Kritike, prikazi, odlomci objavljeni na internetu

Jedan interesantan projekat.
Upišeš u polje ime pisca i dobiješ mapu sa imenima pisaca koje čitaju oni koji čitaju i onog čije ime si upisao:

http://www.literature-map.com/

Ja te nisam posetila danas, ali sam to nekada ranije.
Inace, tek sam jutros i pomisla da bi stvarno trebalo da ga citam.

Tako je bilo i kada je umoro egipatski Nobelovac ( Nagib Mahfus). Sledeceg dana u knjizaram nije bilo njihovih knjiga, ali su anstampane
za dva , tri dana pa sam tako i citala njegovu cuvenu Kairsku trilogiju
 
Milivoj Solar: Književnost je danas pod terorom tržišta

Danas je knjiga toliko da imate nešto poput terora izbora, ne znate što ćete izabrati. Ako je nekad
književnost ili umjetnost bila pod većim ili manjim terorom politike, vlade ili tako nečega, danas je
pod terorom izbora i tržišta. Tržišta koje sve svodi na vrijednost koja je trenutni odnos između ponude
i potražnje
 
Emil Michel Cioran : O nedaći biti rođen

U ovo doba koje propagira individualizam, egocentričnost i samozadovoljstvo bez pokrića Cioran
predstavlja korektiv, upravo ono što nedostaje kako bi se uspostavila ravnoteža u jednadžbi. On
govori o životu kao direktnom porazu, prokletstvu, nedaći. Umor, gađenje, odustajanje, postojanje
kao nepravda, sve je to detaljno predstavljeno, uz neoborivu dozu šarma, humora i cinizma, dok i
drugim temama pristupa otvoreno i često iznenađuje.

O nedaći biti rođen

Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju.

Za razliku od Joba nisam prokleo dan mojeg rođenja; no zato sam sve druge dane obasuo anatemama.

Mi ne trčimo ususret smrti, mi bježimo pred katastrofom rođenja, mi se koprcamo, mi preživjeli koji to pokušavamo zaboraviti. Strah od smrti samo je projekcija u budućnost straha koji seže u naše prve trenutke.

Posječeno drveće. Podižu se kuće. Njuške, ljudske njuške posvuda. Čovjek buja kao korov. Čovjek je rak zemlje.

Pred grobom nameću se riječi: igra, varka, šala, san. Nemoguće je pomisliti da je postojanje ozbiljna pojava. Izvjesnost prijevare na početku, u temelju. Na vrata groblja trebalo bi staviti natpis: „Ništa nije tragično. Sve je nezbiljsko.“

Htio bih biti slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče.
 
Poslednja izmena:
Umberto Eco : Konstruiranje neprijatelja
Bez neprijatelja se izgleda ne može, kaže Eco. Nekad je to konkretan neprijatelj koji nam izravno prijeti,
mašući sjekirama na našim vanjskim granicama; nekad su to neprijatelji koji se ne ističu toliko zbog same
prijetnje koliko su znak prijetnje, kao recimo Židovi; a nekad potreba za neprijateljem "jednostavno seli s
nekog ljudskog objekta na prirodnu ili društvenu silu koja nam na neki način prijeti i koja mora biti pobijeđena,
bila ona kapitalističko iskorištavanje, zagađenje okoliša, glad Trećeg svijeta"...
 
Witold Gombrowicz : Posmrtna autobiografija

Thomas Bernhard je nakon Drugog svjetskog rata prokazivao
austrijanstvo, i austrijsko katoličanstvo, zbog njegove hipoteke
nacizma. Gombrowicz je ismijavao poljskost (i poljsko katoličanstvo)
dok su se Poljaci borili na život i smrt protiv dva totalitarizma
(nacizma i komunizma) i dva imperijalizma (njemačkog i ruskog).
Bernhardov anti-nacionalizam je bio historijski logičan: tražio je
odgovore za katastrofu koja se dogodila. Gombrowiczev
anti-nacionalizam postati će logičan tek desetljećima kasnije, kad rane
zacijele, kada se raskrče ruševine Varšave, a onda konačno i povuku
sovjetski tenkovi.
 
Witold Gombrowicz : Posmrtna autobiografija

Thomas Bernhard je nakon Drugog svjetskog rata prokazivao
austrijanstvo, i austrijsko katoličanstvo, zbog njegove hipoteke
nacizma. Gombrowicz je ismijavao poljskost (i poljsko katoličanstvo)
dok su se Poljaci borili na život i smrt protiv dva totalitarizma
(nacizma i komunizma) i dva imperijalizma (njemačkog i ruskog).
Bernhardov anti-nacionalizam je bio historijski logičan: tražio je
odgovore za katastrofu koja se dogodila. Gombrowiczev
anti-nacionalizam postati će logičan tek desetljećima kasnije, kad rane
zacijele, kada se raskrče ruševine Varšave, a onda konačno i povuku
sovjetski tenkovi.

:ok:
Eto, baš čitam Transatlantik. Rado bih proučio ovu kompiliranu autobiografiju.
 
Louis-Ferdinand Celine : Putovanje nakraj noći
Rat mijenja u Celineovu junaku sliku ljudskog roda. Čovjek postaje
čudovište. Otkrivajući njegovu pravu prirodu Celine piše: "... ako se
ikada vratimo, nećemo nikada zaboraviti, apsolutno nikada, da smo na
zemlji otkrili čovjeka, građenog poput vas i mene, ali mnogo većeg
strvinara nego što su krokodili i morski psi što plivaju, između struja,
oko brodova s otpacima i gnjilim mesom koje će im sasusti u vodama
Havane." Sva ta ogorčenost, paranoidnost i manija proganjanja,
Celineovi su demoni u kojima su se mogli prepoznati i Hitler i Staljin.
 
Vladimir Nabokov : Blijeda vatra
Književnost XX stoljeća možda i nije vidjela originalnijeg koncepta od
"Blijede vatre". Nabokov je napisao izvanredan spjev - a onda ga
unakazio. Potresnu poeziju obukao je u luđačku košulju; ozbiljnom
tekstu dao je ironičan, groteskni kontekst. Poanta je pritom u dijalogu.
Shade je glas Velike Književnosti, a "zemblanac" je njegova jeka, glas
postmoderne. Pedeset godina nakon objavljivanja "Blijeda vatra“
i dalje izgleda posve avangardno.
 
Jean Cocteau : Užasna djeca
Cocteau je iz surove realnosti otputovao u svijet svog djetinjstva koje je
za njega bilo i ostalo najbolje čuvanom tajnom umjetničke moći. Priča
o bratu i sestri čija veza neprestano koketira s onom incestuoznom
donijet će očekivanu kaznu pa Cocteauvov roman u tom smislu ne nudi
ništa dramatično novo. Ono što je u njemu posebno i drugačije jest
autorova pripovjedna tehnika koja jednako tretira razine relanog i
zamišljenog pa je čitatelj taj koji je prisiljen povlačiti crtu između sna i
stvarnosti, dopuštenog i zabranjenog, željenog i neprežaljenog.
 
Vilijam Fokner: Buka i bijes
Tamo u izlogu bilo je dvanaestak satova, dvanaestak različitih vremena i svako
od njih s istom onom potvrdom i protivriječnom uvjerljivošću koju je imao i moj sat,
bez i jedne kazaljke uopšte. Jedan drugome su poricali tačnost. Ja sam mogao da
čujem svoj sat, kako kuca negdje u mom džepu, čak iako niko nije mogao da ga
vidi, koji čak ne bi bio u stanju ništa da kaže i kad bi ga neko mogao vidjeti.
 
Aleksandar Grin, Grimizna jedra i druge priče
Izvan svoje zemlje relativno nepoznat, s rijetkim prijevodima koji su se počeli
pojavljivati tek drugom polovicom 20. stoljeća, no u samoj Rusiji, on je gotovo
legendarna figura, a njegove knjige obavezna dječja literatura. Aleksandar Grin
(1880. – 1932.), rođen je kao Aleksandar Grinjevski u okrugu Slobodskaya
Vyatka u Rusiji, u obitelji izbjeglica iz Poljske, u kojoj je njegov otac sudjelovao
u Varšavskom ustanku 1863., pa je završio u egzilu.
 

Back
Top