Moram da vam ispričam šta mi se desilo prepodne...
Inače, ne spavam nikako već par noći, ne znam zašto, ne budi me beba, već se non stop okrećem, i svaki put se probudim, pa se sve plašim da ću ga povrediti ako se naglo okrenem, čak sam mislila da ću mu slomiti ono stopalo kojim me gurka sa strane ako legnem na tu stranu...

(mama mi se smejala do suza kad sam joj rekla)

a ustajem i par puta da piškim-opet svojom krivicom jer se nalivam vodom pre spavanja ko luda...

Elem, ustanem jutros u pola 7, odem da vadim krv, međutim nisu mi dobro ispisali nešto, kažu dođi sutra, ali idi kod ginekologa da ti ispravi ovo napisano... odem ja gore, milion žena, srećom nisam dugo čekala, odmah sam zaustavila dr.da ga pitam da mi to prepravi... ali u tih 5 minuta koliko sam sela da sačekam počnu ruke da me bole

i to me boli momački, sve onaj papir prebacujem iz jedne u drugu...
Obavimo mi sve to... dođem kući, doručkujem, i rekoh idem da ispeglam krpe, stoje mi već drugi dan neopeglane a baš volim da peglam krpe... i namestim se ja, sednem, i krenem... ali oćeš vraže... opeglam 2, ruke ubiše, pauziraj... prođe me za par minuta, nastavim ono opet... i tako sve 2 po 2 sa pauzama između, opeglam ja oko 30 krpa, a imam još 10... i džaba, ne mogu više nema šanse, cele ruke bole da umreš...

i tako ti ja ustanem, odem u sobu, legnem sa tim bolnim rukama i isplačem kišu Božiju...



plakala sam jedno pola sata... mm došao, pa me teši i smeje se... a meni nije do ničega... mrzim kad me nešto boli i kad sam nemoćna...
Još mm kaže Ma daj ja ću sve završiti... a ja još više u plač...

jako me nervira kad moram da se oslanjam na druge... a znam da nisam umorna, ne spava mi se...
I tako sam vam ja prepodne preplakala...

posle me malo prošlo, pa sam završila te krpe, opeglala i stvari za bebicu... išla i do grada, vozila, bila sa drugaricom na kafi, skuvala ručak... ma ko nova...
Ne znam šta me je to uhvatilo, ali odvratno je... što bi moja baba rekla Kad ne možeš u ruke...
