Franc Kafka - njegov život i dela

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
394.400
Gotovo svi Kafkini romani objavljeni su posthumno i to zahvaljujući njegovom najboljem prijatelju, Maksu Brodu, koji ih je objavio, suprotno želji samog tvorca, koji je želeo da ona budu spaljena. Za Kafkinog života objavljene su samo neke njegove pripovetke: „Presuda“, „Preobražaj“, „U kažnjeničkoj koloniji“, „Seoski lekar“ i „Umetnik u gladovanju“. Tek posthumno su objavljeni romani „Proces“, „Zamak“ i „Amerika“. Te romane Kafka je pisao u svoje slobodno vreme, posle napornog radnog vremena.
45485671_1993228737452714_23961824407846912_n.jpg
 
Kafka kakvog malo poznajemo

"Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Voleo sam devojku koja je i mene volela, ali morao sam da je ostavim. Zašto? Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kada bih joj se približio, naleteo bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.

Da li je za to devojka bila imalo kriva?
Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao devojci, naleteo bih najpre na koplja svojih oružnika, već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do devojčinih oružnika nikad nisam ni dospeo, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svesti.

Da li je devojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim sprečavan. Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su se njihova lica nagla jedno na drugo u prvom poljupcu."
 
Priča kaže da je Franc Kafka sreo devojčicu u parku gde je svakog dana šetao. Plakala je. Izgubila je lutku i bila je neutešna. Kafka se ponudio da joj pomogne u traženju lutke, pa su se dogovorili da se nađu na istom mestu sledećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga devojčici.

"Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim sveta. Pisaću ti o svojim dogodovštinama."
Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo sa devojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama voljene lutke. Devojčici je to pružalo utehu. Kako je susretima došao kraj, Kafka je devojčici doneo lutku.
Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj.
Na prikačenoj poruci pisalo je: "Putovanja su me izmenila...”

Mnogo godina kasnije, sada već odrasla devojka, našla je skriveno pismo u lutki. Sažetak tog pisma bi glasio:

"SVE ŠTO VOLIŠ ĆEŠ JEDNOG DANA IZGUBITI, ALI NA KRAJU, LJUBAV ĆE SE VRATITI U NEKOM DRUGOM OBLIKU."
 
Kafka1906_cropped.jpg


Franc Kafka, jedan od najvećih pisaca dvadesetog veka, živeo je asketskim životom: nikada nije jeo meso ili slatkiše, nije grejao prostorije u kojima je noću pisao ili, ređe zbog hronične nesanice, spavao, i strogo je poštovao dnevnu rutinu šetnji koju je sebi nametnuo. Verovao je da će izbegavajući zadovoljstva i udobnost moći da intenzivnije oseti napetost egzistencije.
 
Franc Kafka - Čigra

"Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice – pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za sananje opšteg. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomičnim. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato. I on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvorila u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruke taj glupi komad drveta smučilo bi mu se, i dečija vika koju dotad nije čuo i koja mu je sada iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem."
 
Pismo Franca Kafke Maksu Brodu u kom zahteva spaljivanje svih svojih dela.
Da li je odbijanje poslednje želje Franca Kafke bilo izdaja prijatelja ili dar čovečanstvu?

"Dragi Makse,
moja poslednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za
knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo gde
odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, beleške i
tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi
moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih, od kojih ih
zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu hteli dati neka bar sami
pošteno spale..."
 
“PREOBRAŽAJ” FRANCA KAFKE U TUMAČENJU VLADIMIRA NABOKOVA


Poznata Kafkina priča “Metamorfoza” (“Preobražaj”) govori o trgovcu Gregoru Samsi koji se jednog jutra budi pretvoren u džinovskog insekta, neku vrstu bube. (po informacijama iz daljeg teksta, nešto manju od čoveka, što naglašava i Nabokov, pokušavajući da odgonetne i tačno kakvu). U samoj Kafkinoj priči, koju kao uvod izlažemo u vrlo grubim crtama, dalje se govori o tome kako, preobražen u insekta ne može da ustane iz kreveta, brine što kasni na posao, i svojim dugim boravkom u sobi uznemiruje ukućane (koji žive od njegovog novca). Otvrajući vrata, uz prevazilaženje raznih prepreka, zastrašuje ih nehotice svojim likom (kao i izaslanika s posla). Dalja priča sadrži razne detalje kasnijeg života porodice i Gregora kao bube, u kojima on biva zapostavljen. (s izuzetkom sestre Grete, koja se međutim, vremenom, takođe od njega udaljava). Priča se završava kobno po Gregora zbog jabuke kojom ga pogađa otac, a koja posle istruli u njegovim leđima.

Kafkina priča obiluje mnogim važnim detaljima, simbolima razne vrste, i, najzad, velikim brojem mogućih značenja. Bez daljeg upuštanja u detalje priče (smatrajući da je čitalac upoznat s njima), prenosimo vam fragmente iz predavanja poznatog ruskog pisca Vladimira Nabokova o čuvenom Kafkinom delu.

“Obratite pažnju na stil Kafke. Jasnost njegovih reči, tačna i stroga intonacija stvara izuzetan kontrast s košmarnim sadržajem dela. Njegovo crno-belo pisanje nije ukrašeno nikakvim poetskim metaforama. Prozračnost njegovog jezika podvlači neverovatno bogatsvo njegove mašte. Kontrast i jedinstvo, stil i sadržaj, manir i materijal spojeni su u čvrstu celinu.”

“Biografi – frojdisti poput Nidera zaključuju, na primer, da je “Metamorfoza” proizišla iz složenih odnosa s ocem i iz osećaja krivice kojeg se nije mogao otarasiti; oni utvrđuju, dalje, kao da su mitološkom simbolikom deca predstavljena kao insekti – u šta ja sumnjam – i kao da je Kafka predstavio sina kao bubu u saglasnosti s frojdovskim postulatima. Insekti, po njihovim rečima, najbolje moguće odražavaju osećaj bezvrednosti naspram oca. Ali u datom slučaju mene zanima buba, a ne knjiški moljci, te ovo gledište odbacujem. Sam Kafka se veoma kritički odnosi prema učenju Frojda. On je nazivao psihoanalizu (citiram) “bespomoćnom greškom” i Frojdove je teorije smatrao tek približnim, grubim predstavama, koje ne odražavaju u dovoljnoj meri ni detalje, ni, što je još važnije, suštinu dela.”

“Posmatrajmo pažljivo metamorfozu Gregora. Ta promena, poražavajuća i šokantna, ipak nije toliko neobična koliko se čini na prvi pogled. Pol Landsberg, kao dobar tumač, prmećuje: “zaspavši u nepoznatoj situaciji, pri buđenju neretko pokazujemo znake izgubljenosti, osećaj nerealnog, i sa trgovcem se slično može dešavati često, imajući na umu njegov način života, koji ruši svaki osećaj neprekidnosti stvarnog”. Osećaj realnosti zavisi od neprekidnosti, od trajanja. Na kraju krajeva, nije toliko velika razlika hoćete li se probuditi kao insekt ili Napoleon, ili Džordž Vašington.”

“U kakvog se instekta pretvorio Gregor? Tumači obično kažu “bubašvaba”, što je, razume se pogrešno. Bubašvaba je ravan insekt, s velikim nogama, što Gregor nije: on je ispupčen i s gornje i s donje strane, i na leđima i na trbuhu, pri čemu su mu noge male. On na bubašvabu liči tek svojom bojom. To je sve. S druge strane ima ogroman ispupčen stomak, podeljen na segmente i tvrda okrugla leđa što navodi na misao o pokrilcima. Kod nekih buba pod pokrilcima sakrivena su labava krila, i, šireći ih, buba može prelaziti u neveštom letu mnoge killometre. Interesantno je da buba Gregor tako i nije shvatio da se pod njegovom čvrstom opnom na leđima nalaze krila. ”

“Važnu ulogu u priči igra broj broj tri. Priča je podeljena na tri dela. U Gregorovoj sobi su troje vrata. Njegova porodica se sastoji od troje ljudi. U toku priče pojavljuju se tri služavke. (…) Trojica, triplet, triada, triptih – očigledna je umetnička forma, kao na primer, tri slike: mladost, zrelost, starost – ili bilo koji drugi trostruki, trodelni siže. Triptih označava sliku od tri sastavna dela, postavljena jedno do drugog. Upravo takav efekat postiže Kafka, dajući, na primer, tri sobe u početku priče – dnevnu sobu, sobu Gregora i sobu sestre, s sobom u kojoj je Gregor u središtu. Osim toga, trodelna struktura u saglasnosti je s tri čina drame. I najzad, treba primetiti da je mašta Kafke poprilično logična: šta logici može biti bliže od trijade teza – antiteza- sinteza.”

“Podvucimo glavne odlike ove priče.

Glavnu ulogu u ovoj priči igra brojka tri. (…)
2. Druga tematska linija je linija vrata koja se otvaraju i zatvaraju: ona prožima čitavo delo.
3. Treća tematska linija – usponi i padovi u porodici Samsa; balans između njihovog cvetanja i očajničkog položaja Gregora.
Postoje i druge, sporadične teme, ali za razumevanje priče važne su samo ove”

(delovi eseja Vladimira Nabokova o Francu Kafki)
 

Kafka kao guru: 10 vrednih lekcija koje možete naučiti od čuvenog pisca [infografika]​


Svi mi koji smo se već upoznali sa zbunjujućim i teskobnim svetom Franca Kafke, verovatno smo se u nekom trenutku zapitali kako da u njegovim rečima pronađemo izlaz iz teskobnih i apsurdnih okolnosti u stvarnom životu – za šta je njegovo ime postalo sinonim. Za vas smo pripremili 10 dragocenih lekcija koje će vas izbaviti iz najkafkijanskijih situacija!
Kafka%20INFOG%202.png

1. Govoriti istinu je vrlina

Kafka je poznat kao pisac koji je stvarao fiktivne svetove, a u svakodnevnom životu cenio istinu. Maks Brod, njegov bliski prijatelj, tvrdio je kako je slavni pisac veoma cenio apsolutno istinoljublje. Mnogi Kafkini likovi često se bore sa nepravdom ili završavaju u nezgodnim situacijama kada se njihova istina smatra za laž, pokazujući koliko život može biti težak za poštenjake u svetu punom nepravde.

2. Nema života bez prepreka

Kafka je iskusio brojne životne izazove – od komplikovanog odnosa sa ocem, preko svog jevrejskog porekla u nemačko-češkoj sredini, bez trajne ljubavne veze za kojom je čeznuo, pa sve do bolesti za koju tad nije postojao lek. Sve se to ogleda i u njegovim delima koja nas podsećaju da život neće biti lak, ali da nas prepreke čine jačima

3. Preciznost je ključna

Kafka je bio poznat po svojoj pažnji prema detaljima, savesnom i preciznom beleženju svega što je osećao i posmatrao. Njegova dela svedoče tome da je bio majstor za prepoznavanje finih nijansi ljudskog karaktera i različitih odnosa koji bi običnom posmatraču promakli. Pouka je jasna – sagledavanje cele slike je važno, ali važnije je svesti je na ključne detalje, jer sitnice definišu našu stvarnost i odnose sa drugima.

4. Mir + Tišina = Ljubav prema sebi

Kafka je pisanje smatrao svetinjom, nalazivši mir u samoći. Iako je religija ključni deo njegove kulture, nije je praktikovao, već je pisanjem stupao u dodir sa svojom duhovnom stranom. Čime god volite da se bavite ili tek planirate da za sebe odvojite vreme, introspekcija i duhovno bogatstvo najlakše će vam doći ukoliko sebi obezbedite trenutke potpunog spokoja.

5. Birokratija je najveće zlo

Kafka u svojim delima često kritikuje birokratski sistem koji je u to vreme procvetao uvođenjem novih pravila i zakona. Studirao je pravo i radio u osiguravajućem društvu, pa ne čudi što je birokratske komplikacije, sa kojima se često susretao i koje je dobro poznavao, često prikazivao u svojim pričama. Jedan od sjajnih primera teskobe izazvane birokratskim spletkama jeste njegov roman „Zamak“.

6. Prijatelji znaju najbolje

Kafkin najbolji prijatelj bio je Maks Brod, kog je uopznao tokom studija, nakon čega su osnovali i bili aktivni učesnici praške spisateljske grupe. Međutim, Brod je ipak na kraju izdao Kafku zarad višeg cilja. Na samrti, oboleo od tuberkuloze, Kafka je zadužio Broda da mu nakon smrti spali sve rukopise jer je smatrao da ništa ne vrede. Brod je objavio njegova dela uprkos Kafkinoj želji da budu uništena, jer pravi prijatelji prepoznaju naš potencijal i pomažu nam da ga ostvarimo, čak i kad toga nismo svesni.

7. Borite se protiv sistema

Kafkini junaci često se bore protiv nepravednih sistema, nekog zlokobnog, nevidljivog i nedokučivog faktora koji im zagorčava život – kao u „Zamku“ ili „Procesu“. Ali oni se uvek odupiru, i to sa prkosom. Bezumno poštovanje nepravednih propisa je besmisleno, zato se oduprite pritisku sistema. Kafkine priče nas uče da se ne predajemo i da se borimo za pravdu, ma koliko situacija izgledala beznadežno

8. Ako prolazite kroz pakao, samo nastavite

Kafkini likovi se suočavaju sa teškim situacijama, ali nikada ne odustaju, bilo da su optuženi za nepoznate zločine, sprečeni da stignu do željenog cilja ili transformisani u gadnjikavog insekta. Iako je ovaj savet zapravo potekao od Čerčila, Kafkina dela pružaju inspiraciju da istrajemo i kad se čini da izlaza nema.

9. Ljudi su prevrtljiva bića

Ovaj savet potiče iz kratke Kafkine priče „Umetnik u gladovanju“. Naslovni lik je zabavljač koji je u stanju da ne jede beskonačno dugo vreme, i prvobitno je veoma popularan, te sa svih strana ljudi dolaze kako bi posvedočili njegovim čudesnim podvizima. Međutim, kako priča odmiče, sve češće se izgladnjuje bez razloga, jer je njegovih pet minuta prošlo, a publika bi radije gledala nekog drugog. Samo zato što je nešto trenutno popularno, ne znači da će trajati večno.

10. Otuđenje je univerzalna pojava

Kafka se, kao Jevrejin, često osećao otuđeno u nemačko-češkom okruženju, i to će se lako prepoznati kao tema u njegovim delima. Ona nam zato pomažu da shvatimo da svi ponekad osećamo otuđenost ili da smo izostavljeni, ali da je zato važno pronaći osobu s kojom ste povezani i koja vas ceni, jer i ona postoji.

link
 
Trgovac

Moguće je da neki ljudi osećaju sažaljenje prema meni, ali ja to uopšte ne osećam. Moja mala radnja mi zadaje dosta briga, od kojih me boli pod čelom i slepoočnicama, ali koje mi ne stavljaju u izgled zadovoljstvo, jer moja radnja je mala.

Moram davati uputstva za čitave sate unapred, moram podsticati slugino pamćenje, opominjati da se ne dese greške od kojih strepim i u jedno godišnje doba proračunavati koja će moda vladati u sledećem, i to ne ona kakva će vladati među ljudima iz moga kruga, nego među nepristupačnim seoskim stanovništvom.

Moj novac se nalazi kod tuđih ljudi; njihove prilike meni ne mogu biti jasne; nesreću koja bi njih mogla zadesiti ja i ne slutim; pa kako bih je mogao sprečiti! Možda su oni postali rasipnici i priređuju gozbu u bašti neke gostionice, a drugi se, bežeći za Ameriku, zadržavaju koji časak na toj gozbi. Kad se radnim danom uveče zatvori radnja, i kad iznenada pred sobom vidim časove tokom kojih neću ništa moći da učinim za neprekidne potrebe svoje radnje, na mene se sruči uzbuđenje koje sam ujutru poslao daleko ispred sebe, sruči se kao plima što se vraća, ali ne izdržava u meni i odnosi me bez cilja.

A ipak, uopšte se ne mogu koristiti tim raspoloženjem; jedino što mogu — to je da odem kući, jer lice i ruke su mi prljavi i znojavi, odelo umrljano i prašnjavo, na glavi mi je kapa koju nosim na poslu, a cipele razderane od eksera iz sanduka. Ja tad idem kao po talasima, prsti obeju šaka mi lupkaju, a kad susretnem decu prelazim rukom preko njihove kose.

Ali put je suviše kratak. Začas stignem do kuće, otvorim vrata lifta i ulazim unutra.

Vidim da sam sada, i to najednom, ostao sam. Drugi, koji moraju da se penju uza stepenice, zamaraju se malo pritom, prinuđeni su da zadihanih pluća sačekaju dok neko ne dođe da im otvori vrata stana, imaju pritom razloga za ljutnju i nestrpljenje, ulaze potom u predsoblje, gde vešaju šešir o čiviluk, i tek pošto prođu kroz hodnik, pored nekoliko staklenih vrata, i uđu u svoju sobu, ostaju sami. Ja, međutim, odmah ostajem sam u liftu, i gledam, odupirući se o kolena, u uzano ogledalo. Kad lift počne da se diže, govorim:

„Budite mirni, povucite se, zar biste hteli u senku drveća, iza prozorskih zavesa, pod svodove senica?”

Govorim zubima, a stepenišna ograda klizi naniže iza okana od mlečnog stakla poput slapova.

„Odletite odavde; vaša krila, koja nikad nisam video, neka vas odnesu u seosku dolinu, ili u Pariz, ako vas nešto onamo vuče. Ali uživajte u pogledu sa prozora, kad procesije naiđu iz sve tri ulice, ne uklanjajući se jedna drugoj, prolazeći jedna kroz drugu, i između svojih poslednjih redova ostavljajući opet slobodan prostor. Mašite maramicama, budite užasnuti, budite ganuti, veličajte lepu damu koja prolazi u kolima. Idite preko potoka po drvenom mostiću, pozdravljajte glavom decu koja se kupaju i divite se kad čujete kako hiljade mornara viču ’Hura!’ na dalekoj topovnjači.

Samo pratite neuglednog čoveka, i kad ga saterate u neki dovratak, opljačkajte ga, pa onda, dok obojica držite ruke u džepovima, gledajte za njim kako tužno odlazi svojim putem i skreće u levu ulicu. Policija, koja rastureno galopira na konjima, obuzdava životinje i potiskuje vas. Pustite ih, prazne ulice će ih učiniti nesrećnima, ja to znam. Oni već odlaze jašući, molim lepo, sve po dvojica, polako savijaju za ulične uglove, lete preko trgova.”

Zatim moram da iziđem, da ostavim lift, da pritisnem zvonce, i služavka otvara vrata, a ja je pozdravljam.

Franc Kafka
 
Posejdon

Posejdon je sedeo za radnim stolom i računao. Upravljanje svim vodama zadavalo mu je beskonačno mnogo posla. On je mogao imati pomoćnika koliko god je hteo, a i imao ih je mnogo, ali, pošto je veoma ozbiljno shvatao svoju dužnost, sve je sam još jednom izračunavao, i stoga mu pomoćnici nisu bili od velike pomoći. Ne može se reći da je uživao u radu; on ga je, zapravo, samo obavljao, zato što mu je bio zadat, štaviše, on se već često prijavljivao za neki veseliji posao, kako se izražavao, ali kad god bi mu na to počeli iznositi različite predloge, pokazivalo se da mu ipak ništa toliko ne odgovara koliko njegova dosadašnja dužnost. A bilo je i veoma teško pronaći za njega nešto drugo. Svakako, nije bilo mogućno dodeliti mu, recimo, neko određeno more; na stranu to što računski posao ni ovde ne bi bio manji, nego tek majušniji, veliki Posejdon je, razume se, mogao dobiti samo vladajući položaj. A kad bi mu ponudili neki položaj izvan vode, njemu bi se smučilo već od same te predstave, božanski dah bi mu se poremetio, njegov tučani grudni koš bi se stao tresti.

Uostalom, njegove žalbe, zapravo, nisu uzimali ozbiljno; kad neki silnik dosađuje gunđanjem, moramo pokušati da mu i u najbezizglednijim pitanjima na izgled popuštamo; na stvarno uklanjanje Posejdona s njegove dužnosti niko nije pomišljao; on je od praiskona određen da bude bog mora, i to će i ostati. Najviše se ljutio — i to je bio glavni uzrok što je bio nezadovoljan svojom dužnošću — kad bi slušao kako ga zamišljaju, na primer, da neprestano kočijaši kroz talase držeći trozubac u ruci. A on je, međutim, sedeo ovde u dubini okeana i neprekidno računao, i tu jednoličnost samo bi s vremena na vreme prekinulo pokoje putovanje do Jupitera — uostalom, putovanje sa kojeg se najčešće vraćao besan. I tako on jedva da je i video more, sem letimično dok bi se žurno penjao uz Olimp, i nikad se nije stvarno provezao njime. Voleo je da govori kako to odlaže do propasti sveta: onda će se verovatno naći koji miran trenutak kada će, pred sam kraj, nakon što je pregledao poslednji račun, moći da još na brzinu krene u mali obilazak.

Franc Kafka
 
Razobličavanje varalice

Najzad, oko deset uveče, s nekim čovekom kojeg sam odranije tek površno poznavao, a koji mi se sada neočekivano pridružio i dva sata me vukao kroz ulice, prispeo sam pred gospodsku kuću gde sam bio pozvan na prijem. „E, tako!” rekoh i pljesnuh šakama u znak bezuslovne neophodnosti da se rastanemo. Već sam bio načinio nekoliko manje određenih pokušaja. Bio sam već sasvim umoran.

„Hoćete li odmah poći gore?” upita on. Iz usta mu je dopirao šum kao kad zubi udaraju o zube.

„Hoću.”

Ta bio sam pozvan, odmah sam mu to rekao. Ali bio sam pozvan da se popnem gore, gde bih već toliko voleo da budem, a ne da stojim ovde dole pred kapijom i gledam pored ušiju svoga sagovornika. Pa još da sada ćutim s njim, kao da smo se odlučili da dugo boravimo na ovome mestu. Pritom su u ovom ćutanju odmah počele sudelovati sve kuće unaokolo, i mrak nad njima sve do zvezda. A koraci nevidljivih prolaznika, čije puteve nismo raspoloženi da nagađamo, vetar, koji je neprestano naletao na suprotnu stranu ulice, gramofon sa koga se čula pesma što je treštala o zatvorene prozore neke sobe — sve se to glasilo iz ovog ćutanja kao da je ono odvajkada i

zauvek njihovo vlasništvo.

I moj pratilac se potčinio tome u svoje i — pošto se osmehnuo — u moje ime, uzdiže desnu ruku uza zid i nasloni na nju svoje lice, sklapajući oči.

Ali ja nisam dogledao do kraja njegov osmejak, jer stid me je najednom naterao da se okrenem. Tek po tom osmehu, dakle, uočio sam da on nije ništa drugo do varalica, koja sačekuje lakoverne. A bio sam već mesecima u ovom gradu, verovao sam da u dušu poznajem te varalice, gledajući ih kako

nas noću, izlazeći iz pobočnih ulica, ispruženih ruku, presreću kao gostoljubivi domaćini, kako se muvaju oko oglasnog stuba pored koga stojimo, i, kao da se igraju žmurke, bar jednim okom špijuniraju iza obline stuba, kako na uličnim raskršćima, kad nas spopadne bojažljivost, najednom zalebde ispred nas na ivici trotoara! Ta ja sam ih tako dobro shvatao, jer oni su bili moji prvi gradski poznanici u malim krčmama, i njima mogu zahvaliti što sam prvi put ugledao onu nepopustljivost koju sad u mislima nikako ne mogu odagnati sa sveta, pa sam je već počeo osećati u sebi. Kako su oni umeli da stoje pred čovekom čak i onda kad bi već odavno pobegao od njih, kada, dakle, već odavno nije bilo ničega što bi mogli da uhvate! Kako su znali da ne sednu, kako su znali da ne padnu, nego da gledaju čoveka pogledom koji je i dalje, makar i samo iz daljine, ubeđivao! A način im je bio vazda isti: postavili bi se pred nas u svoj svojoj širini; trudili se da nas odvrate od našeg cilja; kao nadoknadu nudili nam boravište u sopstvenim grudima, i kad bi se nagomilano osećanje najzad propelo u nama, oni su to shvatali kao zagrljaj u koji bi se bacali, s licem napred.

I te stare smicalice ja sam ovog puta prozreo tek nakon toliko vremena provedenog s njim. Uzeo sam da žestoko trljam prste o prste ne bih li potro tu sramotu kao da je nije ni bilo.

Ali moj poznanik je i dalje stajao naslonjen kao i ranije, još je sebe smatrao varalicom lakovernih, i zadovoljstvo njegovom sudbinom rumenilo mu je onaj slobodni obraz.

„Pogledao sam te!” rekoh i još ga lako potapšah po ramenu.

Zatim pohitah uza stepenice, i potpuno bezrazložno odana lica slugu gore u predsoblju obradovaše me kao neko divno iznenađenje. Zagledao sam ih sve redom dok su mi skidali ogrtač i brisali prašinu sa cipela. Odahnuvši i protegnuvši se koliko god mogu, uđoh potom u dvoranu.

Franc Kafka
 
Prolaznici koji trče

Kad šetamo noću ulicom i kad neki čovek, vidljiv već izdaleka — jer ulica pred nama se penje, a uštap je — natrči na nas, mi ga nećemo ščepati, čak i ako je slab i u ritama, čak i ako neko juri za njim i viče, nego ćemo ga pustiti da trči dalje.

Jer noć je, i mi nimalo nismo krivi što se ispred nas penje ulica obasjana mesečinom, a osim toga, možda se njih dvojica jure zabave radi, možda obojica gone nekog trećeg, možda je prvi nevino progonjen, možda drugi želi da ubije, pa bismo postali saučesnici u ubistvu, možda njih dvojica i ne znaju jedan za drugog, nego svaki na sopstvenu odgovornost trči u svoju postelju, možda su to mesečari, možda je prvi naoružan.

I najzad, zar mi ne smemo biti umorni. zar nismo popili toliko vina? Srećni smo što više ne vidimo ni onog drugog.

Franc Kafka
 
Franc Kafka, jedan od najvećih pisaca dvadesetog veka, živeo je asketskim životom: nikada nije jeo meso ili slatkiše, nije grejao prostorije u kojima je noću pisao ili, ređe zbog hronične nesanice, spavao, i strogo je poštovao dnevnu rutinu šetnji koju je sebi nametnuo. Verovao je da će izbegavajući zadovoljstva i udobnost moći da intenzivnije oseti napetost egzistencije.
 
Regrutacija

Regrutacije, koje su često neophodne, jer pogranične borbe nikad ne prestaju, dešavaju se na sledeći način:

Dođe naredba da jednog određenog dana u jednoj određenoj gradskoj četvrti svi stanovnici, muškarci, žene i deca, bez razlike, moraju ostati u svojim stanovima. Najčešće tek oko podneva, na ulazu u gradsku četvrt — gde još od praskozorja čeka odeljenje vojnika, pešaka i konjanika — pojavljuje se mladi plemić koji treba da sprovede regrutaciju. On je mlad čovek, vitak, nije visok, slabunjav je, nemarno obučen, umornih očiju, nemir ga neprestano obuzima kao bolesnika jeza. Ne pogledavši nikoga, on daje znak bičem, koji čini sve njegovo naoružanje, nekoliko vojnika mu se priključuje i on ulazi u prvu kuću. Jedan vojnik, koji lično poznaje sve stanovnike u ovoj gradskoj četvrti, čita spisak ukućana. Obično su svi prisutni, povrstili su se već u sobi i ne skidaju oči sa plemića kao da su već vojnici. Ali može se desiti i da ovde ili onde poneko nedostaje — to su uvek samo muškarci. Onda se niko ne usuđuje da smisli neki izgovor ili čak laž, svi ćute, obaraju oči, jedva mogu podneti pritisak zapovesti o koju su se u ovoj kući ogrešili, ali nemo prisustvo plemića sve ih prikiva za mesto na kojem su.

Plemić daje znak — nije to čak ni klimanje glavom, nego se može samo pročitati iz očiju — i dva vojnika počinju da traže onoga koji nedostaje. To ne zadaje nikakva napora. On nikada nije izvan kuće, nikada stvarno ne namerava da se izvuče od služenja vojske; on nije došao samo usled straha, ali ne zadržava njega ni strah od služenja, nego uopšte bojazan da se pokaže, naredba je za njega bukvalno prevelika, toliko velika da izaziva strah, i on nije kadar da sopstvenom snagom dođe. Ali ne beži zbog toga, samo se skriva, a kad čuje da je plemić u kući, on se verovatno još i išunja iz skrovišta, prikrada se vratima sobe, pa ga vojnici kad iziđu smesta ščepaju. Izvode ga pred plemića, koji dohvata bič obema rukama — toliko je slab, jednom rukom ne bi ništa postigao — i šiba čoveka. To jedva da prouzrokuje velike bolove; on onda upola od iscrpljenosti a upola od gađenja ispušta bič, i išibani čovek mora da ga digne i da mu ga pruži. Tek onda sme da stane u red s drugima; uostalom, gotovo je sigurno da neće biti oglašen za sposobnog.

Dešava se, međutim, i to je češći slučaj, da je prisutno više ljudi nego što ih je na spisku. Tu je, na primer, neka strana devojka koja gleda plemića; ona je izvan grada, možda iz provincije, regrutacija ju je primamila, ima mnogo žena koje ne mogu odoleti primamljivosti regrutacije u tuđim domovima — jer regrutacija u sopstvenom domu znači nešto sasvim drugo. I, začudo, niko ne vidi ništa postidno u tome što ova ili ona žena popusti toj primamljivosti, naprotiv, to je nešto kroza šta po mišljenju mnogih ljudi žene moraju proći, to je dug koji plaćaju svome polu. A to se i dešava uvek na isti način. Devojka ili žena čuje da je negde regrutacija, negde možda veoma daleko, kod rođaka ili prijatelja, moli članove porodice da joj odobre putovanje, i oni odobravaju, to se ne može uskratiti, ona odeva najlepše haljine koje ima, veselija je no inače, a pritom mirna i ljubazna, svejedno kako se inače ponašala, a iza sveg tog mira i ljubaznosti nepristupačna kao, recimo, neka potpuna tuđinka koja putuje u svoj zavičaj i ne misli više ni na šta drugo. U porodici u kojoj treba da se obavi regrutacija dočekuju je sasvim drukčije no običnog gosta, svi joj se dodvoravaju, mora da prođe kroz sve odaje u kući, da se nagne kroz svaki prozor, i kad nekome položi šaku na glavu, to znači više od roditeljskog blagoslova. Kad se porodica sprema za regrutaciju, ona dobija najbolje mesto, a to je blizu vrata, gde će i plemić nju i ona njega najbolje videti. Ali ovakve počasti joj se odaju samo dok ne uđe plemić, a od toga trenutka ona se prosto sparuši. On je ne gleda, kao ni druge, a čak i kad upravi pogled na nekoga, ovaj ne oseća da je pogledan. To ona nije očekivala, ili, bolje reći, ona je to zacelo očekivala, jer drukčije ne može ni biti, ali nju nije dognalo ovamo ni očekivanje da će biti suprotno, nego samo nešto čemu je sada u svakom slučaju došao kraj. Ona oseća stid u meri u kojoj ga naše žene inače možda nikad ne osećaju, tek sad, zapravo, primećuje da se ugurala u tuđu regrutaciju, i kad vojnik pročita spisak, a njenog imena nema, pa za trenutak zavlada tišina, ona drhteći i pognuta beži kroz vrata i još je vojnik pesnicom udara u leđa.

Ako je prekobrojan neki muškarac, on ne želi ništa drugo nego baš to da bude i sam uzet u vojsku, iako ne spada u ovu kuću. I to je potpuno bezizgledno, nikada takav prekobrojan čovek nije uzet u vojsku i nikada se tako nešto neće desiti.

Franc Kafka
 

Back
Top