak i starost bezi,zbilja.Bio bi do divan pogreb.Ljudi bi pozeleli da dodju,da bar jednom osete miris tog rajskog voca,a oni stariji,oni bi zaplakali,secajuci se vremena zauvek izgubljenog na poljima jagoda,dok bih ja pevao: "Let me take you down,cause I'm going to..."
 
Poslednja izmena:
Pesma bez stihova



Znamo svi kako bi počela jedna pesma.
Bila bi pevana jedan dan, dva ili čak više,
a krenemo li s pričama, odosmo do samog beskraja i dalje.
Ova pesma ili priča, oduvek neznano ime joj je
nema svoje stihove - tužno, zar ne?
Kao kad golub ima dva krila, teško povređena
i nikako ne može da poleti.
Ipak, ona ima polovičan život;
princeza je iz "Labudovog jezera",
danju prelepa devojka,
a uveče labud u talasima. Neprimetan. Beživotan.
’ Kako se u bajci spusti noć, ona gubi svoje stihove.
To jeste tragično. Ali tragedija menja oblik ujutru,
kada pesma postaje veliko kameno korito,
s kojeg dugo, do zalaska sunca teku stihovi.
Možda se baš iz ovog bića
što živi zarobljeno u tajanstvenoj priči
kasnije razviju najlepše kraljice poezije.
Ja znam da od tada večno trajaće dan,
a noć otploviće na krilima labuda
i kada jednog jutra korito presuši
preživeće samo ova pesma bez svojih stihova.



Milan Trivić
 
Iz uspomena

Za sjetni ton njenih riječi
i plavo nebo očiju milih
nije moja bol.Ona je sreći
obećana davno.Crveni ćilim
za njene meke i nježne stope.
O stojte snovi,da se probudim
kako bih je mogao gledati opet.

Sve te želje i snovi uzalud,
sad je ljepota prošlosti trag,
vatrom sam strasti opaljen i lud
nekad anđeo...Nekad vrag.
A ona u meni uvijek ista
ljepotom svojom plijeni i blista...
Sad kao uspomena još više čista.

Često se tako u noći javi
kao sjenka blijeda,kao šum tih,
kao neba odsjaj svijetloplavi.
Često doplovi i u moj stih
pa pjesma postane blaga i sjetna
riječ se oštra istupi i slomi.
Kao nikad srećna....
 
Ženi

Kome si još ćutala o smrti ovako kao meni,
kome si tamjaniku iz ruke darovala,
za koga ćeš crninu,za kim ćeš je obući,
kome si se osmijehom a kome suzama radovala,
ko je taj koga si dozivala,kome si se nadala,
koga si lagala ovako kao mene ?

Koga si na krst raspinjala,konjima rastrzala,
otrovom sa usana,kletvom iz srca trovala,
ko je taj čije negve još zveckaju u tvojoj tamnici,
koga si prvo okovala pa mu praštala,
po kome svoj pogled prosipala,čijim se pepelom posipala,
koga si ljubila,na čijim grudima se budila
kao na mojim ?

Koga si mislima ubijala pa mu u snu pjevala,
na grijehe navodila i grijehe praštala,
sa kim si noćima bludila,koga bi radije ubila
nego sa drugom gledala.Kome si ljubav nudila,
bol zadavala,čijoj se suzi radovala,
u čijem krilu krila si dobijala
kao u mojem ?
 
Zaboraviću taj grad

U jednom od onih
Zatrovanih gradova
Ostavila sam
Zakržljale uspomene
Zamućenog pogleda.

Naporno je postojanje
U ovom
natprirodnom univerzumu
sa loše
napakovanim životima.

Neshvaćene duše
Ostale su da
Neumorno plivaju
U
Nerazumljivoj vodi
Zatrovanog grada.

A ja...
Ja sam otišla
Sa prividnom srećom
Na uglovima usana.

B.
 
Komšinica


Čovek postoji sve dok ne ispuni, njemu nepoznatu ali najvazniju duznost, ili dok ne uprska svaku mogucnost njenog ispunjenja.
Te i takve misli mucile su čelo Matjaža Kola u stanu , na drugom spratu, nekakve mišje zgrade u Ljubljani. On se , dakle, posle teškog dana u lokalnoj firmi boja i lakova, gde je radio kao knjigovođa,oko četiri sata poslepodne vratio u svoju jazbinu. Već tri, četiri dana, radio Študent, javljao je o najhladnijoj zimi koja je zadesila srednju Evropu u poslednjih šezdeset godina, o tome kako se boriti protiv ledene nemani, i naravno o čudacima i njohovim dovitljivim načinima grejanja.
U stanu Matjaža Kola vladala je odista nepodnošljiva studen, te je on brže bolje otišao u svoju spavaću sobu, zaključao se i uključio električnu kaljevu peć, koju je juče, uz dosta truda osposobio za rad ( o grejanju preostale dve prostorije Matjaževog doma, nije bilo govora. Sa mizernom platom, jednostavno nije mogao priuštiti i taj izdatak).
Međutim, prilikom prvog paljenja peći još od prošle zime, a kako se na grejačima nalazila ogromna prašina usled manjka pedantnosti vlasnika, prostorijom se širio nesnošljiv smrad. On se može opisati, kao dugotrajan miris masti. Tepih je zaudarao na pseću mokraću i statičnost godinama nepomeranog nameštaja. Svo to silno drvo, najpre konstrukcija Matjaževog kreveta, onda uzki ormar i ramovi za prozore, izglealo je kao sivkasta, vlažna zemlja. Ogavno i trulo. To ga je uznemiravalo.
Kada je jutros ustao iz kreveta, Matjaž je znao da će i danas biti poražavajuće potišten. Ali pored te grozne slutnje, znao je i da mu je potreban odlazak na posao, zvocanje nadređenih i doručak sa kolegama. Šta ga drugo održava, nego kretnja i rad ?
Vremenom se Matjaž i navikao na smrad peći i ružnoću svoje sobe, kojoj se svakodnevno čudio, ali i svakodnevno na nju zaboravljao, trom i nemoćan da je promeni. I tako ležeći, sklopio je oči. Na kapku njegovog desnog, obolelog oka, kao da je kolo divljih stopala izazivalo treperenje i bol. Sa tim treperenjem odjednom su u Matjaževu svest nadirale uspomene iz detinjstva.
Leta je kao osmogodišnjak provodio u očevim šljivicima, u grubim igrama na zelenim poljima i dugim putovanjima, koje ponajviše pamti po vucaranjima majke i njega po železničkim stanicama, kada ga je ona ljubila i kupovala mu grisine. Pa onda onaj vreo septembarski dan kada je Ana u trećem srednje obukla laku purpurnu suknju i šljokaste sandale, isti onaj dan kada je nespretni David slomio nogu. Setio se i onih subota, kada su majčine tužne i zelene oči činile njeno lice sa spuštenim obrazima nekako nestvarno lepim. Iste takve oči imla je još samo baka Mira, ali su se njene u vek davile i nestajale u naborima okolne kože. A ona mu je pričala jezive priče. Kako je njena neuka ćerka, oplemenjena majčinstvom, nosila bebu kroz drugo dvorište, zapela o ciglu i svom težinom ju spljoštila u naslaganu kurzovinu. Mrtvo, krvavo telo u beskrajno žutoj kurzovini. Žaljenje je brzo prestalo, te je i majka posle sata plača uz Mirine prekore, uklonila leš, zaboravila događaj i nastavila dalje.
Svi ti ljudi, hrabri u svojim nastojanjima, umeli su živeti. Matjaž pomisli na svoju ljubav prema dalekom selu, snuždenoj majci, očevom osmehu bez četiri zuba u četrdesetoj, Aninoj suknji, brdu neshvaćenih stvorenja što obitavaju u železničkim toaletima, i Jovaninom nateklom ramenu posle ujeda stršljena u avgustu neke davne godine.
Tih ljudi više nema. Matjaž ne zna ništa o njima a ljubav koju poseduje će negde zalutati, učauriti se i odumirati. Kako progutati ovakovog sebe ?- mučilo ga je. Život koji vodi, učinio je da razmisli : sete li se oni, za koje ne zna ni da li još dišu ili su samo prizori iz mladosti, sete li se čupavog Matjaža, njegove dobrote i svojeglavosti. On živi u gradu sam.Taj grad je tajan, bolje rečeno stran. Matjaž priznade, kada mu lice ovlaži suza i ruke raščupaše kosu, da je on čovek-uspomena, da parazitira i vene i da za tako nešto više neće naći opravdanja ni u sebi, a kamoli u nekom drugom. Čovek postoji sve dok ne ispuni, njemu nepoznatu ali najvazniju duznost, ili dok ne uprska svaku mogucnost njenog ispunjenja. Tada ustade poražen sećanjima, isključi kaljevu peć, otključa vrata i stupi u hodnik. Telo mu se treslo od hladnoće.
Nad Ljubljanom je devetnaesti čas dana, sa prozora Matjaževog stana pružao pogled na dva zaleđena mosta, potpuno čisto nebo, iznad krovova zgrada sa one strane reke. Sedamnaest godina zarobljenih u tom pogledu, Matjažu se činilo kao ceo jedan tuđi život. Kao kad prvo jutarnje probijanje zraka kroz grudi nekad zna biti užasavajuće bolno, tako se u njegovim plućima nešto razdiralo i sukobljavalo. Slusajući sopstveno jecanje kroz zidove i plafon, koje mu se učini kao odvratno, grkljanje vašljive skitnice, više ne osećaše ni trunku samosažaljenja. To više nije ličilo na nešto što bi odavalo život, naprotiv cela situacija u kojo se nalazio bila je besmisleno smešna, i on se izjednači sa nekakvim otužnim stvorenjem, odvojenim od okolnog prostora.
Dvadeset minuta ksanije, Matjaž se nalazio u kupatilu, ogoljen do pojasa zurio je u prozorče pri vrhu prednjeg zida. Ono što mu se vrzmalo u glavi : ispraznost, flomasteri i šaranje po licu, nepoznate devojke, kritike koje je primao kao mladi pisac, ambivalentnost u izrazu, neostvarenje ljubavi. Neostvarenje ljubavi.
Kada je kaiš izvukao iz pantalona, najpre mu se pričini da to i nije najadekvatnije oruđe za samoubistvo. Onda se osmehnu. Na momenat se i zadivi svojoj odlučnosti. Čvrsto je stegnuo omču oko vrata i zavezavši drugi kraj za plinsku cev koja je išla uz gornju ivicu desnog zida, bio je spreman da odgurne šamlicu pod sobom, pa ubrzo potom umre.
Važno je bilo to izvršiti što pre, te Matjaž sklopi oči i prevrnu oslonac pod sobom. Bol je bila začuđujuće snažna i kroz iskolačene oči, kao da je osećao da će mu svo telo ispasti. A onda neko poče lupati na glavnim vratima stana i Matjaž tada , nesvestan zašto tako nešto čini, levom rukom razbi ogledalo, bočice ispred njega, i teškom mukom dohvaćenu četku baci o vrata kupatila. Posetilac, valjda privučen ili uznemiren ovakvim zbivanjima, bez odobrenja uđe u stan i dotrča u kupatilo. Bila je to starija Sarajlijka Jasmina, Matjaževa komšinica. Uz nekakav povik uzbuđenja podiže Matjaža ponovo na onu lakiranu šamlicu. Zatim je stala na stolicu koju je prethodno donela iz kuhinje i odvezala Matjaža iz njegovog neuspelog samoubistva. Niko od njih dvoje nije bio u stanje nešto da kaže sve dok se Matjaž uz neprijatan smeh rasplače kao dete. Jasmina reče da mu je donela par parčadi pite od bundeva.
 
Poslednja izmena:
Ovo je moja prva pjesma i ujedno prvi post na Krstarici :) :zskace:

Opstanak

Jesen je prošla,
smeđeg više nema,
ostali su zeleni samo,
nepoklekli sili vremena.

Ti listovi što junački stoje,
međ´ skeletima sad mrtvih rođaka,
oni održavaju svoje zdrave boje,
nek` im je slava, i čast svaka!

Iz njih će ponovo sok poteći,
taj slatki nektar budućnosti i sreće,
veliko ime oni će steći,
kad nakon zime opet dođe proljeće.

A ono mora doći,
da rasčisti oblake, otopi snijegove,
da pozlati rijeke, doline i brijegove,
da dâ onim listovima mjesta da stoje,
da preobraze sebe u veličanstvene boje.

Šta mislite o njoj?
Sve vrste komentara su veoma dobrodošle!
 
Pred zoru rumenu tvoje vedro oko
ipak tamu noći u dubini krije,
od sna probuđena,kao sivi soko
duša bi u visine...

Kao izdajnik nož bi u leđa
nevinoj istini da zarije,
ljubomor,oštra riječ što vrijeđa
i koja tu namjeru u značenju krije.

Otrovano jelo na trpezi čistoj
slobodi ljubavi slomilo je krila,
pitaćeš se posle i ti moja mila,
gdje ti je vera u iskrenost bila.

Ko da si na odru usnulu te gledam...

Noć je meni ova krvnik i spasitelj,
izdaju tvog oka od mene je skrila,
sad nas talas nosi sudbe hirovite
na hrid istine,da nam slomi krila,
postah oblak tamni tvoga neba vedra.
Ubij me.Sumnjom rasparaj mi njedra.

Odlaziš,a znam kad ostaneš sama
ni nebo te neće spasiti od tuge,
ko izgubljen potok među planinama
teći ćeš suzama od duge do duge

i plakati gorko bez snage za žrtvu...
Bilo bi mi lakše da te gledam mrtvu...
 
Zavjet

Izbriši mi sa usana pjesmu neizmjernu,
izbodi srce što je spremno za ljubav do bola,
potamni svjetlost oka,donesi tamu vječnu,
uništi sve snove da ostane istina gola,
zaprijeti smrću,nad vratom oštri mač drži,
ispiraj mozak banalnostima stvarnosti,
peci na paklenoj vatri,tugom me prži
i onda ću ti reći VOLIM TE,bez oprosti...

Pođi sa drugim,zagrljena sa njim hodaj,
ljubi ga,znajući da vas gledam,
uradi i najgore,kao ***** se prodaj,
ipak ćeš ostati u srcu,iz njega te ne dam.
Zaključana u meni,negvama okovana,
ostaćeš ipak,ma gdje i sa kim bila,
držaću te u sebi do sudnjega dana
pa čak i posle ostaćeš moja MILA.

Žigoši vatrenim žigom,slobodno nanosi boli,
ljubav je moja od svih udaraca jača,
naučiću te kako se iskreno voli
makar mi vrat sasjekla oštricom mača,
uzalud sve rane kojima me ranjavaš,
ako želiš to mogu i da ti nacrtam,
možeš da me mrziš,možeš sa drugim da spavaš
ali ću te voljeti,voljeću te i mrtav.
 
Virtuelna staza

Odnekud iz mene, tvoji djelići isplivaju kao groza,
preživljavanje prošlog donese ukus gorčine,
nijesam čovjek već grč živaca, drhtaj i neuroza,
ti si narkotik sa kojeg nikako da se skinem.

Moja si zlatna staza,bez početka i kraja,
blago,kojeg ne mogu da bacim,ni da potrošim,
kad mi razdereš srce, vidjećeš sunovrat sjaja
kojim sijaš u meni...San o vremenima prošlim.

Po meni se još prelivaš,usijanje i plamen pakla,
nedodirljiva pretapaš se u mene i mučiš,
koračam prema tebi nogama od tankog stakla
i čitam te kao knjigu...Nikako da te naučim.

Mračna je žudnja u satima dok tugujem
ne može je osvijetliti novi,bezbojni dan,
virtuelnom stazom ka tebi putujem,
vakuumiran,u svitanju crvenom zazidan.

Ne mogu pogledom kroz taj mrak,kroz tu tamu,
do zore koja bi mi oživjela tvoj lik,
negdje u virtuelnosti te ostavih samu
da postojiš kao gigabajtski spomenik.
 
Eva i Tolstoj

Krv je primjetljivija na bijelom.Ispljuni.Sve se zna.Umotan u beskraj.
Rasut kao sačma,oštećen zacijelo.Upredena mjesečina,ukradeni maj.
Možda tvoja zloba bolje vidi dan,možda je taj dan samo moj,
možda se u inat zoveš Eva...Možda...Drago mi je,ja sam Tolstoj.
Samo šta ako te volim,ako je ta ljubav iskrena i čista kao vrelo,
onda bi morala da postaneš tjelesna,da i moju dušu primiš u tijelo.

Da ostane pust drum,pust dan,sve pusto kao kuća neuseljena,ostavljena,
da mrak padne na pustoš,da sklizne po njoj,prođe prije vremena.
Osjećam tu si,tvoj dah je topao u vjetru što šušti sa lišćem uvelim...
ako govorim da ti osjećam blizinu ne kažem i da je želim.
Kad ovaj trenutak stajanja dosadi i sebi svojim trajanjem
ne mislim da ću ti doći.Ne trebam ti sa tugom.Sa kajanjem.

Realni vidici.Iz iskustva znam da će tu snovi da jauknu,da zaplaču,
nad čijim ćeš grobom zapjevati(nad mojim nećeš,platiću narikaču)
kad snijeg zima donese,kad postanem ranom bez krvi,bola i lijeka.
Već me i sad prepoznaješ kao prošlog,kao ostatak od čovjeka.
Hoće li to sjećanje biti gorki ožiljak,znam da neće tuga,
ili samo magla rasplinuta na brijegu.Suza ili poruga ?...

Sve ovo zvaće se bivše.Najdublje potisnutog najbrže se sjetiš
kad bljesak munje na crnom asfaltu ugledaš,kad mrak u srcu osjetiš.
Vjekovima te pamtim,postaješ stanovnik mojoj lobanji,ispod svoda,
od kad te nema gnušam se osjećaja koji se zove sloboda.
Svijet moj unutrašnji urušava se u sebe i znam nema mu spasa,
bijedno orgijanje među stijenama.Svi kao od majke rođeni...Bez ukrasa.

Duša u komade.Želim da sa svakog komada lik tvoj skinem i izbrišem,
da šapat usana na školjki mog uveta čujem sve tiše i tiše.
Da postaneš tišinom kad do pepela izgorim,
ne želim te blizu,neću da gledaš kakav sam kad prestanem da se borim.
Haos je jedini red u meni,u njemu sam i nesređen i svestran.
Smrt je samo oblik putovanja.Odlazim,neću više da te čekam.
 
Ženi

Kome si još ćutala o smrti ovako kao meni,
kome si tamjaniku iz ruke darovala,
za koga ćeš crninu,za kim ćeš je obući,
kome si se osmijehom a kome suzama radovala,
ko je taj koga si dozivala,kome si se nadala,
koga si lagala ovako kao mene ?

Koga si na krst raspinjala,konjima rastrzala,
otrovom sa usana,kletvom iz srca trovala,
ko je taj čije negve još zveckaju u tvojoj tamnici,
koga si prvo okovala pa mu praštala,
po kome svoj pogled prosipala,čijim se pepelom posipala,
koga si ljubila,na čijim grudima se budila
kao na mojim ?

Koga si mislima ubijala pa mu u snu pjevala,
na grijehe navodila i grijehe praštala,
sa kim si noćima bludila,koga bi radije ubila
nego sa drugom gledala.Kome si ljubav nudila,
bol zadavala,čijoj se suzi radovala,
u čijem krilu krila si dobijala
kao u mojem ?

Uuuu...ova mi se mnogo svidja. Bravo! Talenat postoji.
Sta si u horoskopu? Ne shavataj pitanje previse licno, ali stvarno me zanima.
 
U harmoniji sa pahuljicama

Ulične svetiljke
Obasjavaju tek zalepljene pahuljice
za kaldrmu.
Koračam smelo,
otmeno.
Osećam poglede na sebi.
Da li je to zbog
crvenog kaputa I bele šubare
ili možda
one čudne mističnosti?
Prva stanica – zenice prodornog pogleda,
Druga – crveni kaput,
I poslednja – graciozni koraci.
U glavi mi tinja
Tiha melodija i nežan glas
Neke Ruskinje.
Fotografija moskovske
Zime ukaza mi se pred očima.
Želela sam da zamrznem taj trenutak.
I zamrznuh ga
- pesmom.

B.
 
NIRVANA


šta očekujem ovde
da sretnem
umetnost poeziju život
ili smrt
mržnju i bol
strast ili ljubav
ili ženu

putovao sam kroz sfere iznad sveta
u tišini prirode i tela
bez zvuka i bez misli svesti
kao da otičem kroz lagani san
na ivici između sna i zaborava
negde u prostorima seni
gde nema zemlje ni neba
već vizija tog čudnog bliskog sna
tražeći odgovor na nedokučivo
da dotaknem nepoznato tajno

I sreo sam neke nove žudnje
neke nove glasove i slike
novi snažni poriv svetlost snaga
izmenjeno telo duh slobodno što luta
u snazi prvog krika prvog plača
ali sa novim bolom
 
Ja više nisam ja..
Ja sam samo deo svoje sene...
I ne znam kud da krenem
jer nitko se ne seća mene...
Nekad sam bila sretna;
Volela sam sunce, mesec i kišu,
A danas sam beznačajan čovek
koji sve tiše i tiše diše...
Nikog kraj mene nema
da mi pomogne bar malo,
jer nikog nije briga i nikom nije stalo...
I nestacu tiho sama,
Iza mene ostati ništa neće...
I kao da živela nisam,
Jer bila sam čovek bez sreće...
 
U prozirnom lancu vremena
budimo se u svetu novih zvezda:
volimo,mrzimo,radujemo se,
patimo i...umiremo.

Ponekad sretnemo
neki tudji svet
koji nam se ucini lepsim,
snaznijim.

Pozelimo tada nesto
vise i bolje;
da poberemo sve plodove,
i oplovimo sve nepoznate vode.

U prozirnom lancu vremena,
u medjama svoga sveta,
robovi kultura i predrasuda,
mi samo igramo sopstvenu ulogu
 
Homer...sebi

Upoznah te sudbino i tvoje usne krvave
od poljubaca očajnika,previše strasnih,
zavela si me snagom požude i strave
na stranputicu punu raskršća opasnih

i ostavila na stazi,samog,spaljenog srca,
da opraštam i ono što je neoprostivo,
da se smijem i plačem,da pjevam i grcam,
da prijatelju zborim oštro,suparniku milostivo.

Da tražim milosrđe,da steknem bistar duh,
da nađem makar iskru od vatri koje ne gore,
sad kada od čula imam izgubljen vid i sluh,
kada iz mene samo mržnja i zloba govore.

Nekad sujeta i gordost,sada sumnja i strah,
poreći neporecivo...O, nemam više te snage,
ponos i čast,sada su na vjetru prah,
noći tek sjećanje na žar usana,na oči drage.

Ko bi me ovakvog hteo,kome slomljen trebam,
stihovima dotakoh i pakla dno,
gdje je sada Sunce,ima li još uvjek neba
ili se raspalo i nebo plavetno...
 
LEKTOR


Neko je ukrao list iz knjige, iz nekog dobrog, poznatog romana. Neko, ko je bio potpuno nepismen, svojim nepogrešivim njuhom procenio je da je baš taj list suvišan.
Pismenom čoveku trebaju decenije da spozna delić suvišnosti, nepismenom je dovoljan sekund da ispravi grešku pismenog.
Recite mi, molim vas, kada bi se pismen čovek, dosetio da u list od knjige, zamota jedan dobar cigar duvana?
 
Опростићеш ми,
А зашто,
Ни теби, а ни мени,
То неће бити јасно.

Пар суза да зачини,
Нежности отрцане,
Ал' чисто реда ради...
След сцене одигране.

И опет погрешићу...
И опет одиграћу,
И опет скривен над нама,
Из срца заплакаћу.
 
Pooozdravčić ljudovi ;)

Slučajno sam naletijela ovdje, pa kad sam već tu, da vas upitam nešto...
U toku je duugo razmišljanje o tome koju srednju školu da upišem. U mom malom gradiću postoji građevinska, ekonomska, mašinska, ekološka, gimnazija i informatičarska gimnazija. Ee, sad, ja ne znam šta od tih školica da odaberem, NEMAAM POJMA ! :confused:
Jedino u šta sam sigurna je da želim da se bavim pisanjem, jer mi to zaista ide. Dakle, poslije srednje, upisaću književnost. Al' šta do tad ? Gimnazija ( latinski :roll: ) il' nešto drugo, sa čim se ne planiram baviti u životu ?

Pitaanje je sad..
 

Back
Top