-
- Popularno:
- Muškarci ne seksaju (uvek) ženu koju...
- Da li vam je zanimljivo...
- Psihološki profil Bačulova
- Decembar je mesec kad će Vučić morati...
- Policija mu presrela automobil! Ovo je...
- Zasto Srbi kao hriscanska nacija veruju...
- Preko 200.000 pešači kroz Srem prema...
- Vučić: Izvinjavam se zbog stvari koje...
- Zasto je Monika Beluci tako savrsena ?
- Da li imate razumevanje za one koji...
Ljubav
- Začetnik teme Romanticus
- Datum pokretanja
Мишкони
Legenda
- Poruka
- 56.498
Ljubav je zakon -Film
Sva kola slijede ceste
kao brodovi valove
a ja slijedim moje srce
njegovo glasno lupanje
Bog ima deset zapovijedi
a drzava zakone
priznajem samo jedan zakon
moju ljubav za tebe
Za tebe bih opljackao banku
sve bezvrijedne dinare
pa neka me uhvate i slome
kad volim bezakonje
Ljubav je zakon, koji priznajem
ljubav je zakon, jedini
ljubav je zakon, najjaci od svih
ljubav je zakon, koji pobjedjuje
Sva kola slijede ceste
kao brodovi valove
a ja slijedim moje srce
njegovo glasno lupanje
Bog ima deset zapovijedi
a drzava zakone
priznajem samo jedan zakon
moju ljubav za tebe
Za tebe bih opljackao banku
sve bezvrijedne dinare
pa neka me uhvate i slome
kad volim bezakonje
Ljubav je zakon, koji priznajem
ljubav je zakon, jedini
ljubav je zakon, najjaci od svih
ljubav je zakon, koji pobjedjuje
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Pero Zubac - Ne bira se ljubav
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Iz kojeg si ti svijeta
I kojeg cvijeta ime nosiš
Zašto nisi kao druge žene,
Koje prodju kao sjene?
Čija se imena ni ne pamte,
Čiji se poljupci zaborave
S prvim jutrom...
Iz koje si ti ljubavi?
Iz koje knjige?
Iz kojeg romana?
Kad mi tako bez ikakvog plana,
Bez namjere,
U srce ulaziš,i godiš,i boliš,
I noći mi pretvaraš u dane...
Koja si ti žena,
Kad mi pola života u tebe stane,
Zbog tebe žalim što vrijeme
Prebrzo ide,i što su jeseni bliže
I što mi se suze prvi puta vide.
Jedino si s neba mogla doći,
Jer druge puteve sve poznam
A na njima sam sa drugima bio sam...
Iz kojeg si ti svijeta
Iz kojeg cvijeta miris nosiš,
Da te volim
I nikad ne prebolim...
Željko.Krznaric
Poslednja izmena:
looodica
Buduća legenda
- Poruka
- 34.720
Kupi mi vreme koje sam prodala
Na glupe stvari i nevažna lica
Sada mi ono nedostaje
I tražim minute u hiljadu sinica
Kupi mi vreme koje sa sanjala
I u snovima lenjo provodila
Tamo sam nekog tražila
I često od svakog tamo se sakrila
Kupi mi vreme koje mi nedostaje
Sada kada ga imam tako malo
Voz koji ode nema ga više
A moj život stoji i još malo kuca
U mestu će stati vremene sve tiše i tiše...
PIROSKA BUDISIN
Na glupe stvari i nevažna lica
Sada mi ono nedostaje
I tražim minute u hiljadu sinica
Kupi mi vreme koje sa sanjala
I u snovima lenjo provodila
Tamo sam nekog tražila
I često od svakog tamo se sakrila
Kupi mi vreme koje mi nedostaje
Sada kada ga imam tako malo
Voz koji ode nema ga više
A moj život stoji i još malo kuca
U mestu će stati vremene sve tiše i tiše...
PIROSKA BUDISIN
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Zena sam...
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad nebi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuc srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostaje na vodi,
vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizeni pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put je isti put kao vodonose
koji nemoze izbjeci strminu izvora
i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadjite na ulice i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala Zena.
Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stijegove.
Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvjek
onom s kim ce podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smjesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam se u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.
I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smjeh moj budio se u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.
I trazeci nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u ljetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.
Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijnje vukova.
Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kad istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim.
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavije polja.
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih...
Vesna Parun
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad nebi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuc srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostaje na vodi,
vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizeni pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put je isti put kao vodonose
koji nemoze izbjeci strminu izvora
i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.
Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadjite na ulice i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala Zena.
Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krosnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stijegove.
Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvjek
onom s kim ce podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.
I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smjesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam se u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bjese zaista divljina i noc,
a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijase orao
sto je kruzio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuse najsmjeliji.
I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove psenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smjeh moj budio se u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Cudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.
I trazeci nociste na pragu zene.
I zeli da mu pjevam uspavanku
ja, koja cu prezreti njeznost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
vec citam u ljetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da zelju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.
Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bicevi postaju,
i kako je zagrljaj muskarca strasan
kada se odmaraju osvajaci
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet cuje zavijnje vukova.
Zato, mladici iz moje doline,
ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetosim,
ni kad istem vasu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim.
Ja cu ga napustiti
u cas kad tama obavije polja.
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!
Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jaca od mene.
Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
To je ispovjest zene i robinje.
Himna ponizene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
sto je istina ostavljenih...
Vesna Parun
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
http://4.***************/_8hOdD2dchc0/RlzysLm1boI/AAAAAAAAAD8/2PHLYdfbV3Q/s400/0308_A91.jpg
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!
Uspravit cu svoje lice
i stresti cvijece kojim ste me okitili.
I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
a vasa ljubav nistavna.
I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!
U ružicasti vagon sa plavim jastucima
Sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
Potrčati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud...
A.Rembo
Sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
Potrčati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud...
A.Rembo
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Gledamo se optočeni mjesečinom moja ljubav i ja,
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.
Zatim, odjednom, ispod misli modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi neba se polože na cigle.
Tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.
Zatim, odjednom, ispod misli modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi neba se polože na cigle.
Tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Ne volim je
daleku i nepoznatu
skrivenu
u ocima neuhvatljivih boja
ne volim je
plahu i ustreptalu
skrivenu
u svakom mom nemiru
ne volim je
svijetlu i nedodirljivu
skrivenu
u svakoj uzavreloj rijeci
jedino vise
na svijetu mrzim sebe
sto nocas
lazem
bezocnije nego ikad
Satenski stihovi - Jovica Letic
daleku i nepoznatu
skrivenu
u ocima neuhvatljivih boja
ne volim je
plahu i ustreptalu
skrivenu
u svakom mom nemiru
ne volim je
svijetlu i nedodirljivu
skrivenu
u svakoj uzavreloj rijeci
jedino vise
na svijetu mrzim sebe
sto nocas
lazem
bezocnije nego ikad
Satenski stihovi - Jovica Letic
baby girl 91
Veoma poznat
- Poruka
- 10.591
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...
Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...
Željko Krznarić
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...
Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...
Željko Krznarić
Net & Neta
Elita
- Poruka
- 17.482
