Ćao drugovi,
Ponovo ste aktivni. Hladno je, zabili smo se po kućama, usamili se... Ja ponovo potroših par meseci u iščekivanju odgovora. Ko zna šta sam i pitao?! Nema problema. Isključujem se. Nemam više volje da nudim pomoć, da dajem ideje. Ovo je danas sasvim druga generacija, drugačija razmišljenja, drugačija pravila. Delujem sam sebi kao monsroum koji nešto zanoveta, daje predloge, pravi se pametan. Koga još zanima bilo čije mišljenje. Hiljade pesnika, stotine romansijera. Reči, reči, reči, koje niko ne čita. Pitam drugaricu svoga sina za neko ime. Nađem se u čudu. Nacifrana za pet. Leti visoko. Na fejsu stotine slika i poza, pravo za Mond. Ali nije pročitala ništa, inače, ko ima vremena još da čita? Ko odgovara na poruke, ko da prihvati savet. Emancipacija na lakši način. Brža. Pravo do cilja. Malo šminke, botoks, krpice, ponegde plastika, opuštenost, kul, i tras. Neko vas upita za Drajzera, ili za Tolkina. Dostojevski, čula je za njega. Kul su folkeri. Koji bre Drajzeri.
Možda peti, možda šesti put sam predložio da skupimo lovu i da štampamo zajedničku knjigu. Za par stotina dinara. Toliko moj sin potroši za jedan izlazak. Niko se nije odazvao evo već osam godina. To mi govori da većina zapravo kači tuđe pesme ili se stidi svojih. Ili je još i najgore, mislite da bi ostali bili prosečni, pa vam je blam u takvom društvu dati svoj tekst. To misli devedeset devet posto pesnika za sebe. Poznajem mnoge velike pisce i pesnike iz udruženja i svako od njih misli da je poseban, neponovljiv. Samo oni, dubok jarak, pa svi ostali. Oni bruse same dijamante, a ostali lažnjake, bižuteriju. Zavist, podrivanje drugih, oholost...


Ne mogu više, ostario sam, davao primer, savete...
Hvala vam još jednom i prijatno. kačite svoje pesme, slobodno je, niko vas ne uznemirava. Ako i vidite nekog da prođe, uhvatite ga za rukav, dajte mu koji dinar da stane ispred vašeg teksta. Dobro je to za razvoj kulture. Korisno.
Ćao još jednom