Čekala sam
Ljubav
potpuno sama
u tom kraju
punom
sumljivih tipova
i drogiranih devojčica
Samo zbog njega sam obukla
crne lakovane cipelice sa štiklom
I noge su me bolele
i pijani momci su me vređali
a tužne devojčice lepih lica žickale pare
I bilo je hladno
kao u onim ratnim knjigama
koje čitam ušuškana kada se razbolim
Drap rukavica
mi je ispala u baru
sumljivo žućkaste boje
Maramice sam opet zaboravila
i brisala sam nos haljinom boje lavande
čiji su se rukavi izvlačili ipod kaputa
Poslednje pare za taxi
dala sam najočajnijoj lepotici
Malo toga je tako bitno
kao udobne cipele
tople rukavice
i čista maramica
Kada
Ljubav
zaboravi na vas.
Moram opet da kažem da mi se ovo jako dopada.
Često kod mnogih ljudi, kako ovde tako uopšte u mladih pesnika, primećujem prisustvo leksike koja kao da je silom (u)bačena u poeziju, kao da joj tu zaista nije mesto, ali je tu da bi poezija bila ''urbana'', što kaže jedna profesorka s Filološkog .- šta god zvuči rogobatno-ružno-nefunkcionalno-svaka loša forma-besmislena slika ne podleže kritici, ako kreneš da kažeš da to ne valja preseku te sa ''ne razumeš ti to, to je postmoderna''

)) I zaista, posebno meni, prilično starovremenskom i romantičarski nastrojenom, često to zvuči kao jedno veliko foliranje i želja da se pesnikom prozove neko ko nema senzibilitet i dušu pesnika
Ali, tvoje su pesme u tom smislu uvek
fascinantne . Iako barataš slikama i rečima koje su meni lično potpuno poetski daleke ili koje bi mom osećaju bile nefunkcionalne, ti to radiš s takvom prirodnošću i lakoćom, da tvoje pesme od prvog do poslednjeg stiha postaju i bivaju prava umetnost što onda jeste znak jednog istinski vrednog pesničkog senzibiliteta.
Ja od srca čestitam na tome.