Aleksandar Sergejevič Puškin, kao otac celokupne "novije" ruske književnosti, najbolji primer da je uticaj jednog dela na drugo najveći u književnosti, jer su sve generacije pisaca (zlatni i srebrni vek ruske umetnosti, čak i realisti) njega smatrale uzorom, a muzičari - Čajkovski, Glinka, Rahmanjinov - su od njegovih dela stvarali opere, romanse itd. "Onjegin" (kod nas ga je solidno preveo Pavić) se ne može "skratiti", on je u svojoj celini plod neverovatnog dara talenta i iskrenosti, kao i duha jednog vremena, očigledno tako važnog za recepciju umetnosti. Na nivou fabule potpuno je svejedno da li se čita Koeljo, Marijana Mateus, Puškin ili Džojs. MITSKA UZVIŠENOST BANALNOG, za čiju predstavu je poslednji bio mag literature, to umetničko uobličavanje svakodnevne (ljubavne/ratne/istorijske) tematike, to je ono što razlikuje pravu umetnost od šunda, a filistarskoj želji za pojednostavljenjem nigde kraja, da se originalno pretvori u čisto banalno, da se svede na tu meru gde prestaje da biva umetnost - a tu joj mesta nema. Šta se onda tu može "lepo objasniti"? Jer lepota nije u "jasnoći" toga ŠTA je predstavljeno, već u tome KAKO je nešto predstavljeno. Onda i to "ŠTA" dobija potpuno drugačiju dimenziju, prva je naprosto siromašna i drsko primitivna, a druga - uzvišena. I naposletku, šta je lakše od toga nego da se krivica za nečiju nesposobnost da uživa (jer, jasno je - umetnost nije za sve, onda kada bude "za sve" prestaće da bude umetnost) traljavo prebaci na samo delo. Stanislav Vinaver je davne 1923. godine napisao: “Protiv gluposti – govorili su još Grci – bore se i sami bogovi uzalud. A kako se boriti protiv polutanstva, banalnosti, frazerstva i smelosti neznanja? Lako je neznalicama frazirati: teret znanja, sumnje, samokritike i problema ne leži na njihovim leđima teškim bremenom, oni su kadri da napišu sve, bez ikakvog zazora, jer ih nije sramota ni sirovog neznanja, ni tužnih, sumnjivih banalnosti, ni očajnih opštih mesta.“ Malo je reći da takva klima preovlađuje u kojoj se na svaki talenat i svaku sposobnost gleda kao na bolest. Oderint, dum metuant.
A sva tragedija ovog sveta je u tome što su budale tako sigurne, a pametni puni sumnje.