Lektire (teen)

Onjegin je sjajan.
Antigona mi je bila ubedljivo najdosadnija. Mislio sam da je zato što skoro svi umiru, ali sam prosle nedelje čitao Hamleta, i on je , uprkos umiranju, sjajan .
Da se nadovežem, ima erotskog kod Bokača, u Dekameronu, koliko se sećam. I ima nešto malo u Nečistoj krvi :)

Sve pomenute mi se svidjaju, a narocito Hamlet!
 
Evo.. Taj O... :s Mi skace po zivcima.. Nije da sam lenja, ali ne mogu citati knjigu.. Ali i kusur, nasla film, sredila prevod i bla, bla, ali problem je i sto ne mogu gledati film... :s
 
procitah 100str i da me pitas o cemu se radi, nemam blage veze :confused:
gluplju i dosadniju knjigu u zovotu nisam citala.
to sto ke*aju na 200 strana, moze sve lepo na se objasni i na 30 recimo.

Procitala sam i savrseno razumjela. Mnogi kazu da je dosadna, 'smara', ali meni nije bilo tako. Doduse, i mogli su se neki dijelovi skratiti, ali sve u svemu knjiga je ok.
 
Procitala sam i savrseno razumjela. Mnogi kazu da je dosadna, 'smara', ali meni nije bilo tako. Doduse, i mogli su se neki dijelovi skratiti, ali sve u svemu knjiga je ok.

Aleksandar Sergejevič Puškin, kao otac celokupne "novije" ruske književnosti, najbolji primer da je uticaj jednog dela na drugo najveći u književnosti, jer su sve generacije pisaca (zlatni i srebrni vek ruske umetnosti, čak i realisti) njega smatrale uzorom, a muzičari - Čajkovski, Glinka, Rahmanjinov - su od njegovih dela stvarali opere, romanse itd. "Onjegin" (kod nas ga je solidno preveo Pavić) se ne može "skratiti", on je u svojoj celini plod neverovatnog dara talenta i iskrenosti, kao i duha jednog vremena, očigledno tako važnog za recepciju umetnosti. Na nivou fabule potpuno je svejedno da li se čita Koeljo, Marijana Mateus, Puškin ili Džojs. MITSKA UZVIŠENOST BANALNOG, za čiju predstavu je poslednji bio mag literature, to umetničko uobličavanje svakodnevne (ljubavne/ratne/istorijske) tematike, to je ono što razlikuje pravu umetnost od šunda, a filistarskoj želji za pojednostavljenjem nigde kraja, da se originalno pretvori u čisto banalno, da se svede na tu meru gde prestaje da biva umetnost - a tu joj mesta nema. Šta se onda tu može "lepo objasniti"? Jer lepota nije u "jasnoći" toga ŠTA je predstavljeno, već u tome KAKO je nešto predstavljeno. Onda i to "ŠTA" dobija potpuno drugačiju dimenziju, prva je naprosto siromašna i drsko primitivna, a druga - uzvišena. I naposletku, šta je lakše od toga nego da se krivica za nečiju nesposobnost da uživa (jer, jasno je - umetnost nije za sve, onda kada bude "za sve" prestaće da bude umetnost) traljavo prebaci na samo delo. Stanislav Vinaver je davne 1923. godine napisao: “Protiv gluposti – govorili su još Grci – bore se i sami bogovi uzalud. A kako se boriti protiv polutanstva, banalnosti, frazerstva i smelosti neznanja? Lako je neznalicama frazirati: teret znanja, sumnje, samokritike i problema ne leži na njihovim leđima teškim bremenom, oni su kadri da napišu sve, bez ikakvog zazora, jer ih nije sramota ni sirovog neznanja, ni tužnih, sumnjivih banalnosti, ni očajnih opštih mesta.“ Malo je reći da takva klima preovlađuje u kojoj se na svaki talenat i svaku sposobnost gleda kao na bolest. Oderint, dum metuant.

A sva tragedija ovog sveta je u tome što su budale tako sigurne, a pametni puni sumnje.
 
Aleksandar Sergejevič Puškin, kao otac celokupne "novije" ruske književnosti, najbolji primer da je uticaj jednog dela na drugo najveći u književnosti, jer su sve generacije pisaca (zlatni i srebrni vek ruske umetnosti, čak i realisti) njega smatrale uzorom, a muzičari - Čajkovski, Glinka, Rahmanjinov - su od njegovih dela stvarali opere, romanse itd. "Onjegin" (kod nas ga je solidno preveo Pavić) se ne može "skratiti", on je u svojoj celini plod neverovatnog dara talenta i iskrenosti, kao i duha jednog vremena, očigledno tako važnog za recepciju umetnosti. Na nivou fabule potpuno je svejedno da li se čita Koeljo, Marijana Mateus, Puškin ili Džojs. MITSKA UZVIŠENOST BANALNOG, za čiju predstavu je poslednji bio mag literature, to umetničko uobličavanje svakodnevne (ljubavne/ratne/istorijske) tematike, to je ono što razlikuje pravu umetnost od šunda, a filistarskoj želji za pojednostavljenjem nigde kraja, da se originalno pretvori u čisto banalno, da se svede na tu meru gde prestaje da biva umetnost - a tu joj mesta nema. Šta se onda tu može "lepo objasniti"? Jer lepota nije u "jasnoći" toga ŠTA je predstavljeno, već u tome KAKO je nešto predstavljeno. Onda i to "ŠTA" dobija potpuno drugačiju dimenziju, prva je naprosto siromašna i drsko primitivna, a druga - uzvišena. I naposletku, šta je lakše od toga nego da se krivica za nečiju nesposobnost da uživa (jer, jasno je - umetnost nije za sve, onda kada bude "za sve" prestaće da bude umetnost) traljavo prebaci na samo delo. Stanislav Vinaver je davne 1923. godine napisao: “Protiv gluposti – govorili su još Grci – bore se i sami bogovi uzalud. A kako se boriti protiv polutanstva, banalnosti, frazerstva i smelosti neznanja? Lako je neznalicama frazirati: teret znanja, sumnje, samokritike i problema ne leži na njihovim leđima teškim bremenom, oni su kadri da napišu sve, bez ikakvog zazora, jer ih nije sramota ni sirovog neznanja, ni tužnih, sumnjivih banalnosti, ni očajnih opštih mesta.“ Malo je reći da takva klima preovlađuje u kojoj se na svaki talenat i svaku sposobnost gleda kao na bolest. Oderint, dum metuant.

A sva tragedija ovog sveta je u tome što su budale tako sigurne, a pametni puni sumnje.

Jeste, vjerovatno si u pravu. Lijepo sroceno! Meni se dopala knjiga, uz to sto sam neke dijelove "preletjela". Vjerovatno bi ostavila veci utisak na mene da sam imala vise vremena da je pazljivo procitam.

p.s. Tek sad vidjeh da ima greska u mom potpisu. Ispravila. Stoga, "Oderint, dum metuant" :)
 
Poslednja izmena:
ja jedva čekam da dodjemo do Kafkinog procesa, da vidim ko će od ovih retarda iz razreda moći da skapira knjigu xD
a tek Kamija i njegovog Stranca, to delo nije teško za čitanje ali treba izvući dosta iz njega, dok ove konjine sve gledaju toliko površno
 
ja jedva čekam da dodjemo do Kafkinog procesa, da vidim ko će od ovih retarda iz razreda moći da skapira knjigu xD
a tek Kamija i njegovog Stranca, to delo nije teško za čitanje ali treba izvući dosta iz njega, dok ove konjine sve gledaju toliko površno

Meni je Proces pomalo glupav, jer Jozef strada jer pokusava da se bori protiv sistema, a opisan je, od početka, kao čovek koji svakog dana živi isti, dosadni život bez ikakvog iskakanja. I odjednom je kriv, iako nije digao glas ni protiv koga. Sem toga, meni se sviđa, neobičan je.
 
e pa vidiš, čar pisanja je što sve možeš da predstaviš kroz sitne detalje :)
a mnogi vole realistično opisane sitnice koje te uvedu u priču ili u osobine likova.. Ja sam tako počinjao da pišem neka srranja i skontao sam da posle 10 strana ja stojim u mestu,tj radnja stagnira i bukvalno se ništa ne dešava osim silnih opisa, razmišljanja i unutrašnjih sukoba..

fakd ap za većinu,ali ima ljudi koji to gotive
 
I da, naša diiiivna profesorica će nam dati test za Gorski Vijenac. Svako u odjeljenju će dobiti 2 stiha iz djela (s tim da niko neće imati ista 2) i moraće napisati nešto o njima. A to nešto je profi sastav i to malo duži. :think:
 
Poslednja izmena:

Back
Top