Ma, kad je mama, pa i nekako da preguraš... valjda...
Meni su, tj. maleckoj, doneli 5 povojnica i za svaku isto od hrane. A svih 5 je stiglo u roku od nedeju dana, prvih naravno. Ebote, kako je to naporno. A mene ubi temperatura ( mesec i po posle porodjaja sam je vukla, pa je prošla, a do dana današnjeg niko od lekara nije utvrdio zašto ), a svaki dan po neko u kući, vrti mi se u glavi, legla bih, a moram da sedim i da se smeškam i da služim goste. Svekrva me samo obvesti da će danas doći taj i taj, tj. ti i ti ljudi u goste, a oni se svi najavili njoj, iako mi imamo svoj stan i svoj broj telefona, pa mi samo izdeklamuje - treba to i to, ovo malo pospremi, nema smisla, treba da izneseš i neke kolače, da skuvaš kafu...



Sreća pa mi je mama prvih nekoliko dana bila tu da mi pomogne, inače ne znam kako bih. "ne valja se" bi mi glave došlo

Sve mora "ženska ruka" da priprmi, ponudi i iznese, ništa muž, on samo da sedi i nudi i sipa piće, već ko šta pije, sok voda, alkohol, sve ostalo treba žena. Ona, svekrva, sedi, nabije nam ognjište, i sedi, ja nemam snage, a moja mama skače... dok svekrva strelja i nju i mene očima. Nikad ispod 10-12 ljudi u kući, jer ne samo što dodju gosti van kuće, već mora i svekar, svekrva, zaova, baba, svi moraju da se nacrtaju, iako su tu, u istoj kući, pod istim krovom, ali juuuuu, gde koju reč da propuste, pa crkli bi. Muž bi hteo, skakao je kao zec da pomogne, da ne grešim dušu, zaista je hteo i pomagao, ali neeeee, ne valja se to.

E, sad su stvari i kod mojih malo komplikovanije, zdravlje štuca, pa mama neće moći da dodje na koji dan kada se porodim, već samo da donesu tu povojnicu, kao je red, kako "se valja", a ja unapred razmišljam kako da izbegnem svu onu gungulu i kako da ostanem živa i normalna. Još ako bude dečak... meni je svejedno, ja želim zdravo dete, prvenstveno. Da se ne lažemo, imam curicu i volela bih dečaka, eto da imam oboje i samim tim imam sve u životu. Ali zapravo mi je svajedno, samo da je zdravo. Ali oni izgoreše za muškim. I ako se rodi zaista, čini mi se da će biti frke i muke moje.

Jesam sad spremana na sve, što prvi put nisam bila, oštrijeg jezika i spremnija da branim svoje- i porodicu i mišljenje i da ne dozvolim da isteraju sve, ali... nikad se tu ne zna.... unapred se ježim i ludim od svega, jer je bitnije isterati formu, da ko šta ne zameri, i da bude sve kako se valja, da narod ne priča okolo



, a što će snaja posle da padne, ih, pa ionako se mazi

Eto, izgleda da sam u nekim crnim mislima od jutros. Ebem ti sve, kada ja ne mogu da planiram i uživam kao sve normalne trudnice, već moram da smišljam na vreme strategiju odbrane od najbliže rodbine mog muža

A da je bilo po njihovom, te bebe ni bilo nebi, baš su oni tražili da očistim TO, da ne valja sada... blablabla... a sada svi pate od kolektivne amnezije, a tek će da obole od toga...
aaaaaaaaaaaa, ovi hormoni me ubiše, nemam ni maramica više da brišem nos, prešla sam na toalet -papir