Ljubavni život velikih pisaca

Lav Tolstoj
U svom dugom i često burnom braku sa Lavom Tolstojem, Sofija Andrejevna Tolstoj istrpela je svašta. Posle rođenja prvog deteta, život u porodici Lava Tolstoja tekao je tako da je Sofija ujutro sedela u kabinetu Lava Nikolajeviča, ćutala dok je on pisao, a zatim su išli da šetaju ili su radili nešto na gazdinstvu. Kad nije mogla da šeta, nešto je crtala, čitala ili svirala na klaviru. Međutim, idilični prizori nisu uvek bili idilični. Nekad su osenčeni i samoćom koju je Lav toliko voleo. Kada je Tolstoj počeo da prikuplja građu za svoj romanRat i mir Sofija mu je pomagala: ,,Ma kako da sam bila umorna, ma kakvo da mi je bilo raspoloženje i zdravlje, ja sam svake večeri uzimala ono što je on ujutro napisao i sve prepisivala načisto. Sutradan, on sve iškraba, precrta, ubacuje i napiše još nekoliko listova i odmah posle ručka ja sve uzimam i prepisujem načisto. Nemoguće je izračunati koliko puta sam Rat i mir prepisala.“ Po nekim istraživanjima učinila je to čak sedam puta.
Tolstoj je gajio želju za usamljenošću, voleo je da lovi i to ga je istinski činilo srećnim, a kada je Sofija pokušavala da mu se pridruži u tom hobiju nije joj dozvoljavao. Voleo je vreme koje je provodio sam, i često je gurao Sofiju od sebe bežeći u samoću. Bilo kako bilo, Sofija je verovala da Tolstoj nije voleo nijednu ženu osim nje. Ali, to nije bilo dovoljno za njenu sreću: „Čeznula sam za ličnim životom u kome bi mi neko bio veoma blizak, pomagao mi i voleo me i to ne strasno, već nežno, spokojno i srdačno. A toga u mom životu nikada nije bilo. Lav Nikolajevič me nikada ni u čemu nije podsticao i pohvalio. Bio je ponosit i svestan svoje vrednosti.“ Lav je bio pomalo hladan i nije pokazivao preteranu ljubav, dok je Sofija bila nagla, ljubomorna i strasna. A kad je prošla strasnost, zamenile su je navika i ravnodušnost. Kako je u svemu bio umeren i uzdržan, na taj način i ljubav pokazivao, uzdržano i ne preterano, što ne umanjuje činjenicu da je Sofiju voleo. Sa Sofijom je imao trinaestoro dece.
 
Mihail Bulgakov
Velika ljubav ruskog pisca Mihaila Bulgakova bila je Jelena Bulgakova koju je u svom romanu, na neki način, ovekovečio u liku Margarite. Jelena je zapisivala po diktatu svog muža stranicu po stranicu velikog romana i uspela u potpunosti da sačuva i štampa rukopis Majstora i Margarite. Iako se ženio tri puta istinski je bio zaljubljen tek u treću ženu, Jelenu Sergejevnu Šilovsku. Mada je bila već udata i imala dvojicu sinova, Bulgakov se u nju strasno zaljubio i priznao da ne može da živi bez nje. Godinama kasnije, Jelena je napisala: „Bila sam žena generala Šilovskog, divnog, plemenitog čoveka. Bili smo ono što se naziva srećna porodica…Uglavnom, sve je bilo fino. Ali, kad sam upoznala Bulgakova, znala sam da je to moja sudbina… Brzo, neuobičajeno brzo, pokazalo se da je to ljubav koja će trajati celog mog života.“
Bulgakov se razveo od svoje druge žene, a Jelena se razvela od Šilovskog i sledećeg dana se udala za Bulgakova. Svi biografi su saglasni da je život Bulgakova bio veoma težak, ali se njegova supruga ne slaže sa tom ocenom, tvrdeći da je do poslednjeg časa to bio veoma srećan život, do kraja ispunjen radošću i stvaranjem. Bulgakov nije bio sam ni u životu ni posle smrti. Zajedno s njim uvek je bila njegova Jelena, i u delima i u postelji.
BY: Tamara Softić
 
Tri pisma za Lu (Niče, Rilke, Frojd)
Pismo Fridriha Ničea upućeno Lu Andreas-Salome
“Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećes, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.
Nikad nisam imao posla sa tako jadnom osobom kakva si ti: neznalica ali oštroumna, koja obilato koristi ono što joj je poznato, bez ukusa, ali naivna u toj mani, iskrena i pravedna u malim stvarima, bez upornosti obično.
Šire gledano, u cjelokupnom stavu prema životu – nepoštena, potpuno bezosećajna u davanju ili uzimanju: bez duha i bez sposobnosti da voli, u afektu uvijek bolesna i blizu ludila, bez zahvalnosti, bez stida prema dobročiniteljima, a naročito nepouzdana; lošeg ponašanja, sirova u pitanjima časti, mozak s nagoveštajima duše, karakter mačke – zvijer maskirana u kućnog ljubimca; plemenitost kao trag druženja s plemenitima; jaka volja, ali nevelik cilj, bez budnosti i čistote, grubo prognana senzualnost, djetinjasti egoizam kao rezultat seksualne atrofije i nedozrelosti, bez ljubavi za ljude, ali s ljubavlju za boga; u želji za ekspanzijom vješta, puna samoograničenja u odnosu na seksualnost muškarca.

Tvoj Fridrih Niče


Rilikeovo pismo upućeno Lu Andreas-Salome
Minhen, jun 1897.

Išunjao sam se iz tvoga stana
I dok hodam kišnim ulicama čini mi se
Da svaki prolaznik koga sretnem
U mom blistavom pogledu vidi
Moju presrećnu, spašenu dušu.
Pošto-poto hoću da usput
Sakrijem od sveta svoju radost;
Odnosim je žurno kući
I zatvaram u dubinu noći
Kao zlatni kovčeg.
A onda iznosim na svetlost dana
Komad po komad skrivenog blaga
I ne znam kud pre da gledam;
Jer je svaki kutak moje sobe
Pretrpan zlatom.
To je bezgranično bogatstvo
Kakvo noć nikada nije videla
Niti rosa okupala;
Više ga ima nego što je ikada
Ijedna mlada dobila ljubavi.
To su bogate dijademe
Sa zvezdama mesto dragog kamenja.
Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,
Kao kralj među tim bogatstvom
I znam ko je moja kraljica.

Odlomak iz Frojdovog pisma upućenog Lu Andreas-Salome
Beč, 6. januar 1935.

„Moja draga Lu,

Na kraju je Mojsijeva religija ipak uspela da se nametne u obliku poluugušene tradicije. Ovo je tipičan proces stvaranja jedne religije koja nije ništa drugo do ponavljanje neke druge, još primitivnije. Religije duguju svoju opsesivnu moć vraćanju potisnutog, to su reminiscencije nestalih arhaičnih, izuzetno efektivnih procesa u istoriji čovečanstva. Već sam to rekao u Totemu i tabuu, a sada to sažimam u jednoj rečenici: ono što religiju čini jakom nije njena stvarna, nego upravo njena istorijska istinitost.

E pa, vidite, Lu, tu rečenicu koja me je potpuno oduševila nemoguće je danas izreći u Austriji a da vlada, većinom sastavljena od katolika, javno ne osudi psihoanalizu. A još nas jedino taj katolicizam brani od nacizma. Osim toga, istorijski osnovi priče o Mojsjiju nisu dovoljno čvrsti da budu baza mojoj nepogrešivoj intuiciji. Stoga ćutim. Dovoljno mi je da sam verujem da je to rešenje problema koji m je progonio čitavog života.

Izvinite što Vas opterećujem time.

Vaš Frojd
 
Henri Miler, pisma Brendi Venus
567249

Brenda Venus je mlada žena koju je Miler upoznao u 84- toj godini životaa njihova ljubavna priča trajala je do njegove smrti. ( 1980) Za to vreme Miler joj je napisao 1500 pisama koji su objavljeni u knjizi "Draga, draga Brenda-ljubavna pisam Henrija Milera Brendi venus". Predgovor je napisao pisac Lawrence Durrell. Na jednom mestu Darel piše:

«Miler je bio fizička ruina, kako on sam kaže, a ona je bila mlada glumica koja je zalutala u njegov život, tako da je u njemu probudila zapretene osećaje prema Moni, June, Betty i Anais - te je ponovo postao onaj mladi ljubavnik i izopćenik iz svojih prvih knjiga; kakve li sreće!».

prvo pismo

od 17.6.1976. godine,
na početku ljubavne veze:

Draga Brenda,

Tek što je prošlo devet sati a ne mogu spavati. Opčinila si me! Sad kad znam da si Škorpija, moram biti vrlo oprezan, jer će mi se inače srce raspasti na komadiće. Ja padam na ženske Škorpije, što si već sigurno prokljuvila.

Prvo i prvo, osećam se kriv bacajući ti lire. Da ti pravo kažem, ozbiljno sam zaljubljen već desetak godina u jednu ženu - koja je, takođe, glumica, samo što je Kineskinja! To je «večna» ljubav - mislim sasvim ozbiljno. Ali ja sam muškarac, iako mi je 84. godine, pa sam uvek zaljubljen u još jednu, ili dve, ili tri, ili četiri ženske. Ipak, ovaj put osećam da sam izneverio svoju ljubav. Međutim, verovatno zato što si Škorpija, i što si neobično lepa, i što si s krajnjeg Juga, naprosto ti ne mogu odoleti. U isti mah želim ti se približiti i udaljiti se od tebe. Šta uopšte ja mogu pružiti takvoj ženi kao što si ti? Čini mi se da mogu samo uzimati - a to je u mojim godinama dvostruka sramota. Ipak, uveren sam da ćemo se fizički naći - i to uskoro. Možda ćeš mi čak dopustiti da te zagrlim - nakratko (?). Neprestano me kopka ta tvoja Venerina ogrlica. Ništa ne mogu protiv toga, jer znam šta to znači.

Očekujem pismo od tebe. Glas ti je na telefonu tih i povremeno ne razumem neku reč ili rečenicu.

Pokušavam ustanoviti u kojem kraju stanuješ. Zašto? Zato što bih te hteo pozvati na večeru u japanski restoran «Imperial Gardens» što se nalazi tik ispod Chateau Marmonta na Bulevaru sumraka. To jest, ako ti ne bi bilo teško da dođeš po mene i odvezeš me tamo. Ja ne vozim kola i nemam ih... Bi li mogla tako jednom doći do mene? Ja već godinama odlazim u taj restoran. Tamo sam upoznao i Hoki, moju bivšu ženu Japanku.

E pa, sad sam istresao vreću reči, sad je na tebi red.

Žao mi je što izgleda kao da te požurujem, ali to je samo zato što si tako primamljiva, tako zavodljiva, tako neodoljiva.

Možda ću te ipak totalno razočarati. Ako te razočaram, neka to bude što pre!

A sad se vraćam u krevet. Misliću na tebe i u krevetu i razgovarati u mislima s tobom. Šta kažeš na to?

Je t'embrasse encore une fois et plus tendrement. Henry Miller

Drugo pismo

1. 7. 1976. godine

Draga Brenda,


Ne mogu ti puno pisati - dolaze mi gosti na ručak, a neke druge opet izvodim na večeru u «Imperial Gardens». Ali obećao sam ti da ću ti napisati nešto o japanskom filmu koji sam sinoć gledao.

Jedan moj prijatelj Francuz, filmski distributer, upriličio je privatnu projekciju najerotskijeg filma koji je ikada snimljen u Japanu. Naslov mu je francuski - L'Empire de sens (Carstvo čula).

E pa, duboko sam razočaran. To je, po mom mišljenju, pornić, samo malo uljepšan fabulom i snažnom spolnom ljubavlju izmedju dvoje glavnih junaka. Zapravo je film baziran na istinitoj zgodi za koju sam odavano znao, ali su činjenice razradjene, izmijenjene i preuveličane.

Nakon gledanja filma rekao sam čovjeku koji mi ga je prikazao da mi se ni najmanje ne svidja. Scenarij kao da je napisao pokojni markiz de Sade. Isprobavaju sve poze, a jednom se služe i umjetnim penisom - vrlo mučna scena. Žena je čista nimfomanka koja na kraju stvarno zapada u seksualno ludilo. Polako davi partnera dok je na njemu. To je navodno vrhunac spolnog zadovoljenja. A kad je on mrtav, odreže mu penis, nosi ga u kimonu i onda se sama predaje policiji. Za cijelog filma nisam se ni jedan jedini put seksualno uzbudio niti mi je srce ijednom zadrhtalo - iako nisam nikad prije nešto slično vidio.

Mislim da su Japanci opsjednuti seksom i smrću. To se kod njih neprestance ponavlja. Uzmimo samo za primjer Mišimu.

Titlovi nisu bili na francuskom, nego na engleskom. Film će se uskoro prikazivati u našim kinima. Sumnjm da će se Amerikancima dopasti, ma koliko inače bili ludi za seksom i nasiljem.

U jednoj sceni neka 70-godišnja starica gleda njih dvoje kako se tucaju. Djevojka nagovara frajera da i staru malo razgali. I on je stvarno namrtvo izjebe, kako Bog zapovijeda. Usred jebačine, stara umire.

Njegova ga ljubavnica svaki čas zaustavlja - bilo gdje - da mu kaže da joj se ****, da ne može čekati, nek je odmah pojebe! On joj govori: «Ali mogu nas ljudi vidjeti», a ona mu odgovara: «Baš me briga». Pravi ženski seksualni manijak. Pa ipak sve to ništa ne uzbudjuje čovjeka, daleko od toga da svršiš u gaće.

Poslije filma odveli su me na večeru u «St. Germain» - francuski restoran na uglu Melrosea i Cahuenge. Bogovska večera! Jesi li bila kad tamo?

Moram prekinuti. Pošta još nije stigla. Kao i ti, vječito čekam poštara, iako se veći dio pošte sastoji od dosadnih pisama mojih poštovatelja.

Evo, stigla je! Da vidim ima li opet koje pismo od tebe. Henry

Treće pismo

29. 9. 1978. godine,
jedno od poslednih


Draga Brenda,

... A sad, 87-godišnjak, ludo zaljubljen u mladu ženu koja mi piše izvandredna pisma, koja me voli do groba, koja me drži na životu i u ljubavi (prvi put savršene ljubavi), koja mi iznosi u pismima tako duboke i ganutljive opaske da sam radostan i zbunjen kao kakav šiparac.

Ali i više od toga - zahvalan, haran, sretan. Da li zaista zaslužujem sve one lepe reči kojima me obasipaš? Nagoniš me da pitam ko sam ja zapravo, da li zaista znam ko sam i šta sam? Ostavljaš me da bludim u misteriju. Zato te još više volim.

Padam na kolena, molim se Bogu za tebe, blagosiljam te s ono malo svetaštva što mi je još ostalo. Bog bio s tobom, predraga moja Brenda, i nemoj nikad zažaliti zbog ove romantične ljubavi sred svog mladog bića.

Oboje smo blagoslovljeni.

Mi nismo od ovoga sveta.

Mi pripadamo zvezdama i s one strane svemira.

Živela Brenda Venus!

Neka joj Bog podari radost i ispunjenje svih težnji i večnu ljubav!
567250


Henry.
 
Aleksandar Blok (1880-1921) je jedan od najvećih klasika ruske književnosti 20. veka, po većini kritičara najvažniji predstavnik ruskog simbolizma. Vaspitavan u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pesništva kao i modernog lirskog izraza.

Obrazovan pesnik koji, usled kratkog života, iza sebe nije ostavio mnogo zbirki. Pozivao se na filozofiju Vladimira Solovjeva i pesme tada nejasnih pesnika 19. veka, Fjodora Tjutčeva i Afanasija Feta. O njemu je Mihail Bahtin, njegov mlađi savremenik, jednom rekao: Odmah se nekako osećalo da je neobičan čovek, i da nije napravljen od istog testa od koga smo mi, grešni, napravljeni. U njemu se osećala nekakva uzvišenost.

U jednoj od svojih najlepših pesama, Na smrt Bloka, Vladimir Nabokov piše kako su Puškin, Ljermontov, Tjutčev i Fet izašli u susret sebi ravnoj Blokovoj duši. Pesnikova ličnost i poezija imali su jak uticaj ne samo na njegove savremenike nego i na celu rusku modernu književnost.
Godine 1903. oženio je Ljubu Dmitrijevnu Mendeljejevnu, ćerku poznatog hemičara Dmitrija Mendeljejeva. Ciklus pesama Divnoj dami vezuje se upravu za nju, za ljubav prema ženi kojoj je pesnik u ovom ciklusu dao uzvišeno značenje, i uzdigao je do savršenstva. Način na koji opisuju dragu nagoveštava da je Blok očigledno poznavao poeziju trubadura, i čitao Dostojevskog. Na gotovo isti način na koji su i Dante i Petrarka opisivali svoje drage, i Blok opisuje svoju damu.

Osećam strah pred tvojom slikom,
Tvoj osmeh opet blesnu čedan…

Kako je delo gotovo nemoguće odvojiti od pisca, tako je i Blokova književna zaostavština neodvojiva od njegovog života i biografije. Kao zaljubljen čovek, pun emotivnog naboja, u ciklusu o Divnoj dami, o ženi peva kao o nedostižnoj, o anđelu, o princezi, o čistoj i nevinoj sjajnoj nevesti, i sam pominje da pesma nastaje iz strasti. Ovaj niz pesama sadrži mnoštvo hrišćanskih motiva, spoj motiva večnog ženskog i mudrosti.

A onda kao da se sve ruši. Blokova idealna draga, njegova supruga Ljuba više nije idealna. Zaljubljuje se i upušta u romansu sa, ni manje ni više, nego Aleksandrovim prijateljem i kolegom Andrejem Belijem, koji je između ostalog dao i najbolje kritike Blokovog stvaralaštva. Tu dolazi do raskola. Do srušenih iluzija jednog prevarenog čoveka, do izdaje prijatelja i ljubavi, do razočarenja koje će se odraziti na potonje Blokovo stvaralaštvo.

Što hoću, al’ ne smem ubit rukom tom,
da odmazdim mlakoj, mračnoj hulji toj…
Što dušu mi smrvi ta nežnost uz plač,
Što nikad da digne ova ruka mač…
Al’ volim te i za… slabost moju svu,
I za tvoju snagu i sudbu zlu…

Blokovo kasnije stvaralaštvo nastalo je pod utiskom izdaje koju je doživeo, i izgubljenih iluzija. Misticizam iz ciklusa o Idealnoj dami počinje da se gubi i ruši. Blok je čovek koji kada je prestao da veruje u ljubav kao takvu, idealnu i uzvišenu, prestaje da veruje u sve, i u boga i u ljude, i do kraja života veri se nije vratio. U njegovoj poeziji nalazimo slike bacanja ikone, rušenja i raskola, slike Bloka kao ateiste, koji je kako pesnik Nikolaj Gumiljov zapaža, u poemi Dvanaestorica ponovo razapeo Hrista.

U njegovu poeziju počinje da se uvlači ideja revolucije i želje za slobodom, a tematika se proširuje motivima iz gradskog života prikazanog kao učmalog, trulog, zagušljivog, ovde naziremo sputanu slobodu i želju za izlaskom iz iste. U ovom tekstu nećemo se osvrtati na tu vrstu tematike nego samo na ono što muško ženski odnosi daju Blokovoj poeziji.
Iako je ono što se dogodilo pesniku u njegovom privatnom životu bacalo senku i imalo odraza i na teme koje je obrađivao kasnije i koje nisu imale direktne veze sa njegovom ljubavnom istorijom. Nesrećno zaljubljen čovek sve vidi mračnije i ružnije, pa taj mrak i teskobu nalazimo i u njegovom pesništvu.

Zanimljivo je da je 1906. godine nastala pesma Neznanka, u kojoj se govori o navodnoj drugoj Blokovoj ljubavi. S tim što ovde draga više nije divna i nedostižna već dokučiva. Ona je neka neznanka, a prepoznaje se čak i motiv prostitutke. Razočaran u jednu ženu postao je izgleda razočaran u sve žene.

Nesumnjiv i neupitan je uticaj Aleksandra Bloka na naraštaje koji su posle njega dolazili, a mi smo se sada osvrnuli na uticaj koji jedno razočarenje u ljubav, razočarenje u ženu, i u istinu uopšte može imati na čoveka.

Koliko li se Aleksandar sam, kao čovek promenio posle izdaje, kada su tolike promene, od trenutka raskola u njegovom braku, usledilu u njegovom pesništvu. Nameće se pitanje šta bi bilo da izdaje nije bilo, u kom smeru bi se kretala Blokova poezija, i da li bi se motivi, i optimizam smenjen pesimizmom i turobnim slikama, ušunjali u Aleksandrovo stvaralaštvo. Da li bismo ostali bez fantastičnih dela koja su usledila nakon?

Blok je umro kao čovek razočaran u ljubav, u prijateljstvo, u revoluciju, u sve. Blok se žalio Maksimu Gorkom da je njegova “vera u mudrost čovečanstva” završena. Jedna žena, da li je jedna žena uzrok koji je za posledicu imao potpun preokret jednog stvaralaštva, jedne ličnosti?

piše: Tamara Softić
 
Simo Matavulj

1. Čuveni književnik ženio se dva puta – jednom učiteljicom Milicom Stepanović, a drugi put Ljubicom Dimović, ćerkom advokata iz Rume


Simo Matavulj, rođen 1852. godine, bio je književnik koji je u svom životu i radu spojio tri sredine, ostajući im veran do kraja života - Šibenik, Cetinje i Beograd. Posle neredovnog školovanja i kraćeg boravka u manastiru Krupa, gde mu je stric bio iguman, Matavulj je postao učitelj u Zadru. O svojim ljubavnim prilikama iz toga doba ostavio je zapis u „Bilješkama jednog pisca“: „Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi ‚odzivi‘ bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao.“

Tragedija

Slično je i u Herceg Novom, pa u Cetinju, gde ga vodi posao, ali kad dođe u Beograd, staće na „ludi kamen“. U jesen 1891. tu je upoznao 24-godišnju Milicu Stepanović, učiteljicu Više ženske škole,“plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose“, kako ju je sam opisivao. Milica je poticala iz stare beogradske porodice u kojoj je bilo dosta školovanih ljudi, a kumstvom su bili povezani s Karađorđevićima. Imali su veliku porodičnu kuću iznad Slavije, u koju se pisac doselio posle venčanja februara 1892. godine. Matavulj piše bratu: „... Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči, i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera...“

Ali njegova sreća neće potrajati. Nekoliko meseci posle svadbe, Milica se okliznula u hodniku škole i zbog pada izgubila bebu. Uskoro se razbolela od tuberkuloze i umrla samo nekoliko dana pre prve godišnjice venčanja.

Njena je smrt veoma pogodila 40-godišnjeg pisca, koji je prestao da radi i odao se kafani i alkoholu.

Druga ženidba

Prijatelji, zabrinuti za njegovu budućnost, rešili su da ga ponovo ožene. Upoznali su ga s Ljubicom Dimović, ćerkom advokata iz Rume i udovicom jednog novosadskog trgovca. Bogata, bez dece, dobre duše, i njegovih godina, bila je ono što je potrebno piscu slomljenog srca.

Venčali su se 1900. godine i odmah krenuli na svadbeno putovanje po Evropi: u Budimpeštu, Beč, Minhen, Pariz... Troše novac i uživaju, a kad se vrate u Beograd, useljavaju se u veliki stan u samom centru, u Knez Mihailovoj ulici. Ima poslugu i fijaker s kočijašem. Izdavači Matavulju štampaju knjige, postaje akademik, putuje sa ženom i u Afriku... Osam godina posle venčanja, udarila ga je kap na ulici. Poslednje reči uputio je prolaznicima koji su prišli da mu pomognu: „Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.“ Umro je čim su ga uneli u kuću. Ljubica ga je nadživela dve godine.
606355_simo-matavulj_ls[1].jpg
 
Voleli su, sem njih, i iz svojih ljubavi, srećnih ili nesrećnih, tihih ili strasnih, javnih ili tajnih, crpli inspiraciju koju su pretvarali u trajnu lepotu. Voleli su i najduhovtiji pisac Balkana Nušić, stidljivo je voleo svoju Ružu Jovan Jovanović Zmaj, a pisac južnjačkog derta Bora Stanković – Angelinu, graditelj zagonetne književnosti Vasko Popa – Hašu, Mika Antić je govorio da su mu se dopadale sve žene, a prva poetesa srpskog stiha Desanka Maksimović, kao da je sama bila Ljubav, jednostavniim i razumljivim stilom ispisala je najlepše ljubavne stihove bez kojih je nemoguće proživeti (i preživeti) odrastanje: „ …da u meni ima cela jedna plima reči nerečeni’, da bih srce mogla poklanjati svima i da opet mnogo ostane ga meni…“
 
Život pesnika Stevana Raičkovića obeležila je rana smrt njegove supruge Bojane. O njoj se malo znalo, a ona je bila osoba s kojom je mogao da podeli i “otalja stvarnost”. Stevan Raičković do svog poslednjeg časa u 80. godini života nije uspeo da prežali sećanje na svoju Bojanu, a ipak neispisanih stihova bilo je mnogo više nego onih napisanih o Bojani. “Jedan mogući život” skriveno u fusnoti krije reči: “Otišla je i moja Bojana… Sećam se da mi je — kad je saznala da je na smrt obolela — kroz suze, koje je inače uvek suzdržavala, rekla: ‘Nisam stigla ni Skendera da ožalim’… Uspomene na suprugu sakrio je u džepove šest svojih soneta u “Kamenoj uspavanci” koji odišu tugom i divnim odrazima velike ljubavi, o kojoj se nije govorilo na sva usta.
 
Ponekad, uz neku drugu misao, pomenemo i ljubavni život pisaca. Taj ljubavni život oduvek je čitaocima bio zanimljiv kao i sama dela koja su ti pisci napisali. Još od lepe Sapfo na otoku Lezbosu seksualne pikanterije su piscu donosile slavu veću od njegovog dela. Danas kad je sve dozvoljeno i kad pisci nisu ni malo zanimljivi koliko neki drugi selebretiji, ta seksualnost i nije na nekom glasu. Uostalom, u kakvoj seksualnoj formi može biti tip koji celo vreme sedi, pije viski ili vino i ne prestaje da puši dok pokušava iz sebe izvući maksimalno kreativan proizvod- književno delo. No, zato, setimo se onih starih pisaca i njihovih ljubavnica, intelektualnih fetišistkinja

Fotografija0886.jpg


Fotografija0887.jpg
 
Frančesko Petrarka
Za oca humanizma i poetu Petrarku, nadahnuće za zbirke kancona i soneta bila je Laura de Noves, njegova večna muza. Analitičari se često pitaju da li su uopšte i postojale žene koje uzimamo za inspiracije velikih dela književnika.
Jedna od njih je i Laura, najslavnija muza svih vremena, čije realno postojanje do danas nije utvrđeno, ali bez koje, stvarne ili izmišljene, nikada ne bi nastao Kancenijer, delo koje se smatra jednim od najsavršenijih pesničkih dela renesanse. Pretpostavlja se da se u tom liku krije izvesna Laura de Noves.
Ljubav pesnika prema ženi koja se udala za Uga de Sada, bila je platonska jer Petrarkino poštovanje i obraz nisu dozvoljavali da ova ljubav postane fizička. Iako nikada nije otkrio o kome se zapravo radi, stvorio se mit u kome se samo nagađa da se rodila ljubav koja je u njemu živela 21 godinu.
Kada je Laura preminula, pesnika je tuga dugi niz godina držala u suzama neostvarene ljubavi. Kanconijer je podeljen na dve celine, onu koju je pesnik pisao za života gospe Laure, Madone Laure In Vita i one koju je stvarao u periodu nakon njene smrti, Madona Laura In Morte. Misao o Lauri se javlja i u drugim delima velikog pesnika.

Prvi susret Petrarke i Laure,By Marie Spartali Stillman – Peter Nahum At The Leicester Galleries, Public
 
Jovan Skerlić i Klara: Ljubav sa "neuglednom i nimalo lijepom Švajcarkinjom"
20181109152318_507239[1].jpg

Zanimljivo je da je Jovan svoju kolegicu sa studija Klaru Šmidlin buduću suprugu, upoznao u domu svog švajcarskog profesora Renara. U svjedočenju Slobodana Jovanovića, Skerlić nije bio vjernik, već je "i samo prisustvovanje crkvenim obredima smatrao za povlađivanje crkvi u borbi protiv naučne misli i političke slobode". Ipak, brak sa Klarom Šmidlin sklopio je vjenčanjem u crkvi sv. Save u Beču, decembra 1902. "Neugledna i nimalo lijepa" i zadugo neprihvaćena u beogradskoj sredini, Klara je imala veliki uticaj na Skerlića, koliko zbog njegovog političkog preobražaja toliko možda i zato što je Klara "smatrala da u maloj, industrijski nerazvijenoj Srbiji socijalizam nema opravdanja ni budućnosti i da bi se njegove velike političke sposobnosti izgubile u neplodnom radu".
Kako god, Klarinu ulogu u Skerlićevom preobražaju ovako tumače:
"Mlada i ambiciozna Švajcarkinja, iskreno ubijeđena u velike književne i političke sposobnosti svoga muža, vjerovala je, zajedno s njim, u njegovu sjajnu karijeru i očekivala da se u novoj domovini uzdigne do one društvene visine do koje nije mogla u svojoj zemlji."
Cijeli kontekst pokazuje ili bar upućuje na mogućnost da bi Skerlićev prelazak sa socijalističke na građansku ljevicu mogao imati i razloge koji nisu samo ideološke prirode.
Skerlić je imao dvije kćerke. Ljiljana je učila slikarstvo kod Bete Vukanović, a njena mlađa sestra umrla je rano. Neposredno poslije Jovanove rane smrti, Klara i Ljiljana su na početku Prvog svjetskog rata prebjegle u Francusku. Ljiljana je imala je dvoje djece ŽanRobera, koji je nedavno umro, i Lenu. Lena se nikada nije udavala, a ŽanRober ima dva sina.
Prepiska sa prijateljima pokazuje da je Skerlić bio duševan čovjek, uvijek spreman da pomogne u nevolji. Dopisivao se pismima sa Aleksom Šantićem, Veljkom Petrovićem, Jovanom Dučićem, Milanom Savićem, Simom Pandurovićem, Vasom Pelagićem i još mnogim istaknutim misliocima tog vremena u kojem je cvjetala ideja jugoslovenstva.
Skerlić je umro vrlo mlad 1914. godine, u 27. godini. "Rad iznad svega" bila je Skerlićeva deviza nad devizama. Simbolički, njegova sudbina može se predstaviti riječima kojima je on opisao sudbinu ŽanMarija Gijoa, mislioca i pisca kojeg je doživljavao kao učitelja u biblijskom značenju riječi: "Rad ga je ubio."
Na sahrani se od Skerlića oprostila i delegacija "bosanske revolucionarne omladine" u sastavu Gavrilo Princip, Vladeta Bilbija i Đulaga Bukovac. Njih trojica nosili su vijenac u počast čovjeku koji im je bio inspiracija kao jedan od ključnih tvoraca i protagonista jugoslovenske ideje
Jedan zapis J. Skerlića s početka XX vijeka, koji podsjeća na današnje vrijeme, glasi:
"U nekim trenucima: kakvo iskušenje da se okrenemo od ovoga sumornog i suhoparnog svijeta! Ali ovo je naše vrijeme, i mi ne možemo živeti tako da mrzimo sami sebe." A ovako Skerlić razmišlja: "Ima trenutaka kada čovek ima da se bori sa istočnjačkom indolencijom, sa mlakom neotpornošću, pasivnim duhom našega sveta, sa ljudima zle volje koji mrze svaki rad za opšte dobro, sa duhovnom i moralnom fukarom koja nigde više nema maha no u Srbiji, i tada je sklon da poveruje da je zbilja donkihotski ispravljati krivu Drinu, isprsiti se pred prljavom bujicom koja nosi blato u sebi i šljam na sebi, da je najpametnije izmaći se iz toga vrzinog kola, kao Volter, 'obdelavati svoj vrt' i čekati bolje i pametnije doba i pokolenja. Ali, te malodušne misli dolaze samo onda kada čovek nema osećanje da mu je dužnost ostati na svome mestu kao soldat istine, kada zaboravlja da nijedan, i najmanji napor nikad nije izgubljen, da zdrav razum mora najzad pobediti, i da bi takvo dezertiranje značilo punu pobedu truleži i rđavštine
 
Konstantin Simonov i Valentina Serova: Čekaj me, i ja ću sigurno doći

20180928125840_499893[1].jpg

"Čekaj me, i ja ću sigurno doći" je, po mišljenju mnogih, jedna od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama. Napisao ju je Konstantin Simonov (1915-1979), a zbog uslova u kojima je nastala ušla je u svjetsku antologiju.

Simonov je bio veliki ruski pisac, pjesnik i patriota, kog je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadežno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu.
Ona je, međutim, bila udata. Pošto je njen suprug general, kojeg je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga.
A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu, koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.
Jedino što ga je održavalo bila je njena fotografija i misao na prelijepu Valentinu, koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.
Pjesmu, koja je trebala da stigne Valentini poslije njegove pogibije, stavio je u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, desilo se čudo - jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu.
Vjenčali su se 1943, a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji sa srećnim završetkom obišla je cijeli svijet i prevedena je na čak 35 jezika!
Veliki ruski pisac Konstantin Simonov rodio se 1915. u Petrovgradu. Njegov otac, vojni oficir, napustio je Rusiju ubrzo poslije revolucije 1917. godine. Njegova majka Aleksandra bila je član jedne od najstarijih ruskih aristokratskih porodica, ali nije bila bogata. Nakon smrti Konstantinovog oca preudala se za drugog vojnog oficira. Svoju prvu pjesmu Simonov je 1931. napisao u Lenjingradu, kod majčine sestre Sofije, koja je bila bibliotekarka. Godine 1931. Konstantinova porodica se seli u Moskvu, a on se zapošljava u fabrici. Prva njegova zbirka pjesama "Pravi ljudi" objavljena je 1938. godine.
Za vrijeme Velikog otadžbinskog rata bio je ratni izvještač. Simonov je napisao mnogo pozorišnih djela, među kojima posebnu pažnju zaslužuje drama "Istorija jedne ljubavi" objavljena 1940. Najviše je pisao tokom ratnih godina. Nakon rata, pisao je za novine "Pravda".
Mnogo Simonovljevih radova posvećeno je Valentini Serovoj, koja je bila glumica u usponu. Valentina je bila udata za Anatolija Serova, koji je bio ratni heroj i poginuo je u avionskoj nesreći. Valentina je bila Simonovljeva ljubav i velika inspiracija.
Za vrijeme rata pjesnik je napisao svoj prvi roman "Drugovi po oružju" te trilogiju u kojoj je predstavio hronologiju glavnih događanja tog vremena, s gledišta učesnika i neposrednog svjedoka. Umro je 1979. u Moskvi.
 
Srpska književnost kreće se njegovim pločnicima, nosi njegove krpice, igra trule kobile, dok je svaki stih daleko u nama. Graditelj zagonetne književnosti, žitelj jednog od koncentracionih logora za vreme Drugog svetskog rata, inicijator književne opštine Vršac, dopisničke biblioteke “Slobodno lišće” – jednom rečju Vasko Popa, rođen 29. juna 1922. godine. Vanvremenski poeta sa podvrnutim rukavima, razdrljenom košuljom, vitak, koji na knjigama crta posvete “kao da želi da ostavi trag”.

Govorili su da je “tanak i krakat”, biće sa drugog sveta dok osvaja koracima kaldrmu pod nogama. Šarmirao je svet svojom normalnošću koja je prerasla u veličinu, njegov briljantni smisao za humor katkad je zamenio dobro pozicioniran sarkazam, umeo je da pomeša lucidno, smisleno i poetično, pa je često sagovornicima bio oličenje mudrosti. Svako ko bi se našao u njegovom društvu pretvarao bi se u sunđer za upijanje tečne nadahnutosti velikog Vaska Pope.

Ako poželite da zavirite u njegovu intimu i da iz nje povadite sve pikantnosti kako biste od toga sačinili bombastično pisano jelo, zalud trud. Popina životna kombinatorika zavaraće trag.

Šetnja Lenauvom ulicom, sa procvetalim lipama koje stidljivo, na nagovor vetra, šapuću ljubavnu legendu o gimnazijalcima po imenu Vasko i Haša, čije je pravo ime bilo Jovanka. Po zapisima i tragovima poznavaoca priče o ljubavi Vaska Pope i njegove Haše, može se zaključiti da je bila toliko velika da je probijala limite svoje veličine.

Vasko-Popa[1].jpg

Krpice mi vrati, dvorac mi ne treba kad imam tebe

Dani kada su im se pogledi sretali u prolazu stvorili su stihove:

“Očiju tvojih da nije

Ne bi bilo neba

U slepom našem stanu

Smeha tvoga da nema

Zidovi ne bi nikad

Iz očiju nestajali…”

Haša je poticala iz imućne porodice, bila je univerzitetski profesor, ali zarad ljubavi prema Vasku Popi odrekla se karijere kako bi u potpunosti mogla da se posveti njihovom zajedničkom životu, a sve u slavu ljubavi. “Novo” komunističko vreme navelo je Vaska i Hašu, da kao pravi komunisti donesu odluku da dva dvorca, koja su bila u vlasništvu Hašinog oca, advokata, poklone državi. Kasnije nije bilo mesta za povlačenje i povraćaj, dolazili su u Vršac i nisu imali gde da odsednu. Reči Hašinog oca na to bile su: “Deco, ako vama te kuće ne trebaju – meni još manje trebaju.”

Ovo je samo jedan u nizu dokaza koliko je ta ljubav bila snažna, dostojna, obostrana, potkovana dogovorom, požrtvovanošću i odlučnošću koja ih je vinula u večnost.

“Beži čudo

I tragovi nam se ujedaju

Ujedaju za nama u prašini

Nismo mi jedno za drugo…

Kud smo krpice pomešali

Vrati mi ih šta ćeš s njima

Uludo ti na ramenima blede…”

A onda su u njihovu idiličnu priču došli januarski dani, bolnička postelja, onemoćali Vasko Popa ogrnut Hašinom željom da ga krišom izbavi i odvede kući, da ga ušuška među njihove zidove, u gnezdo gde “vrbe nežno preko praga prelaze” . Njihove stisnute ruke, polje žita i crvene bulke 5. januar 1991. godine prekida zauvek. Haša je spavala pored Popinog kreveta, kada je njegovo srce slalo poslednje pozdravne otkucaje svetu kome ostavlja na dar svoje dragulje inspiracije. Iz sna su je prenule ne Popine reči ozdravljenja, već bolničarke koje su davale sve od sebe da je udalje od njega. Umro je njen Vasko, dok su pilule za spavanje vršile svoju funkciju.

Nakon njegovog odlaska davala je sve od sebe da svaki njegov trag sačuva, sve je u stanu u kome su živeli bilo tamo gde je ostavio, želela je da njihov raj postane njegov legat za uspomenu svetu. Smislenim rečima koje predosećaju kraj, Vasko sugeriše prijatelju: “Iskoristi priliku dok sam tu”.

“Dok ima ruku

Dok ima nogu

Dok ima bilo čega”
 
Rade Drainac je poput mnogih velikih pesnika uglavnom bio bez para, govorili su da je proćerdao život, da je skitnica i boem, a sam za sebe je jednom izjavio: “Pesnik krvave istine i čovekovog prava. Upamtite: To sam ja!”. Životario je, govorio da kada bi se poezija jela, on bi bio najslavniji kuvar na svetu, Radojko Jovanović, u pesništvu poznatiji kao Rade Drainac, tek pred kraj života je postao pesnik bunta.

Rodio se poslednje godine XIX veka u siromašnoj kući, pa mu je i celo detinjstvo proteklo u oskudici i nemaštini – čuvao je stada, išao u nadnicu, radio u polju, sa 14 je otišao od kuće, napustio školu, bio u ratu, stigao čak do Francuske i već sa 20 godina imao životnog iskustva kakvo neko ne stekne za ceo svoj život. Vedrog duha, umeo je često da se šali i mnoge stvari nije shvatao ozbiljno. Bujna mašta mu je pomogla da postane jedan od najplodnijih beogradskih pisaca. A pisao je svuda – u kafani, na palubi broda, u kancelariji za pisaćim stolom, u kupeu voza. Na tim mestima je progovarala njegova pesnička misao i nastajale zbirke pesama, 15 objavljenih.

Kafana mu je bila druga kuća, u njoj je zdravlje gubio, slamao srca ženama, prijatelje razneživao svojom poezijom, a kad mu je bilo najteže žudeo je za toplim majčinim zagrljajem. Kažu da je majku veoma voleo, teško je podneo njenu smrt. I tek tada, kada je jedna važna ženska figura otišla iz njegovog života, bar u ovom fizičkom smislu, Rade je odlučio da svoje srce pokloni jednoj ženi. Bio mu je potreban saputnik kroz ovaj surovi život. O tome je pisao: “Čovek je suviše velika kukavica da bi se odlučio na samotni život do groba. Neko mu je potreban, da sluša njegove ludosti, ili mudrosti, da pati zbog njegove nesreće, ili da mu u ušima sipa otrovni prašak kao u Šekspirovim dramama…”.

Slika

"Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena."

Na ludi kamen je stao u Skoplju, a mlada je bila Darinka, ćerka tadašnjeg senatora Hadži-Ristića. Vredna, radna i mila devojka nije dugo izdržala pored ovog nestalnog boema. Nedugo nakon večanja su se rastali i otišli različitim putevima. Godinama kasnije Rade je navraćao u Skoplje, pa je i više puta bio viđen u društvu supruge jednog poznatog lekara. Elegantna gospođa šetala je korzoom sa svojom malenom ćerkom i uživala u razgovorima sa pesnikom. Kakvi su to razgovori bili i da li je bilo simpatija među njima, nije se znalo, a kritičar Đorđe Jovanović ih je ovako opisivao: “Od početka do kraja korzoa vodili su razgovor. O čemu su pričali – jedino su oni znali. Lice ove žene blistalo je od unutrašnjeg, duševnog zadovoljstva. Osmeh njenih uvek nasmejanih usnica, bio je blag kao suncem ozaren. Samo amor može da da takav izraz licu. On je u društvu ove žene odavao srećnog čoveka. Da li su to bile pesnikove duboke duševne ili trenutne radosti? Ako je ono prvo, a to je više nego sigurno, između Drainca i ove gospođe postojala kakva ljubav, pesnik “vagabund” i “skitnica” sigurno je umeo toplo i žarko da ljubi, mora da je postojala iz ranijeg vremena, a više nego verovatno da je ona bila ona “draga Cica” kojoj Drainac posvećuje svoje stihove u “Banketu”…”. Na početku ove zbirke pesama nalazi se pesma bez naslova, umesto naziva pesme tu je posveta: “Tebi, draga Cico, ovaj penušavi okean lirike za jednu kap ljubavi iz Tvoga srca”, dok kraj pesme liči na nekakav testament u stihu.

Voleo je žene… onako do srži. Možda je jedino više žudeo za Parizom. Pariz mu je uvek bio na usnama i u srcu. Večito usamljen i pored velikog broja prijatelja, nosio je neku setu i tugu, zauvek tražeći svoju srodnu dušu. I nikada je nije našao. Možda je upravo ta gospođa bila njegova velika ljubav… Kako bilo, poslednje dane svog života je proveo u društvu prijatelja. Bolest ga je slomila i dok je ležao u bolnici jedne aprilske noći zapisao je: “Izdržaću do Prvog maja, da umrem na radnički praznik. Oprostite mi što sam vas noćas uznemirio… Ja umirem za verom u krajnju pobedu dobra i naše oslobođenje.” Kako je zapisao, tako se i desilo… Umro je sutradan, na praznik rada, imao je samo 44 godine.

Rade je voleo žene, ali su ga na večni počinak ispratile tek dve-tri prijateljice. Ona koju je voleo i koja je njega volela nije bila kraj njega. Sahranjen je onako kako je sam zahtevao:

“Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom
Moje je sve u ovom testamentu što danas pišem:
Ako jedna gospa bude želela da spava naporedo s mojim grobom
Okrenite joj glavu ka mome srcu
Više moje glave ni ploče ni poprsja,
Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba
Ne treba časti skitaču
Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba.

Užarenom iglom po mojoj koži zapišite ove reči:
“Spavaj prvi put mirno, druže Drainče
Veliki naš putniče”
I ništa više!”
 
Nadahnuto filmom Seks i grad…Slavni muškarci uhvaćeni s perom u ruci i srcem u ustima.
The Times

Danas se općenito smatra da ljudi više ne pišu ljubavna pisma i da su elektronička pošta i SMS poruke ubile romantiku. I doista se čini nemogućim da bi u današnjem svijetu čak i najstrasniji ljubavnik izgovorio, kao što to čini dramatičar Congreve: “ništa na svijetu, osim tebe, ne može mi obuzeti misli, i misli mi mogu biti obuzete samo tobom i ničim više”. Međutim, Congreve je bio književni genij. No Nelson jamačno nije bio književni genij, pa ipak je uspio smisliti dirljivu rečenicu, upućenu gospi Hamilton: “Nelsonova alfa i omega je Emma!” Možda su ljudi postali manje romantični, a više cinični. Ili su možda ljudi nekada bili manje samosvjesni nego što smo mi danas. U svakom slučaju, ironiji, prevladavajućem duhu našega doba, gotovo da i nema mjesta u ovoj zbirci.

Dakle, čitajući sva ova ljubavna pisma i otkrivajući priče koje su stajale u njihovoj pozadini, bilo je izazovno pomišljati na to da smo mi, suvremeni barbari, izgubili vjeru – i u ljubav samu po sebi i u umijeće iskazivanja ljubavi. Ali, zapravo, uglavnom, skladno sročene, strasne izjave ljubavi nisu ono što sam smatrala najdirljivijim u pismima koja slijede ili, bolje rečeno, nisu samo te izjave bile dirljive. Kada su se te izjave sudarale s mnogo svakodnevnijim poteškoćama, primjerice s nepouzdanošću poštanske službe, ili s potrebom za čistom posteljinom, ili s iskazivanjem poštovanja majci ljubljene, ili s opisom sna, ta su pisma iznenada na neki način oživljavala, a njihovi su pisci tada izgledali čovječnijima. Moglo bi se kazati da su kićene izjave prije bile izraz šepirenja (a u nekim slučajevima namijenjene budućim naraštajima) nego iskreni iskazi iskrenih osjećaja – da su nicale iz običaja prije nego iz uvjerenja. Postoje razlozi zbog kojih bi ova knjiga mogla biti naslovljena “Veliki muškarci govore samo i jedino o sebi još od 61. godine poslije Krista” – nekima od njih svakako bi koristilo da ih je netko uzeo za ruku, odveo na stranu i nježno im rekao: “Gledaj, svijet se ne vrti isključivo oko tebe.”

Ali očita je besmislica tvrditi da je SMS poruka koja kaže iskrenija, a time i romantičnija od, primjerice, Byronove izjave “više te nego ljubim i ne mogu te prestati ljubiti”. Dakle, u nadi da će ova zbirka zabaviti, dirnuti i povremeno pružiti užitak čitateljima, ona bi također mogla podsjetiti velikane današnjice da književni genij nije nužan da bi se napisalo iskreno pismo – ili SMS poruka, ili poruka poslana elektroničkom poštom – puno ljubavi.

Ursula Doyle, London, 2008.
 
Ljubavno pismo – Ludwig van Beethoven „Besmrtnoj ljubavi

“Dobro jutro, 7. srpnja

I dok ležim u postelji, moje misli hrle k tebi, moja Besmrtna Ljubavi, tu i tamo veselo, pa opet tužno, iščekujući od Sudbine, hoće li nas poslušati. Ja mogu samo živjeti s tobom ili ne živjeti uopće bez tebe. Da, odlučio sam odlutati što je dalje moguće, sve dok ne uzmognem poletjeti u tvoj zagrljaj i reći da sam u domu svom s tobom, dok ne uzmognem poslati svoju dušu omotanu tvojom u kraljevstvo duhova – da, žalim, tako mora biti. Preživjet ćeš to stoga što znaš koliko sam ti privržen; nikada nijedna druga neće moći imati moje srce, nikada – nikada! O Bože, zašto netko mora napustiti ono što toliko voli, jer moj život u W.-u kakav je sada jest bijedan život. Tvoja me ljubav učinila istodobno najsretnijim i najnesretnijim. U mojoj sadašnjoj dobi trebala bi mi stalnost, životna kolotečina – može li takvo što postojati u našim okolnostima? Anđele, upravo čujem kako pismonoša, kao i svakoga dana, odlazi – i stoga moram svršiti ovo pismo, tako da ga odmah dobiješ. Budi s mirom – ljubi me – danas – jučer.

Kakva žudnja u suzama za tebe – Tebe – moj Život – moje Sve – zbogom. Oh, i dalje me ljubi – nikada ne sumnjaj u najvjernije srce

Tvog ljubljenog

L.


Zauvijek tvoj.
Zauvijek moja.
Zauvijek svoji.
 
Ljubavno pismo – W. A. Mozart Constanzi

Draga ženice, imam nekoliko zahtjeva. Preklinjem te

(1) da ne budeš melankolična,

(2) da se brineš za svoje zdravlje i da se čuvaš proljetnih povjetaraca,

(3) da ne izlaziš sama u šetnju – a najviše bih volio da uopće ne izlaziš u šetnju,

(4) da budeš posvema uvjerena u moju ljubav. Dosad nisam napisao nijedno jedino pismo upućeno tebi a da pred sobom nisam imao tvoju dragu sliku.

(5) Preklinjem te da u svojem ponašanju ne paziš samo na svoju i moju čast nego i da paziš na svoj izgled. Molim te, ne ljuti se na mene što to tražim od tebe. Morala bi me zbog toga voljeti još više, jer tako više cijenim našu čast.

(6) i na kraju te preklinjem da mi u svojim pismima spominješ više pojedinosti. Veoma bih volio znati je li nas naš šogor Hofer došao posjetiti dan nakon moga odlaska na put? Dolazi li on vrlo često, kako mi je bio obećao da će činiti? Obilaze li te Langeovi? Kako napreduje portret? Kakvim životom živiš? Sve me to, prirodno, silno zanima.
 
Ljubavno pismo – Napoleon Bonaparte Josephini

Josephini u Milanu, odaslano iz Verone, 13. studenog 1796.

Više te ne volim; naprotiv, prezirem te. Ti si grozna, vrlo šlampava, vrlo glupa, vrlo pepeljugasta. Uopće mi ne pišeš, ne voliš svoga supruga; ti znadeš kakav užitak mu tvoja pisma pričinjaju, a ne udostojiš se napisati mu čak ni šest redaka najbezveznijih žvrljotina.


Što onda radiš povazdan, gospo moja? Kakvi ti to neodloživi poslovi oduzimaju vrijeme koje bi mogla posvetiti pisanju pisma svojem veoma umješnom ljubavniku? Kakva to sklonost guši i odguruje u zapećak ljubav, nježnu i ustrajnu ljubav, koju si mu bila obećala? Tko bi mogao biti taj čudesni, taj novi ljubavnik koji obuzimlje sve tvoje trenutke, zlostavlja te po čitave dane i sprječava te da skrbiš za svoga supruga? Josephine, čuvaj se, jedne lijepe noći provalit ću kroz vrata i ući u tvoju ložnicu.

Uistinu, uznemiren sam, moja dobra amie, što ne dobijam vijesti od tebe; hitro mi napiši četiri lista i reci mi one ugodne riječi koje mi ispunjaju srce osjećajima i užitkom.

Nadam se da ću te uskoro čvrsto zagrliti i obasuti te milijunima vrelih poljubaca kao ispod ekvatora.

Bonaparte
 
Ljubavno pismo – Gustave Flaubert Louisi Colet

Croisset, subotnja noć, 1 sat

Govoriš mi vrlo nježne stvari, draga Muzo. Eh bien, zauzvrat primi sve ono još nježnije no što bi mogla zamisliti. Tvoja ljubav na kraju prodire u mene poput mlake kiše, i ja osjećam kako me nataplja do same srži moga srca. Ne imaš li ti sve što mi je potrebno da bih te ljubio – tijelo, um, nježnost? Proste si duše i tvrde glave, vrlo malo si kao pjesma, ali krajnje pjesnička; u tebi nema do dobrote, i sva si poput svojih grudi, sva bijela i meka na dodir. One koje sam poznavao va, nisu se mogle mjeriti s tobom, i dvojim da se one za kojima sam žudio mogu mjeriti s tobom. Ponekad pokušavam zamisliti kako će izgledati tvoje lice u starosti, a meni se čini da ću te voljeti kao što te danas volim, a možda i više.
 
Ljubavno pismo – Alexander Pope Marthi Blount, 1714.

Najbožanstvenija,

Nekakav je dokaz moje iskrenosti prema Vama to što pišem ovako pripremljen žestokim pićem kako bih go-vorio istinu; a pismo pisano nakon što je odbilo dvanaest sati u noći jamačno mora obilovati tim plemenitim sa-stojkom. Tako srce mora biti krcato plamenovima, jer je istodobno zagrijano i vinom i Vama: vino budi i iskazu-je vrebajuće strasti uma kao što lak čini bojama koje su utopljene u slici i ističe ih u svom njihovom prirodnom sjaju. Moje dobre strane toliko su bile zamrznute i za¬ključane u otupljenom tijelu tijekom svih mojih trijeznih sati da me veoma zapanjuje, sada kada sam pijan, što u sebi pronalazim toliko vrlina.

U ovom preticanju moga srca iskazujem Vam svoju zahvalnost na ova dva ljubazna pisma kojima ste mi iska¬zali milost osamnaestog i dvadeset i četvrtog. Ono koje započinje riječima “Moj očaravajući g. Pope!” ispunilo me neizrecivom razdraganošću; napokon ste u potpuno¬sti nadvladali svoju ljupku sestru. Istina je da niste nao¬čiti, jer Vi ste žena, i mislite da niste: ali ovakvo dobro raspoloženje i nježnost za me ima draž kakvoj ne mogu odoljeti. To lice jamačno mora biti neodoljivo kad je ukra¬šeno osmijehom, čak i kada nije moglo vidjeti krunidbu! [Georgea I, u rujnu 1714.] Pretpostavljam da nećete ovu poslanicu iz puke sujete pokazati, kao što ne sumnjam da Vaša sestra Vama pokazuje sve što pišem njoj…
 
Ljubavno pismo – Henrik VIII Anni Boleyn

Moja ljubavnice i moja prijateljice,

moje srce i ja sâm predajemo se u Vaše ruke, i smjerno molimo da budete milostivi prema nama i da, u izočnosti, Vaši osjećaji prema nama ne jenjaju, jer tako bi se uvećala naša bol, a što bi bila velika šteta, jer nam izočnost daje dovoljno, i više nego što sam ikada pomislio da bih mogao osjećati. To me podsjeća na jednu astronomsku činjenicu, koja kaže da, što su polovi udaljeniji od sunca, i usprkos tome, to je vrućina nesnosnija. Tako je i s našom ljubavlju; izočnost nas je razdvojila, pa ipak žar je sve jači – barem u meni. Nadam se da ćutite isto što i ja, i uvjeravam Vas da je u mom slučaju bol koju mi nanosi Vaša izočnost toliko silna da bi jednostavno bila nepodnošljivom kada ne bi bilo nepokolebljive uvjerenosti u neraskidivu privrženost koju gajite prema meni. Kako bih Vas podsjetio na nju, a budući da sâm ne mogu biti s vama, šaljem Vam stvarčicu koja je najsličnija, koliko je to moguće, da tako kažem, svoju sliku, i cijelu figuru, a koju već poznajete, okićenu narukvicama, želeći pritom da sam na mjestu te stvarčice kada Vam bude pružala užitak.

Pisano rukom

Vašeg sluge i prijatelja,

H. R.
 
Ljubavno pismo Simon de Bovoar

„I dalje mogu osetiti toplinu i sreću i snažnu zahvalnost kada te pronađem u sebi.“

Knjiga Ane Holms „Hell Hath No Fury: Women’s Letters from the End of the Affair“, dirljiva je zbirka ljubavnih pisama u kojima su razne žene tokom deset vekova, poznate (poput Anais Nin ili Silvije Plat) i nepoznate, raskidale sa svojim ljubavnicima. Jedno od najupečatljivijih pisama iz ove antologije jeste ono francuske spisateljice, feministkinje, intelektualke i egzistencijalne filozofkinje Simon de Bovoar, autorke kultnog klasika „Drugi pol“. 1947. godine, dok je bila u poseti Čikagu, započela je vezu sa Nelsonom Algrenom, najpoznatijeg po romanu „Čovek sa zlatnom rukom“. Nekoliko godina su njih dvoje održavali vezu na daljinu, razdvojeni Atlantskim okeanom. Ali udaljenost je na kraju uzela svoj danak i 1950. godine se povukao, želeći u svom životu nekoga ko će stalno biti pored njega. (Na kraju je ponovo oženio svoju bivšu ženu Amandu Kontovič.)

Pismo, koje je Bovoar napisala septembra 1950. godine po povratku u Pariz, posle posete Algrenu u Čikagu, zasićeno je napetošću stvorenom suprotstavljenim porivima – potrebama koje je sama osećala i željom da čoveku koga je još uvek volela olakša situaciju – dati nekome prostora u trenutku kada se žudi za još većom bliskošću jeste i krajnji test ljubavi i njena najveća tragedija.

„Bolja sam u suvoj tuzi nego hladnom besu, jer čak i sada su mi oči bez suza, suve kao dimljena riba, srce mi je kao prljava meka kaša.

Nisam tužna. Više zapanjena, udaljena od sebe same, ne verujući zaista da si sada tako daleko, tako daleko a opet blizu. Želim ti reći samo dve stvari pre odlaska, a onda više o tome neću pričati, obećavam. Prvo, tako se nadam, želim i potrebno mi je da te jednog dana ponovo vidim. Ali molim te zapamti, nikada te više neću moliti da se vidimo – ne zbog nekakvog ponosa, jer znaš da ga kada si ti u pitanju nemam, već zato što će naš susret nešto značiti jedino ako ga ti poželiš. Tako da ću čekati. Kada budeš poželeo, samo reci. Neću odmah pomisliti da si me iznova zavoleo, čak ni da želiš da spavaš sa mnom, i ne moramo ostati dugo zajedno – samo onoliko koliko poželiš, kada poželiš. Ali znaj da ću čeznuti da me pozoveš. Ne, ne mogu zamisliti da te nikada više neću videti. Izgubila sam tvoju ljubav i bilo je (i još uvek je) bolno, ali neću izgubiti tebe. Bilo kako bilo, dao si mi puno Nelsone, i to što si mi dao znači mi toliko da nikada nećeš moći ničim to da poništiš. A tvoja nežnost i prijateljstvo su mi bili toliko dragoceni da i dalje mogu osetiti toplinu i sreću i snažnu zahvalnost kada te pronađem u sebi. Nadam se da me ta nežnost i prijateljstvo nikada, nikada neće napustiti. Što se mene tiče, zbunjujuće je reći i osećam se posramljeno, ali to je jedina istina: volela bih isto toliko kao i ranije da ti padnem u zagrljaj, bez rezerve i svim mojim prljavim srcem, jer ne umem drugačije. Ali neka te to ne tišti, medeni moj, i nemoj smatrati dužnošću da mi napišeš bilo kakvo pismo, samo piši ako ti poželiš, znajući da će me to uvek usrećiti.

Pa, sve reči deluju budalasto. Deluješ tako blizu, tako blizu, volela bih da sam tu kraj tebe. I dozvoli mi, kao ranije, dozvoli mi da u svom srcu zauvek tu i budem.

Samo tvoja, Simon.“

Izvor: brainpickings.org
Prevod sa engleskog: Vladimir Martinović
 
Nekada davno, jedan mističan čovek krenuo je u potragu za nadahnućem. Lutao je dugo i pronašao ga je tek sa one druge strane romantizma. Put beše težak, maglovit, pun izazova i inspirativnih susreta. Zajedno sa svojim saputnicima, mačkom i gavranom, nailazio je na ubistva, tragedije, misterije, ali ništa na njega nije ostavilo tako snažan utisak kao smrt i tragična sudbina lepe žene. Sledeći citat je ubeđenje koje je naš mračni pisac, Edgar Alan Po, neretko isticao.
Smrt lepe žene, nesumnjivo je najPOEtičnija tema na svetu
Zašto?
Preko svoje umetnosti pokušao je da savlada patnju, ali isto tako je želeo da dočara samu suštinu savršenstva i propadanja. Pisanjem je odao počast i oplakao gubitak njemu najdražih žena.

Sve dame koje su ga inspirisale, pored svog tragičnog kraja, posedovale su vanvremensku lepotu. Lepotu, kao jedan od onih pojmova koji se ne može objasniti, već se samo može osećati, Po je smatrao nedostižnom i prolaznom. Sve što je neuhvatljivo i što gubi na svojoj savršenosti, kod nas izaziva veliku tugu.
Nestajanje lepe žene bi onda prestavljao dvostruki gubitak, koji bi zasigurno potresao svakog.

Helena, žena dostojna bogova
Džejn, majka njegovog druga, bila je njegova prva ljubav. Nazvao ju je Helena, jer njeno pravo ime, po njegovom mišljenju, nije moglo da dočara taj klasičan lik koji bi zasigurno, opčinio celu tadašnju antičku Grčku.
Poređenje sa Jelenom Trojanskom nije u potpunosti opisalo ovu damu, pa je pri kraju pesme naziva i Psihom, ženom kojoj su bogovi zavideli na lepoti. Ona pored toga što je bila sinonim za perfekciju i nedostižnost, posedovala je domišljatost pomoću koje je prevazila razne izazove koji su joj bili nametnuti.
Možemo onda, na osnovu ovih komparacija, zaključiti da je Džejn bila žena koja nije posedovala samo ispraznu lepotu.

Ligeja, dama neobičnog savršenstva
Ligeja, žena nesvakidašnje lepote i učenosti. Upadljivih crnih očiju, u kojima je krila tajnu, samo njoj poznatu. Mirna i tiha, ali puna strasti. Svakog je lako mogla opčiniti.
Nažalost, idealna dama, kod Edgar Alan Poa, ne može se dugo zadržati na ovom svetu. Ona mora umreti, kako bi ostala tako savršena, prelepa, nesvakidašnja i na neki način postala vanvremenski ideal. Ligeja, bez tog čudnog i mističnog sjaja u očima, dočekala je svoj kraj bolesna.
Umiravši, ostavila je ožalošćenog muža, koji je kasnije pronašao novu suprugu, ali nikada nije mogao prestati da razmišlja o jedinstvenom i nesvakidašnjem pogledu prelepe Ligeje.
Eleonora i Anabel, devojke neiskvarene i čedne lepote
Eleonora, rođaka, koja je sa svojih nepunih petnaest godina umrla. Opis koji bi najbolje mogao dočarati nju je svakako rečenica, gde Po kaže da je stvorena savršeno lepom, samo da bi umrla. Nije pripadala ovom svetu, već božanstvima, gde im se tako mlada i vratila.
Slična sudbina je zadesila i Virdžiniju, devojku u koju je Edgar Alan Po bio neutešno zaljubljen kao dečak. Ona je bila ta, koja ga je inspirisala da napiše jednu od njegovih najpoznatijih pesama – Anabel Li.
Edgar Alan Po




Edgar Alan PoProkletsvo savršene unikatnosti
Sve ove dame, zadesila je ista sudbina. Nosile su prokletstvo koje donosi suštinska lepota i nesvakidašnjost. Pored nestvarnog fizičkog izgleda, naš ožalešćeni ljubavnik, isticao je i da su one bile uzvišene duhovnosti, prelepog glasa, velike učenosti i genijalnosti koja se graničila sa ludilom. Bile su unikatne.
Predstavljale su sinonim za savršenost i zato se nisu dugo mogle zadržati na ovom svetu. Bile su sličnije božanstvima, nego običnim smrtnicima. Po je tim poređenjem sa bogovima, želeo da nam stavi do znanja, da mi ne možemo uhvatiti i zadržati lepotu, niti dugo uživati u njoj. Njenu neuhvatljiost i nedostižnost je poistovetio sa tragičnim završetkom života prelepe žene.
Otvara nam se sada još jedno pitanje tu. Da li ja taj kraj zaista tragičan ili pak nije?
One su svojom smrću postale vanvremenske, besmrtne, predmet obožvanja, divljenja i izvor neiscrpne inspiracije, što je i bila svrha njihovog postojanja. O njihovoj lepoti, koja je bila toliko perfektna, da je bila nestvarna i nesvakidašnja se i dan danas čita.
 
Čarls Bukovski

Najveća ljubav čuvenog pisca Čarlsa Bukovskog bile je izvesna Džejn Koni, koju je sreo prilikom jednog od povrataka u Los Anđeles, 1948, s kojom je živeo idućih deset godina i koja mu je bila inspiracija za neke od najvažnijih dela, romane "Pošta" i "Faktotum" i scenario za film "Barska mušica".









Bila je deset godina starija od njega, a kao i on, volela je da pije. Njemu je tada bilo dvadeset sedam, ali Džejn mu je bila prva ozbiljna devojka i druga žena s kojom je spavao. Prva je, četiri godine ranije, bila prostitutka iz Filadelfije s kojom je bio posle izlaska iz zatvora u koji je dospeo zbog izbegavanja regrutacije.
639271_72bc17ef4762e3fda4b1676381149b84_ff.jpg
foto:

Džejn mu se sviđala, ali je činjenica da bi s njom ionako završio kako god da je izgledala jer ona je bila prva žena koja je pokazala imalo interesovanja za njega.
Kako je kasnije otkrio, njen pojam morala bio je tako širok da se slobodno mogla smatrati prostitutkom. Jednostavno bi izašla iz kuće i otišla u krevet s prvim ko bi joj platio piće.
Upravo zbog nje Bukovski je celog života imao loše mišljenje o ženama, obično je od njih očekivao da će se ponašati poput Džejn. Svoje devojke je zvao ku*vama ili kučkama, a silovanje mu je bio najčešći sinonim za seksualni odnos.
639273_barfly507_ff.jpg
foto:

BARFLAJ
Džejn, koja je već 31 godinu mrtva, nikada ne bi mogla da zamisli da ću napisati scenario o našim pijanim danima zajedno i da će od toga nastati film i da će čarobna filmska zvezda glumiti nju.
Kao da čujem Džejn: ''čarobna filmska zvezda? zar još i to!''
Džejn, to je samo šou-biz, zato nastavi da spavaš, ljubavi, jer koliko god se trudili, jednostavno nisu mogli da nađu nekog kao što si ti.
a ne mogu ni ja.
 

Back
Top