O nedaći biti rođen
Tri sata ujutro. Osjećam ovu sekundu, potom onu drugu, pitam se što mi je donijela svaka minuta. Čemu sve to? – Jer sam rođen. Iz posebne vrste bdijenja izranja pitanje o rođenju.
Za razliku od Joba nisam prokleo dan mojeg rođenja; no zato sam sve druge dane obasuo anatemama.
Mi ne trčimo ususret smrti, mi bježimo pred katastrofom rođenja, mi se koprcamo, mi preživjeli koji to pokušavamo zaboraviti. Strah od smrti samo je projekcija u budućnost straha koji seže u naše prve trenutke.
Posječeno drveće. Podižu se kuće. Njuške, ljudske njuške posvuda. Čovjek buja kao korov. Čovjek je rak zemlje.
Pred grobom nameću se riječi: igra, varka, šala, san. Nemoguće je pomisliti da je postojanje ozbiljna pojava. Izvjesnost prijevare na početku, u temelju. Na vrata groblja trebalo bi staviti natpis: „Ništa nije tragično. Sve je nezbiljsko.“
Htio bih biti slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče.
