Doslo doba da s odjavim odavde
23.08. u 01:15h, rodio se moj sin Viktor, u 37+2 nedjelji trudnoce (termin 12.09.).
Pila sam giniprale i trebalo je daih pijem jos do nedelje. U petak sa popila redovnu dozu, na svaka 4 sata, od toga poslijednju u 12:00h.
Onda sam otisla da gledam utkamicu (vaterpolo CG-Madjarska). Bila sam nervozna od prethodne veceri, osjecala sam tupe bolove u dnu trbuha dok nisam zaspala i tog jutra su se ponovo javili, ali nedovoljno redovno ili nisam obracala paznju. I bas sam tog jutra rekla - ja se ne poradjam prije iduce srijede. Hocu da udjem u 38. sedmicu! Istog jutra, ja na wc papiru nadjem svijetlo rozi sekret. Prijavim muzu i on me tjera da zovem doktora, ali ja zivcana odustanem nakon sto mi se ije odmah javio i histerisem sto gubimo utakmicu (prtpostvljam da je i dr gledao
)
Elem, svega sat nakon giniprala (pocela utakmica Srbija-SAD, nakon moje teske razocaranosti zbog CG poraza...), ja na vesu nadjem sukrvicu i onda (u sred utakmice!!) zovem dr koji mi kaze - pravac bolnica.
Primljena u bolnicu u 14:15h. Smejstena u sobu za trudnice, nakon nekoliko odvratnih rucnih pregleda i inekcija od kojih me je posteno boljelo du..
Tog popodneva sam imala bolove na svakih 6-7 minuta.
Sve u svemu, do veceri su bolovi pojacali, a ja se otvorila 4 prsta. Sjetivsi se savjeta babice koja radi kod mog ginekologa, umjesto da kukam, hodala sam i kad naidje bol, oslonim se o zid i disem duboko.
Zivci mi se kidaju sto osoblje ne zna da mi kaze kada ce krenuti porodja, mrzim da cekam!
Cijelo vrijeme tipkam muzu poruke. Poslijendju sam mu poslala sa stola, nekih par minuta prije nego sto su krenuli da intervenisu oko mene (sirenje grlica - porodjaj je 0 od bola naspram toga!).
U ponoc pukne vodenjak i ja odem u salu - bez straha, preponosna, odusevljena, fascinirana svime sto mni se desava, kao da idem na ekskurziju, ili na dugo cekani odmor u Francuskoj, recimo. Zato i uspjevam da ignorisem bol.
Na stolu me drze na desnom boku, da bi iscezla desna strana grlica koja to odbija da ucini.
Mislim da sam poslijednju poruku muzu (kome sam nevjerovatno zahvalna sto je bio uz mene i sto je jos uvijek uz mene i sto je predivan otac nasem mrvicu) poslala oko 12:40.
Namjestili su me u odvratan polozaj da cekam napone, raskecena kao zaba, pa sam se pobunila da me boli. "Sine, mora malo porodjaj da boli...". "Ma, mene bole kukovi od ovog kreveta!" . Onda su otisli do druge porodilje i ja sam tu lezala i cakala, boljelo me je i mnogo me je nerviralo cekanje, ali sam i dalje samo duboko disala i ispustala minimalne tonove dahtanja, a ne galame, koja bi uzimala kiseonik mojoj bebi. U pauzama izmedju kontri sam razlgedala salu, pipala stomak i uspjela da otkacim onu drsku na kojoj mi stoji noga, pa sam u sred napona uhvatila da je popravljam (lujka).
Iz treceg napona, rodio se moj sin! Prvi sam dala pogresno, u glavu umjesto na dolje, ali sam se kod drugog ispravila i osjetila kako se nesto prolama kroz mene. Uzbudjenje i ponos su nadvladali bol, ponovo i nije bilo nimalo straha dok...
- nisam vidjela makaze!!! To me je oduvijek plasilo. Prokleta epiziotomija!
Dr je rekla: "Hajde sada, mila moja, hajde, napni, napni, napni, bravo, bravo, zlato..." i rasjekla me. E, tu sam vristala i pozeljela da je udarim. Uh, treba ostati pribran.
Osjetila sam mlaz tople krvi koji mi se sliva iz nogu, potom novi, obilniji mlaz - "Necega" i nevjerovatno zivopisni prolaz "necega" cvrstog i cudnog oblika... Dr mi je 4-5 puta krvnicki naskocila na rebra i potom sam medju nogama osjetila prolazak i neocekivano olaksanje. Svaki bol j eprestao i u sali se zacuo plac.
Moj sincic je prodisao. Malen, prljav, plavkasto-bijel, kao zabica, sa crnom, ulijepljenom kosom. Prvo cega sam se sjetila bilo je - "Boze, da li je njega boljelo i boli li ga sada". Sa stola sam gledala kako ga sestra njaka kroz ruke i govorila mu "sine moj, zlato moje, mili moj...". Bilo je preivno.
Usivanje rane nije bilo predivno i anastezija ocigledno nije bas radila. Tu sam gotovo zaboravila na smezurano bebce koje su kupali i glupo se izmicala od igle. Ipak, prezivjela sam.
Viktor je rodjen sa 3150g i 51cm u 01:15 posle ponoci. Shvativsi da je moja beba zdrava i prava, okrenula sam glavu i zaspala, ali su me oni manijakalno budili "Pobogu, draga, en mozes da spavas na porodjajnom stolu!".
Bebu su prinijeli mom licu, ali ne i mojim grudima i to im nikad necu oprostiti, mada su bili inace vise nego divni. Neispavana i uzbudjena, kada je onako umiven i umotanprisao sirom otvorenih plavih ociju poput svoga oca, ja sam pocela da placem i sada bih opet plakala od srece kad se sjetim. Sapuala sam mu da ga volim i da je on moj maleni decko. Zaista je bio fascinantno malen.
Oko 03:00 sam ustala, nije bilo lako, vrtilo mi se u glavi i zujalo mi je u usima, ali sam na svojim nogama otisla do kreveta. Smjestena sam sama u sobu, pored prozora kroz koji sam vidjela cemprese i osjetila svjezi nocni vjetar. Ne mogu lagati da nije boljelo i tada, ali je sve bilo toliko impresivno, da bih sve dala za taj tren kada sam osjetila tu prijatnost.
Svega 15min nakon poroda i usivanja, ja sam slala poruke - muzu, porodici, ginekologu, razgovarala sa muzem na telefon odusevljena i umorna.
Vec sledeceg dana sam se natjerala da sama idem u wc, tusiram se, cistim ranu. Jedino mi jos ne ide ishrana - nista mi se ne jede, ali se tjeram, zbg mlijeka, koga imam za petoro djece i izmlazam dnevno toliko da bismo mogli da prodajemo! To me malo muci, bole me grudi, pretvrde i prepune mlijeka, bradavice izvucene izmuzavanjem, i moj bebi koji je bio u inkubatoru, pa je naucen na flasicu za ta dva dana, a meni bradavice uvucene i malo teze ide dojenje, ali su vjestack ebradavice spas, kao i pumpica.
Sad moj momcic ima 5 dana i apsolutno je predivan. Ponekad se osjetim uplaseno, nisam sigurna da li negdje grijesim, ali sv je to normalno.
Drage trudnice, ne plasite se poroda i ne idite na porod kao na bilo koju operaciju jer nije to! Umjesto straha razmisljajte o tome koliko je to velicanstven cin!
Dan kasnije me je babica koja zna za moj strah od zubara pitala - "I, da li bi opet rodila ili popravljala zub bez anastezije...". Malo sam razmislila. "Daj mi par dana da se odmorim i ponoovo bih rodila!
LJubim vas puno i nadam se da vas nisam smorila!
i nek su nam zive i zdrave, samo da dodju na svet i da im sve pruzimo! 
jos malo i sticice nam fotkica
onda cemo nazalost zavrsiti sa ovom temom i preci na Savete za bebe i tako to 
leži na leđima, levo je glavica, vidi se profil, prćasti nosić i sklopljene okice.. Tako moje pile spava 
od mene!U martu mozda se nadjemo na savetima za bebe.
Piću neke ampule jednom dnevno što mi je dr. prepisala i biće sve ok! Samo da je on meni zdrav i okrenut naglavačke 
