Nisu ta dva u suprotnosti.
Čovek kupuje priču da je jedan proizvod inherentno bolji od drugog i time, između ostalog, udovoljava i sebi.
Ljudi kupuju skupe stvari da bi pokazali da su uspešni, da imaju moć, pripadaju višem društvenom sloju, itd
Ekonomisti taj fenomen nazivaju "upadljiva potrošnja" (conspicuous consumption) fenomen kad ljudi ne kupuju samo proizvod, već i društvenu poruku koju on šalje.
A poruka i priča koštaju.
Ne kažem ja da ti to ne treba da radiš, ako te čini srećnim, i ako možeš da priuštiš - zašto da ne. Mene recimo to ne radi naročito baš zato što volim da proučavam psihologiju (i ekonomiju) koja stoji iza toga.