Kritike, prikazi, odlomci objavljeni na internetu

А ево, на пример, једног приказа:

"Vecni uslov" Olja Ivanjicki

Oljino oko nas gleda sa slika, Oljino oko je pretocilo svoja iskustva u reci. Olja nam prenosi najintimnije i najiskrenije sva svoja vidjenja, sve svoje svetove. Olja govori i o moci inspiracije i o ljudima sa crnim namerama, i o najljubicastijim dubinama ljudske duse. Njeno oko Zna.

Knjiga poezije "Vecni uslov" Olje Ivanjicki je objavljena danas, kada je poezija ekskluzivna, mada je danas svako pise, no ona moze biti svoja samo retko, u finim, glatkim prostorima velicine raznobojnih glava cioda-pribadaca. I retko je vredna. I retko podize plimu u nasem telu. A, opet, svako je pise, i time unizava. Oljina poezija je stala u glavu ciode, naravno, i odatle se rasprskava, silno, i salje poruke u beskraj.

Olja ulazi u druge likove, transformise se, oblikuje. Vremena se u njenim poemama mesaju, lete ledeni kristali, govore misticne knjige. Olja mnogo vidi. U njenom rodjenom oku je futur vec sadasnjost. Na stihove reaguju sva nasa cula, i gutamo stvrdle svemire i rasprskavajuce kapi i znacajne, mirne, umirene, sveznajuce poglede. Olja nam predstavlja realnost i mane Novog doba, sta ce doneti, sta moze doneti, kakvi cemo mi biti u njemu.

"Vecni uslov" nam predstavlja viseznacnu poeziju i Oljine slike bica sa drugih planeta sa ocima od svetleceg cilibara. Poeme govore o Repu, Zidu, Telu, Brojanju, o metroima, Kapijama, zaledjenim polu-mrtvacima, mutacijama i vizionarima…. o Modernim vremenima i setnji po proslosti, o naznakama buducnosti, i sve tri dimenzije su u jednom jezgru. Poeme su slike naseg sveta, Olja iskusno i lucidno odvaja njegove cestice i o njima govori na nov nacin, kako se nismo setili da mislimo, a kada slike procitamo, poznate su nam, i razumemo logicno Oljino vidjenje. Olja peva o dahu koji zamrzava, o trendu zaledjivanja i o hrani iz frizidera. Olja slika prozirno i pronicljivo.

"Kosmos ima jednu misao" kaze Olja. I pita se "kako Plejadjani zovu nas?’. Jednom je novinarima rekla da uopste ne zna koliko zna. A jedno je sigurno – vrhunski poznaje Reci i Igru.
Ana Atanaskovic
 
“Drugo telo” Milorad Pavic

Kao i sve Paviceve knjige, i ova uvlaci citaoca u sebe i on obitava u njoj. Rastura pazl delice nasih misli i ponovo ih spaja.
Kroz nekoliko prica koje su, naravno, povezane vremenom i slicnostima, Pavic obznanjuje caranja, poruke, skida mahovinu sa starih tajni, prikazuje nam carolije, izvrnute stihove, Veneciju i Sent Andreju, gondole i mimikrirane reci.
Ovo je roman o mrtvom piscu koji nam prica svoju pricu i o knjigama koje mu se vracaju pred kraj zivota, roman o mrtvom i onostranom, o ledu i sjaju, o Hristovom i nasem sopstvenom astralnom, drugom telu, o “sada” koje se desava na vise nivoa, o nasim postupcima koji se istovremeno odvijaju, na razne nacine, drugacijim tokom, u raznim nivoima vremena, o drugom telu posle smrti, svetlosnom i razlicitom…
Ovo je roman-lavirint u kome se pise o Zahariju Orfelinu, koji je u Veneciji upleten u predstavu na ulici, o Orfelinu koji se ne plasi svoje buducnosti, a i o Gavrilu Stefanovicu Venclovicu. Ili je, mozda, o dogodovstinama carobnog prstena koji menja boje, ili o pronesenim tajnama, ili o izbajanim poljupcima. A najvise se bavi razmisljanjem da li je drugo telo vidljivo trenutno zivima i sta znace Hristova pojavljivanja posle smrti a pre Vaznesenja.
“Drugo telo” je i roman o pisanju, o izvoristu i sakacenju reci, o nedoumicama, o magicnim recima i o mnogosadasnjicama u svemiru i o svemogucnosti Svetog Duha.
Ana Atanaskovic
 
Objava broja 49" Tomas Pincon
Nema niceg sladjeg od drugog citanja omiljenog romana. Svako novo utvrdjuje staro misljenje, produbljuje ljubav, prosiruje razumevanje. I, evo ga, posle 12 godina, u prevodu Davida Albaharija. Svakako je zanimljivo pogledati kako zvuci prevod necega sto ste zavoleli u originalu, citajuci ga kao obavezno (sa punim pravom) akademsko stivo.
“Objava broja 49’ je roman nastao 60-ih godina proslog veka, napisao ga je misteriozni Tomas Pincon. Pripada postmodernizmu.
Edipa Mas je pozvana, sasvim neocekivano, da bude izvrsitelj testamenta svog bivseg ljubavnika, i nista joj nije jasno, sta se iza toga krije i kako ce se snaci. Jureci kalifornijskim gradovima Edipa prati znakove, simbole, reci, tudje snove, ulazi u polje informacija i sve cesce srece simbole Tristera (paralelne privatne postanske sluzbe) sto vise istrazuje. U pocetku nejasna, simbolika ostavljene kolekcije postanskih maraka otkriva strukturu, mrezu, testo, koordinate.
Citalac se stalno pita, dok uporedjuje slike iskrivljene, skrivene, osencene stvarnosti, da li se Edipa srece sa paranojom ili parasvetom, ko nas okruzuje, ko nas organizuje, ko projektuje svet (da li mi to radimo?), sta je java, u sta verujemo, da li postojimo bez fantazija, sta fantaziramo a sta zivimo, koji svet je stvaran, koji namestaljka, a koji halucinacija. Edipa je resena, uz mnogo muka, da sve to otkrije. Pitanje ostaje otvoreno.
Pinconova u pocetku iskidana i tesko slozena proza otkriva nam dubinu viseslojne vodene prizme, gde se ne zna sta je prvo pocelo, ko su Oni, ko smo Mi, ko su kuriri, ko nas posmatra i analizira, da li pisac romana uopste postoji.
Lavirint tajnih postanskih sanducica i cestice haosa koje razbijaju i otezavaju Citanje, tako tipicni za postmodernizam (koji je, na srecu, preusmerio roman i promenio ga), zajedno sa mnostvom nezaboravnih likova cudnih imena, opisima kanala komunikacije i rascepima u vremenu, podsticu citaoca na razmisljanje i menjaju njegove nazore.
OBAVEZNA lektira.
Ana Atanaskovic
 
"Ranjeni vuk" - Miodrag Lukić

Luka Vuk, 1999-a godina, bombardovanje, Jugoslavija, Cirih. To su polazne tacke ovog romana, koji se na nov nacin bavi uzasnom nepravdom koja se tada odigravala. Bombardovanje se prati na televiziji u Svajcarskoj i pozadina je dogadjaja u romanu, pozadina sazdana od nevidljivog, ljigavog sistema lazi, koji je sveprisutan, koji prebacuje odgovornost na drugog.
Roman se brzo cita, radnja se brzo odvija, hodamo jednim drugacijim Cirihom, nismo ga takvog ranije znali, sa njegovim grafitima i ne uvek prijatnim mirisima, hodamo gradom u kome su se sreli Srbi i Albanci, svako na svojoj strani,a “zadah rata sa Balkana se oseca na svajcarskim ulicama”. Pratimo opasne situacije u koje upada glavni junak Vuk, proklet, privlacan, pravdoljubiv, ponosan, Vuk susrece mnostvo drugih likova, dosta zena, Barbaru, medju njima, spisateljicu, zanimljivu i enigmaticnu, citamo njenu pricu u prici, koja se uplice u Lukinu.
Ovo je zestoka, strastvena knjiga sa mirisom Dunava, sa ukusom osvete, sa secanjem na najsvezije ratove, u kojoj su svi junaci uvuceni u balkanski vrtlog, u kojoj obitavaju divlje duse, placeni novinari, dileri droge, svi u nezaustavljivom, visevekovnom krugu pokolja - ljudi traze jedni druge, gone jedni druge.
“Ranjeni vuk” je roman o nasem svetu u belom svetu, koji se zaista na evropskim trgovima, protestvujuci protiv bombardovanja, i upoznavao i vezivao, o tome sta otkrivaju krajevi ciriskih kafanskih stoljnjaka, o mracnim ulicama, o besu koji je isplivao, o racionalnom i iracionalnom). Glavni lik, u tom krugu, tesko pronalazi dobre strane Stare Dame, Evrope (kojih itekako ima), a u nekim trenucima i sve sto je preziveo i zaboravlja, zato sto, verovatno, podsvesno to i zeli.
Ovo je jedan filmican, zanimljiv roman, za koga je mozda najbitinije reci da je jedan od onih knjiga u kojima se jasno oseca kako autor krvari.
Ana Atanaskovic
 
“Kad je zena *****, kad je muskarac *****” Vedrana Rudan

Za potpuni prikaz bilo bi potrebno napisati tekst sa slicnom atmosferom kao sto je i sam roman, sto je izuzetno tesko. U stvari, nemoguce je. Ovo je britko, zajedljivo, istinito stivo, spisateljica “otvorenog uma” komentarise mnoge pojave, dobro poznaje zivot i odnose medju ljudima, ona govori sokantno, neocekivano, ono sto malo ko sme da kaze, a sto svi znamo; knjigu odlikuju hrabrost, osobenost, izdvojenost…
Citalac je “kupljen” vec u samom uvodu. Pred njim je surova istina koja je taj pridev zadobila samo zbog malogradjanskog pogleda na svet, jer istina je samo istina i nisu joj potrebni opisni pridevi.
Vedrana nam bez dlake na jeziku prenosi sta neki muskarci zaista govore i misle o zenama, sta o muskarcima, sta misli vecina zena o zenama; iskreno opisuje starost, licemerje, pita se sta se desava sa silikonskim grudima posle smrti vlasnice, analizira plasticnu hirurgiju, abortus, seks, decu (kaze da je zivot uglavnom bolji bez njih). Vedrana hrabro govori o porodicnom nasilju, o strasnim greskama svestenika, o njihovom licemerju, o uzasima domovinskog rata, o laznom moralu, odsustvu morala… Vedranina proza je ispovest sa nizom realnih, naizgled grubih kritika, njeni su tekstovi razotkrivanje, raskrinkavanje, ona sama pise svoje fusnote i u njma briljira, a ne zanima je ko sta od nje ocekuje.
U Vedraninoj prozi podocnjaci lice na izduvane kondome, ona se pita ko moze da ljubi silikonska usta, i “Kako danasnja zena moze biti sretna ako njena najbolja prijateljica ima devet kila manje od nje a visa je za glavu?”
Vedrana govori ono sto se precutkuje, ono sto se krije pod maskom ( a koliko ima maski medju ljudima!!!), naziva Krlezu “najveci hrvatski mrtvi zenomrzac”.
Sustina celog ovog romana u slikama je u njenom priznanju “Mogla sam presutjeti sve ovo”. Na srecu, nije. Na srecu, ima jos onih koji nisu dobri, mazni, idealni za spoljasnji svet (jer takvima su duse cesto uzasno garave).
Na kraju nam Vedrana prenosi svoje bolno secanje na mrtvog oca, priznaje nam svoj strah od njega u smelo-gorkoj, poslednjoj prici (“Svaka rana koju mi je otac ucinio u mojoj dusi cveta”). A posle citanja ovog romana se javlja zelja da se sa Vedranom ostvari licni kontakt. Prijateljski.
Ana Atanaskovic
 
“Kutija za pisanje” Milorad Pavic

Opijeni “Hazarskim recnikom” citamo i druge Paviceve romane. “Kutija za pisanje” je knjiga o knjigama, pisanju, knjizevnicima, i kao takva, uvek uzbudljiva. Dok pisac na pocetku romana opisuje istrazivanje kutije koju je nabavio, citaocima ide voda na usta, od slasti, od uzbudjenja, od iscekivanja, od zamisljenih slika. Slike su otelovljenja zackoljica kutije, a svaka ima svoj poseban miris.
Kutija-skrinja koju Pavic opisuje, stvarna i nestvarna, posluzila mu je da ozivi metaforu iz njegove najbolje price “Vedzvudov pribor za caj”, metaforu o Evropi i Balkanu.
Paviceva magijska proza, u ovom romanu i ekstravagantna, vodi nas na putovanja, gutamo sladak miris zemlje, citamo o slovima, rukopisima, hartijama, porukama i pukotinama. Vec na pocetku smo zapahnuti pariskim parfemima koji slede ispovesti i pisanija svih likova romana.
Ovaj roman je razradjena prica kojoj je Pavic zeleo da se vrati. Ovo je roman-omaz o Balkanu i Evropi, vecito povezanim i vecito razlicitim. Imena i poreklo su veoma vazni u ovom delu cije su korice i listovi od etra. Balkan, zagrizen, zamrsen, zanesen, osvetoljubiv, viteski, romantican, sa prezivelim ritualima iz proslih vekova, igra svoju igru sa Evropom, frivolnom i rasterecenom, zapitanom. Pritom se otvara pitanje da li izmuceni Balkan mora da se potre da bi “stigao” do Evrope i sta on od nje u stvari trazi, i sta ce mu se na kraju dogoditi.
Ratna ispovest mladica koji predstavlja Balkan je blistavo napisana.
Ovo je roman i o rastegljivosti vremena i znacaju sadasnjosti, nemerljive, ali najbitnije, ovde se vremena spajaju i brisu, ovde se pokusava uhvatiti zaborav (izbledelo vreme). Ovde se pokusava doci do same srzi, jer pisac naglasava da “u dusi ne postoji prostor, u srcu ne postoji vreme.”
Ana Atanaskovic
 
“Venerini vrtovi” Eva Stahnjak

Ovo je roman o zivotu “najlepse Evropljanke osamnaestog veka”, kako nam porucuje izdavac. O grofici Sofiji Potockoj.
Vec na pocetku mozemo procitati kako neke ljude njihova sudbina bira, i pitamo se da li je tako snazno utkana u njih pri rodjenju, pa se njene sare udvajaju i povezuju, ili je sve slucajno. Sofija, kojoj se “u ocima ogleda zivot”, princeza telesnog, gladna moci, obucena da udovolji, raskosna, obla, putena, pozeljna, rodjena je u Istambulu, a njeno detinjstvo je bilo obelezeno plamenim bojama, senzualnom, jakom hranom i uticajem beskompromisne majke.
U trenutku kada bezi iz sultanijinog harema, pocinju da se ostvaruju snovi sesnaestogodisnjakinje, o igranju psiholoskih igara sa muskarcima, uticaju na njihove zivote, raskosi, slobodi. Sofija je bila zena kojoj je privlacnost stanovala u porama, kozi, iz koje je vrcao zivot, ogoljen, go, kojom su carovali podatnost i zelja za uspehom. Iz Istambula biva poslata u Poljsku, gde se rasplicu pletenice price, gde ona manipulise, gde je vodi snaga zelje, nju, “bludnicu, kurvu i lazljivicu”. O njoj se pletu price trajne, price kratkotrajne, zamrsene, zrele i prezrele. Sofija je prezivela svakave bestijalnosti i grehove, zanesenosti, opcinjenosti, igrarije, batine, a uvek je zivela u sadasnjem trenutku, ali i u zudnji, nezadovoljenoj, za pravom ljubavlju.
Roman opisuje sve bitne trenutke njenog zivota, pa i momenat kada pocinje da stvara svoj vrt-zelju, bujan kao i njena kosa, telo, polnost, vrt koji je simbol stremljenja, pozude, zivota, dok su sokovi prirode simboli telesne uzavrelosti, bez kojih nema ni realizacije zelje.
I pored pocestoj sporosti toka radnje i situacija kada je citalac doveden u corsokak pri pracenju iste, citanjem romana pocinjemo da merimo svoje zelje, i da u njih, ako ih zaista jarko zelimo, uranjamo, telom, kozom, znojem, dodirom
Ana Atanaskovic
 
“Beleske sa malog ostrva” Bil Brajson

Recenica u sluzbi marketinga novinara Tajmsa na naslovnoj strani ove knjige je apsolutno tacna – “ne garantuje vam da se necete naglas smejati”, kaze, i govori istinu.
Bil Brajson je Amerikanac u Engleskoj, koji je, na srecu, ocuvao anglosaksonski smisao za salu na svoj racun. Posle 20 godina zivota u Engleskoj odlucuje da se na neko vreme vrati u Ameriku, ali i da pre toga ponovo proputuje Veliku Britaniju. Ostavio nam je na uzivanje humoristican putopis, i svoja zapazanja koja nam oslikavaju nestanak starih radnji, bakalnica, restorana, sadasnja britanska sela, romanticne nazive, pejzaze, puteve, stanice, pabove, morske zalove i zal za starim vremenima.
Pored malih zabeleski i konkretnih cinjenica (senvici, pivo, hotelske sobe, vozovi, suveniri, parkovi, sume, vrtovi, kisa, pansioni…) Bil nam, sto je najvaznije, na mozda ponekad preteran, ali ipak blagonaklon nacin daje prikaz cele jedne kulture, koju obelezavaju namcorizam i osobenjastvo, insistiranje, ozbiljno ludiranje, detaljisanje, rigoroznost i razularenost, tradicija i pop kultura. U izvesnim momentima beleske prerastaju u ostru kritiku, cak i satiru, ali Bil ipak ne moze da sakrije svoju ljubav prema Britancima, a svako ko je iole sistematicno ucio engleski jezik sreo se sa specificnoscu britanske kulture, koja se odrazava i u samom jeziku, a i u celokupnom miljeu ostrva. Nemoguce je ne osetiti tragove tolikih ekscentrika kao sto su Vajld i Kerol, na primer, uz puno razumevanje da je teritorijalna izolovanost produbila osecaj specificnosti kod potomaka Angla i Sasa.
I nemoguce je ne sloziti se sa prikazom ostrvske klime, koja je istorodna, a opet neverovatno promenljiva (“suvo i toplo, ali svezije sa slabim padavinama”), koju nikako ne mozete u potpunosti razumeti dok je ne osetite na sopstvenoj kozi.
Pored svega, povrh svega, na kraju belezaka autor i priznaje svoju ljubav, onu pravu, kada se vole i dobre i lose stvari, obecava nam da ce se vratiti u tu cudnu, njemu tako dragu zemlju, i nesvesno nas poziva na ponovno citanje Pekiceve “Povesti britanskog carstva”
Ana Atanaskovic
 
“Ljubav i Luj XIV” Antonija Frejzer


Najbolja preporuka za ovu knjigu i maksimalni uzitak konzumacije – citati je u vreme posete Versaju. Ili posle. Ili pre. U svakom slucaju, ova dokumentarna knjiga je dobrodosla za sve ljubitelje istorije. Jeste, mozda, jos jedna u nizu, ali je svakako najnovija, a sladokuscima ni jedna novost nije na odmet, naprotiv.
Kralj Francuske, Luj XIV, bogomdan od samog rodjenja, Kralj Sunce, tako nazvan, takvim se i smatrao, bio je, svakako, jedan od najznacajnijih licnosti u vekovima iza nas. Dugo ocekivan, rodjen je da postane predvodnik, mocnik, svetlost, nastavljac, pokretac. U ranoj mladosti zavoleo je balet, pored macevanja, jednu od najbitinih vestina za plemice Francuske (na sta su drugi evropski dvorovi gledali sa cudjenjem), i vec tada, kao mladi kralj (pod regentsvom svoje majke) ucestvovao u prekrasnim izvodjenjima igrackih predstava u ulozi Apolona. Muzicki velikan, Lili, igrao je pored njega, bojeci pokretom svoju sopstvenu jaku, duboku, slojevitu muziku (setimo se samo tih zlatnih scena iz filma “Kralj plese” !). Luj je igrao u kostimu izlazeceg Sunca, sto je vise nego pravi pravcati simbol za godine koje su usledile, najraskosnije doba Francuske.
Autorka se potrudila da istrazi i prenese nam pojedinosti iz tog perioda, kao i iz svih sledecih, na prisan, otvoren i razumljiv nacin. Fokusirajuci se uglavnom na zene koje su bile bitne u Lujevom zivotu, autorka nam prvo predstavlja Mari Mansini, njegovu prvu ljubav, silnu, kakva je uvek prva, i, naravno, napore dvorjana da ga odvrate od nepodobne zenidbe.
Dalje citamo o najperspektivnijoj mladi tog vremena, Mariji Tereziji od Spanije, kraljevoj rodjaki, rigidnoj spanskoj princezi koja je uspela da obezbedi uspesnu prvu bracnu noc, i o prvoj ozbiljnijoj ljubavnici Luizi de la Valeri, dvorkinji Madame, zene kraljevog brata, Henrijete Ane. Luiza se cak i zamonasila, kajuci se zbog tih godina provedenih uz kralja. Onda citamo o Atenaidi, ciji se muz protivio njenoj vezi sa kraljem, pa o gospodji Mejtenon, koja mu je bila, pored svega ostalog, i uteha do kraja zivota. Citamo o zenama na njegovom dvoru, zenama-prijateljicama, zenama-suparnicama, mladim rodjakama kojima je bio zastitnik, mogucim skrivenim zenidbama…o tome kako su se ugajali vrtovi pomorandzi, kakva je bila moda, o zabavama i bizarnostima XVII veka, i u kaleidoskopu svih tih raznobojnih delica moze se podvuci karakter ovog specificnog coveka, rodjenog za grandioznost, koji je bio esteta, ljubitelj umetnosti (baleta, teatra, arhitekture, vajarstva, muzike), igrac, osvajac, egoista, hedonista, apsolutista, odlucan da vlada bez glavnog ministra. Nije slucajno sto je Luj XIV izabrao bas simbol Sunca, jer i sama Francuska je rodjena tom znaku, vladaocu sazvezdja Lava.
Kroz objektivno i istinito pisanje autorke nazire se blagonaklonost koju ona oseca prema ovom coveku i njegovom vremenu.
Knjiga moze biti zanimljiv uvod u proucavanje dela Nensi Mitford.
Ana Atanaskovic
 
“Sentimentalna povest britanskog carstva” Borislav Pekic, drugi put


Ponovno citanje knjige uvek je izazov. Od mnogobrojnih novih, tesko da se moze desiti povratak. A on se iscekuje zeljno. Ljubljene knjige cekaju na policama da budu opet predmet zelja. I uvek se nanovo uziva. I uvek se nadje nesto novo lepo.
Knjige koje mogu da nasmeju bi trebalo ceniti a priori. Tokom Pekiceve povesti smejete se od pocetka do kraja. Zaista je sentimentalna, ali i lucidna, inteligentna, humoristicna. Pekicevo znanje je, ako slusamo njega, skromno, a u stvari je veliko.
Napisati istoriju jednog naroda zaista jeste komplikovan posao, no Pekic je uspeo da je isprica, a pored engleske, obuhvatio je i istoriju uopste. U ovoj blagoj kritici, smesnoj i ozbiljnoj u isto vreme, dat je ljubopitljiv prikaz Engleza, naroda koji ne voli okupljanja, centralno grejanje ili zurbu, i na cije su se obale mnogi iskrcavali, sa vecim ili manjim uspehom. “Samo se ovde mogao stopiti keltski varvarski duh sa civilizacijom Rima, anglosaksonski seoski zivot i viteska normanska kultura, feudalizam i gradjanska demokratija, nacionalna sebicnost s trezvenom imperijalnom upravom” – kaze Pekic i tako genijalno opisuje Engleze u jednoj recenici.
Povest obuhvata period od prvobitnih naseljavanja Ostrva do drugog svetskog rata, na zanimljiv nacin su prikazani viktorijanstvo i imperija, magla, mocvare i ostale ludorije, pisac pokusava da nadje odgovor na pitanja kada se rodila engleska nacija, sta je engleski nacin zivota, sta je “engleski konfesionalni kompromis”. Ovo mozda jeste povest o osobenosti, ali je svakako i prica o moci. Uz povest mozemo, citajuci, da organizujemo svoj mali licni pohod na Ostrvo, a i da uporedjujemo i sami razmisljamo, jer Pekic nam daje ono najbitnije u istorijskom prikazu – dogadjaje koji se paralelno desavaju u isto vreme u razlicitim drzavama.
Pekic Kromvelovu vlast uporno naziva revolucijom, sumira naseljavanje Severne Amerike ovako: “Englezi su, naime, jednostavno odlucili da se odreknu teskom mukom stecene evropske civilizacije, otisnu na more i presele u nenastanjenu divljinu Dalekog zapada, da bi tamo ziveli, doduse, pauperski tesko i pod stalnom pretnjom indijanskog tomahavka, ali pod ‘engleskom zastavom i slobodnim engleskim institucijama’ “, a u genijalno postavljenom poglavlju “Cetiri Dzordza i cetiri engleske drame” spojio je iznosenje velikog broja istorijskih, privrednih, trzisnih i parlamentarnih cinjenica sa realno-ironicnom komikom (“Najpre kao stranci, Nemci (Hanoverijanci), potom kao idioti ili ludaci na engleski nacin, ili klinicki”).
I jos nesto. Pekic se ne da sakriti. I pored naznaka mrzovolje i kobajagi nerazumevanja, on Ostrvo voli, sa svim manama i specificnostima njegovih stanovnika. A istomisljenika je tako tesko, i tako dragoceno pronaci.
Ana Atanaskovic
 
"Strah i njegov sluga" Mirjana Novakovic



Zelite li da upoznate Savu Savanovica? Pitanje je sad.

Instinkt nikada ne gresi. Ova knjiga mi nije bila ni preporucena, niti izreklamirana. Videla sam je u biblioteci i instinktivno je uzela. Dokaz da instinkt ne gresi nalazi se odmah na prvoj strani – spisateljica koristi lep srpski jezik. Bogat. I odmah se moze uociti zrelost i mudrost autorke.
Djavo je glavni pripovedac u ovom romanu, preobratio se u Ota fon Hauzburga i dosao u Srbiju da istrazi pojavu vampira. Pricu dopunjuje princeza Marija Avgusta Turn i Taksis, zena princa Aleksandra Virtemberskog, regenta Srbije.
Zbog misteriozne pojave u vodenicama juzno od Beograda uzburkao se becki dvor, poslao izaslanike, a Djavo vodi svoju sopstvenu istragu, uz pomoc sluge, plaseci se sirenja vampirizma jer bi to oznacilo pocetak Strasnog suda.
Jos na samom pocetku uzivamo u nadrealnim situacijama u kojima se Djavo boji vampira, oblaci djavolski kostim na maskenbalu, a roman se dalje razvija, i dalje razvijajuci lepotu jezika (spisateljica se igra izrekama, recimo), otkrivaju nam se raznovrsni knjizevni slojevi, aluzije, a sa zadovoljstvom i postovanjem zakljucujemo da je autorka mnogo procitala i prozivela. Pored izuzetnog odeljka o citanju, dijaloga o pricanju price i drugih razmisljanja i rasprava, uzivamo i u lovu na vampire (prica se po Srbiji da se Sava Savanovic pojavljuje u vodenici u Dedinabregu) i pogledu na Kalemegdan pocetkom 18-og veka, pratimo regentkinjinu nesrecnu zaljubljenost u svog muza, i ne mozemo a da se ne setimo Miltona i kako je veliki izazov opisivati osecanja Palog Andjela (mada je lakse opisivati Zlog nego Dobrog). Spisateljica jeste preoblicila istoriju (mada je nesumnjivo poznaje), a svakako se moze, cestitajuci joj, reci i da poznaje zivot i ljudsku prirodu, sto je vesto protkala kroz pricu o vampirizmu u Srbiji pre nego sto je poceo da se siri Evropom i beogradskoj varosi pod austrijskom upravom, u pokusaju da zauvek istera Turke.
Originalan roman u svakom pogledu, i nije slucajno sto je svojevremeno bio u najuzoj konkurenciji za NIN-ovu nagradu.
Ana Atanaskovic
 
“Djordje Jovanovic” – Miodrag Jovanovic

Monografija sa autobiografijom, moglo bi se reci za ovo delo.
Lik sa naslovne strane od koga zastaje dah.
Prepoznavanje, divljenje, postovanje – osecanja koja ostaju posle citanja.

Djordje Jovanovic, poznati srpski vajar je jedan od Izuzetnih, koji ne doprinose kasabizaciji Srbije, vec, naprotiv, jedan od onih koji je ulepsavaju.
On je bio onaj ko je znao sta hoce i ko je krupnim koracima isao ka svom cilju. Profesionalac. Mastar koji je svoje mastarije materijalizovao. Prvi biciklista (obilazio je Evropu biciklom), priredjivao je nevidjeno (vajarske izlozbe) u Srbiji. “Umeo je da spaja zadovoljstva i radinost”, navodi autor. Prepoznavao je modernost, zakljucuje se iz prilozenih cinjenica, isao je ka napretku, nije se plasio zapadne Evrope, naprotiv, koristio je njene pozitivne uticaje i obrazovanje i iskustvo koje je tamo sticao primenio ovekovecivsi srpsku, rodnu tradiciju.
Zanimljivo je proucavati zivote Velikih. Djordje je, recimo, svoju sklonost ka avanturizmu, izrazenu jos od rane mladosti (beg za Beograd, na primer) usmerio ka istrazivanju boljeg, kvalitetnijeg. Borio se protiv nepravde i birokratskih sporosti (nacrt za spomenik u Krusevcu je stajao nekoliko godina u fioci, samo zbog promene ministra; 1900. odlicja od srpske drzave dobili su cinovnici vlade, a ne umetnici; nije dobijao zadovoljavajuce nadoknade…), borio se radom, stvaranjem. I ma ko ga i kako u proslosti sputavao i kritikovao, ostace zauvek zapamceno da je on autor spomenika kosovskim junacima u Krusevcu, spomenika Vuku S. Karadzicu u Beogradu, knezu Milosu u Pozarevcu i Negotinu i mnogih drugih suptilnih i mocnih skulptura.
Bio je ozbiljan vetropir, covek od reci, posvecenik, neshvacen od malogradjana, sjajna, harizmaticna, izuzetna licnost koju mozemo upoznati iz reci napisanih na papiru i reci neizgovorenih na njegovim skulpturama.
Njegova je ruka osmislila najlepsi spomenik na svetu – spomenik kosovskim junacima u Krusevcu (birokratija, previranja i nemar su 12 godina sprecavali da spomenik bude postavljen, ali sada je to vreme izbrisano, a mi pred spomenikom zastajemo uzdignute glave i ispunjenog srca, ocarani njegovom magicnom lepotom).
Ana Atanaskovic
 
“Smerne zene” Federiko Andahazi

Andahazi je svakako autor cije nas knjige ne ostavljaju ravnodusnim.
Roman se otvara i u olujnoj noci, na Lemanskom jezeru, iz broda se iskrcavaju Lord Bajron, Persi Seli, Meri Seli i njena rodjaka Kler. Kakav prizor! Medjutim, ispostavlja se da je glavni lik romana Bajronov licni sekretar i lekar dr Polidori, koga druzina cak i ne zeli da saceka, vec krece ka vili Diodati.
Istorijska je cinjenica da je Dzon Vilijam Polidori 1819. godine objavio delo “Vampir” i tako postao tvorac “vampirskog zanra”. Medjutim, do tog podatka stizemo tek na kraju romana…
Na pocetku Polidorija ceka misteriozno pismo. Jezero je jezivo, a atmosfera je, malo je reci, cudna. Pismo je napisala tajnovita treca sestra Legran, zakrzljala zena, cudni oblik zivota. Ona se kao “duh tame” obraca Polidoriju kroz pisma, upozorava i obelezava ga, a onda ga upoznaje sa neposlatim pismom svog oca u kome je opisano njeno cudnovato rodjenje.
Roman nadalje sve vise poprima elemente gotike – opisuje samotnost, strah, zapitanost, raspomamljeno vreme, oluje, mrak, gnusobu, ali je takodje i neobicna erotska prica u kojoj su prikazani zedj za zivotnim sokovima i monstruozna desavanja, prozdrljiva strast i nenormalna povezanost.
Polidori, gonjen sujetom i zudnjom za pisanjem, zeleci da nadmasi Bajrona i Selija, uvidja svoju korist u predlogu nakazne sestre, radnja se ubrzava i blizi kraju, a neocekivani i za Polidorija porazavajuci obrt ukljucuje u “igru” i Lorda Bajrona, Meri Seli, Puskina i druge pisce.
Procitajte roman, ali pazite se, mozda vam se desi kao i potpisniku ovih redova da dok citate cujete razgovor o zastrasujucem bicu koje je u njoj spomenuto. Mozda postoji.
Ana Atanaskovic
 
“Moja senka” Kristina Falkenland

Ponekad u raskoraku izmedju vec procitanih knjiga i onih isplaniranih za citanje zanimljivo je uzeti spontano jednu od onih sa nasih polica koje cekaju, kupljene, a ostavljene za buducnost. Mogu doneti osvezenje i iznenadjenje.
“Moja senka” je nenametljiva knjiga. A takve najvise vrede.
Nema osobe koja nije pokusala da upozna svoju senku, najdublje obrise svoje psihe, a Kristina Falkenland nam je jednu takvu pricu prenela u ovom romanu.
“Ima neceg strasnog u zivotu napolju, na ovom ostrvu, gde se nikad nista ne menja, gde sve zadrzava isti izgled”, govori glavni lik. Recenice su kratke, iskrene i sigurne, opisi sazeti, proza je pritajeno hladna, u ovoj prici secanja i citalac telesno dozivljava. Kristina pise poluneme recenice koje imaju prohladan dah.
Ostrvo, more, sever, samoca, razmisljanje, introspektiva, jesenje zmije, bolest, beskraj…Ovo je prica o samotnosti, neostvarenosti, ceznji. Autorka je zaista umetnik reci, kao sto su napisali svedski kriticari, njen stil je tren i tok, misao i praznina, zastajanje.
“Moja senka” –osvezenje i iznenadjenje. I radost.
Ana Atanaskovic
 
“Andjeo gospodjice Garnet” Seli Vikers (za neke knjige ipak postoji vreme)

Zapocela sam ovo citanje davno, i zastala. Nisam tada mogla da nastavim. Susret sa Venecijom me je inspirisao i dao mi snage. I, zaista, za neke knjige ipak postoji vreme…
Sada znam da je ovo roman o ostareloj gospodjici Garnet koja dolazi da neko vreme zivi u Veneciji, a stara je i knjizevna prica o Englezima koji dolaze u Italiju, gde se zarumene, zapitaju i promene. A jos je starija starozavetna prica o Toviji i andjelu Rafaelu, koja promice romanom i daje mu smisao. Citajuci o trenucima u kojima je gospodjica Garnet duboko u sebi otkrila uzbudjenje, zamisljamo Veneciju na vodi, posebnu, privlacnu Veneciju, grad Vivaldija, Korelija i Albinonija, svetlu i jaku, izazovnu i filigransku. Posebno dira dovodjenje u vezu crkve sv.Marka i sna.
Ovo je, dalje, knjiga o andjelu Rafailu i o susretu sa njim. Postoje ljudi koji tvrde da umeju da sa andjelima komuniciraju. Mozda je to istina. Nama, citaocima, se uskovitla dusa i kad osetimo kako se andjeoska dobrota i pomoc prosipaju po knjizevnim junacima.
U knjizi o gospodjici Dzuliji Garnet saznajemo kako lepota podstice ljubav i veru i kako nikad nije kasno za otkrivanje, zaljubljivanje, otvaranje, predavanje, poverenje. Gospodjica Garnet u venecijanskim crkvama pronalazi tisinu i glas, menja se, spoznaje Boga, priblizava se ljudima. U gradu Veneciji gde su “zgrade boje pecene zemlje, plave, oker, zelene kao pistacija” ona se zaljubljuje u zivot. Ostaje joj jos nekoliko trenutaka pre smrti da ga izmeni i tu sansu koristi.
Ovo je jos jedna knjiga o preklapanju proslosti i sadasnjosti, knjiga koja iziskuje strpljivost jer se na zaplet dugo ceka, ovo je prica o andjelu ciji jedan korak prelazi okean, o cuvaru, brizniku, onom ko osluskuje molitve, koji prati nase duse kao senka i cije je krilo veliko kao katedrala.
Seli Vikers je dopustila da se eho knjiga “Smrt u Veneciji” i “Soba sa pogledom” cuje u njenom romanu. Uvela nas je i u starozavetnu pricu. Dalje je na nama da istrazujemo. I verujemo.
I da, mozda, opet putujemo. Jer, “ako covek ima dusu, onda je svakako mnogo lepse pustiti je da luta ovuda, Venecijom”.
Ana Atanaskovic
 
“Poslednja ljubav u Carigradu” Milorad Pavic (drugi put)

Neverovatni dogadjaji vezani za tarot karte su me podstakli da ponovo procitam ovaj roman.
Svojevremeno sam napisala pricu o tarotu (“Tango”) i za nju dobila sjajne kritike, ali mogu reci da sam tarot tada manje razumela. Sada je drugacije. I sada sam odjednom pozelela da ponovo citam o njemu. A ko ce bolje pisati o magicnom od Pavica?
Pre citanja izvukla kartu sa pitanjem kakvo ce citanje biti. I, otvorila se XXI karta… zadovoljstvo, ispunjenje, uspesan zavrsetak…savrseno.
Roman pocinje kartom koja prikazuje Ludu, kartom koja je nad Sofronijem Opujicem, koji ima glad za promenom i dovoljno ludila u sebi da u sve poduhvate i promene krene. Red se postuje, pa uskoro nailazimo na opsenara opasanog zmijom, a i na ostale karte.
Ovo je knjiga u kojoj je Pavic uspeo da tarot pretvori u Rec, moderna bajka u kojoj svako moze naci svoj simbol, prica o smrtima i carima, ocu i sinu, vracarama i predstavama, ljubavima i rastancima. U ovoj prici u kojoj rastu kose i smeh se pepeli mozete razvijati uvijenu pricu ili pronaci dodatno objasnjenje za tarot kartu koja vas posebno zanima. Paviceva proza je plodna, a u ovim romanom vlada strast.
Pavic je u pravu kada kaze “nisu nam duse rod kao sto su nam ruke rod” i “Nema saveta. Svak mora svoj put pred sobom da pojede kao glista.” Paviceve recenice uvek imaju mnostvo znacenja i tumacenja, a u tome je i posebnost njegove proze.
Karta po karta (karta XIV ima ovde bas lepo ime), deo po deo price, i ciklus se zavrsava brojem XXI, mojom kartom-sudjenicom za ovo citanje-gatanje. Kartom koja je predskazala da ce se prikaz otrgnuti od samog romana.
Ana Atanaskovic
 
“Ranjeni vuk 2” Miodrag Lukic

“Devicansko ce biti oteto”…citira Miodrag Lukic Nostradamusa na pocetku svog nastavka romana “Ranjeni vuk”. Da li se to vec desilo? Verovatno. Sigurno. Vidljivo je…
Nastavak price o Luki Vuku nam donosi jos jedan triler – zanr koji je redak u srpskoj knjizevnosti.
Luka Vuk je posle osam godina ponovo obelezen, izabran, uzbudjen, probudjen. Roman pocinje krajem Lukinog laznog spokoja, scene se ubrzavaju i zgusnjavaju, a likovi su zivi i setaju kroz roman kao kroz film. U Luki se preplicu bol i snaga, rana i prkos, prah i pobeda, a glasom glavnog junaka snazno govori sam autor koji, pak, govori u ime Srbije. Mozda kao devojka-statua na spomeniku kosovskim junacima u Krusevcu, mozda tako zove i zbira…”da ne zaspimo i zaboravimo”…
Luka rezi i reze, otkriva tajne, argumentovano iznosi cinjenice, autor predvidja citaoceve zapitanosti. Zanimljivi i bitni su (sto je jos jedna retkost) zenski likovi, posebno Ema, stamena starica koju je zivot izbrusio.
Ovo je roman o Danu Kada Smo Se Osecali Oskrnavljeno, o nestancima, dolascima, prepun napetih situacija, sa ponekim ekstremnim stavovima (koje cete ili podrzati ili zestoko osporiti), ovo je roman o krvi, poterama, zaslepljenostima i ubistvima, no najjaci utisak o ovom romanu je nostalgija, topla nostalgija koja provejava Lukinim secanjima, nostalgija za rodom, rodnim krajem i korenima.
Ana Atanaskovic
 
Majmunopisanije” Svetislav Basara

Mozda i postoji redosled citanja knjiga koji utvrdimo i koga se drzimo, ali ponekad ga promene zelja, inspiracija i strast, pa onda moramo da procitamo neku knjigu pre drugih, odredjenih i obecanih…
Ova knjiga je to ucinila. “Pojavila” se naprasno, dok sam trazila nesto sasvim drugo u knjizari…iskrsla je i nametnula se. Naravno, osvojila me.
Svetislav Basara, ciji roman “Fama o biciklistima” obozavam, autor je koga volim i da slusam i citam. Sa Basarom je citalac siguran. I ne treba mu reklama za njegove knjige.
Ovo su price sa ukusom romana. Pocinju pripovedanjem o Milosu Neprevazidjenom (Milosu Obrenovicu) i zaverom oko azbuke. Dalje se nizu latentno povezane, a u stvari prozimajuce price, naizgled razlicite. Basara povezuje nepovezivo, sve “praveci se lud”. Humor je pod kozom teksta, a u humoru je istina. U pricama nailazimo na burlesku i veritas (kako je lepa ta latinska rec!), disidente, konspiracije, knjizevnike, policajce u sluzbi i van sluzbe, ceo celcati sistem i pitamo se zajedno sa piscem sta je srpska realnost (pisac nam pritom pruza dosta fantasticno-mogucih fakata).
Pisac nam daje objasnjenje za sve (recimo, na koji nacin su povezani pricanje viceva i Sluzba drzavne bezbednosti (objasnjenje dato u sjajnoj prici-feljtonu)).
“Nepostojece drzave se destabilizuju fantasticnim pripovestima” kaze Basara i vrcavo iznosi svoje stanoviste o drzavnoj ideologiji i ne-istoriji. U delu poslednje price (koja je o bivsem policajcu Luki Labusu), tj. u pamfletu pod nazivom FUNDAMENTALIZAM DEBILITETA, pisac je krajnje ozbiljan i daje jednu sasvim logicnu i, svidelo se to nekome ili ne, vrlo realnu sliku nasih prilika (“ovde lose funkcionise realnost”).
Bravo!
Ana Atanaskovic
 

Back
Top