Ovakva generalizacija izaziva dodatno podozrenje, kada se zna da su tokom posmatranih tranzicija primenjivani približno isti koncepti, što logično proizvodi i čitav niz sličnih reakcija (jedan te isti lek, primenjen na pacijente koji boluju od iste bolesti, logično da proizvodi približno iste reakcije). Što se tiče sličnosti Srbije sa državama bivšeg Varšavskog pakta, neki parametri se zaista poklapaju, ali očigledno je da postoje i razlike koje je nemoguće zanemariti. A, kao primer mogućih drugačijih modela tranzicije obično se uzima Kina. I obično se taj model odmah odbacuje zbog navodno prevelikog vremenskog perioda trajanja samog procesa, a pri tom se na najgrublji način previđa ukupna količina poslova koju u Kini treba obaviti tokom tranzicije (izuzetno je dug put od tradicionalnih shvatanja do savremenih principa), pri tom zanemarujući činjenicu da se pojam brzine definiše kao pređeni put u jedinici vremena. Imamo i jedan mnogo bliži primer, nešto što se dogodilo nama samima. Naime, kao da zaboravljamo da smo proces ekonomske tranzicije započeli još davne 1988. i 1989. godine, u vreme Ante Markovića. Tada nije bilo modela Vaclava Klausa, a reforma je dala sasvim zadovoljavajuće početne rezultate (kao što je poznato, prekinuta je iz nekih sasvim neekonomskih razloga).
Drugo pitanje se odnosi na slobode. Model Vaclava Klausa stalno lavira između dve glavne koncepcije. Između konstruktivističkog principa, po kome je moguće planski oblikovati institucije po meri čoveka i zato se tim institucijama može dati pravo nadgledanja i delimičnog usmeravanja tržišnih kretanja, i evolucionističkog principa, po kome su institucije isključivo proizvod zadovoljenog kriterijuma uspešnosti po pojedince, kod koga ekonomija ima blagu prednost. Naime, u kritičnim momentima, Klausov sistem se ne libi da prihvati blagodeti konstruktivističkog principa, da bi se nakon toga, ponovo vratio na evolucionistički princip. Ovakva nedoslednost, sama po sebi, izaziva određene negativne posledice (izgleda da odavde proističu stalne promene nivoa delovanja naših nadležnih ministarstava, koje variraju od definisanja generalne strategije do direktnog angažovanja na sasvim pragmatičnim pitanjima). Međutim, model sadrži još drastičniji primer paradoksalnog odnosa prema slobodama. U svojoj drugoj fazi, on faktički zabranjuje svaku kritiku, proglašavajući je unapred za plod isključivo destruktivnih interesnih grupa, organizovanih u cilju usporavanja i zaustavljanja tranzicionog procesa. Ovakav dogmatski pristup (kao da je reč o nekom teološkom kanonu, a ne o jednom ekonomskih modelu), može se osporavati sa dva stanovišta - sa čisto populističkog i sa teorijskog. Populistički posmatrano, postavlja se pitanje zašto bi bilo kojoj grupaciji moglo biti oduzeto pravo na kritiku i suprotstavljanje? Na primer, ovaj model nalaže posebnu pažnju prema socijalno ugroženim grupama koje su kratkoročni gubitnici u procesu tranzicije. A šta se događa sa grupama koje su trajne žrtve tranzicije? U slučaju naše države, to su pre svega ljudi nešto veće starosne dobi, koji gubitkom posla automatski gube i svaku nadu da će ponovo pronaći bilo koju formu kroz koju bi mogli obezbediti svoju materijalnu egzistenciju (a naš penzioni fond je već prepun prerano penzionisanih, jer su takav način zbrinjavanja obilato zloupotrebljavale sve prethodne vlasti). Njihov glas, i glas ostalih nezadovoljnika, protiv glasova za nastavak tranzicije po primenjenom modelu, od strane zadovoljnih i onih koji su i dalje spremni na stezanje kaiša (interesantno da i sam Vaclav Klaus koristi izlizanu komunističku parolu o stezanju kaiša), pa šta prevagne kao rezultanta, shodno elementarnim demokratskim principima. Posmatrano sa teorijskog stanovišta, ko god se zalaže za evolucionistički princip, taj ne sme biti protiv bilo kakvog kritičkog mišljenja i delovanja, čak i kada su ona krajnje neobjektivna i iz čistog koristoljublja, jer u tom sistemu sve počiva na spletu nekoordinisanih pokušaja, grešaka i uspeha.
Opet o šok terapiji
Treće pitanje zadire u suštinu i formu Klausovog modela. Taj model, između ostalog, insistira na primeni šok terapije. Ovaj (brutalni) metod dovođenja u sklad osnovnih ekonomskih parametara, u što je moguće kraćem vremenskom intervalu, ima potpuno opravdanje samo kada se primenjuje nakon potpunog sloma ekonomskog sistema, ili neposredno pre njega, kada su svi ti osnovni parametri u potpunom neskladu. Za svaku drugu primenu ove metode, potrebno je imati izuzetno jake razloge. Veliku manu predstavlja i nedostatak elemenata kojima se stimuliše definisanje i korišćenje specifičnih mogućnosti ekonomije u tranziciji. Nijedan model ne može pretendovati da bude univerzalan, ako nije pripremljen da apsorbuje i mnogobrojne specifičnosti. Potpuno je nelogično u kritičnim trenucima ne koristiti sve moguće potencijale. To se, pre svega, odnosi na raspoložive prirodne resurse (naša zemlja je jedna od retkih, koja je zapala u krizu a da prethodno ni delimično nije iskoristila prirodne potencijale, pre svega saobraćajne pogodnosti, mineralna bogatstva i poljoprivredne resurse). Logično je da se, u slučaju postojanja značajnih potencijala ovog tipa, početne restriktivne mere mogu zameniti realnim razvojnim programima u izuzetno kratkom vremenskom periodu. Jedna od mana ovog Klausovog modela ogleda se i pri definisanju prelaska iz druge u treću fazu, jer se konstatuje da je prelazak u treću fazu moguć ako je model u prethodnoj fazi bio uspešan. Pri tom se ne navode precizni načini procene uspešnosti, kako bi se u svakom trenutku moglo znati da li se proces nalazi na pravom putu. To je posebno značajno nakon javne kritike ekspertskog tima kongresa USA, izrečene na račun Međunarodnog monetarnog fonda. Predmet kritike su izuzetno loše procene kriznih situacija (uspešnost prognoza MMF-a iznosi skromnih 11 odsto, a setimo se i pohvala Argentini za uspešan tok tranzicije upućenih neposredno pred totalni krah tamošnje ekonomije). Odavno je jasno da su mnogi, doskora univerzalni pokazatelji stanja neke ekonomije, izgubili na pouzdanosti, što zbog veštih mahinacija pri njihovom računanju, što zbog veštih obmana pri njihovom uporednom prezentiranju. Samim tim, porastao je značaj konkretnih parametara ugrađenih u sopstveni kontrolni sistem pojedinih procesa. Ovaj nedostatak Klausovog koncepta, kombinovan sa odbijanjem svake kritike, o čemu je ranije već bilo reči, može dovesti do zaista katastrofalnih posledica u slučaju lošeg razvoja događaja, jer će se, usled nedostataka pravovremenih upozorenja, uporno srljati u potpunu propast. A, cilj svake tranzicije je, ne samo izbegavanje tragičnog kraja, nego i pronalaženje najkraćeg i najkvalitetnijeg puta. Sva ovde postavljena pitanja su u funkciji tog cilja. Nakon pitanja, logično bi bilo da slede i odgovori….
Dragan M. Kostić