nacija je subjektivna kategorija i o tome kako je definisati možemo raspravljati danima, ali etnički identitet je objektivan skup karakteristika jedne grupe koju na prvom mjestu definiše jezik. znači, jezik dijeli jednu etničku grupu u odnosu na drugu i preko njega mi onda proučavamo sve ostale kulturne odlike te grupe (istoriju, tradiciju, običaje...). u tom smislu svi štokavci su jedna etnička grupa, bošković je štokavac, a hrvatski politički identitet na taj prostor dolazi tek kasnije, tako da povezivati hrvatstvo sa boškovićem je anahronizam.
Učinio si dobru stvar kada si napisao da je
skup, ali ne znam zbog čega na kraju
eliminišeš sve sem jezičkog kriterijuma. Mada bih se, ovisno od određenih perioda i oblasti, ogradio od tog stava (negdje i nekada je, recimo,
mnogo značajniji od jezika bio vjerska pripadnost; naš prostor pripada upravo tom kraju, obilježen kroz cijelu modernu i savremenu istoriju fenomenom etnokonfesionalizma).
Više faktora sačinjava jednu etničku skupinu, a po mom mišljenju, s obzirom na to da na etniju ja gledam sa maksimalnim terminološkim pojednostavljivanjem radi jasnoće i izbjegavanja upravo konfuzija o kojima si pisao, kao na
zajednicu, teritorijalno-politička povezanost je najosnovniji. S druge strane,
jasno je je da su govornici onoga što se definiše kao 'štokavski dijalekat' bili pripadnici ne samo i različitih državnih tvorevina, već i
vjerske pripadnosti, itd. Ako imamo štokavce pravoslavce i štokavce rimokatolike, onda možemo
konstatovati lingvističko srodstvo te
dvije etničke skupine. U ovom smislu,
jasno je reći da su Srbi -
jedna etnička skupina - a Dubrovčani
druga;
zajedno pak, šire gledano, oni prihvataju jednoj većoj etnolingvističkoj zajednici, no kojoj se ne može opravdano dati
srpsko ime, koje je ono samo jednoga kontigenta tog etnosa.
Ja se u potpunosti slažem sa tobom da je predstavljati Boškovića
Hrvatom anahronizam, to sam ja i napisao. Moj odgovor je proizišao na Lekizanovo insistiranje šta se može
još napisati za Ruđera Boškovića, sem da je Dubrovčanin i u određenom identitetskom smislu kozmopolit, ja sam potvrdio da, citiram,
nije neka pretjerana greška nazvati ga Hrvatom. To znači da ja smatram da je
pogrešno nazvati ga Hrvatom i to lično nikada ne bih učinio, baš zato što je anahrono, ali u literaturi više prilagođenoj neupućenijim čitaocima i onoj kakve su recimo
enciklopedijske odrednice, pisane za ljude koji ni blage veze nemaju gdje je Dubrovnik, sasvim je 'dopustivo' (i razumljivo) nazvati Boškovića
hrvatskim naučnikom, jerbo su Dubrovčani kao jedna pretmoderna etnija ostavili svoje potomke u modernoj hrvatskoj naciji, koja je baštinik kulturno-istorijskog nasljeđa nekadašnje Dubrovačke republike.
Svakako bi imalo više smisla neg' nazvati ga
Srbinom, jer, kao što već naglasih prilikom promatranja različitih kriterija, Dubrovčani u smislu neke
šire etničke kategorije pripadaju, kao istovjerci, sa upravo Hrvatima. To je ono što i prikazuje Marin Držić, o kome diskutujem sa Lekizanom trenutno, koji za sve te 'naše ljude' koristi termin
našijenci.
Na kraju krajeva, upitao bih i
na čemu se temelji određeni ekskluzivitet štokavcima, da ih je moguće nazvati u = smislu Srbima..?
Да али које Хрвате, етничке Хрвате, људе из Хрватске где може бити и других народности разумеш на шта циљам.
A gdje vidiš u citiranim izvorima nešto što bi moglo da se ukaže da se ne misli na
Hrvate, već
građane Hrvatske koji nisu Hrvati?
Bilo je i drugih narodnosti u Hrvatskoj tada (vojnoj, barem), kako si i sam naglasio, ali u to vrijeme ne-Hrvati su sačinjavali jedan omanji dio populacije, i jedina je navodom značajna zajednica bila - srpska. Uz to, njih možemo kao
grkonesjedinjene isključiti iz ovoga, te kao pravoslavne hrišćane definitivno možemo isključiti iz tih dubrovačkih <Hrvata>. Dakle, iako se tu možda mogao provući neki Hrvat drugoga porijekla, vrlo je jasno da se misli na, kako ti pišeš,
etničke Hrvate.
Држић је видео ствар тако да је Гулисава представио као неког ко не прича језик који се говори у дубровнику, а Гулисав представља Хрвата у његовом делу, то је његова перцепција, остало је уметнички изражај.
Bojim se da si stekao pogrešno uvjerenje...jesi li ti doslovno pročitao
Dunda Maroja, ili to indirektno prenosiš samo neke tuđe zaključke?
Opet je to
tvoj zaključaj, znači ne ono što je Držić sam napisao, već ono što si
ti (ili onaj od koga si tu tvrdnju preuzeo) vidio. Naravno, razni lokaliteti i razlike postoje
svukuda, pa mi je baš neobično insistirati kako su Pomet i Gulisav tobože govorili
stranim jezicima, kada je vrlo jasno da su se obojica sporazumjeli! A ostala mi je nejasna i tvoja tvrdnja da mu se neko
smije zbog toga kako priča..?
No, kao što već naglasih, za nas taj segment uopšte nije ni bitan. Mogao je Hrvat pričati izričito
na latinskom jeziku što bi nam onemogućilo da uopšte poredimo jezike Hrvata i Dubrovčana (iz Držićevog pogleda), ono što nas zanima jesu
identitetski uglovi razmatranja. Za Marina Držića, Hrvati su
našijenci, naški ljudi. To nije nikakav
umjetnički izražaj, već jedno viđenje koje posjeduje Držić o Hrvatima kao istorodnom (jednoplenom) narodu sa Dubrovčanima, koji pričaju našim jezikom; a njegovo mišnjenje nije usamljeno, dijele ga i mnogi drugi građani Dubrovačke republike-
Па што не кажеш да тога тамо нема
, само не знам када су то проверавали и ко, ако си већ написао да по архиву Крке није рађено од 1928 године, не знам да ли се слажеш са том Чоловићевом констатацијом.
Pa o čemu pišem na protekle dvije stranice, osim o tome da je nauka starija datovanja osporila, da ne kažem i odbacila?
Ta rečenica se odnosila na to da je arhiv posljednji put bio
sređen 1928. godine; znači zamisli svoj lokalni arhiv u gradu gdje živiš, i da ga niko nije u posljednjih stotinjak godina sređivao (popis, raspored, čišćenje,...).
Da li je
moguće da se kopanjem po Krkinom manastirskom arhivu dođe do nekih informacija koje do sada nisu bile poznate...možda. Ko zna? U svakom slučaju istorija se ne bavi
hipotetičkim scenarijima iz budućnosti, jer je previše opcija moguće. Po toj logici, zašto ne bismo rekli i da se možda pronađe neki tekst koji svjedoči o osnivačkom dokumentu iz XVI stoljeća, što bi bilo dosta vjerovatnije od nečega što bi ukazivalo na neko
ranije datovanje...
Па били су у ситуацији да направе Смедерево и то ни мање ни више него највећу равничарску тврђаву у Европи(тако бар кажу), даривали су манастире и скупљали савезнике на свим странама за борбу са Турцима.
Ona nije podigla Smederevo; na gradnji je započeo despot Đurađ
šest i po decenija ranije; tada Angelini Arijanit-Komnen još vjerovatno nije bilo ni deset godina, tako da sumnjam da je uopšte još bila i zaručena sa malim Stefanom; postaće
Brankovićeva tek
poslije pada Smedereva.
U to vrijeme Angelina jebila već u srednim pedesetim godinama, što će reći da nije više bila toliko mlada a njeni klinci su do tada već bili odrasli, tako da su se oni bavili pitanjima a ne ona. Određeni prihodi
jesu dolazili, sa ugarskih posjeda bivšega despota Vuka, ali prihodi su bili daleko manji nego što izgleda da ti smatraš. Darivanja Hilandara
jeste bilo, zato što su nad tim, najvažnijim manastirom, koji je neraskidivo povezan sa srpskom srednjovjekovnom državnošću (a koja je ugašena, ili bolje rečeno
izmještena u izgnanstvo), preuzeli ktitorstvo. To je čin (
Prva i
Druga hilandarska povelja ugarskih Brankovića) koji je bio od izuzetnoga političkog značaja, a rasipanje novca na sve strane po pravoslavnim crkvicama i manastira po svijetu, ne dolazi nikako u obzir (niti sa finansijskog aspekta, a ni političkog). Pa Brankovići nisu ni Krušedol imali, već su im to
Jakšići morali ustupiti...
Istorija Brankovića u vremenu o kojem pišemo nije istorija bogataša koji darivaju manastire po cijelome svijetu, već izgnanih plemića koji se bore za opstanak (svojih prava).
Пре свега сам циљао на манастир Драговић којуи се тадира у 1395 годину.
Taj podatak, koji se kao i potpuno neutemeljena datovanja za manastire Krupa (1317) i Krka (1350), takođe ćeš pronaći po interenetu i publicističkoj literaturi. U ozbiljnoj naučnoj ga nećeš pronaći, jer je po svemu sudeći prvi podatak koji bismo jasnije mogli da vežemo za dragovićki manastir tek iz 1537. godine.
Ovdje opet dolazi do
inverzije upotrebe činjenica. Diskusija je počela od toga kako bi prisustvo ta tri stara srpska manastira na području koje razmatramo trebalo da bude jedan više ukazatelj na značajnije (po tebi čak i većinsko) srpsko prisustvo prije dolaska Turaka Osmanlija u trećoj deceniji XVI stoljeća. O druga dva manastira smo već pričali, ali u slučaju ovoga, ta tvrdnja koja ako se ne varam potiče od upravo Milaša (Končarevića?) stoji na toliko labavim nogama da bi nam bilo potrebno
obrnuto,
značajnije prisustvo pravoslavaca na tom području, kao potpora tezi o srednjovjekovnom prisustvu dotičnoga...a ne sasvim suprotno.
.Па немаш обичај да измишљаш ствари бар не до сада.Мислио сам да је до депопулације долазило али да је баш био један човек осато а све остало било етнички чисто је мало вероватно.
Pa zamisli sad da to čuješ. 
